Dvije opasne zablude čovjeka

Dvije opasne zablude čovjeka

Kur'an nas neprestano podsjeća da je čovjek u opasnosti od dvije teške i opasne zablude i samoobmane.  Čovjeku prečesto sila i imetak udare u glavu. Počinje umišljati da je svemoćan. On je ograničeno biće, nužno oslonjen na druge ljude. Ako čovjeku samo, primjerice, oduzmete slobodu kretanja, njegov život postaje nepodnošljiv. Ovu istinu smo proteklih godina svi mogli naučiti, bili vjernici ili nevjernici. Čovjek može u sferi kulture, imaginacije, virtualnosti, graditi kojekakve umjetne svjetove, ali u stvarnosti je mnogo čime ograničen. Dođe obični korona virus i ubije ga. Dobije moždani udar i ne može govoriti. Islam nas uči da čovjek nije sam sebi dovoljan i da nema vjere i života bez neposrednog dodira i kontakta s ljudima. Džuma-namaz  je uživo, nema bajrama preko televizije, nema džennaze online. Tokom pandemije korona-virusa se najbolje vidjelo da je vjernički život zamro, da je nestao uz posljedice koje je svatko osjetio za sebe. Istina, mi možemo gledati vaz i  na televiziji ili pratiti džumu-namaz iz Harema u Meki u vlastitom domu preko ineterneta, ali osjećamo da to nije to bez našeg živog prisustva. 

Da bi razbio zabludu o čovjekovoj svemoći i neovisnosti, Allah džellešanuhu ljude u Kur'anu na jednom mjestu oslovljava fukarom, siromasima , vječnim ovisnicima o Bogu i Njegovoj svemoći.

يَٓا اَيُّهَا النَّاسُ اَنْتُمُ الْفُقَرَٓاءُ اِلَى اللّٰهِۚ وَاللّٰهُ هُوَ الْغَنِيُّ الْحَم۪يدُ

,,O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je Neovisan i hvale Dostojan.“ (Fatir, 15)

Druga raširena zabluda čovjeka je da će uprkos nemaru i neodgovornosti koju svakodnevno ispoljava u životu, konačni ishod njegovog života biti pozitivan. Našu je civilizaciju uhvatio veliki optimizam, iako postoje mnogi znakovi da je taj optimizam neutemeljen. Zemaljska kugla je iscrpljena, njeni resursi su iscrpljeni, društva su iscrpljena, porodice su iscrpljene, kao i ljudi, mi smo svi iscrpljeni. Taj osjećaj iscrpljenosti je očigledan. Sve je manje pitke vode, nezagađene zemlje, obnovljivih izvora ali i dalje postoji nerazumni optimizam da se sve može, da će sve uspjeti, da će nauka odgovoriti na sve probleme, a najviše na one koje je sama prouzrokovala. Arhetip svijesti čovjeka optimiste bez pokrića je spomenut u suri Kehf. Takav čovjek se šepuri i bahati pred prizorima plodne bašče, zaslijepljen dunjalukom misli da su bogatstvo i moć neiscrpnii da će se ovozemaljska moć čak protegnuti i na budući svijet.

وَدَخَلَ جَنَّتَهُ وَهُوَ ظَالِمٌ لِنَفْسِه۪ۚ قَالَ مَٓا اَظُنُّ اَنْ تَب۪يدَ هٰذِه۪ٓ اَبَدًاۙ  وَمَٓا اَظُنُّ السَّاعَةَ قَٓائِمَةًۙ وَلَئِنْ رُدِدْتُ اِلٰى رَبّ۪ي لَاَجِدَنَّ خَيْرًا مِنْهَا مُنْقَلَبًا

,, i uđe u vrt svoj, čineći nasilje sebi, govoreći: 'Ne mislim da će ovaj ikada propasti, i ne mislim da će ikada Smak svijeta doći; a ako budem vraćen Gospodaru svome, sigurno ću nešto bolje od ovoga naći.“ (El-Kehf, 35 i 36.)

Dva su moguća puta suočavanja sa prethodno spomenutim zabludama. Umjesto da se osjeća svemoćnim i neovisnim, umjesto da se divi svome egu,  čovjek je dužan otkriti i manifestirati svoju ograničenu moć u realnom svijetu, u zajednici u kojoj živi. Tu moć najbolje će iskoristiti upućivanjem na dobro i odvraćanjem od zla. Od kada je svijeta i vijeka nije nadmašen ovaj mehanizam moralnog preporoda u društvu. Mi smo sa novim tehnologijama postali društvo promatrača. Mi gledamo portale, gledamo društvene mreže, gledamo izloge, gledamo web-shopove. Kao opčinjeni, mi samo gledamo, gledamo, gledamo, a i nas se gleda. Najbolji simbol toga je lajk na Facebooku: Mi zapravo samo lajkamo, izgubili smo poduzetnički duh. Nemamo ni želju ni volju da nešto konkretno učinimo.

Bijeg od samodopadljivog i neumjerenog optimizma je u nevezanju srca za dunjaluk, u iskorijevanju i napuštanju svega onoga što nam je bespotrebno i služi samo zato da hrani naš ego. Mi danas sve gomilamo, dio smo potrošačkog društva, okružujemo se stvarima, ne zato što nam trebaju, već zato što one gode našoj taštini.

U srednjem vijeku je postojalo nešto što se zvalo 'lomača taštine', na kojoj su ljudi spaljivali predmete koji su poticali njihovu taštinu: ogledala, luksuznu odjeću, perike. Nevolje koje su nas ovih godina zadesile, poput pandemije korona virusa, ratova, suša i poplava su neka vrsta ‘lomače taštine’, one mogu biti prilika  da naše taštine na njima izgore. Slično je s lažnim identitetima. Sve što potiče oholost je taština. Ako se samo zbog svog porijekla i bogatstva  osjećamo superiornima i boljima od drugih, onda smo na tankom ledu. Pogotovo se treba čuvati da prigovaramo velikim ljudima, inače ćemo biti kao šejtan koji je našao mahanu Ademu.

Molim Allaha džellešanuhu da nas sačuva od ove dvije teške i opasne zablude. Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kada si nam već na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje!