SVAKA ŽENA MORA BITI GOSPODAR SVOGA IDENTITETA

      Svaka žena mora biti gospodar svoga identiteta -ističe Nermina Kurspahić, jedna od najistaknutijih bosanskohercegovačkih intelektualki, ukazujući da je položaj žene ovdje onakav kakav može proizvesti društvo haosa

    Razgovor s Nerminom Kurspahić započeli smo od, u ovom trenutku, nezaobilaznog pitanja- pitanja donesene presude u Hagu o tužbi BiH protiv SCiG koja praktički predstavlja civilizacijsko i moralno posrnuće odnosno potpuni kolaps pravde. Kako ste osobno doživjeli ovu presudu?

 - Jednostavno rečeno, i za mene kao i za većinu onih koji smo bili ovdje i iskusili i svjedočili o svim aspektima srpskih agresija i genocida presuda je ogromno razočarenje. Cinična je, omalovažavajuća za žrtve, nije uvažila njihove patnje, gubitke, ni ondašnji omjer snaga, ali je zato izgleda vodila računa o sadašnjim geopolitičkim prilikama na Balkanu (sindrom „jadnih Srba" Carla del Ponte). Stručnjaci tvrde da je pravnički besprijekorno napisana, ali tim gore, jer onda predstavlja samo praznu jurisprudentičku ljušturu. Pročitala sam dva puta izdvojeno mišljenje zamjenika glavne sutkinje Higgins, Jordanca Al-Kasawneha. To treba pročitati (imate prijevod u Danima). Iz tog spisa možete vidjeti i kako je Sud radio, ali i zaključiti da ni naš pravni tim nije imao sve argumente na svojoj strani. Kako bilo, u vezi  sa ovom presudom, ovih dana sjetila sam se svog prikaza knjige Roya Gutmanna „Svjedok genocida" iz 1994. Između ostalog, napisala sam, otprilike i ovo; nakon svega što se u BiH desilo (a kad sam to napisala još se sve nije ni desilo, mislim prije svega na Srebrenicu) moramo računati i na mogućnost da za genocid nad Bošnjacima niko ne bude kažnjen. Eto, to se, nažalost skoro desilo. No, ipak, postoje elemeti presude koji nas obavezuju da djelujemo dalje. Presuda o potvrdi genocida u Srebrenici, ali i priznanje da su izvršitelji tog genocida ratna RS, nego ova RS je njen nasljednik. Tu činjenicu treba iskoristiti, i tražiti, svim pravnim, institucionalnim, sredstvima međunarodne i domaće provenijencije poništenje posljedica genocida u Srebrenici...Postoji i ta osuda Srbije o nesprječavanju genocida. I mada nedovoljno i to treba koristiti kao argument protiv Srbije, eda bi isporučila Mladića i Karadžića.

