Sabor IZ usvojio Rezoluciju o bosanskom jeziku

Sarajevo, 09. juli 2016. (MINA) – Na današnjoj sjednici Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, u okviru tačke dnevnog reda „Bosanski jezik – činjenice i obaveze“, usvojio je „Rezoluciju Sabora o bosanskom jeziku“. Nakon uvodnih izlaganja uglednih profesora, stručnjaka iz bosanskog jezika (prof. dr. Džemaludin Latić, prof. dr. Dževad Jahić, prof. dr. Hasnija Muratović-Tuna, prof. dr. Senahid Halilović, prof. dr. Kasim Trnka, prof. dr. Alen Kalajdžija), usvojen je tekst Rezolucije koji prenosimo u cijelosti:

Polazeći od stava Kur-ana časnoga, sura „Milostivi“, da Allah „Milostivi, poučava Kur'anu, stvara čovjeka, uči ga govoru...“ (Er-Rahman – Milostivi; 55:1-4), opredijeljeni za potpuno i trajno očuvanje svog, bosanskog jezika kao Božijeg i ovozemaljskog prirodnog prava, Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, djelujući u svoje ime i u ime svojih pripadnika, na sjednici održanoj u Sarajevu 9. jula 2016. godine, usvojio je sljedeću

R E Z O L U C I J U

o bosanskom jeziku

I

Jezik – Božiji dar i prirodno pravo svakog čovjeka

i svakog naroda

                Polazeći od kur'anskog stava u suri „Milostivi“ da Allah: „Milostivi, poučava Kur'anu, stvara čovjeka, uči ga govoru...“ (ar-Rahman – Milostivi; 55:1-4); od stava: „Zar mu nismo dali oka dva, jezik i usne dvije...“ (al-Balad; 91:8, 9), od stava: „Čitaj, Plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna...“ (al-Alak; 96:3-5) i od stava: „Nun. Tako mi kalema i onog što oni pišu...“ (al-Kalem; 68:1), dakle, od stava da je sposobnost i odlika čovjeka, ljudske vrste govor, govorni aparat i sposobnost pisanja, milost „Milostivog“, Božiji dar, prirodno pravo dato čovjeku;

                podsjećajući na stav Kur'ana časnog: „i pouči On Adema imenima, nazivima svih stvari...“ (al-Bekare; 2:31) nakon što je Gospodar, Allah, džellešanuhu, predočio melekima „...Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti...“ (al-Bekare; 2:30) čovjeka koji, nakon što je poučen imenima i govoru, može biti Božiji namjesnik na Zemlji, čemu meleki nisu poučeni, te ne mogu biti Božiji „namjesnici na Zemlji“;

                podsjećajući, u vezi s ovim, na stavove Kur'ana: „Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima...“ (al-Araf; 7:180), upotrebljavajući ovdje isti pojam „ime“: u vezi s poučavanjem Adema „imenima“ i u vezi s najljepšim „imenima“ koja ima Allah, džellešanuhu, jer najljepša imena Allaha Uzvišenog su izvor i bit imena datih Ademu, čovjeku. Imena data Ademu u ezelu, prabitku, zalog su s kojim je poslat i s kojim je došao na Zemlju, u pojavno;

                ističući, na temelju Kur'ana časnog, da je Bog poslao ljudima, narodima, Svoje objave: „Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom Njegova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo...“ (Ibrahim; 14:1) te: „Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga, da bi mu objasnio“ (Ibrahim; 14:4), te stava u odnosu na Arape o jeziku kojim govori poslanik Muhammed, alejhisselam: „a ovo je čisti arapski jezik...“ (an-Nahl; 16:123), „čisti arapski“ za Arape! Svakom narodu je objava jezikom toga naroda. Slijedeći tu istinu, Kur'an kaže: „i jedan od znakova Njegovih je“ „...i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših...“ (ar-Rum; 30:22); Kur'an, tako, ukazuje na pluralnost kod ljudi, utemeljenu u prirodi po kojoj ih je Stvoritelj stvorio, zaključujući: „O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i u narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznavali...“ (al-Hugurat; 49:13). Nezaobilazni put upoznavanju različitosti, u višejezičkom svijetu ljudske stvarnosti, jeste jezik. Božija priroda stvaranja jeste različitost naroda koji onda imaju različite jezike; tako svaki narod ima Božije, prirodno, neotuđivo pravo na svoj jezik, „da biste se upoznavali“! –

                ističući ove stavove Kur'ana časnog, jasno je da su govor, jezik i pismo „Božiji dar i milost“ čovjeku, Ademu, ne muslimanu, ne Arapu, ne nekoj narodnoj ili jezičkoj grupi, već svakome i svima. Božiji dar je obaveza vjerniku muslimanu; dužnost upotrebe, učenja, čuvanja svoga jezika je vjerska dužnost.

II

A)Misija Islamske zajednice u očuvanju

i razvoju bosanskog jezika

                Ustav Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u više svojih članova, Član 4, Član 5, govori o ostvarivanju prava pripadnika i članova Islamske zajednice, o samostalnosti Zajednice u svome postupanju, o tome da „Islamska zajednica se stara i o vjerskim pravima muslimana, Član 9, te da „Islamska zajednica organizira i pomaže aktivnosti kojima se poboljšavaju društveni... uvjeti života muslimana“, Član 11, u što svakako spada pitanje jezika, odnosno, bosanskog jezika, Član 24, kada je riječ o muslimanima/Bošnjacima na prostoru nadležnosti Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (Islamska zajednica).

1. Službeni jezik Islamske zajednice na teritoriji Bosne i Hercegovine jeste bosanski jezik.
2. Islamska zajednica u svom obraćanju muslimanima/Bošnjacima izvan Bosne i Hercegovine koristi bosanski jezik kao službeni jezik.
3. Islamska zajednica potvrđuje višejezičnost i podržava pravo na maternji jezik svojim pripadnicima i članovima koji nisu Bošnjaci: Albancima, Turcima, Arapima, Romima i drugima.
4. Islamska zajednica dopušta da se njezini vjerski autoriteti i predstavnici u dijaspori obraćaju i na jeziku/jezicima države domaćina, odnosno da se koriste jezikom/jezicima države domaćina.
5. Islamska zajednica smatra da je dužnost muslimana čuvati svoj identitet, a jezik naroda kojem pripada važan je element identiteta.
6. Islamska zajednica smatra da su muslimani/Bošnjaci i vjerski odgovorni njegovati, razvijati i prenositi na potomstvo svoje vrijednosti i svoja obilježja, a bosanski jezik je, uz islam, jedno od najvažnijih obilježja Bošnjaka/muslimana.
7. Institucije Islamske zajednice i pojedinci izvan Bosne i Hercegovine dužni su trajno, sistematski i organizirano ulagati napore u podizanju svijesti o ulozi i značaju bosanskog jezika za vlastito biće i bitak bošnjačkog/muslimanskog naroda. U tom smislu trebaju sarađivati s institucijama države Bosne i Hercegovine, institucijama domicilne države, međunarodnim nevladinim institucijama, organizacijama, odnosno pojedincima.
8. U Islamskoj zajednici u vezi s upotrebom bosanskog jezika ravnopravno se koriste latiničko i ćiriličko pismo, a u tradiciji muslimana/Bošnjaka upotrebljavalo se i pismo (stara) bosančica, te arebica.
9. U suverenoj, cjelovitoj, demokratskoj, pluralnoj Bosni i Hercegovini, državi slobodnih i ravnopravnih građana i naroda, Islamska zajednica smatra ravnopravnost bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika, te jezika manjina, pravom, obavezom i bogatstvom našeg bosanskohercegovačkog društva.
10. Islamska zajednica potvrđuje svoj interes da putem svojih visokoškolskih, naučnoistraživačkih institucija, te na druge načine, podrži naučnoistraživačke projekte u vezi s istraživanjem, razvojem i prenošenjem bosanskog jezika, a koji su od naročitog interesa za Bošnjake.

B)Obaveze Islamske zajednice

11. Sabor zadužuje Rijaset da u roku od šest mjeseci izradi Strategiju afirmacije i očuvanja bosanskog jezika u Islamskoj zajednici i kod svojih pripadnika i članova/Bošnjaka na teritoriji Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Srbije, Hrvatske i Slovenije, odnosno Bošnjaka/muslimana u iseljeništvu. Na osnovu ove Strategije, u istom roku, izraditi planove i programe kojima će biti obuhvaćene obaveze i zadaci za nosioce vjerskog autoriteta u Zajednici, za zaposlene u Zajednici, vjeroučitelje, njezine članove, odnosno pripadnike.

12. Programom posebno obuhvatiti ulogu Zajednice u vezi s očuvanjem i prenošenjem bosanskog jezika u povijesti Bošnjaka, značaj islamskog shvatanja da svaki narod ima pravo svojim jezikom prenositi i tumačiti vrijednosti vjere, te utjecaja islama na afirmaciju, obogaćivanje i razvoj bosanskog jezika u svim slojevima muslimanskog/bošnjačkog naroda i u svim područjima života.

