Suđenje optuženima za učešće u neredima tokom kojih je sredinom marta 2004. godine u centru Beograda zapaljena Bajrakli džamija biće nastavljeno u ponedjeljak u Prvom osnovnom sudu u Beogradu.
Optužnica Prvog osnovnog tužilaštva tereti ukupno 20 okrivljenih za "učestvovanje u grupi koja vrši krivično djelo", a u dosadašnjem toku suđenja svi optuženi su negirali djelo koje im se stavlja na teret, javio je Tanjug.
U noći između 17. i 18. marta 2004, poslije nasilja koje je izbilo nad Srbima na Kosovu, demonstranti u Beogradu su probili policijski kordon na uglu Ulice kralja Petra i Gospodar Jevremove i, uz povike "Ubij Šiptara", provalili u dvorište džamije, a potom je i zapalili.
Demonstranti su polupali prozore i inventar, a zatim zapalili džamiju. Te noći je do temelja izgorjela i biblioteka džamije s više od 7.000 knjiga velike vrijednosti.
Jučer (31. 01. 2011. godine) je u Zenici održana 103. redovna sjednica Savjeta Muftiluka zeničkog kojom je predsjedavao muftija zenički mr. Ejub ef. Dautović.
Na sjednici, kojoj su prisustvovali svi glavni imami medžlisa Islamske zajednice na području Muftiluka zeničkog te dekan Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici, razmatrana su pitanja mektebske nastave i vjeronauke u mektebskoj/školskoj 2010/2011. godini, pripreme za održavanje redovnih godišnjih skupština medžlisa IZ te pripreme za obilježavanje 12. rebiu-l-evvela 1432. h. g., kao i ostala aktualna pitanja.
Intervju: prof. dr. Ismail Palić, lingvista i jedan od autora Rječnika bosanskogajezika
Razgovarao: Selman Selhanović
Bosanski jezik danas je jači nego ikad - kaže dr. Palić navodeći
da ono što još nedostaje bosanskom jeziku jeste društvena briga
U posljednje četiri godine u BiH su objavljena tri rječnika bosanskog jezika, dva u cijelosti i jedan u dva toma, od deset predviđenih. O njihovom kvalitetu govorit će stručnjaci, ali i oni sasvim obični ljudi. No, ono što je sasvim izvjesno jesu riječi prof. dr. Ismaila Palića, jednog od koatura upravo objavljenog Rječnika bosanskog jezika, koji za naš list kazuje da će bosanski jezik biti jači i utemeljenijih s više dobrih rječnika. Razgovor s njim započeli smo pitanjem:
Šta nam novi Rječnik bosanskoga jezika donosi?
- Rječnik bosanskoga jezika, na kojem su, uz mene, autorski radili kolega Senahid Halilović i kolegica Amela Šehović, nastao je kao rezultat našeg nastojanja da se naučno i sistematski predoči i opiše leksičko blago bosanskoga jezika. Zamislili smo ga kao jedan od tri temelja (uz Pravopis /1996/ i Gramatiku /2000/) našega jezika i na njemu predano radili proteklih godina. Sretni smo što smo koncem prošle godine dočekali da ga predamo javnosti i da, evo, o njemu govorimo. Rječnik o kojemu je riječ spada u velike jednotomne opisne i normativne rječnike i obaseže skoro 1.600 stranica. Sadrži oko 60.000 jedinica, u koje pored općeupotrebnih riječi ulaze i riječi čije je značenje slabije poznato, zatim termini, riječi iz razgovornog jezika, frekventniji regionalizmi, dijalektizmi, žargonizmi, pa i vulgarizmi, vezani izrazi, frazemi i poslovice. Uz sve te jedinice donose se akcenatski i gramatički podaci, oblici, opis značenja te odgovarajući primjeri upotrebe. Svoj konačni sadržaj Rječnik je dobio nakon temeljitog prikupljanja i obrade građe koja je uključivala dostatne i reprezentativne izvore, tako da se sa sigurnošću može reći da smo dobili prvi cjelovit moderni rječnik bosanskoga jezika, kakav mnogi jezici još uvijek nemaju. Zbog toga je, mislim, ova knjiga u punom smislu te riječi kamen temeljac bosanskoga jezika.
Svjedoci smo da su se u posljednje četiri godine pojavili još neki rječnici?
- Tačnije, pojavila se još jedna knjiga na čijim koricama stoji da je to rječnik bosanskoga jezika. To je rječnik Instituta za jezik u Sarajevu, koji je uradila grupa saradnika. Moram kazati da kao lingvista apsolutno nisam zadovoljan tom knjigom. Taj rječnik urađen je nabrzinu, bez jasne koncepcije i orijentacije, od ljudi koji nisu pokazali da vladaju potrebnim lingvističkim i leksikografskim znanjima. On nažalost vrvi od grešaka svih vrsta - i materijalnih i metodoloških. Zbog toga je on jedna velika podvala, da ne kažem sramota za bosanski jezik. Usudio bih se čak reći da je to jedna od najgorih knjiga koja se pojavila u našoj sredini u posljednje vrijeme.
Od viška glava ne boli
A šta možete kazati o Rječniku prof. dr. Dževada Jahića, čija su prva dva toma, od deset predviđenih, objavljena skoro u isto vrijeme kad i vaš Rječnik?
- Meni je drago što je nakon toliko godina rada kolega Jahić objavio prva dva toma svoga rječnika. Nažalost, nisam još uvijek stekao cjelovit uvid u to šta je on uradio. U svakom slučaju pred nama je tek petina rječnika, i zato ga je teško ocjenjivati. Ja bih volio da kolega Jahić smogne snage i što prije dovrši i predstavi i ostale planirane tomove, pa da vidimo o čemu se tu radi. Ipak, po onome što sam dosad vidio, postoje očigledne razlike u našem i njegovom pristupu rječniku. To nije teško uočiti. Mi smo se trudili da sačinimo rječnik u skladu s najnovijim leksikografskim spoznajama i dostignućima, sadržajno i metodološki besprijekoran, s jasnom orijentacijom ka standardnom jeziku. Nadam se da smo u tome najvećim dijelom i uspjeli. Da ne bude zabune, ja mislim da javnost ne treba biti zbunjena pojavljivanjem više rječnika. Više rječnika, naravno ako su dobri, može biti samo na korist jednom jeziku, oni mogu ojačati njegovo naučno utemeljenje. A korisnici će sami uvidjeti od kojeg od njih ima najviše koristi i koji treba na koje mjesto staviti. Pogledajte koliko rječnika ima engleski, francuski, njemački, arapski... Zašto bi to njima bila prednost, a bosanskome mahana?! Neka ih, nisu viška, dajte da o njima povedemo jedan utemeljen, dostojanstven i konstruktivan dijalog.