Jesu Srbi kolektivno odgovorni za zločine

Ipak, kao najstrašnija posljedica ovakve, nikakve presude je činjenica da Srbima nije presudom rečeno ono što i oni znaju. A to je da jesu masovno bili (i još su) nacionalistički i šovinistički ostrašćeni, i da su gotovo kolektivno učestvovali u zločinima 90etih u ex Yu. Dakle, kao cjelina, kao narod, neće biti suočeni sa činjenicom da su strašni zločini počinjeni u ime srpskih hegemonističkih i nacionalističkih prohtjeva. Na činjenicu da je nesuočavanje sa pravom istinom pogubno za budućnost, i mentalno zdravlje Srba, upozoravaju i neki srpski intelektualci,  uglavnom iz Srbije (bosanski još jašu na krilima Milošević-Karadžić „uspjeha"). Priča da su samo pojedinci kao krivi za genocid i strašne zločine je glupa i netačna. Nju, plasiraju  ovdašnji srpski nacionalisti, ali nažalost podupiru i mnogi bosanski, bošnjački političari, intelektualci. Ne znam koji su njihovi motivi, možda žele da ne uvrijede i razjare svoje krvnike (kao u onom vicu o Sulji i Muji koji na čeki čekaju četnike, a kad se oni ne pojave, onda počinju da se brinu da im se nije nešto desilo). Ja godinama govorim da jesu, Srbi kolektivno odgovorni za zločine koji su počinjeni po projektima srpskih nacionalista. Jer ti zločini su masovno i gotovo plebiscitarno podržani od „svih Srba sveta", što bi reko' slikar i četnik Milić od Mačve. Kolektivna odgovornost se pokušava izvrdati pričom o kolektivnoj krivnji. Kao „ceo narod ne može biti kriv". Da jednu naciju, sve njene pripadnike ne možete izvesti na sud (nažalost, nema gdje da stane toliki svijet), ali se pravno mogu identificirati i kazniti glavni  naredbodavci, ideolozi, i makar veći dio najgorih egzekutora. Svi ostali, „celi narod", njegove institucije, država, treba da budu sankcionirani na različite načine, jer su njihovi resursi korišteni za izvršavanje tih zločina. Mehanizmi za to kažnjavanje su poznati...(slučaj Njemačke nakon II svjetskog rata). Bilo bi dobro da se pristupilo i denacifikaciji, što su priželjkivali i mnogi srpski intelektualci (Bogdanović, Čanak, Popović, Kandićka, Micićka, Jovanović, itd). Da Srbi su kao nacija odgovorni za strašne zločine i za to bi se makar trebali izviniti, neprijatno osjećati, platiti ratne štete, isl. Ako ništa, to treba tražiti od RS od sada pa do vječnosti ...  

Vjerujem da će i sve stradalnice srpskih silovanja naći načina i snage da se bore za svoja prava

-         Posebno su pravednim rješenjem ostale uskraćene Bošnjakinje, žene koje su silovane. One su ciljano napadane. Sada im nije pružena zaštita niti moralna satisfakcija. Njihova osjećanja su povrijeđena?

 - Ja sam zadivljena kad vidim sve te žene, Srebrenice, ali i žrtve silovanja. Jednostavno one imaju toliko snage, pameti, da svi moramo biti postiđeni. Žalosno je da nisu doživjele pravnu satisfakciju, ali ja bih rekla samo ovaj put. Nedavno sam čitala o tužbi grupe žena i muškaraca iz Švedske Sudu u Strassborgu protiv Njemačke i Švedske. Tužitelji su žene i djeca tih žena koje su bile uključene u nacistički „program rađanje arijevaca" u II svjetskom ratu. Oni sada, toliko godina poslije svoga stradanja. traže obeštećenja...Naravno, nikakve naknade nikada nisu dovoljne da se nadoknade takva stradanja i poniženja, ali, nažalost u ovakvom svijetu ona su jedino što se može očekivati. Vjerujem da će i sve stradalnice srpskih silovanja naći načina i snage da se bore za svoja prava. U toj borbi treba im pružiti svaku vrstu pomoći.      

 -         Bošnjakinje su nosile svojevrsni emanet očuvanja našeg identiteta. Koji je to kodeks estetskih i moralnih vrijednosti koje ih krase?

 - Ja vam  ne razmišljam u tim kategorijama. Prije svega očekujem i priželjkujem da se sve žene, a ovdje govorimo o Bošnjakinjama posebno, obrazuju, brinu o svome fizičkom i mentalnom zdravlju. Moraju im se stvoriti preduvjeti da im bude obezbjeđen besplatan pristup osnovnom, i najmanje srednjoškolskom obrazovanju, liječenje, ravnopravni tretman pri zapošljavanju. To mora biti i zakonski regulirano. Sve što žene priječi u obrazovanju mora se sankcionirati, na državnoj razini. Svaka žena mora biti gospodar svoga identiteta, kojeg će onda, po potrebi i osobnim željama koristiti i „posuđivati" kolektivnim identitetima. Žene su po naravi osjetljivije, senzibilirane prema drugome, njihovim osjećanjima, patnjama. Sa tom osjetljivosti treba računati, a ne bi se smjela zloupotrebljavati. Svi pokušaji da se žene instrumentaliziraju, koriste u neke ciljeve su nedopustivi. Njihovo mentalno i fizičko zdravlje je conditio sine qua non. A o tome, hoće li ili neće one biti odgovorne samo za sebe, ili još nekoga treba same da odluče.

Djelovati automno i sukladno etičkim principima

-         Koje vi odgojno vrijednosne kategorije nosite iz svog djetinjstva?

- Sretna sam što sam rasla i odgojena u obitelji kakva je bila moja. Pamtim mnogo ozbiljnih, ali i duhovitih razgovora, priča, o naprimjer očevim zgodama iz partizana (moji prijatelji, pisci, koji sada žive u Nizozemskoj i danas se sa sjetom sjećaju tih priča, i žale što ih nisu zabilježili), o stvarima iz kojih se moglo dosta naučiti. Pamtim mnogobrojna putovanja, u razne zemlje svijeta sa roditeljima, ali i ona na koje sam sama išla. Sjećam se mjesta, ljudi, muzeja, kulturnih dobara, prirode tih zemalja, i osjećanja koja su kod mene pokretali. Sjećam se i prvih knjiga, i uputa o tome kako učiti. Sve knjige koje su mi, prvo, roditelji, moj rahmetli otac prije svega, kupovali, a kasnije i ja trebale su da me nauče da mislim, da razlikujem dobro od lošeg, izgradim etički sustav vrijednosti i postanem samostalna. Sjećam se i prvih knjiga koje mi je otac kupio, bili su to grčki mitovi, priređeni za djecu, i Sakespeareove drame, isto za djecu. Sjećam se mojih pitanja i očevih odgovora...Dakle, dvije su stvari  presudno odredile moj razvoj. A to su intencija mojih roditelja da naučim da mislim (da znam raspoznati dobro i loše) i budem samostalna. Kada steknete makar osnovna saznanja o svijetu, onda naučite i šta je važno u tom svijetu, odnosno, odredite se, načinite svoje prioritete. Recimo da je jedan od mojih prioriteta, djelovati autonomno i sukladno etičkim principima (u shemi općeg, univerzalnog moralnog kodeksa). Jednostavno, naučila sam da poštujem ljudske integritete, tuđa prava, patnje, drugoga, drugačijeg. Naučila sam da, kako je govorio Krleža, „ne prezirem (navodno) podređene, ali i ne podilazim (navodno) nadređenim."           

 -         Bošnjačka kultura, kao differentia specifica, nastala je u plodnom susretu islama i Bosne. Kako vidite susret vjere i ovovremene kulture kod nas na ovim prosotorima?

 - O komparativnim prednostima, dimenzijama miješanih kultura na primjeru Bosne, a posebno u slučaju Bošnjaka, pisali su mnogi. I mnogi su bili, i jesu zadivljeni vrijednostima takve kulture, kako stranci, tako i domaći...Mnoga književna djela, autora koji su pisali na jezicima, koje sada nazivamo južnoslavenskim imali su baš takvu kulturu za uzor (I Andrić, i Selimović, i Sidran, Karahasan, i rani Kusturica, Ibrišimović, itd, itd). O islamu u bosanskom ključu također su napisane mnoge knjige, i apostrofiran je kao vrijednost per se. Generalno, mislim da vrhunski dometi u umjetnosti, kulturi, znanosti nastaju tamo gdje se miješaju različite kulture (slučaj Španjolske u vrijeme arapske vladavine).  U tom smislu Bosna ima prednost i mogućnost da bude uzor u sretanju civilizacija. Naravno, svjedočili smo pokušaje da se sa raznih strana pokvare takva prožimanja...Ali, mislim i vjerujem da je ovdašnja kultura imanentno otporna na takve izazove i atake.

Opasno je da se bošnjačka porodica ogradi od vanjskih dodira

-         Da li bošnjačkoj kulturi danas prijeti dehumanizacija odnosno bdiju li Bošnjaci u dovoljnoj mjeri nad svojom porodicom?

