Dova je oslonac i čuvar vjernika

Dova je oslonac i čuvar vjernika

Gospodar vaš je rekao: “Zovite Me i molite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi robuju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.” (Gafir, 60.)

Dova ima veliku ulogu i visoko mjesto u islamu i u životu muslimana.

Uzvišeni Allah kaže: “Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!’” (El-Mu’min, 60), “Obožavajte zato Allaha, iskreno Mu ispovijedajući vjeru – pa makar to bilo mrsko nevjernicima” (El-Mu’min, 14), “Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole. I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen, a Njemu se molite sa strahom i nadom; milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela čine” (El-A‘raf, 55–56), “On je Živi, nema boga osim Njega, zato samo Njega obožavajte, iskreno Mu ispovijedajući vjeru…” (El-Mu’min, 65)

Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je Vjerovjesnik, a.s.,, rekao: “Allah se srdi na onoga koji od Njega ne traži (koji Ga ne moli).” (Tirmizi, Ibn Madža i Ahmed)

Također se prenosi: “Allahu nema ništa plemenitije od dove.” (Tirmizi)

Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, a.s., kako govori: ‘Nema nikoga ko uputi dovu, a da mu Allah neće dati to što traži ili od njega otkloniti zlo za šta moli – sve dok u dovi ne bude tražio nešto što je grijeh ili što predstavlja prekidanje rodbinskih veza.’” (Ahmed, Tirmizi)

Kada analiziramo korištenje riječi dova u Kur'anu Časnom i hadisima Poslanika , a.s., vidimo da naše činjenje dove - moljenje pred Bogom Uzvišenim zapravo znači da njome priznajemo sebe Božijim robom i potpuno ovisnim o Njemu te da se u svom robovanju nadamo  Njegovoj pažnji i milosti.

Bit dove je dakle naša svijest da robujemo Stvoritelju svome i da tim robovanjem tražimo Njegovu blizinu i Njegovu milost.

Činjenje dove - moljenje je označeno kao ključ Božije milosti, sredstvo približavanja Bogu, činilac uslišanja zamolbi, sredstvo za spas od šejtana i za život duše.

Uzvišeni Allah kaže: “A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravom putu” (El-Bekara, 186)

Dova je suština ibadeta i njegov duh, jer svrha stvaranja čovjeka jeste ibadet, a svrha ibadeta jeste povezivanje s Allahom, dok je dova ta koja ostvaruje ovu vezu i povezanost u najširem obliku i s najjačim sredstvom.

Činjenje dove ne samo da pomaže čovjeku u izbavljenju od životnih nevolja, boli i tegoba, nego može čak promijeniti konačni ishod života i sačuvati ga od različitih iskušenja. Zato su prvaci islama preporučivali da se požuri s moljenjem.

Bilježi se od Poslanika, a.s., da je rekao: “Dova je srž ibadeta, niko s dovom nije propao!”

Također se prenosi da je rekao: “Obratite se Allahu sa svojim potrebama, i kod Njega se sklanjajte od onoga što vas tišti, Njemu skrušeno zavapite i od Njega molite, jer dova je srž ibadeta. Nema tog vjernika koji će Allaha zamoliti, a da mu neće biti uslišano, pa, ili će Allah to ubrzati i odmah mu dati na Dunjaluku ili će, pak, to odgoditi za Ahiret, ili će mu oprostiti grijehe u mjeri koliko je učio dove – sve ukoliko nije tražio nešto što je grijeh!”

Božija milost spušta se svugdje, međutim, potreba povezana s traženjem i dovom biva snažnija u privlačenju Božije milosti, pa joj se Božija milost odaziva više nego drugim potrebama.

Na ovu vrstu potrebe ukazuje časni ajet u suri En-Neml: “Ko je Taj Koji se odaziva nevoljniku kad Ga pozove i otklanja nevolju?!” (En-Neml, 62)

Časni ajet usredsređuje se na dvije tačke: “nevolju” i “dovu”, odnosno na “nevoljniku kad Ga pozove”. A oboje privlači Božiju milost: i nevolja i dova, te kad se sjedine, tad se neminovno spušta Božija milost.

U islamu se, tako, prenosi jasna potvrda značaja dove i iskanja od Allaha, iznošenja potrebe pred Boga i njenog otkrivanja te traženja Njegove milosti. Odaziv Božiji povezuje se s dovom kao u Allahovim riječima: “Gospodar vaš rekao je: ‘Pozovite Me, Ja ću vam se odazvati!’” (El-Mu'min, 60)

Kur'an, također, potvrđuje činjenicu da je vrijednost čovjeka kod Allaha u skladu s njegovom dovom:

“Reci: ‘Moj Gospodar ne bi vam nikakvu pažnju poklanjao da nije vaše dove!’” (El-Furkan, 77), kao što potvrđuje i to da je okretanje od dove oholo odbijanje ibadeta Allahu Uzvišenom:

“Gospodar vaš rekao je: ‘Pozovite Me, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće ibadet da Mi čine – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi!’” (El-Mu'min, 60)