Ko je zatrovao fontanu

Ko je zatrovao fontanu

Draga braćo,

Ovih dana učestale su vijesti o lažnim dojavama postavljanja bombi u školama i o maloljetničkom i vršnjačkom nasilju. Iako smo iznenađeni i zabrinuti destruktivnim ponašanjem djece, događaji kojima svjedočimo potvrđuju vječnu Božiju istinu da se porodica kao gnijezdo sigurnosti, usljed našeg nemara i nebrige za odgoj, može pretvoriti u izvor iskušenja i neprijateljstva.

,,O vi koji vjerujete, među suprugama vašim i djecom vašom, doista, imate, neprijatelja, pa ih se pričuvajte. (Et-Tegābun:14) “Imanja vaša i djeca vaša samo su iskušenje, a u Allaha je nagrada velika.” (Et-Tegābun: 15)

Nekadašnji strah za sudbinu djeteta koje je sa nepoznatim društvom izlazilo izvan porodičnog doma, zamijenio je strah od nesagledivih posljedica interneta i virtuelne stvarnosti.

Nove generacije mladih sve manje komuniciraju i provode vrijeme sa roditeljima, nanama i dedama. S obzirom da mnogi od njih žive u gradovima, nedovoljno borave  u prirodi. Zatvoreni među četiri zida, većinu vremena provode sami. Njihovo društvo čine Facebook, Instagram, You tube platforme na kojima im, a da toga uopće nisu svjesni, ispiraju mozak i truju srce raznorazni ribari ljudskih duša. Osjetila su im zarobljena. Savjeti koje mladima upućuju roditelji, učitelji i muallimi teško dopiru do njihove svijesti i u njihovim očima prave vrijednosti života izgledaju apstraktno i nedokučivo. Jednostavni recepti za slavu i brz uspjeh koje im serviraju influenseri zvuče spasonosno i  primamljivo.

Mladi sve više gube realnu sliku o životu. Ne mogu da uvide šta su zakonitosti i prioriteti života, a šta su pusti snovi, mašta i iluzije. Ne čudi što brzo gube motivaciju, strpljenje i samopouzdanje. Zanose se snovima da za mrvicu slave i popularnosit vrijedi žrtvovati mladost, stid, moral i sve druge vrline koje od postanka svijeta ljudima pomažu da žive časno i dostojanstveno.

Lahko je, ali potpuno naivno i pogrešno, krivicu za stanje u društvu pronalaziti samo kod maloljetnih prestupnika i počinilaca krivičnih djela. I kada se otkrije njihov identitet, i kada ih institucije sankcionišu za počinjena djela i dalje će klijati sjeme destrukcije iz kojeg će neko dijete crpiti inspiraciju. Uzalud nam je ubijati komarce ako nismo isušili močvaru!

,,Svi se žale“ kaže se u jednoj perzijskoj izreci, ,,da je voda gorka , a niko neće da prizna ko je zatrovao fontanu.” Naše društvo, kao uostalom i čitava savremena civilizacija, nespremna je za samoobračun i priznanje vlastite krivice. Sistemski i uz naše saučesništvo urušava se temeljna institucija društva-porodica.

Muškarci i žene izjednačili su se u pravima, ali su izgubili autoritet oca i majke. Poboljšali su materijalni standard i izgradili profesionalnu karijeru, ali su taj napredak platitli praznim domom i otuđenošću od djece. Unaprijedili smo sredstva komuniciranja i svaki član porodice ima vlastiti mobitel. Ali,  stječemo dojam da sa svima više i ozbiljnije komuniciramo nego sa onima sa kojima živimo pod istim krovom. Poremetili smo nužnu ravnotežu između dužnosti i prava, tako da roditelji više ne uviđaju kolike su opasnosti od epidemije popustljivog odgoja. Pristajemo da ispunjavamo sve želje našoj djeci i mladima. Držimo našu djecu podalje od svake neugodnosti, jer želimo da budu uvijek srećna i zadovoljna. Upravo na taj utopijski obrazac ispunjavanja svih želja upozorava nas Allah, džellešanuhu:

أَمْ لِلْإِنْسَانِ مَا تَمَنَّىٰ 

"I zar da čovjek sve što poželi dobije?!" (En-Nedžm, 24)

Uzroci krize naše porodice i odgoja mladih mnogo su dublji i složeniji od dijagnoza koje svakodnevno slušamo. Nije samo zakazao sistem niti će adekvatna zakonska rješenja biti dovoljna da se suzbije nasilje i izgradi zdravo društvo.

Sve dok se u našoj preovlađujućoj filozofiji života bude više isticala moda i fizička ljepota od  lijepog  odgoja i ponašanja, sve dok se materijalni uspjeh i potrošački stil života bude slavio više od skromnosti i međusobnog pomaganja i sve dok našoj djeci budemo savjetovali da je za lični uspjeh i karijeru dozvoljeno prekršiti svaki moralni princip, naša borba za odgoj mladih i zdravo društvo ostaće mrtvo slovo na papiru.

Što duže zatvaramo oči nad činjenicom da je naš sistem vrijednosti poremećen i da i nama roditeljima nedostaje vrlina koje se ne mogu nadoknaditi nikakvim savjetima i frazama sve ćemo biti udaljeniji od rješenja problema koji nas muče.

Hasan el Basri je govorio: ,,Ako primjetiš u svog djeteta ono što mrziš, učini pokajanje Allahu džellešanuhu i zatraži Njegov oprost, jer je to udio tvoje naravi, odnosno tvoj grijeh koji si ranije počinio.“

Draga braćo,

Provodimo više vremena s našim bližnjima. Neka naša djeca pronađu sigurnost u porodičnom okrilju u kojem smo i sami odrastali. Tu će usvojiti sve ono što im nedostaje i što će moći drugima dati: ljubav, strpljivost, saosjećanje, poštovanje. Pokažimo im vlastitim primjerom da se uspjeh ne mjeri novcem nego savjesnim i poštenim  radom, da se snaga ne pokazuje silom i mišićima nego praštanjem i saosjećanjem s drugima, da se do ostvarenja životnih ciljeva ne stiže narcisoidnim ponašanjem i objavljivanjem statusa na društvenim mrežama već trudom, marljivošću i upornošću. 

Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju! Očisti naša srca i jezike od ružnih misli i govora! Oprosti našim roditeljima i dobrim precima koji su na nas prenijeli svjetlo Dina! Uputi našu djecu i potomke na Pravi put! Oprosti nam grijehe i obraduj nas na Ahiretu džennetskim nagradama.