13. Istim programom obuhvatiti i poseban udžbenik bosanskog jezika (za dopunsku nastavu) za prostor Sandžaka/Srbije, Hrvatske i Slovenije, odnosno bošnjačko iseljeništvo u svijetu, koji bi se koristio u programima Zajednice, ili kombinirano u programima službene dopunske nastave u domicilnim zemljama, u saradnji sa Zajednicom. Istim programom obuhvatiti izradu metodičkog priručnika za imame, muallime i vjeroučitelje s uputama na koji način, kroz mektepsku i vjeronaučnu nastavu i druge programske sadržaje Zajednice, podučavati djecu, mlade i ostale bosanskom jeziku.

14. Programom i planovima, na temelju ove strategije, osigurati da se putem seminara i stručnog usavršavanja imami, vjeroučitelji i profesori medresa dodatno osposobe u podučavanju i upotrebi bosanskog jezika.

15. Istom strategijom predvidjeti dane bosanskog jezika u Bosni i Hercegovini, s takmičarskim karakterom nekih od tih aktivnosti i odgovarajućim nagradama.

16. U okviru strategije izraditi Plan afirmacije i promocije bosanskog jezika putem medija Islamske zajednice, a posebno elektronski.

17. Zadužuje se Rijaset da svake godine, redovno, podnosi izvještaj Saboru o stanju bosanskog jezika.

III

Stavovi stručnjaka o bosanskom jeziku 

                Svoje stavove i praksu u pitanjima jezika Islamska zajednica temelji na viševjekovnoj narodnoj tradiciji i na naučnim istraživanjima i saznanjima. Cijenimo i podržavamo ocjene bošnjačkih intelektualaca izražene u „Povelji o bosanskom jeziku“, usvojenoj u okviru Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ 21. marta 2002. godine, u kojoj se, između ostalog, ističe:

–        Bosanski jezik jeste jezik Bošnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom osjećaju svojim.

–      Korištenjem naziva bosanski jezik Bošnjaci slijede nominaciju svoga jezika čiji se kontinuitet može pratiti od bosanskog srednjovjekovlja do danas, a koji je bezbroj puta potvrđen u upravno-pravnim spisima, narodnim govorima, bošnjačkoj usmenoj i pisanoj književnosti, te u različitoj literaturi na slavenskim i drugim jezicima.

–        Istrajavajući na upotrebi historijskog imena za svoj jezik, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i šire ne ugrožavaju ničija prava niti prisvajaju nešto što im ne pripada. U tom smislu, korištenje naziva bosanski jezik ne uključuje nikakvu težnju ka unifikaciji i unitarizaciji na prostoru Bosne i Hercegovine.

–        Pokušaji da se Bošnjacima, umjesto historijski potvrđenog, te u praksi usvojenog naziva bosanski jezik, nametne bošnjačka nominacija jezika predstavljaju politiziranje koje je posljedica preživjelog, a neprevladanog srpskog i hrvatskog paternalizma i negiranja bošnjačke nacionalne samosvojnosti.

–        Ističući legitimno pravo da svoj jezik nazivaju njegovim historijskim i u narodu ukorijenjenim imenom, Bošnjaci podržavaju jednaka prava drugih naroda u Bosni i Hercegovini i šire, a smatraju dobrodošlim lingvistička istraživanja i zalaganja u kulturi koja će omogućiti naše bolje upoznavanje i međusobno uvažavanje.

IV

1. A)Pravom protiv nasilja nad bosanskim jezikom 

                Njegovanje jezičke raznolikosti i uvažavanje jednakopravnosti svih jezika, kao i onih koji se njima služe, odavno je postala civilizacijska tekovina zaštićena međunarodnim pravom i domaćim pravom demokratskih država. Polazna osnova, prihvaćena prije više od dvije stotine godina, prema kojoj se svi ljudi rađaju slobodni i jednaki u pravima, uključuje i zabranu diskriminacije po svim ličnim svojstvima, pa tako i po osnovu jezika.

                Na osnovu međunarodnog prava, kao i iz načelnog stava o ravnopravnosti ljudi, naroda i država proizlazi i njihovo suvereno pravo da odluče o nazivu svoga jezika. Na suvereno pravo svakog naroda da slobodno i samostalno odlučuje o imenu svog jezika ukazao je i Ustavni sud BiH, koji je u nedavno donesenoj odluci (2016. godine) konstatirao: „Ustav BiH daje pravo konstitutivnim narodima i ostalim da jezik kojim govore nazovu imenom kakvim žele. Ovakva odredba ne daje pravo javnim vlastima u Republici Srpskoj da u konkretnim slučajevima određuje ime jezika kojim govore Bošnjaci suprotno od njihovog ustavnog prava da jezik kojim govore nazovu imenom kojim žele.”