Ipak, ne možemo a da ne primijetimo da su oba rječnika, i vaš i Jahićev, rađeni u isto vrijeme. Zar se zajedničkim radom ne bi brže došlo do rječnika koji bi bio još i kvalitetniji?
- Vidite, da biste radili s nekim u timu, morate, prije svega, imati slične zamisli, koncepciju, orijentaciju. Ja se, recimo, s kolegom Jahićem u mnogočemu u lingvistici ne slažem, pa i kad je riječ o samom pristupu bosanskom jeziku, tako da je teško očekivati da nas dvojica zajedno radimo na rječniku. Ako bolje pogledate, vidjet ćete da smo i u Gramatici, čiji smo koautori, odvojeno potpisali svoje dijelove. Naravno, u tome nema ničeg neobičnog niti lošeg. Normalno je da različiti ljudi različito razumijevaju stvari. O tome koliko smo bili u pravu ili krivu svjedočit će naš rad, a ocjenjivati drugi. Prava je, međutim, šteta u tome što niko od nas nije imao odgovarajuću društvenu i institucionalnu podršku za svoj rad, a da i ne govorim o tome da je Akademija nauka ili neko sličan trebao stati iza ovakvih kapitalnih projekata. Mislim da smo kao zajednica u tome potpuno zakazali i da se u suštini i nismo odlijepili od vremena u kojem su svi naši projekti, pa i oni od nacionalnog značaja, bili plod entuzijazma nevjerovatno upornih pojedinaca.
Izdavač je vašeg rječnika Filozofski fakultet u Sarajevu?
- Da, izdavač je Filozofski fakultet. Ja sam vrlo sretan i zadovoljan što smo se s kućom za koju je vezan skoro sav naš naučni i stručni rad uspjeli dogovoriti oko toga da upravo ona bude izdavač. Filozofski fakultet u Sarajevu bez sumnje je jedna od vodećih naučno-obrazovnih institucija u državi, i čast je svakom autoru da mu takva institucija bude izdavač.
To znači da imate podršku kolega iz struke?
- Naš rječnik izrazito je pozitivno ocijenilo pet recenzenata iz Bosne i Hercegovine i okruženja, među kojima su, recimo, akademik Asim Peco iz Beograda, prof. dr. Ivo Pranjković iz Zagreba, prof. dr. Josip Baotić iz Sarajeva. Stručni konsultant za leksiku orijentalnog porijekla bio je prof. dr. Ekrem Čaušević. Mi, dakle, ništa nismo prepuštali slučaju. Potrudili smo se da rukopis damo na uvid ljudima od čijih smo primjedbi i komenatra mogli imati samo koristi. U toku izrade Rječnika lično sam imao veliku podršku kolega, a nakon objavljivanja vidim i čujem da su prilično zadovoljni.
Bosanski jezik ne treba ograničavati
Možete li, ovdje, istaći neke osnovne osobenosti bosanskog jezika, pogotovo u odnosu na srpski, hrvatski i crnogorski jezik?
- Izdvajanje osobenosti bosanskoga jezika nije moguće bez jasnog određenja samog pojma i termina bosanski jezik. Vidite, u vezi s tim, nažalost, postoje brojne nejasnoće i nesporazumi, čak i među lingvistima. Ja sam jedan od onih koji bosanski jezik vide ponešto drukčije od većine kolega. Za mene je bosanski jezik sve ono što ja kao govornik gramatički i leksički prepoznajem kao svoj vlastiti jezik. Ako ja, npr., slušam ili čitam ono što neko govori ili piše, pa zapažam da se on kao i ja stopostotno koristi istim gramatičkim pravilima u oblikovanju rečenica, istim riječima, da ima, npr., sedam padeža i da ih koristi kao i ja, da mu je riječ kuća ženskog roda, da uz nju mora i pridjev biti u ženskom rodu itd. itd. - šta mi ostaje nego da zaključim da taj i taj govori bosanskim jezikom. Zar je pritom važno kako se taj zove, koje je nacionalnosti, gdje živi, pa čak i to kako on lično naziva svoj jezik? Ne radi se tu o njegovom imenovanju jezika, nego o mome, a ja ga imenujem bosanskim, nemam kako drukčije. Meni ne treba naziv srpski, hrvatski niti crnogorski, to mi je viška, kao što mi je viška vlak kad imam voz, ili kazalište kad imam pozorište. Drugima, jednako tako, neće trebati naziv bosanski, ali ja nemam ništa s tim. Ako Hrvati svoj jezik zovu hrvatskim ili Srbi srpskim, neka, tako i treba, ali zašto bih ga ja tako zvao kad je isti kao i moj - bosanski. Dakle, za mene će to sve biti bosanski, ne sporeći pravo drugima da ga zovu kako god žele. Pa i ako kažu da i ja govorim srpski ili hrvatski, to će s njihove tačke gledišta biti potpuno tačno. Nacionalna pripadnost na našem terenu ne može biti kriterij jezičke diferencijacije, to je jasno. Kad bi mogla, onda biste otprve pogodili ko je ko, npr., u Kiseljaku, a to ne možete, ili ne biste po govoru razlikovali kiseljačkog Hrvata od onoga iz Siska ili Osijeka, a to s lahkoćom možete. Da budem potpuno precizan, bosanskim jezikom izvorno govore Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi te pripadnici drugih naroda i manjina. Oni koji bosanski jezik sužavaju i svode samo na Bošnjake čine veliku štetu tome jeziku.
Ipak, priznat ćete da se ne govori baš isto u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu...?
