I zahvalan budi na blagodatima Božijim

Tema sedmice - prijedlog za hubtu: I zahvalan budi na blagodatima Božijim

Nerijetko su ljudi skloni da prihvate zdravo za gotovo blagodati koje posjeduju, posebno ako se za njih ne treba posebno truditi i mučiti.

Elementarni vid zahvale na darovima u islamskom vjerovanju i praksi iskazuje se verbalnom zahvalnošću Onome koji te darove  mudro  stvara i s mjerom i milošću ih raspoređuje na Zemlji. Svojim verbalnim očitovanjem zahvalnosti Stvoritelju vjernik ne priznaje samu blagodat već istovremeno priznaje Izvor sa kojeg pristižu sve blagodati. Poslanici i odani Allahovi robovi su ideal neprekidne svijesti o postojanju Allahovih blagodati, i nedostižan su primjer kako se u sveobuhvatnoj kontemplaciji, zikru uma i srca, zahvaljuje na svemu što se vidi i osjeća u svijetu kao ogledalu Božije kreacije i prisustva.

Vjerovjesnici odgajaju potomstvo ne samo da raspoznaju i imenuju Allahove blagodati već da uočavaju, priznaju i svjedoče ko je omogućio, stvorio i čovjeku podario sve blagodati. ,,Kad god bi joj Zekerijja  u hram ušao, kod nje bi hrane našao. „Odakle ti ovo, o Merjema?“ -on bi upitao, a ona bi odgovorila: „Od Allaha, Allah onoga koga hoće opskrbljuje bez muke“ (Ȃli Imrân, 3:37)

S ciljem očuvanja prakse zahvalnosti koju su najsnažnije manifestirali poslanici, vjerovjesnici i Allahu bliski i odabrani ljudi, Kur'an insistira da vjernici u zreloj životnoj dobi mole Stvoritelja za uputu i sposobnost da izgrade poseban vid zahvalnosti na blagodatima od kojih su najveće Božije zadovoljstvo, poštovanje, samilost i ljubav prema roditeljima, te dobročinstvo i briga za odgoj potomstva:

A čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini dobro; majka ga njegova tegobno nosi i tegobno rađa! Njegovo rođenje i dojenje trideset je mjeseci. Pa kad zrelost svoju dostigne i kad dostigne četrdeset godina, on rekne: Gospodaru moj, uputi me da Ti zahvalim na Tvojoj blagodati, koju si darovao meni i mojim roditeljima, i da dobro radim kojim si zadovoljan Ti, i potomstvo mojeTi učini dobrim! Ja se Tebi, doista, kajem i ja sam musliman, predan Tebi.( Al-Ahkâf, 46:15)

Kur'anski termin kafir kojim se označava nevjernik primarno sadrži i značenje onoga koji niječe, ne priznaje i poriče Božije blagodati. To je naročito vidljivo u značenju ajeta iz sure Al-Bakara: ,,Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti, i zahvaljujte Mi, i na blagodatima mojim nemojte neblagodarni biti.“ (Al-Baqara, 2:152)  Sintagma nemojte neblagodarni biti doslovno se može čitati i razumjevati i kao: nemojte nevjernici biti.

 Stoga, mu'min  nijedan namaz ne počinje bez Fatihe kojom se invocira zahvalnost Bogu Svevišnjem. Iskreni vjernici za sve svoje uspjehe i životna postignuća izražavaju zahvalnost Bogu, a za nesupjehe i poraze ne krive nikoga osim sami sebe. Nevjernici, naprotiv, koji su nezahvalni Stvoritelju isključivu zaslugu za uspjehe u životu pripisuju samo sebi, dok u slučaju vlastitog neuspjeha optužuju sve druge osim sebe.

U konstitutivnoj i interpratitivnoj tradiciji islama ispisani su blistavi primjeri Bogu zahvalnih robova koji su snagom svog unutrašnjeg duhovnog uvida i spoznaje proniknuli u samu bit zahvalnosti. U svemu stvorenom i prolaznome prepoznavali su tragove Božijih vidljivih i skrivenih blagodati. U jednom glasovitom kazivanju perzijskog književnika Sadija Širazija najvjernije je sublimirano iskustvo suptilne i sveprožimajuće vjerničke zahvalnosti.

„Nikada“, naglašava Širazi,  ,,nisam plakao niti se žalio na tok vremena i nisam se mrštio na sudbinu osim jedanput kada sam bio bos a nisam imao mogućnosti da kupim obuću. Tako tužan, dođem u džamiji u Kufi i primijetim čovjeka bez nogu. Tada zahvalim Gospodaru na Njegovom daru i strpljivo podnesem svoje stanje bez obuće.“

Drugi vid  zahvale  na neizmjernim  darovima Božijim ogleda se u tome da čovjek sve  što mu je Gospodar darovao koristi u ispravne svrhe, odnosno u one svrhe zbog kojih su ti isti  darovi stvoreni. Poricatelje istine, Kur'an opisuje kao gluhe, nijeme i slijepe, ne zbog njihovog fizičkog hendikepa, već zbog toga što njihova osjetila ne mogu prodrijeti  ispod formalnih i vanjskih pojava i uočiti suštinska značenja i smislove postojanja. ,,Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što trebaju shvatiti i da uši njihove čuju ono što trebaju čuti, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima.“ (Al-Hadždž, 22:46)

U objektivnom sagledavanju blagodati koje nam je Uzvišeni podario vjernik nikada ne polazi od onoga što nema i što mu iz nekog razloga nedostaje, već od onoga što istinski ima i u svakom trenutku posjeduje. Na taj način svaki pojedinac biva svjesniji mnoštva blagodati koje rutinski i po navici svakodnevno koristi i posjeduje i koje bi mu prestankom svoga postojanja onemogućile normalan život. Osim toga, posmatrajući druge ljude oko sebe, vjernik će se postepeno oslobađati egocentrične vizije života, te uzimati  za objektivno mjerilo veličine blagodati koje posjeduje poredeći ih sa iskušenjima ljudi kojima su slične blagodati uskraćene.

„Gledajte u one koji su ispod vas, a nemojte gledati u one koji su iznad vas, pa da izgubite blagodati koje su vam darivane.“, riječi su blagoslovljenog Poslanika Muhameda s.a.v.s. (Muslim: 2963)