       Uprkos tome, vladajuće političke snage u bosanskohercegovačkom entitetu Republici Srpskoj i kantonima s hrvatskom većinom u Federaciji Bosne u Hercegovine neovlašteno pokušavaju bošnjačkom narodu nametati ime nepostojećeg jezika. Donose propise kojima se, prvenstveno u obrazovanju, ali i u medijima i u ukupnom javnom diskursu, onemogućava upotreba legitimnog bosanskog jezika. Time se direktno dovode u neravnopravan položaj pripadnici bošnjačkog naroda, onemogućuje im se obrazovanje na svom jeziku, i u cjelini im se otežavaju uslovi života. Osporavanje bosanskog jezika predstavlja nastavljanje politike koja je u prošlom sistemu bošnjačkom narodu osporavala samo postojanje. Nastavljena je u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu činjenjem masovnih zločina, uključujući i zločin genocida. Ove snage i u poslijeratnom periodu negiranjem bosanskog jezika pokušavaju negirati i ustavni princip ravnopravnosti konstitutivnih naroda.

                Sa stanovišta međunarodnog priznanja bosanskog jezika od posebnog je značaja Dejtonski mirovni sporazum. Treba se podsjetiti da su akteri Mirovnog sporazuma sve relevantne svjetske sile, da su Sjedinjene Države imale vodeću ulogu i da su, zajedno s Ujedinjem Kraljevstvom, Njemačkom, Francuskom i Rusijom, potpisnice Sporazuma u svojstvu svjedoka. Ugovorne strane ovog Sporazuma su, pored Republike Bosne i Hercegovine, i Savezna Republika Jugoslavija i Republika Hrvatska, koje su time potvrdile da su bile potpuno uključene u rat u Bosni i Hercegovini i da se radilo o međunarodnom sukobu, odnosno agresiji na našu zemlju. Kao ugovorne strane ove su države preuzele prava i obaveze, uključujući i prihvatanje i poštovanje bosanskog jezika kao jednog od službenih jezika u Bosni i Hercegovini. Susjedne države bi zbog toga trebale iskoristiti svoj utjecaj na one političke snage svojih sunarodnika koje osporavaju pravo Bošnjaka da svoj jezik nazovu bosanskim.

                Osnovni dokument Dejtonskog sporazuma iz kojeg se izvode svi njegovi aneksi, uključujući i Aneks 4. Ustava BiH, jeste Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini. Svi njegovi dijelovi, prema tome, imaju jednaku ustavnu snagu. Upravo u članu XI tog dokumenta je izričito propisano:

 „Ovaj Sporazum stupa na snagu s njegovim potpisivanjem.

Sklopljeno u Parizu, dana 14. decembra 1995. na bosanskom, hrvatskom, engleskom i srpskom jeziku, s time da je svaki tekst jednako vjerodostojan."

                Polazeći od ovih obavezujućih odredaba sve institucije javne vlasti u Bosni i Hercegovini i svi oni koji utiču na formiranje javnog mnijenja morali bi se suštinski, a ne deklarativno pridržavati Dejtonskog sporazuma.

1. B)Neodložno preduzimati pravne i druge mjere

radi zaštite bosanskog jezika

Sabor Islamske zajednice smatra da je radi zaštite, razvoja i afirmacije bosanskog jezika nužno kontinuirano i sistematski preduzimati različite aktivnosti i mjere. Naučne i obrazovne institucije, Islamska zajednica i nacionalne institucije i organizacije, te državni organi, organizacije civilnog društva i mediji, u okviru svoje misije i ovlaštenja, moraju djelovati u pravcu očuvanja i zaštite bosanskog jezika. U tome treba koristiti i sva raspoloživa pravna sredstva, posebno u otklanjanju svih oblika diskriminacije Bošnjaka/muslimana i negiranja njihovog – bosanskog jezika. Ove mjere se moraju preduzimati kako radi zaštite interesa i ravnopravnosti konstitutivnog bošnjačkog naroda tako i radi zaštite individualnih interesa i prava svakog Bošnjaka/muslimana, kao i svakog drugog građanina koji bosanski jezik smatra svojim i koristi kao svoj jezik. Iako se ne ograničavaju samo na ovo, te mjere uključuju sljedeće:

1. Sve ustave u Bosni i Hercegovini, tamo gdje to do sada nije učinjeno, prirediti, usvojiti i objaviti na sva tri službena jezika – bosanskom, hrvatskom i srpskom. Osigurati punu slobodu građanima da se u svim institucijama javne vlasti i na svim mjestima koriste svojim jezikom. Pripadnicima manjina osigurati korištenje jezika u skladu s evropskim standardima.
2. U okviru specijaliziranih institucija i u saradnji s Ministarstvom civilnih poslova Bosne i Hercegovine i ministarstvima za obrazovanje uspostaviti regulatorno tijelo za jezičke standardizacije i strategijska planiranja naučnog i obrazovnog razvoja službenih jezika, uključujući bosanski jezik. Treba poticati i koordinirati saradnju s naučnim i obrazovnim institucijama u oblasti jezika u zemljama gdje je brojnija naša dijaspora.
3. Iz pravnog sistema ukloniti sve propise koji direktno ili indirektno uvode diskriminaciju u pogledu mogućnosti korištenja bosanskog jezika, bilo da se pokušava nametati naziv “bošnjački jezik” ili da se pod pojmom “jezik (konstitutivnog) bošnjačkog naroda” onemogućavaju Bošnjaci da se koriste imenom svog jezika. U tom smislu Islamska zajednica traži da ovlašteni predlagači, posebno oni koji koriste bosanski kao svoj jezik, pokrenu postupke pred nadležnim ustavnim sudovima za ocjenu ustavnosti tih propisa. Od Ustavnog suda BiH očekujemo da, poštujući Dejtonski mirovni sporazum i štiteći Ustav BiH, u svom temeljnom dokumentu – Pravilima Ustavnog suda BiH – izrijekom koristi nazive službenih jezika kako su navedeni u Dejtonskom sporazumu.
4.  Visoki predstavnik, koji je ovlašten da tumači Sporazum, treba da preduzme odgovarajuće aktivnosti i iz pravnog poretka ukloni nazive jezika koji nisu u skladu s Mirovnim sporazumom. Ukoliko se nastavi postojeća neustavna praksa, o tome treba obavijestiti Vijeće sigurnosti UN-a.
5. Očekujemo da Vijeće ministara, na prijedlog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, koje je prema Zakonu o zabrani diskriminacije odgovorno za praćenje pojava i koordinaciju aktivnosti na otklanjanju svih oblika diskriminacije, u godišnjem, pa i posebnom izvještaju, bez odlaganja, izvijesti Parlamentarnu skupštinu BiH o oblicima diskriminacije u pogledu mogućnosti korištenja bosanskog jezika i da predloži mjere za njihovo otklanjanje.
6. Tražimo, također, da Institucija ombudsmena BiH u svojim izvještajima ukaže na rasprostranjene pojave diskriminacije u korištenju službenog bosanskog jezika, posebno u institucijama obrazovanja u Republici Srpskoj i kantonima s hrvatskom većinom, i da predloži mjere za njihovo otklanjanje. Ombudsmen treba da iskoristi ovlaštenje iz Zakona o zabrani diskriminacije i da pokrene prekršajne postupke prema počiniocima diskriminacije.
7. Očekujemo da nacionalne institucije i organizacije Bošnjaka pred nadležnim sudovima podignu kolektivne tužbe protiv institucija i pojedinaca koji onemogućavaju korištenje bosanskog jezika, posebno u obrazovanju, ali i u drugim djelatnostima.
8. Smatramo neophodnim da institucije državne vlasti i sve nacionalne institucije i organizacije Bošnjaka moraju sistematski pružati svaku pomoć Bošnjacima u dijaspori u cilju očuvanja, zaštite i unapređivanja bosanskog jezika, posebno u obrazovanju, javnom životu i u ispovijedanju vjere. Islamska zajednica će u tom pogledu pružiti svu potrebnu pomoć i podršku. Od susjednih i domicilnih država bošnjačke dijaspore zahtijevamo da se pridržavaju međunarodnih obaveza i da ni na koji način ne ugrožavaju slobodno korištenje bosanskog jezika u obrazovanju, u javnom životu i u prakticiranju islama.
9. Predlažemo da što veći broj pojedinaca kojima je u obrazovnim i drugim institucijama onemogućeno korištenje bosanskog jezika podignu tužbe pred nadležnim sudovima i zatraže onemogućavanje diskriminatorskih postupaka. U slučaju odbijanja tužbenih zahtjeva treba podsticati da se što veći broj građana obrati Evropskom sudu za ljudska prava, kako bi zatražili međunarodnu zaštitu zbog kršenja svojih ljudskih prava.