Dobra djela su prijatelji koji te prate do vječnosti

Dobra djela su prijatelji koji te prate do vječnosti

Ljudska vrsta je jedina vrsta za čije pripadnike je svijest o smrti prisutna tokom cijelog života. Jedino ljudi nakon smrti za svakog pripadnika svoje vrste organizuju pogrebni obred i jedino oni vjeruju u zagrobni život i ponovo proživljenje. Nijedna arhaična zajednica, ma koliko ,,primitivna” bila, nije ostavljala nesahranjene svoje umrle. 

Musliman živi sa jasnom sviješću o smrti. Iako mu pomisao na smrt nije prijatna, musliman se smrti ne užasava. Smrt je podsjećanje da ovosvjetski život ima svoje ograničeno trajanje. Podsjećanjem na smrt manje se vežemo za prolazne ljepote ovog svijeta, a više razmišljamo o vječnosti.  Jednom prilikom Muhamed, a. s. je rekao: ,,Bio sam vam zabranio posjećivanje mezarluka, sada ih posjećujte, jer oni podsjećaju i opominju na ahiret.” 

Na osnovu ovog hadisa možemo ustvrditi da je muslimanima preporučeno povremeno posjećivanje mezarja. Posjetioci mezarja trebaju biti čisti, s abdestom i primjereno odjeveni. Kada se prilazi mezaru  nazivamo selam, jer vjerničke duše prepoznaju i uzvraćaju na selame koje im upućuju pravovjerni. 

Nakon selama treba uputiti dovu i zamoliti Allaha dž.š. za milost i oprost grijeha umrlom, zamoliti da mu se olakša stanje u kome se nalazi i da bude uveden u džennet s drugim dobrim ljudima. U tim trenucima dobro se prisjetiti da i nas čeka neznani dan smrti za koji uvijek treba biti spreman, poslije koga slijedi proživljenje i polaganje računa, 

Ovakva posjeta, kako za žive tako i za umrle, ima očiglednu svrhu i korist. Prve popravlja i podstiče na dobra djela, a druge, Božijom milošću i oprostom, oslobađa kazne ili im poveća ahiretski stepen i deređu. Neki muslimani danas posjećuju mrtve na način, koji je neprimjeren islamu: nečisti, nepropisno odjeveni, sa cvijećem u rukama, umjesto s Kur’anom na usnama koji je lijek i svjetlo na dunjaluku ali i svjetlost u kaburu. Učenje Kur’an na je najbolji dar umrlom. Nerijetko vidimo i pojedince muslimane na mezaristanima kako s cigarom, u preglasnom i neprimjerenom razgovoru pokazuju nepoštivanje specifičnosti harema i normi ponašanja na mezarjima.

Kod nedovoljno prosvijećenih muslimana prisutno je i traženje pomoći i zaštite od umrlih, što je isključivo prerogativ Allaha dž.š. Prve generacije muslimana posjećivale su umrle i molile se Allahu dž.š.  za njih, ali nikada od njih nisu tražili ono što traži samo od Allaha dž.š. Ni naš odabrani Poslanik Muhammed a.s. nije nikada tražio pomoć i zagovorništvo od svog djeda Ismaila a.s. niti pradjeda Ibrahima a.s. (Halilullaha-Allahovog prijatelja) nego je tražio pomoć i utočište od Allaha dž.š. Vječnog i Živog. To je radio izravno bez ikakva posrednika. Allah dž.š. nas je tome poučio i uputio u prvoj suri El-Fatihi, koju stalno ponavljamo u namazu: ,,Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo.” Isti smisao imaju i riječi Poslanika a.s.: ,,Kada moliš, moli Allaha dž.š., a kada tražiš pomoć, traži je od Allaha dž.š.”

Čovjeku je Allah podario život, i samo oni koji iskoriste svoj život, taj dar i blagodat Božiju, oni se mogu nadati Njegovoj milosti i nagradi. Nakon preseljenja na ahiret, stavlja se pečat na ljudske aktivnosti. ,,Kada čovjek umre”, kaže Vjerovjesnik, s.a.v.s.,prestaje bilježenje sevaba za učinjena djela osim u tri slučaja: za trajnu sadaku, znanje kojim se koriste drugi i odgojeno dijete koje moli za svoje roditelje.”

Gazalija prenosi da se Hatemul Esam družio s Belhijom oko trideset godina. Kada ga je Belhija upitao šta je kroz to vrijeme naučio, odgovorio mu je da je spoznao osam koristi od znanja: Jedno od njih je: “Vidio sam da u životu svako ima druga, prijatelja ili miljenika. Neki se s njim druže dok ne oboli, neki ga prate do groba, ali nijedan ne ide s njim u grob. Razmišljajući o tome došao sam do zaključka, da je čovjeku najbolji drug onaj koji ide s njim i u grob, ostajući mu i tamo prijatelj. Takav drug su jedino dobra djela. Zato sam ih ja odabrao za svog miljenika, jer će mi oni biti svjetlo u mračnom grobu i razgovor kada me svi drugi ostave.”

Na ahiret se dakle ne nosi ništa, niti nas dalje od kabura prati iko, osim dobra djela koja smo činili za života. Prenosi se da je Omer ibni Abdul Aziz kazao na samrti da mu izvade ruke iz ćefina kada ga budu nosili do mezara, kako bi svijet vidio da se na ahiret ne nosi ništa od dunjaluka, osim dobrih djela. 

Smrt je naš most do vječnosti, a vječnost je za pravovjerne bolja od onoga što je prolazno. Smrti se ne treba plašiti niti joj se treba avanturističkim postupcima izlagati. Užasavanje od smrti i stavljanje života na kocku predstavljaju polove naše antropologije smrti.

Pripremajmo se za smrt čineći što više dobrih djela. Ona su naši najbolji saputnici do ahireta.