- Naravno, ali te su razlike periferne, ne utječu bitno na sistem jezika. One se tiču naglaska i izbora riječi. U tom pogledu vi imate i značajne razlike unutar same Bosne i Hercegovine: Krajina se, npr., razlikuje od srednje Bosne, i jedna i druga od Hercegovine itd., pa nećete zbog toga govoriti o različitim jezicima. Važno je da shvatimo da bogatstvo riječi izvire iz kulturno-historijskog naslijeđa jednog naroda. Naš je narod, npr., sačuvao popriličan fond riječi orijentalnog porijekla, Hrvati su, recimo, značajno obogatili jezik kajkavizmima i čakavizmima itd., ali ni mi ni Hrvati štokavci nismo unijeli nikakve inovacije u gramatiku, a jezik - to je prije svega gramatika. Gramatika odlučuje o tome imamo li posla s jednim ili s više jezika. Ako imamo posla samo s jednim, kao u našem slučaju, ima li ikakva smisla da ga nepotrebno imenujemo tročlano: bosanski/hrvatski/srpski, ili, kako to pomodno čine neke moje kolege na Fakultetu, bhs jezik, što je apsolutno neprihvatljivo.
Je li ista stvar kad govorimo o standardnom bosanskom jeziku?
- Ne, i to je onda ono što obično zbunjuje neupućene. Standardni bosanski jezik jeste onaj vid bosanskog jezika koji se svjesno normira kako bi služio za potrebe uže društvene zajednice kojoj mi pripadamo. Tu se, dakle, propisuje šta je od pojavnosti u jeziku za normu prihvatljivo, a šta nije, čemu se daje prednost, šta je poželjno, a šta nije itd. Takva pravila sadržana su u temeljnim normativnim priručnicima: za bosanski su to Pravopis (1996), Gramatika (2000) i ovaj rječnik (2010). Standardni jezik je jezik koji valja učiti, njime se ne progovara, on, da tako kažem, nije prirodni jezik. Kad je riječ o prirodnom jeziku, vi ne možete nikome određivati niti propisivati kako će govoriti; govorit će onako kako je naučio od roditelja, sredine - i to je u redu. Ali kad propisujete normu standardnog jezika, koji više nije stvar pojedinca, nego cijele zajednice, vi onda morate voditi računa o tome da zaštitite izvorne jezičke vrijednosti te zajednice, da sačuvate njezino kulturno-historijsko naslijeđe sadržano i predstavljeno u jeziku. Normalno je onda da se tu javljaju i uviđaju brojne osobenosti o kojima govorite.
Koliko se, po Vašem mišljenju, primjenjuje norma standardnog bosanskog jezika?
- Ja moram kazati da u tom smislu možemo biti uglavnom zadovoljni. Standardni bosanski jezik svojim vlastitim putem ide tek dvadesetak godina. To nije dovoljno dug period za potpuno prihvaćanje i stabilizaciju standardnojezičke norme. Pa ipak, većina normativnih rješenja dobro je prihvaćena i uglavnom se primjenjuje. Neka pravopisna rješenja pokazala su se neopravdanim i lošim, i ona će biti korigirana. Ipak, rastužuje činjenica da i među lingvistima ima zlonamjernika koji se bave kritizerstvom umjesto da daju vlastiti doprinos na korist bosanskome jeziku. Probleme nam, treba i to reći, prave i neki mediji koji selektivno prihvaćaju normu. Oni kažu: u redu je to, prihvatamo bosanski jezik i njegovu normu, ali, molim te, nemoj mi kahvu - čitav sam život govorio kafa, nemoj općinu - protiv nje sam ratovao itd. Dakle, imamo jednu pojavu u našem društvu da se svako proglašava pozvanim da propisuje i određene jezičke norme. To bi isto bilo kao kad biste vi sad rekli: evo, u redu, vozit ću desnom stranom, to mi odgovara, ali nemoj, Boga ti, da stajem na crveno, nemoj da moram poštovati ograničenja brzine...
Leksika iz domena naše vjere bila je nakaradno opisana
Spomenuli ste kulturno naslijeđe kao bitno u standardizaciji svakog jezika. Koju ste leksički građu iz te sfere koristili u izradi Rječnika?
- U izvore za naš rječnik ušla su sva značajna djela iz našeg kulturnog naslijeđa. Spomenuo sam već da Rječnik donosi dosta riječi čije je značenje slabije poznato. To su riječi koje moramo imati u rječniku jer su nam potrebne upravo da bismo u potpunosti razumjeli vlastitu kulturnu baštinu. Mnoge od njih više nisu žive, ne upotrebljavaju se, ali mi moramo sačuvati u kolektivnom pamćenju njihova značenja. To je jedna dimenzija odnosa prema kulturnoj baštini. Druga dimenzija jeste leksika iz domena naše vjere i vjerske prakse, koja je bila nakaradno opisana u ranijim rječnicima. Mi smo se potrudili da tu leksiku opišemo na primjeren način i da sadržaje tih riječi i sebi i drugima predstavimo onakvim kakvi oni zaista jesu.
Naravno, koristili ste i književna djela?
-Kako da ne! Uzeli smo našu narodnu književnost, naše pisce iz prošlosti i savremenike i na temelju njihovih djela pravili bazu riječi. Osim toga uzeli smo i druge izvore koji su nam osigurali jezičkostilsku raznovrsnost i reprezentativnost. U Rječniku nismo navodili podatke o izvorima jer bi to nepotrebno opteretilo knjigu, a ne bi bilo ni od kakve posebne koristi. Imali smo mi u prošlosti dovoljno rječnika s podacima o izvorima i primjerima, rječnika čiji smo i mi punopravni baštinici. Danas nam trebaju moderni rječnici koji će što manje opterećivati korisnike.
U Rječnik ste unosili i žargonizme, pa i vulgarizme?
- Naravno, oni su sastavni dio jezika, nažalost čak su mnogo frekventniji od nekih općeupotrebnih riječi. To znači da ne možete bježati od njih. To je naša jezička stvarnost. U Rječniku, naravno, postoje tzv. leksikografske odrednice koje upućuju na status i sferu upotrebe riječi. Tako je svaki vulgarizam označen skraćenicom vulg., žargonizam skraćenicom žarg. i sl.
Rječnik je prvi put predstavljen 27.12.2010.godine. Da li ima kakvih reagiranja?
