A malo je robova zahvalnih Njemu

Tema sedmice - prijedlog za hutbu: A malo je robova zahvalnih Njemu

“... Allah je, zaista, dobar prema ljudima, ali većina ljudi ne zahvaljuje” (El-Bekare 243.)

“Mi smo vas na Zemlji smjestili i na njoj vam sve što je potrebno za život dali. - A kako vi malo zahvaljujete!” (El-E’araf 10)

Skoro da nema životne situacije koja nas ne upućuje na sindrom nezahvalnosti u našem okruženju. Nezahvalnost se učestalo ispoljava kao preovlađujuće stanje našeg kolektivnog duha i mentaliteta. Umjesto da se međusobno pomažu, solidarišu i sarađuju, ljudi se uporno personalno konfrontiraju. Nezahvalni su za sto puta učinjeno i jednom ne učinjeno, prigovaraju dojučerašnjim saradnicima, optužuju i etiketiraju neistomišljenike. Svaka nezahvalnost je u suštini kompromitacija osobnosti ,a najgora od svega je nezahvalnost prema dragom Bogu.

U očima nezahvalnika projicira se pogrešna i iskrivljena slika čitavog svijeta, pa samim tim i  pozicija  i mjesto samoga sebe u tom svijetu. Tako smo nezahvalni roditeljima, jer umišljamo da su nam oni trebali priuštiti mnogo više, pa čak i ono što smo sami sebi dužni zaraditi. Nezahvalni  smo našim suprugama, uporno tražeči kod njih dobrotu i pažnju naših majki, gubeći iz vida da su naše supruge danas preuzele mnoge društvene obaveze koje su nekoć primarno obavljali muškarci.

Nezahvalni smo na bogatim prirodnim resursima, pa i pored kvalitetnog i zdravog domaćeg proizvoda, neograničeno  uvozimo robu i proizvode iz inozemstva. K tome, u pravilu smo najnezahvalniji prema onima najbližima kao i onima  koji su nam  jednom uskratili pomoć iako su nam prethodno  nebrojeno  puta pomogli i izašli u susret.

Predaje kazuju da je Isa, a.s., uz Božiju pomoć uspijevao izliječiti slijepe i oživjeti mrtve, ali da nikako nije mogao izliječiti nezahvalnost kod ljudi. Vjerovatno zbog toga, što nezahvalnost predstavlja unutarnje slijepilo koje blokira duh i svijest čovjeka do te mjere da čovjeka  sprječava da progleda i vidi silne Božije ni’mete u sebi i oko sebe.

Ako ni zbog čega drugoga, čovjek bi osjećaj zahvalnosti trebao njegovati zarad vlastitog dobra, zarad ispunjenja nade da će mu se na zahvalnost uzvratiti velikodušnim Božijim darovima koje On ne poklanja drskim i oholim inadžijama.

„Tvoj Gospodar je obznanio – ako budete zahvalni Mi ćemo vam još više dati, a ako budete nezahvalni – Moja kazna je teška i bolna!“  (Ibrahim, 7.)

Nezahvalnost je neprobojna koprena i tamni zastor iza kojeg ne vidimo milone bolesnih i unesrećenih, rijeke napaćenih beskućnika, nepregledne kolone sirotinje i ubogih. Da smo samo malo zahvalni, vidjeli bi koliko smo, zapravo, sretni i povlašteni u miru i konforu kojeg nesmetano uživamo dok toliko ljudi oko nas pate u različitim iskušenjima i nevoljama.

Poslanik s.a.v.s., je rekao: ,, Ko osvane a siguran je i miran u svome domu, tijelo mu je zdravo, i ima se s čime prehraniti toga dana – kao da je čitav svijet njegov!»

 U konačnici, hronična nezahvalnost na ozbiljan ispit i kušnju stavlja naše istinsko vjerovanje (iman). O kakvom vjerovanju govorimo ako ne cijenimo blagodati kojima smo darovani? Ako ne cijenimo blagodati, kako uopće možemo tvditi da čiskreno vjerujemo u Onoga koji te blagodati stvara, dijeli, daruje i rasprostire ih po Zemlji? Upravo zbog toga, Svemilosni Bog u opominje da u istoj ravni počiva - kufr (nevjerovanje Boga) i nezahvalnost Njemu: “Pa, sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti zahvaljujte Mi, nemojte nevjernici biti.” (El-Bekare 152)

Božiji Poslanik Muhammed a.s. kaže: „Kome bude dato četvoro , dato mu je dobro ovog i budućeg svijeta: srce koje je zahvalno Allahu džellešanuhu, jezik koji Allahu zikr čini, tijelo koje je strpljivo na iskušenjima, supruga koja neće iznevjeriti svoga muža, već čuva svoju čast i njegovu imovinu.“