 - Ja „bošnjačku kulturu" ne vidim kao nešto izdvojeno, zaokruženo i izolirano. Svaka kultura se razvija samo u interakciji sa sredinom, širim društvenim kontekstom i drugima. Nažalost pokušaji, koji sada postoje, i tendencije da se obitelj, pa hajdemo reći bošnjačka, zatvori, ogradi od vanjskih dodira i utjecaja je opasna. Kao posljedica toga imamo slučajeve zlostavljanja slabijih unutar zatvorenog obiteljskog kruga. Naravno, obitelj treba da ima određeni stupanj autonomije, intime i zatvorenosti. Ali, ne u apsolutnom smislu. Društvo i njene institucije treba da brinu nad pojedincima i unutat porodice, eda bi pojedinci bili zaštićeni od zloupotreba, i eventualnog zlostavljanja od strane jačih u njoj. A zlostavljanje ljudi je najveći stupanj dehumanizacije, zar ne!

 -         Sociolozi su govorili da krizna vremena polučuju potrebu ljudi za većim duhovnim sadržajem.U opkoljenom Sarajevu mogli smo osjetiti djelić te potrebe. Koliko su Bošnjaci danas okrenuti tim sadržajima? Ovo tim prije što su ostavljeni sami sebi što najbolje potvrđuje i presuda u Hagu?

 - Tačno je da su potrebe ljudi za duhovnim sadržajima stare koliko i čovječanstvo, dakle svevremene i univerzalne. Tačno je i da su potrebe za duhovnim sadržajima, ako sada pod tim podrazumjevate umjetnost, izraženije u kriznim vremenima, ekstremnim uvjetima, kakvi su recimo logori. I Sarajevo je bilo takav jedan logor. Pisala sam ponešto o tome. Tako sam u jednom tekstu citirala sociologe Brunu Bettelheima i Ericha Federna, koji utvrđuju „da je moralna strogost preduvjet očuvanja psihološkog integriteta....i da zajedno sa mobiliziranjem pozitivnih vrijednosti života (u što spada i umjetnost) predstavlja pokušaj borbe protiv tjeskobe i predosjećaja zajedničke smrti." Sjećate se koncerata klasične glazbe tokom opsade Sarajeva, kazališnih predstava, izložaba. Bilo je gotovo prestiž na svjetskoj razini učestvovati u tom duhovnom iskušenju Sarajeva. Dolazili su Susan Sontag da bi režirala Becketta, Zubin Mehta je dirigirao Mozartov Requem, trojica najpoznatijih tenora pjevali su u avetinjsko ogoljeloj Vijećnici. Jean Baudrillard  je pisao i tražio „milost za Sarajevo", dolazio je B.H. Levy, smimao filmove o Bosni, Armiji BiH. Sjećam se da je došao C. Boltansky, uradio i postavio svoje radove na Obali, a ja sam mu otvorila izložbu. Irska rock grupa U2 je imala seriju koncerata na koje su se uključivali ljudi iz opkoljenog Sarajeva i slali poruke svijetu. Ja sam se obratila publici na koncertu u Glazgowu...itd, itd...Zato ne mislim da su Bošnjaci ostavljeni sami sebi. Svijet jednostavno tako funkcionira. Prosto rečeno, svakog „čuda tri dana dosta". Mi smo imali tu naklonost svijeta, nažalost, nije potrajala, i našom krivicom. Nismo kapitalizirali tu naklonost svijeta. Za sebe se sada moramo sami izboriti.  

Europa balansira između djelomične i potpune ksenofobije

-         Akademik Muhamed Filipović, a i mnogi drugi, mišljenja su da je Evropa u osnovi antiislamska i antibošnjačka. Odista, gajimo li odviše iluzije spram Evrope i njene demokratičnosti?