- Ne. To je prekratko vrijeme da bismo imali ozbiljne ocjene. Neozbiljne i paušalne ocjene na neviđeno ne zanimaju me. Knjiga se tek nabavlja, počinje lisati. Ja sam na promociji rekao da je najveća radost za jednog autora da mu se knjiga čita i da se o njoj govori i piše. Ja bih volio da se to desi i s našom knjigom, pa i sa svim knjigama. Iskreno, moram reći, da mi se čini kako se već duže vrijeme suočavamo s krizom javnosti i javnog mišljenja. Objavi se knjiga - i šutnja! To nije dobro. Kao da nam je, po onoj narodnoj, svejedno rekao nam ko Bog te pomogao ili Bog te ubio. U takvoj atmosferi nećemo napredovati. Što se mene tiče, ja ću se čim prije kao lingvista osvrnuti na prva dva toma Rječnika kolege Jahića. Nadam se da će to potaknuti plodnu raspravu.
Nema surevnjivosti?
- Ne daj Bože! Takvo osjećanje i takve namjere meni su potpuno strane. Ponavljam: naš jezik bit će jači i naučno utemeljeniji s više dobrih rječnika, a da bismo dobili dobre rječnike, moramo ih čitati, analizirati, kritizirati. Pa šta će raditi jedan odgovoran lingvista ako neće to?!
Kako, kao lingvista, gledate na jezik u javnoj upotrebi, u medijima?
- Nažalost, gledam na to s tugom. Prije svega ima mnogo nepismenosti, neodmjerenosti, nedostatka jezičke kulture, usiljenosti, jezičke akrobatike i karikature. To je ono što je krajnje zabrinjavajuće.
Mislite li da je u medijima odviše neprimjerenih riječi stranog porijekla, kroatizama i slično?
- Naravno da mislim i na to. Svakodnevno nas jezički siluju nepotrebnim stranim riječima: implementacijama, stejdžovima, hepeninzima, fotošutinzima... U naš jezik čak ulaze, i mi to nažalost dopuštamo i prihvatamo, negramatične konstrukcije, kakve su Brčko Distrikt, Sarajevo film festival itd. Premalo činimo da to zaustavimo. Niko nema ništa protiv posuđenica koje su nam potrebne, ali zašto bismo kao slijepi uzimali sve što nam neko pruži. S druge strane, moramo biti jako oprezni kad se koristimo terminima kroatizam, srbizam i sl. Kroatizmi i srbizmi jesu riječi koje nisu uobičajene u našoj sredini, koje nisu dio naših jezičkih navika, npr.: vlak, kolodvor, žlica, kazalište, nazočiti. Po mome mišljenju mnogo se šta neopravdano proglašava kroatizmima. Razlog je tome prilično jasan: naš je jezik leksički dugo vremena bio izložen jakom procesu posrbljivanja, zbog toga nam i neke naše riječi sad izgledaju kao kroatizmi. Ne mislim pritom, naravno, na pojave agresivne jezičke karikature kad usred lijepog Sarajeva na televiziji slušamo vremensku prognozu i imamo jak osjećaj da je neko govori iz Zagreba. To je nešto sasvim drugo i posljedica je jezičke politike koja se za bosanske Srbe i Hrvate vodi iz Beograda i Zagreba, ne vodeći pritom računa o njihovim jezičkim navikama i specifičnostima.
Jezik medija mora poštovati jezičke navike sredine
Kad je riječ o jeziku medija, čini se da je vrlo važno da se odvoji jezik medija i jezik na medijima?
- Da, svakako. Jezik na mediju pitanje je slobode svakog pojedinca, i ne možete tražiti od nekoga ko javno govori u svoje ime da govori onako kako to vi želite ili mislite da treba. On ima pravo da govori onim jezičkim izrazom kojim želi i koji osjeća svojim. Ali jezik medija mora poštovati jezičke navike sredine u kojoj taj medij djeluje, pogotovo ako ga finansiraju poreski obveznici. Prema tome, velika je odgovornost i obaveza ljudi koji vode medije da se pobrinu da jezik tih medija bude u skladu s očekivanjima onih kojima se ti mediji obraćaju. Mislim da se u tom pogledu vrlo malo čini.
Učestvovali ste u izradi Švedsko-bosanskoga rječnika. Kolike su danas potrebe za dvojezičkim rječnicima?
- Potrebe su velike. Najprije, oni trebaju svima koji uče bilo jedan bilo drugi jezik. Osim toga, mi smo prognani i raseljeni svuda po svijetu. Naši ljudi uče jezik sredine u koju su došli i, naravno, imaju potrebu za takvim rječnicima. I ne samo to, mnoga naša djeca u iseljeništvu danas bolje govore tamošnje jezike nego svoj maternji, pa im takvi rječnici trebaju da osvježe i poboljšaju znanje maternjeg jezika.
Kakvo je, inače, zanimanje studenata za bosanski jezik?
- Kad je riječ o Filozofskom fakultetu u Sarajevu, mi svake godine upisujemo planirani broj studenata. Među njima ima zaista dobrih, na koje se može ozbiljno računati. Nažalost, nemamo odgovarajuću društvenu podršku, da ih, npr., uključimo u istraživačke projekte, da stječu iskustvo, ali se ipak trudimo da im pomognemo koliko god možemo.
Predsjednik ste Bosanskog filološkog društva?
- Da. 2003. godine ja i nekoliko mojih kolega s Fakulteta osnovali smo Bosansko filološko društvo kao strukovno udruženje čiji je primarni cilj promoviranje filologije, dakle nauke o jeziku i književnosti, prije svega bosnističke. Prvi naš projekt bio je naučni časopis "Pismo", godišnjak koji, evo, redovno izlazi sedam godina. Ponosni smo što je "Pismo" postalo vrlo ugledan časopis, jedini iz svoje oblasti u našoj sredini koji je indeksiran i uključen u relevantne međunarodne baze podataka. Osim toga bavimo se i izdavačkom djelatnošću i objavljujemo knjige, većinom prilagođene doktorske disertacije kolega s bosanskohercegovačkih univerziteta. Prošle godine započeli smo organiziranje međunarodne naučne konferencije pod nazivom "Sarajevski filološki susreti". Ona je većim svojim dijelom bila posvećena književnom djelu M. Selimovića, S. Kulenovića i D. Sušića i u njenom je radu učestvovalo stotinjak naučnika iz desetak zemalja.
Šta, na kraju, mislite o stanju u kojem se bosanski jezik nalazi danas?
