Reci „vjerujem“, pa budi ispravan

Reci „vjerujem“, pa budi ispravan

Hvala Allahu, Svevišnjem i Svemilosnom koji je Džennet nagovijestio onima koji pred Gospodarom svojim strepe i dušu od prohtjeva čuvaju. Donosimo Allahov blagoslov, salavat i selam na Božijeg odabranika i posljednjeg Vjerovjesnika, Muhammeda, a.s., koji je u dovi tražio utočište od zla naših duša.

Poštovana braćo i sestre, jedan ashab, Sufjan ibn Abdullah, došao je Poslaniku, a.s., s molbom: „Allahov Poslaniče, reci mi o islamu nešto što neću morati pitati nikog drugog poslije tebe.“

Htio je jednu rečenicu koja će mu biti dovoljna za cijeli život.

Poslanik mu je odgovorio: „Reci: Vjerujem u Allaha, a onda budi ispravan“ (Muslim).  Dvije riječi i jedan most između njih. Vjerujem. Budi ispravan. A između njih ono malo „a onda“, koje traži cijeli život.

Vjera se potvrđuje srcem, izgovara jezikom i slijedi životom. Kad nedostaje jedan sloj, vjera je kao drvo bez korijena, ili bez stabla, ili bez ploda. Riječ koju Poslanik koristi je istikamet. Znači uspravnost, ravnina, držanje pravca. Isti korijen ima riječ mustekim koju učimo u svakom rekatu: „Uputi nas na pravi put.“ Sedamnaest puta dnevno molimo za ispravan put.

Allah kaže: „Onima koji govore ‚Naš Gospodar je Allah‘, pa ostanu ustrajni, meleki silaze i govore: ‚Ne bojte se i ne tugujte, i radujte se Džennetu koji vam je obećan‘“ (Fussilet, 30).

Dvije stvari, dakle. Reći i ostati. Reći je lahko. Ostati je posao.

Kad je objavljen ajet „Budi ispravan, kako ti je naređeno“ (Hud, 112), Ibn Abbas kaže da Poslaniku nije objavljen teži ajet od tog. Poslanik, a.s.,  je rekao: „Sura Hud me je postarala“. Ako je istikamet bio težak njemu, najboljem od ljudi, onda nas to treba utješiti. Ispravan put je težak svima. Svako ponekad skrene. Važno je vratiti se.

Zamislimo pilota koji leti iz Sarajeva za Istanbul. Ako skrene samo jedan stepen s pravca, u prvim minutama to se ne primijeti. Ali nakon sat vremena bude daleko od cilja. Zato pilot stalno popravlja kurs. Malo lijevo, malo desno. Cijelim putem.

Tako je i sa čovjekom. Svako od nas ponekad skrene s pravca. Onaj ko svaki dan popravlja kurs stigne gdje je krenuo.

Namaz je takvo popravljanje kursa. Pet puta dnevno. Ujutro, kad krenemo. U podne, kad se zahuktamo u poslu. Na ikindiju, kad se umorimo. Na akšam, kad se dan zatvara. Na jaciju, prije sna. Svaki put stanemo, pogledamo gdje smo i vratimo se na pravac.

U našem vremenu često čujemo kako je neko „vjernik u duši“. To je lijepo, i neka Allah čuva tu vjeru u dušama. Ali Poslanik nam je pokazao da vjera iz duše hoće da izađe. Hoće u jezik, u ruke, u noge, u novčanik.Vjera izlazi kad trgovac ne vara na vagi. Kad službenik ne traži mito. Kad komunalac pošteno očisti ulicu i kad ga niko ne gleda. Kad student napiše svoj rad sam. Kad roditelj održi obećanje djetetu. Kad poslodavac isplati radnika prije nego mu znoj osuši, kako je Poslanik savjetovao

To su mjesta gdje se vidi istikamet. One naizgled male, svakodnevne stvari u kojima čovjek bira između lakšeg i ispravnijeg.

Braćo i sestre, ove sedmice uzmimo onu Sufjanovu rečenicu i nosimo je sa sobom. „Vjerujem u Allaha, a onda budi ispravan.“ Kad dođe trenutak izbora kojim putem krenuti, a doći će možda već sutra, sjetimo se nje.

I kad pogriješimo, a pogriješićemo, sjetimo se pilota. Mali popravak kursa. Istigfar. Dova. Tevekkul.  Pa nastavimo dalje.

Allahu naš, učvrsti naša srca u vjeri, a naše korake na pravom putu. Kad skrenemo, vrati nas Sebi blago. Daj nam da budemo od onih kojima meleki kažu: ne bojte se i ne tugujte. Amin.