 - O „strahu na zapadu" Jean Delumeau, francuski povjesničar, napisao je divnu knjigu. Glavni strah, još od srednjeg vijeka, pisao je on, je od Turaka, islama...Od tog vremena stvari su se nešto malo promijenile. Europa balansira između djelomične i potpune ksenofobije. Ipak, demokracije zapadnoeuropskog tipa, uz onu američku je nažalost trenutno nešto najbolje što se nudi na „tržištu" društvenih uređenja. Zato, mislim da u Europi i njenim institucijama (a ne zaboravimo da to nije ideološki i politički ujednačen prostor) ipak postoje dovoljno uhodani državni i  nevladini mehanizmi koji spriječavaju sve otvorene i grube ispade ksenofobije, pa i islamofobije. Oni su sad jači nego prije nekoliko godina, onda kada je ovdje divljao srpski fašizam. Već smo konstatirali da smo tada imali veliku podršku običnih Europljana, Francuza, Engleza, Talijana, Španjolaca, nekada čak i njihovih političara, vlada. Nažalost dosta stvari se nadešavalo od tada. Desio se 11. septembar, i sve poslije toga. Svijet više nije isti. Ni mi nismo isti. Ali, ipak naša budućnost je u Europi uz primjenu demokratskih metoda koje se prakticiraju baš u toj Europi. Samo primitivci, barbarogeniji kao dodici, i slični tokmaci i prostaci mogu sa prezirom govoriti o Europi.

Svako uplitanje vjere u politiku je nedopustivo

-         U svjetlu promjena i prožimanja kultura, te demokratskih procesa, koliko islam u BiH  participira u tome?

 - Bosna i Hercegovina mora biti sekularna država u kojoj će sve vjerske zajednice, pa i islamska imati mjesta. Vjerske slobode moraju se garantirati zakonima. Svako uplitanje vjere u politiku je nedopustivo i neprikladno. Naročito ovdje gdje postoje tri „pretendenta na prijestol". Prakticiranje vjera se mora uskladiti sa zakonima države u kojoj djeluju. Ali, isto tako ni državne institucije, posebno ovdje ne smije sa pozicije sile djelovati protiv vjernika. Zato se nadam  da će BiH jednog dana biti uređena po standardima vremena i prostora u kojem se nalazi, dakle Europi. Do tada miješat će se planovi svjetovnog i vjerskog. Tako da će do tada biti moguće da u jednom dijelu zemlje - RS, konkretno vlada gotovo teokracija. Naravno ortodoksne-pravoslavne provenijencije.

-         Kako gledate na pojavu vehabizma kod nas?

 - Nedavno sam krajičkom oka vidjela nekakvu emisiju na FTV u kojoj je učestvovao i neki četnik, Šešeljev radikal iz Banjaluke. Ta spodoba je izrazila poštovanje i zadivljenost vehabijaskim likovima i djelima. Sjetila sam se i grafita iz Beograda od prije nekoliko godina. Pisalo je „Bin Ladine Srbine". Bolja preporuka za prezir prema tim likovima teško je naći. Ja jesam poštovalac Voltairovih ideja, pa i one kada je rekao, da, parafraziram, gospodine pričate gluposti, ali ću braniti vaše pravo da ih i dalje pričate. Što se tiče priče, koja je glupa, ili sa kojom se ne slažem, uvijek ću poštovati i tražiti pravo da ih njegovi autori i dalje izriču. Međutim, kada sa riječi glupani pređu na djela, odnosno kad postaju prijetnja drugima, ugrožavaju druge, nasilni su,  drugačije od sebe žele mijenjati, onda imamo problem koji moraju rješavati druge instance, recimo policija. Ako pojedini likovi koji svoju vizualnu zapuštenost, idejnu skučenost imenuju „pravim tumačenjem islama", a pri tome ugrožavaju u Bosni ustaljenu sliku islama, onda prije svega treba da reagira IZ. Ali ako ti „tumači" idu dalje, pa napadaju ljude, prijete nekim ženama da će ih „zaklati", i stvarno ubijaju ljude (zakolju i majku!), udaraju ljude, napadaju djevojke,  voze neregistrirana kola, i bez vozačke dozvole, onda takve osobe treba da su u zatvoru, a njima treba ozbiljno da se bavi sud. Vehabije već neko vrijeme remete red, nasrću na obični svijet i ugrožavaju druge vjernike, napadaju ih. Sve su to stvari kojim treba da se bavi policija. Sada su ohrabreni valjda mlakim reakcijama na svoje siledžijstvo, počeli da upadaju, spavaju, kuhaju (ne mogu da pomislim šta li još?!) u džamije! Pa to se po svim pravilima imenuje blasfemijom, i zato bi  pored policije trebalo da se u sve ozbiljno uključi i Islamska zajednica...Jednostavno, vehabije, sa svojim rigidnim, ograničenim svjetonazorom, oskudnom kulturom, odnosno nekulturom, a prije svega odnosom prema ženama zaslužuju najveći prijezir. I više od toga. Uz to ugrožavaju uobičajnu sliku o bosanskom islamu, Bosni kao zemlji stoljetne tolerancije.