- Bosanski jezik danas je jači nego ikad. Ako pogledate šta smo sve postigli samo u posljednjih dvadesetak godina, ne možete a da ne budete zadovoljni. Najprije, svome smo jeziku vratili ime kojim smo ga kroz povijest nazivali, i ono je prihvaćeno i čvrsto ukorijenjeno. Dalje, objavljene su desetine i desetine knjiga vrlo važnih za njegovo naučno utemeljenje, među njima i sva tri temeljna normativna priručnika. Bosanski se danas izučava na više katedri u Bosni i Hercegovini, ali i u inozemstvu, gdje je prepoznat i prihvaćen kao punopravni član evropske i svjetske porodice jezika. Dakle, lingvisti uglavnom rade svoje. Ono što još nedostaje bosanskome jeziku jeste društvena briga. Prije svega mislim na institucije čija bi odgovornost bila briga o bosanskom jeziku. Time nažalost ne možemo biti zadovoljni. U glavama političara bosanski jezik još je uvijek dnevnopolitička tema, što je apsolutno neprihvatljivo.
U zadnje vrijeme se intenzivira priča o našoj budućnosti, svako krivi nekoga drugoga da je kriv za neko stanje. Haotično stanje u Bošnjačkom korpusu je dosta dublje pitanje od tipičnog optuživanja nekolicine naših vođa ili lidera određenih partija ili institucija. Shvatio sam da se naši današnji međusobni odnosi grade na jednoj bolesnoj osnovi, na osnovi licemjerja, tj. da svako optužuje drugoga, da imamo ozbiljnu krizu na svim, ili bolje rečeno, skoro svim nivoima.
Treba ljudima istinu reći
Ono što me je ponukalo da pišem na ovu temu danas jesu komentari na protekle opće izbore u našoj zemlji. Političari, intelektualci, a posebno vjerska ulema su pali na ispitu. Svi nas oni obmanjuju i nikako nemaju hrabrosti da kažu da je problem u nama, običnim ljudima i da smo mi, obični ljudi, odgovorni za odabir bilo koje vlasti i da mi, običan svijet, apsolutno zaslužujemo ovakvu vlast. Dobro ste pročitali, mi zaslužujemo ovakvu vlast u kojoj ima svega i svačega. Mi zaslužujemo ovakve političke, intelektualne i vjerske autoritete. Niko nam neće da kaže: NARODE, PROBLEM JE U VAMA!!! I dok se vi ne promijenite nemojte očekivati nikakve kolektivne promjene.
„Kakvi budete vi takvi će biti vaši vladari"
U jednoj predaji stoji „Kakvi budete takvi će biti vaši nadređeni". Iako ovu predaju hadiski velikani ocjenjuju kao slabu sa aspekta lanca prenosioca, sa druge strane ovaj hadis u velikom odgovara Kur'anskom ajetu koji glasi:
„Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni."
Također, ova predaja ima svoga utemeljenja u drugoj predaji, za koju veliki islamski učenjak Ibn Kesir tvrdi da je autentična, a koja glasi: „الناس على دين ملوكهم" - Ljudi su vjere svojih vođa.
Jednostavno je postaviti pitanje: Sa koje planete dolaze naši funkcioneri? Ima li neko među nama da nema nekog bližeg ili daljeg rođaka na funkciji? Naši najbliži su naše vođe, pa je li moguće da se oni drastično razlikuju od nas?
Veliki islamski učenjak Ibn Tejmijje, r.a., kaže: „Loše vođenje od strane nadređenih, kraljeva i prvaka nije samo zbog njihovih nedostataka, već zbog nedostataka i onih kojima rukovode. Jer, kao što je zabilježeno „Kakvi budete takvi će biti vaši nadređeni." I kako Uzvišeni u Kur'anu kaže:
„Tako isto Mi prepuštamo vlast jednim silnicima nad drugim zbog onoga što su zaradili."
Kroz ovaj ajet Allah, dž.š., nepravdu i silu vlasti samo stavlja u kontekst da su jedni silnici na vlasti, a drugi silnici su oni kojima vladaju silnici.
Faraon je bio jedan veliki tiranin, nepošten, nepravedan i veoma arogantan vladar, ali Allah, dž.š., ne prepisuje samo njemu odgovornost tog ponašanja, već kaže:
„I on zavede narod svoj, pa mu se pokori; oni su, doista, bili narod grješni."
Riječ istehaffe znači potcijeniti, učiniti ublehama i ono što mi kažemo „pravljenje budalom". Tj. Faraon je svoj narod pravio budalama, a oni su ga u tome vjerno slijedili i pratili u onome što je on radio.
Za vrijeme Hasana El-Basrija je živio čuveni tiranin Hadždžadž ibn Jusuf es-Sekafi, pa je Hasan čuo čovjeka da hoće da proklinje Hadždžadža i da moli Allaha da ga uništi, našto je Hasan reagovao: Nemoj to činiti, jer se može desiti da Allah pošalje umjesto njega vladare koji će biti poput majmuna i svinja, jer su vaša djela vaše vođe i kakvi ste biće vam takvi vaši vladari."
U drugoj predaji stoji da je rekao: Hadždžadž je Allahova kazna nama, pa nemojmo Allahovu kaznu dočekivati sabljom, već je dočekujmo pokajanjem za naše grijehe. S toga, iskreno se pokajte, Allah će vas poštediti njegovog zla."
„Kakva god vas nevolja zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti."
Ibn Kajjim, r.a., poznati velikan islamske misli kaže: „Kao da je Allah učinio da se djela ljudi pojave u liku njihovih nadređenih. Pa, ako je narod sklon pravdi, takvi će biti i vladari. Ako je sklon nepravdi, takvi će biti i vladari...." i tako Ibn Kajjim skoro pa ne prestaje nabrajati stanja u kojima se nalaze ljudi, a koja se reflektiraju na njihove vladare.
Već pominjanom Hadždžadžu su rekli: Zašto ne budeš kao Omer? Živio si u njegovom vremenu i znaš kako je bilo. Rekao je: Budite i vi skromni i čestiti poput Ebu Zerra (ashab koji je živio u vrijeme Omera, r.a.), biću i ja Omer.
Sa sociološkog aspekta, prvak ove nauke i njen utemeljitelj, Ibn Haldun, r.a., kaže: „Kada kod ljudi prevlada vjerski aspekt dobiju vladavinu hilafeta, kao što je slučaj sa Ebu Bekrom i Omerom, a kada pretegne neki drugi aspekt dobiju to isto, poput Omejevića kod kojih je pretegao aspekt nacionalizma..."
