Tema sedmice - prijedlog za hutbu: Ustraj u pravoj borbi na Božijem putu

„O vjernici, molitvu obavljajte i Gospodaru svome se klanjajte, i dobra djela činite da biste postigli ono što želite,

I borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti! On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom Kur'anu, da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi. Zato, molitvu obavljajte i zekat dajite i u Allaha se pouzdajte; On je Gospodar vaš, i to kakav Gospodar i kakav zaštitnik.“ ( El-Hadždž 77-78.)

U ovim ajetima u suri Hadždž Uzvišeni Stvoritelj nas podsjeća na naše praktične islamske propise, na stalno dobročinstvo i oslanjanje samo na Njega. Posebno se naglašava jedna obaveza: uvijek i na svakom mjestu dužni smo „ boriti se Allaha radi - onako kako se treba boriti.“ Više je nego očigledna namjera da se u ovom pozivu na cjeloživotni  istinski džihad prepoznaju i raskrinkaju  „lažni džihadi“ „prijetvorne i obmanjujuće borbe“. To su borbe i nadmetanja koja se pod  plaštom džihada, krivotvoreći  i zloupotrebljavajući vjeru, znaju voditi za materijalne, ideološke i druge prizemne ovozemaljske ciljeve na  Zemlji.

Vjernika u njegovoj svakodnevici inspiriše i pokreće nastojanje da se stanje u zajednici makar malo popravi. Do velikih i značajnih promjena neophodno je napraviti prvi, mali korak. Taj mali korak dobročinstva  kojeg ne prate kamere, taj skromni čin dobrote na koji se gromoglasno ne aplaudira, iako ostaje nezapažen, otvara put pozitivnim promjenama u budućnosti. S druge strane, napori i odricanja na putu do planiranog cilja zahtijevaju vrijeme i strpljivost. Izostanak brzog uspjeha, nepostojanje ekspresnih rješenja, neophodno ponavljanje naizgled malih i beznačajnih djela, muslimana neće obeshrabriti i pokolebati da odustane od cilja kome stremi. Metodologija vjerovjesnika u angažmanu u procesima koje danas popularno nazivamo „društveni aktivizam“ moguće je sažeti kroz primjer Šuajba a.s,: ...„ jedino želim učiniti dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.“ ( Hūd 88)

U pravom džihadu na Božijem putu ništa ne smije zamagliti cilj vjerniku. Vjernik mora na vrijeme prepoznati i iskorijeniti sve lične motive, prizemne nagone i porive, kao i prolazne zemaljske interese  koji mogu da se ispriječe na putu istinske borbe. Jer džihad, ukoliko je pravi i istinski, a ne prijetvorni i licemjerni, ne može počivati na mržnji, osvetoljubivosti, samoljublju i drugim negativnim porivima. Dželaludin Rumi pripovijeda kako je u jednoj bici Alija, Allah bio zadovoljan s njim, smogao da svlada svog protivnika i da ga baci na zemlju. Kao posljednji čin mržnje neprijatelj je pljunuo u lice hazreti Alije, nakon čega je Alija r.a., odmah ustao sa neprijateljevih grudi i stavio svoj mač u korice. Ratnik je bio iznenađen i upitao je je Aliju r.a., zašto je to učinio. Alija r.a., je odgovorio da se borio za  Istinu ( Haqq)  ali da je čim je bio pljunut u lice postao jako srdit; uvidjevši to odustao je od borbe, jer nije želio da se bori na temelju svoga bijesa i gnjeva.

Ograničavanje džihada samo na oružanu borbu rasprostranjeni je stereotip. Džihadom  podjednako  manipuliraju i nedobronamjerni nemuslimani i muslimani koji pretjeruju. Posljedično tome, uz praksu džihada danas se vežu pojave koje islam kategorički osuđuje i zabranjuje, poput nasilja i ekstremizma.  Istinski džihad, iskonska i prava borba na Allahovom putu, uvijek je podrazumijevala širok opseg društveno korisnih djela čiji značaj se podrazumijeva ali često i  neopravdano potcjenjuje.

Jednom su ashabi vidjeli krupnog čovjeka kako žustro korača, pa rekoše: Allahov Poslaniče, e kada bi ovaj bio na Allahovom putu?“ Poslanik, s.a.v.s., reče: „ Ako je izašao da opskrbi za svoju maloljetnu djecu, on je na Allahovom putu, ako je izašao da služi svojim starim i iznemoglim roditeljima, on je na Allahovom putu. Ako je izašao da sačuva čednost svoje duše, on je na Allahovom putu, a ako je izašao iz licemjerstva i samodopadanja, onda je to na putu šejtana.“  (Et-Taberani)

Ovog jutra mnogi od nas su možda i nesvjesno osvanuli u istinskom džihadu. Izašli smo iz svojih toplih domova i zaputili se na bojna polja zarade i preživljavanja, učenja i napredovanja, ulaganja truda i savladavanja prepreka. Taj džihad nekome donosi opskrbu, drugome poslovnu šansu, trećem strpljivo čekanje prilike za dokazivanje. Nepregledan je spisak istinskih boraca koji u našem  najbližem okruženju danonoćno bdiju na Allahovom putu: džihad pravednog poslodavca, džihad brižnog roditelja, džihad poštenog radnika, džihad nepotkupljivog sudije.  Mi smo u neprestanom džihadu i onda kada s vjerom u Boga vlastitom stručnošću i lojalnošću omogućavamo rad institucija,  i onda kada smo profesionalno posvećeni poslu kojeg radimo,  i onda kada radimo najbolje što znamo, uprkos tome što drugi rade samo onoliko koliko moraju.  Za takav džihad mora se mobilizirati čelična volja, iskreno srce i bistar um. Takve borce  na Božijem putu nadahnjuje iskreni iman a krasi  ih snažno uvjerenje da Svemilosni voli dobročinitelje, podržava strpljive, štiti pravedne.  Generacije koje ustraju u takvoj borbi  još za života osjete slast pobjede nad vlastitim slabostima i ograničenjima. Svoj uspjeh istinski borac na Božijem putu ne vidi u porazu drugoga,  već u nezaustavljivom trijumfu dobra.

Što prije shvatimo prednosti istinskog džihada, manje ćemo snage trošiti i rasipati na donkihotovsku borbu sa vjetrenjačama i izmišljenim neprijateljima.