-         Pratite i znate vrijednosti medija. Naravno, svaka politika bila stranačka ili državna nastoji da ima kontrolu nad medijima. Od toga nismo ostali imuni ni mi u BiH?

 - Medijska slika bh je slična samoj BiH. Neujednačenog kvaliteta, haotična, histerična. Ima i izuzetaka. Ipak, mislim da je ostvaren pristojan stupanj slobode govora. Čak, ponekad ta sloboda prelazi u zloupotrebu. Naravno, politički utjecaji i pokušaji kontrole medija su sveprisutni. U RS ona je postignuta u apsolutnom smislu. Jedino što je zabrinjavajuće što prvi laktaš među političkim establishmentom u RS proširuje svoje utjecaje i van nje, i sada želi, nažalost i djelomično uspijeva, zastrašiti i disciplinirati medije i vam svog seljačkog atara. Ta činjenica je zabrinjavajuća, jer čini mi se da smo svi skupa nedovoljno svjesni količine zla koji ta spodoba može ponovo pokrenuti.

-         Mediji govore i o nama samima. Podosta je teških riječi, olahkog etiketiranja, pa i mržnje. Na koji način to kontorlirati?

 - Što više demokracije, europskih standarda, što više institucionalnog djelovanja, znači i više odgovornosti i prema rečenom i napisanom. Dakle, nema druge nego uhvatiti se u bitku  sa balkanskim mentalitetima i ponašanjima. Stvarati institucije i sustav koji će funkcionirati...To je spor i dugotrajan posao, ali nema druge opcije...Odnosno ima, ali valjda neće opet barbarogeniji krojiti nam sudbinu.

Zabrinuta sam najezdom neokonzervativizma

-         Konačno, kako vidite položaj žene u našem današnjem društvu?

 - Zabrinuta sam najezdom neokonzervativizma. Doduše, nažalost neokonzervativci i desničari su sad i u svijetu trend. Ali, tamo negdje daleko, makar javno se ne hvale i ne pokazuju svu nasilnost. Konzervativizam, ovdje na Balkanu u spoju sa tradicionalnim patrijarhalizmom, uvezanim sa nacionalizmima uvijek unižava i prijeti ženama i njihovom integritetu.  Obespokojavaju pojave da se djevojčicama onemogućava školovanje. Užasavaju otmice djevojčica i njihovo tjeranje na brak, prostituciju. Strašno je kako se nedovoljno kažnjavaju svakovrsni nasilnici, silovatelji žena i djece...Zabrinjava i što se nedovoljno pažnje poklanja mentalnom zdravlju žena. Nedovoljno se skrbi i o ženama koje su majke, njihovoj djeci. Naravno, teško je očekivati da u ovakvoj konstelaciji žene budu prisutnije u politici. Dakle, položaj žena ovdje je onakav kakvog može proizvesti društvo haosa, u kojem poluinteligenti, nasilnici, ratni zločinci, pljačkaši, mentalni bolesnici, formiraju zakone i kao prave državu. Pa prema tome, određuju i status žena.  

 Razgovarao: SELMAN SELHANOVIĆ

(Islamske informativne novine "Preporod", god XXXVII, br. 6/848, 15. mart, 2007, str. 30-31)