Hazreti Aliju je pitao jedan čovjek: Ljudi nemaju jedinstven stav prema tebi kao što su imali prema Ebu Bekru i Omeru, pa mu je Alija, r.a., odgovorio: „Ebu Bekr i Omer su bili vladari onima poput mene, a ja sam vladar onima poput tebe."
Ulema je nezaobilazan faktor prosperiteta
Drugi bitan segment naše priče jeste intelektualni svijet - ulema. Hadisi koji nagovještavaju pokvarenost svijeta to provode kroz prizmu pokvarenosti intelektualaca, učenjaka, učitelja i uleme. Oduvijek su ljudi, po prirodi, bezrezervno vjerovali učenim ljudima i zato pokvarenost i neprincipijelnost uleme znači potpuna i totalna propast kompletne muslimanske zajednice. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Najviše se za svoj ummet bojim pokvarene uleme." Ulema koja se ponaša navijački nije dobra ulema, ulema koja se ponaša pristrasno nije dobra ulema, ulema kojoj interes zajednice nije ispred njegovog vlastitog interesa nije dobra ulema. Pitamo se, imamo li mi uleme koja odgovara kriteriju dobre uleme?
U jednoj predaji se spominje da je grupa robova došla kod Hasana El-Basrija, kao najvećeg vaiza i zamolila ga da održi hutbu o vrijednosti oslobađanja robova. On im je obećao da će to učiniti. Prolazile su džume, ali hutbe na tu temu nije bilo. Jednog petka je ipak progovorio Hasan El-Basri i motivirao ljude da oslobađaju svoje robove, pa ga je veliki broj ljudi i poslušao. Nakon toga su mu došli i rekli: Dobro, a zašto si toliko čekao da govoriš o tome? Rekao je: U to vrijeme nit' sam imao roba, niti para. Čekao sam da zaradim novac, kupim roba i oslobodim ga. Nakon toga sam imao pravo pozvati i ostale ljude.
Kakav je izlaz iz današnjeg stanja?
1. Uključivanje što više moralnih i odgovornih ljudi u bitne sfere društva. Moralni, sposobni i odgovorni ljudi se moraju nametati, moraju aktivirati i moraju pokazati odgovornost prema svojoj zajednici.
2. Raditi na tome da svijest ljudi o svom vlastitom značaju bude na visokom nivou, da se ljudi edukuju, obrazuju, odgajaju i prihvataju odgovornost za stanje u kojem se nalaze.
3. Bojmo se Allaha i ne šutimo pred nepravdom. Mi moramo reći nepravednom vladaru da je nepravedan, korumpiranom službeniku da je korumpiran, pokvarenom alimu da je pokvaren i ispravljati njihove krivine... makar u onim oblastima u kojima je to moguće. Istinu reći u lice nepravednog vladara u islamu se karakteriše kao najbolji vid džihada - borbe. Neko će to raditi riječju, neko perom, neko djelom i svi dovom. Naravno, to treba raditi blago, mudro i bez smutnje i eskalacije sukoba.
4. Nemojmo na sebe navlačiti Božije prokletstvo. Nemojmo proklinjati naše nadređene, već molimo Allaha, dž.š., da Allah preko njih poboljša stanje muslimana ili da ih zamijeni boljim. Najgore što čovjek može uraditi jeste da proklinje, traži od Allaha neuspjeh izabranim liderima, aktuelnim čelnicima u svim mogućim sferama. Nismo ni svjesni da protiv sebe to radimo. Ima jedna hikaja da je jedan alim rekao svojim učenicima da postoji Božije ime kada čovjek spomene to ime u dovi, Allah prima tu dovu. Pa je jedan tražio od svoga učitelja da mu kaže to ime, a ovaj mu nije htio reći smatrajući da ga nije dostojan. Nakon toga je rekao svome učeniku: Idi sutra u grad i prati šta se dešava, pa ako nešto posebno upratiš, dođi i obavijesti me. On je to uradio i došao je naveče učitelju govoreći mu: Vidio sam nešto strašno. Jedan starac, siromah, je dotjerao drva, a stražar mu ne dade da uđe u grad. Molio ga, ali ovaj ne da. Pa je učitelj upitao: Da znaš to Božije ime, šta bi Allaha u tom trenutku molio? Kaže: Da crkne i vladar i stražar. Pa mu je alim rekao: Jesam li ti rekao da nisi dostojan tog Allahovog imena? Jer, da si tako govorio možda bi Allah nakon njegove smrti doveo još goreg od njega, a problem ne bi bio riješen. A da si molio Allaha da uputi i popravi stanje vladara i stražara, bilo bi bolje, jer bi tada čovjek ušao sa drvima i svima bi bilo bolje.
5. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Allah može preko čovjeka griješnika uzdignuti ovu vjeru." I preko onoga ko je protiv i ko radi protiv vjere, njegovi postupci mogu motivirati mnoge i da postigne kontraefekat. Možda nam se neko popravljanje stanja čini nemogućom misijom, a potom Allah, Svojom velikom Moći, promijeni stanje sa onima koji su bili najveći neprijatelji promjena. U islamskoj povijesti je izuzetno mnogo primjera ovakve vrste.
6. I nemojmo zaboraviti Allaha, dž.š., ni u jednom trenutku, da popravi naše stanje, da popravi naše prvake, popravi naše intelektualce, popravi našu ulemu i popravi sviju nas prije svega, jer je zbog toga garantovan napredak cijeloj zajednici.
Grupa mladih bošnjačkih povratnika iz naselja Osmaci kod Zvornika, pokrenula je inicijativu za otvaranje biblioteke u ovom naselju. Uspjeli su obezbijediti prostor i police za knjige, a da bi im entitetska vlast dala i konačnu dozvolu za otvaranje iste, uvjet je 5.000 naslova. Ukoliko prikupe dovaljan broj knjiga, manji entitet bi trebao ovoj biblioteci dati predznak Javna ustanova i obezbijediti platu za jednog radnika. Ono što njima nedostaje a u čemu im mi, neznatnim izdvajanjima, možemo pomoći, jesu knjige.
Asocijacija žena Medžlisa Islamske zajednice je odlučila da se aktivno priključi ovoj akciji. Članice Asocijacije su ovu akciju simbolično nazvale "Ko želi pomoći, naći će način, ko ne želi naći će opravdanje".
