Muftija zenički u pratnji koordinatora i aktivista Mreže mladih posjetio Srebrenicu i održao hutbu u Potočarima

U petak 18. 10. 2019. godine muftija zenički hfz. dr. Mevludin ef. Dizdarević, sa saradnicima, posjetio je Medžlis Islamske zajednice Srebrenica, gdje se susreo sa glavnim imamom Damir ef. Peštalićem i predsjednikom Izvršnog odbora Medžlisa Farukom Hasanovićem.

Na sastanku se razgovaralo o stanju vjerskog života i uopće stanju povratničke populacije na području ovoga Medžlisa.

Nakon susreta u prostorijama Medžlisa IZ Srebrenica, muftija je u pratnji glavnog imama Peštalića posjetio Memorijalni centar u Potočarima, gdje je predvodio džuma-namaz i održao hutbu.

U posjeti Potočarima bilo je i 65 aktivista i koordinatora Mreže mladih Muftiluka zeničkog, koji su posjetili Muzej genocida i pogledali film ” Sedmica u Srebrenici 1995.”.

Nakon Potočara i Srebrenice aktivisti Mreže mladih Muftiluka zeničkog posjetili su i Behram-begovu medresu u Tuzli, gdje su domaćini priredili ručak.

Hutba muftije zeničkog hfz. dr. Mevludin ef. Dizdarevića ”Sjećanje kao spas”

Neka je sva hvala i zahvala Allahu, dž.š., Milostivom i Svemilosnom, Gospodaru nebesa i zemlje i onoga što je između njih; Vladaru dana Sudnjega; Gospodaru dana polaganja svih računa, tajnih i javnih, poznatih i nepoznatih. Neka je salavat i selam na našeg devletliju Muhammeda, a.s., na njegovu plemenitu porodicu, uzorite ashabe i časne bosanske šehide.

Draga braćo i sestre; prisjetimo se na početku riječi iz časnog Kur'ana koji teško opominju: ”Tako mi neba sazviježđima okićenog; i dana već određenog, i prisutnih i onoga što će biti prisutno; prokleti neka su oni koji su rovove iskopali, i vatrom i gorivom ih napunili, kada su oko njih sjedjeli, i bili svjedoci onoga što su vjernicima radili. A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i hvale dostojnog vjerovali, čija je vlast i na nebesima i na Zemlji, – a Allah je svemu Svjedok. One koji budu vjernike i vjernice na muke stavljali pa se ne budu pokajali – čeka patnja u džehennemu i isto tako prženje u ognju, a oni koji budu vjerovali i dobra djela činili čekaju bašče džennetske kroz koje će rijeke teći, – a to će veliki uspjeh biti”. (Burudž – 1-11.)

Kur'an časni je Knjiga u koju nema sumnje. On je govor o onome što je bilo, šta jeste i onome šta će biti. Stoga, riječi i pouke Kur'ana treba slušati sa dužnom pažnjom i odgovornošću. Kur'an u citiranim ajetima uprizoruje scenu koja je bila. Ali i scenu koja može biti opet, ako pameti ne budemo imali.  Kur'an kazuje o ubijanju i mučenju ljudi koji su vjerovali u Dragoga Boga, od strane onih koji su nošeni iskonskom mržnjom umislili da su jači od Boga i jači od sjećanja. Ko su mučitelji koje Kur'an pominje? Na to pitanje nemamo jasnog odgovora. Muhamed Asad kaže da su „to ljudi koji nemaju nikakve vjere i baš zbog toga mrze da vide vjeru kod bilo koga“. Isti autor smatra da je vatreni rov samo metafora za sve nemilosrdne progone vjernika u svim epohama i svim vremenima. Stoga se ova kur'anska sura i nama obraća i oslovljava i ovu našu patnju i našu bol, u ovom blagoslovljenom danu na ovom blagoslovljenom mjestu. Jer, svako mjesto koje je okupano šehidskom krvlju jeste blagoslovljeno.

A ima li mjesta u ovoj zemljici Bosni gdje se šehidska krv više proljevala nego ovdje u Srebrenici?

Zato smo danas došli ovdje da sa našim šehidima koji su živi i budni, u Dolini nišana obavimo džumu namaz i da se prisjetimo njih i njihove žrtve, da se prisjetimo zločinaca i njihovog zločina.

Braćo i sestre,

Srebrenica nije puko ime, to nije toponim u istočnoj Bosni koji se tiče nekih dalekih ljudi i prostora. Srebrenica se tiče svakoga od nas ponaosob. U Srebrenici nisu ubijani ljudi na temelju objektivne krivnje. Ovdje su sistematski ubijani nevini ljudi na osnovu subjektivne percepcije i tzv. historijske krivnje. Stoga je ovo kosmički zločin prema kojem je ubistvo samo jednog čovjeka uporedivo sa ubistvom cijeloga svijeta. Jer, „Ko ubije jednog nedužnog čovjeka kao da je sve ljude pobio. A ko spasi jednog nedužnog čovjeka kao da je sve ljude spasio“. Tu leži strahota ubijanja nevinih ljudi koju su pravnici imenovali genocidom. U praksi to znači da smo i mi kojim slučajem bili u Srebrenici tog mjeseca i te godine i nas bi vjerovatno zadesila ista sudbina. Baš zbog toga se Srebrenica tiče svih nas zajedno i svakog pojedinačno.

Srebrenica nas poučava jednoj iznimno važnoj činjenici. A to je da u realnosti Bosne nije važno samo šta mi mislimo o sebi, već je možda i važnije šta drugi misle o nama. Možemo mi sebe smatrati ovakvim ili onakvim, ali mi uvijek moramo voditi računa o tome kako nas drugi vide i sa tim se ravnati. Zaludu je zločincu govoriti da si nevin i da mu nikakva zla ne misliš, da si pun merhameta i bosanskog sabura. To je igra Aske i vuka u kojoj Aska uvijek završi onako kako završi. Ako zločinac u svojoj pervertiranoj svijesti umisli da si kriv, počni se ponašati tako. Kriv čovjek se priprema za napad i on se brani, a nevin se ne brani. Nevin čovjek uvijek misli da je napad na njega neka greška koja će se nekako ispraviti. A tu greške nema. A nema ni iznimke od zločina. 

Sjećanje na srebrenički zločin i šehide Srebrenice obaveza je svih nas. To je i farzi-ajn i farzi-kifaje, individualna i kolektivna dužnost Bošnjaka. Međutim, sjećanje iziskuje napor. To je hod uzbrdo, to je plivanje uz riječnu struju. Jednostavnije je i lakše je prepustiti se stihiji i pustiti da izmaglica zaborava prekrije traumatično iskustvo. Čovjek je isnan – biće koje zaboravlja stoga je zaborav blizak ljudskoj prirodi a pamćenje je hod suprotan od naše prirode. Pamćenje zahtijeva trud. Za zaborav ne treba ništa, samo protok vremena.

Jedna arapska poslovica kaže da je čovjek živ sve dotle dok mu se spominje ime, tj. čovjek je živ dok ima onih koji ga se sjećaju. Zaborav bi bio čin izdaje ubijene braće i sestara Srebrenice. Sjećanjem mi svoje ubijene držimo sa nama i time ostajemo vjerni njihove žrtve i također kazujemo da njihova žrtva nije uzaludna.

Srebrenica je tragedija tolikih razmjera da ona mora postati konstitutivni element našeg identiteta. To je ideja koju svaki Bošnjak mora utkati u svoje kolektivno pamćenje kao prisjećanje na to da među našim komšijama ima i takvih ljudi koji su spremni na najgore zločine kako bi ostvarili svoje zločudne ciljeve. Poznato je da se kolektivno pamćenje jača i održava ponavljanjem ili prisjećanjem a historijsko pamćenje se formira studiranjem. Kolektivno pamćenje se održava komemoracijama i drugim modelima sjećanja a historijsko pamćenje se održava istraživanjem, okruglim stolovima i simpozijima. Zato moramo na svaki mogući način dovoditi u svijest Srebrenicu kao paradigmu i kulminaciju stradanja Bošnjaka. Paradigmu jer je to primjer odnosa spram Bošnjaka kada budu slabi i kada svoju sudbinu predaju u ruke drugima. A kulminacija, jer je to nastavak procesa koji traje stoljećima.

Poštovana braćo i sestre, 

Srebrenica je najbolnija rana koju su katili napravili na bošnjačkom tijelu. Ona je simbol koji u sebi sukusira višedecenijsko stradanje muslimana Balkana. Stoga je ovo mjesto svojevrsna kibla Bošnjaka. Ako se kao muslimani okrećemo kibli u Mekki i tamo tražimo svoje duhovno ishodište, u Srebrenici tražimo svoju inspiraciju  kao Bošnjaci. Vjernici se svaki dan pet puta dnevno okreću prema Bejtullahu i tako fizički i simbolički posvjedočuju svoju vezu sa Kjabom i njenim Gospodarem. A iskreni pobožnjaci svoje srce nikada ne okreću od Kible i svaki segment svog duhovnog života samjeravaju sa Kjabom. Na sličan način, Bošnjaci treba da svoje ovosvjetsko historijsko trajanje samjeravaju sa Srebrenicom kao svojevrsnim historijskim orijentirom i putokazom za nas Bošnjake. Kad god dođemo pred historijske dileme i izazove; kad god ne znamo kako i kuda dalje; valja nam doći na ovo mjesto i posavjetovati se sa ovom baščom nišana. Oni će nam dati odgovor i pokazati pravi put.

Molim Allaha, dž.š, da šehidima Srebrenice podari džennetske perivoje, da živima podari sabura, zločincima kaznu i na Ovom i na Onom svijetu, a nama pouku da živimo u svijetu koji priznaje samo snagu i moć.