"Naime, svako od nas je u mogućnosti iz svoje kućne biblioteke donirati jednu-dvije ili više knjiga, koje će ovim ljudima biti od velikog značaja. Nije bitna tematika: školska literatura, beletristika, stručna literatura; dakle, sve što imate, ovoj će biblioteci, čiji čitatelji vape za pisanom riječju, biti od velikog značaja.", navedeno je u saopštenju Asocijacije žena MIZ Tuzla.
Akcija prikupljanja traje do 06. februara tekuće godine a knjige se prikupljaju svaki dan i to na nekoliko lokacija u našem gradu:
Džamija princa Abdulaha (imamski ured) , svaki dan poslije ikindije namaza i to u periodu od 14,25 do 15,30sati;
Klub čitalaca MIZ Tuzla (na Korzu), svakim radnim danom od 9,00 do 11,00 sati i
mekteb na Ircu, subota i nedjelja, 29. i 30 01. 2011. godine od 9,00 do 11,00 sati.
Prava darežljivost ne očekuje ništa zauzvrat. Kakvom nagradom uzvraća svijet oblacima kiše?
U petak, 28. 01. 2011. godine muftija zenički mr. Ejub ef. Dautović boravio je u zvaničnoj posjeti Medžlisu Islamske zajednice Doboj.
Tom prilikom muftija se u pratnji glavnog imama Bajre ef. Džafića i predsjednika Izvršnog odbora Murveta Bajraktarevića sastao sa predstavnicima džematskog odbora i Udruženja povratnika u MZ Kotorsko. Na sastanku se razgovaralo o teškom stanju povratnika u Kotorsko, posebno u kontekstu bespravne dodjele placeva raseljenim Srbima iz Federacije, iako su gruntovno 1/1 vlasništvo Bošnjaka iz Kotorskog.
Nakon pomenutog sastanka muftija je održao hutbu i predvodio džuma-namaz u Gradskoj džamiji Trnjak u Doboju.
Istog dana muftija je posjetio firmu ''Koteks'' Tešanj, gdje se sastao sa vlasnikom i direktorom ove firme h. Muharemom i njegovim sinom Harisom Sejdićem. Muftija zenički iskoristio je priliku i zahvalio se velikom vakifu h. Muharemu na podršci u realiziranju projekata Islamske zajednice.
U sistemu (ako uopće i ima sistema) vrijednosti kakav je naš, tranzicijski, a koji je nesumnjivo još uvijek (i ko zna koliko će to trajati) pod značajnim utjecajem (posljedicama) onoga što nam se događalo u agresiji, te usljed nekritičke postratne otvorenosti, nakalemili su se produkti onoga najgoreg što Zapad izbacuje (ili ubacuje!)... U knjizi svjedočanstava "Molila sam ih da me ubiju...
Evropa je ušla u drugu deceniju novog milenijuma. Gledajući noviju povijest ovog kontinenta može se konstatovati da je ovo geografski dobro pozicionirano područje doživjelo značajne promjene u posljednjih stotinu godina. Razaranja dva svjetska rata, ekonomska propast, mijenjanje političkih struja i pravaca, lokalni i međunarodni sukobi, istrebljenja i patnje miliona ljudi pripadnika različitih etničkih i vjerskih manjina dobro su zabilježeni i dokumentirani. Povrh svega toga Evropa je bila podijeljena na dva dijela: istočni pod kontrolom komunista i zapadni demokratski dio. Izgradnja Berlinskog zida bijaše konkretizacija hladnog rata koji je potrajao nekoliko desetljeća.
Srećom, zapadnoevropski lideri u to vrijeme bijahu vizionari koji su shvatili da je jedini način postizanja napretka izgradnja slobodne, prosperitetne i mirne Evrope. Umjesto sukoba i ratova, Evropljanima je trebala demokratija, saradnja, trgovina i otvorene granice za slobodno kretanje radne snage, robe i usluga. To se pokazalo kao veoma mudra odluka.
Izgradnja otvorenijeg društva imala je kao posljedicu stabilnost i postizanje visokog životnog standarda. Kako bi osigurala kontinuitet materijalnog progresa, Zapadna Evropa je otvorila svoja tržišta rada za jeftino plaćene gostujuće radnike iz zemalja poput Turske, bivše Jugoslavije i Maroka. Do 1973. godine, polukvalificiranim radnicima sa Bliskog Istoka, iz Indije, Pakistana, sjeverne i zapadne Afrike bilo je dopušteno da se nasele u različitim zapadnoevropskim zemljama. Uslijedili su dolasci izbjeglica iz Vijetnama, Irana, Šri Lanke, Iraka, Somalije, Afganistana kao i drugih konfliktnih područja u Latinskoj Americi i Africi.
Danas, u skladu sa Eurobarometrom, u Evropi živi više od 23 miliona ljudi neevropskog porijekla, uključujući i njihovu djecu, sa stalnim boravkom. Mnogi od njih su dobili državljanstva evropskih zemalja. Veliki broj njih živi u veoma lošim društveno-ekonomskim uslovima. Pripadnici etničkih i vjerskih manjina prisutnih u Evropi dolaze iz svih dijelova svijeta i baštine različite socijalne, kulturne i vjerske pozadine.
Nažalost, određeni evropski političari, mediji i javno mnijenje kada govore o neuspjeloj integraciji stranaca prvenstveno misle na osobe muslimanskog porijekla. Turci u Njemačkoj, Pakistanci i Bangladešani u Velikoj Britaniji, sjevernoafrikanci u Francuskoj, Marokanci u Nizozemskoj i Belgiji, Palestinci i Somalijci u Danskoj često se citiraju kao primjer.
Gledajući način na koji se muslimanske zajednice predstavljaju i konstantno opisuju, stječe se dojam da se muslimani:
- ne žele integrisati; - nemaju namjeru usvajati savremene demokratske vrijednosti i standarde ljudskih prava; - nastoje formirati paralelna društva; - žele od Evrope napraviti islamski kontinent; - uskoro će brojno nadmašiti Evropljane; - prakticiraju srednjovjekovne običaje i primitivne tradicije; - tlače svoje žene i djecu; - podržavaju, pa čak i prakticiraju terorizam i ekstremizam; - ukratko, ne uklapaju se u modernu i sekularnu Evropu.
K tomu, ova linija razmišljanja ojačana je terorističkim napadima u SAD-u, Velikoj Britaniji i Španiji što je uzrokovalo formiranje antimuslimanske i antiislamske atmosfere. Kao primjeri mogu se citirati danske karikature poslanika Muhammeda i švicarska zabrana izgradnje munara.
Islamofobija ne preovladava samo u medijima, javnim raspravama i među vladajućom elitom već je počela utjecati na cijeli proces pravne zaštite manjina. Mnoge zemlje usvajaju restriktivnija pravila i mjere vezano za imigracije, traženje azila i spajanje obitelji samo da bi na taj način zadržale manjine sa muslimanskim backgroundom izvan Evrope. Čak se i zakoni o integraciji stranaca počinju formulirati na takav način da su izravno usmjereni protiv muslimanskog stanovništva. Mnoge zemlje EU redovno razmjenjuju informacije o diskriminirajućim politikama u procesu naturalizacije stranaca nastojeći nametnuti strožija pravila integracije i praktično primijeniti te negativne prakse u svojim zemljama.
Evropski muslimani i muslimanske zajednice svjesni su da postoji veoma mali, ali izuzetno glasan, broj osoba sa muslimanskom pozadinom koji podržavaju i pribjegavaju terorizmu, odbacuju demokratiju, ne prihvataju ravnopravnost spolova i slušaju antizapadnu propagandu. Takve osobe su odgovorne što većina muslimana, koji su se dobro integrisali u društva i poštuju zakone kao i njihova vjera, uživaju lošu reputaciju i što ih prati loš glas. Takvo ponašanje kod Evropljana dodatno pojačava negativan osjećaj neuspjele integracije.
Nekoliko nevladinih organizacija, evropskih ali i onih koje su osnovali pripadnici etničkih manjina, godinama neumorno rade na vjerskim, političkim, socijalnim i ekonomskim pitanjima među muslimanskim zajednicama u cijeloj Evropi. Cilj njihovog rada bio je da redovno informišu javnost na nepristrasan način organizirajući razne događaje i osnivajući mrežu muslimanskih i nemuslimanskih organizacija civilnog društva kako bi im pomogle u formuliranju načina djelovanja. K tomu, ove organizacije imale su za cilj da predstavljaju muslimanske zajednice na različitim razinama u lokalnim i državnim administracijama i međunarodnim organizacijama. Namjera je bila pružiti muslimanskim grupama priliku da razgovaraju o svojim problemima i diskutuju o pitanjima integracije s ciljem iznalaženja ostvarivih modela za postizanje državljanstva u pravom smislu riječi.
Uzimajući u obzir negativni trend u mnogim evropskim zemljama u kojima se muslimanske zajednice ciljaju verbalno, fizički, kulturološki i sve učestalije zbog vjere, nekoliko pojedinaca i nevladinih udruženja pokrenuli su inicijativu da rade na postizanju bolje socijalne kohezije tih zajednica u Evropi.
Zbog toga su se učesnici iz različitih zemalja okupili 18. decembra 2010. godine, u Hagu, Nizozemska, kako bi razgovarali o ideji formiranja dinamične mreže istomišljenika koji će aktivno raditi na realizaciji spomenute ideje. Oni smatraju da aktivnije i bolje sudjelovanje muslimanskih zajednica u društvima u kojima žive zahtijeva novi način promišljanja, dodatna sredstva i tješnju saradnju kroz temeljit proces konsultacija. Na sastanku je također istaknuto da će aktivno sudjelovanje muslimanskih manjina u svim sferama društava u kojima žive učiniti međusobnu integraciju mogućom čime će osjećaj pripadnosti i pravna zaštita bili olakšani. Odlučeno je da ovoj novoj organizaciji bude dato ime Evropska muslimanska inicijativa za socijalnu koheziju - EMISCO. Inicijativa je neovisna, nereligiozna, nestranačka i nevladina organizacija.
EMISCO ima za cilj: 1. Nastojati postići smislen multietnički, multivjerski i multikulturni dijalog i saradnju u Evropi i boriti se protiv svih oblika i manifestacija diskriminacije, govora mržnje, zločina iz mržnje uključujući i borbu protiv islamofobije. 2. Podsticati muslimanske zajednice da zauzmu jasnu i snažnu poziciju protiv ekstremizma, nasilja i terorizma bez obzira o kakvom izgovoru je riječ. 3. Sarađivati sa medijima, političarima i vlastima s ciljem ukazivanja na legitimne potrebe i postizanja fundamentalnih prava etničkih i vjerskih manjina. 4. Nastojati ostvariti socijalnu koheziju i u tom pogledu izuzetno je važno naučiti i savladati službeni jezik i postići dobro obrazovanje. 5. Prihvatiti i poštivati društveni poredak i Ustav zemlje. 6. Integrisati se u novu sredinu kao potpuno ravnopravan građanin i uspostaviti dobre odnose sa susjedima i okolinom. 7. Priznati da kulturna različitost predstavlja obogaćenje za Evropu što će olakšati unapređenje i popravljanje ljudskih prava i solidarnosti za opće dobro društava. 8. Poštivati sva ljudska bića slobodno prakticirajući svoju religiju. 9. Zagovarati objektivan i nepristrasan medijski i politički diskurs. 10. Pomagati u snaženju procesa participativne demokratije, glasanja i postizanja državljanstva pružajući savjete svojim sugrađanima u tim aspektima.
Upravni odbor EMISCO-a jednoglasno je prihvatio ovu deklaraciju i usvojio spomenute ciljeve.
Međureligijsko vijeće BiH dobilo je prijavu o napadu na imovinu IZ-e u Gacku, 20. januara, kada su porazbijana prozorska stakla na obnovljenoj zgradi Medžlisa. Tim povodom izaslanstvo MRV-a BiH posjetilo je jučer (27. januara) Medžlis IZ-e Gacko, u prisustvu predstavnika SPC-a, predsjednika MZ-e Fazlagića Kula, te predstavnika Medžlisa IZ-e Dubrovnik. Predstavnici lokalne administracije u Gacku nisu reagovali na poziv Međureligijskog vijeća, ali ni poziv Medžlisa IZ-e Gacko da se pridruže u osudi ovog vandalskog čina.
Predstavnici eparhijskog časopisa i lokalnog gradskog radija u Gacku također su prisustvovali osudi napada, a Izvršni odbor MIZ-e Gacko upoznao je predstavnike MRV-a BiH o predstojećim projektima Medžlisa.
Uz zahvalnost za brigu i interesovanje za prilike u kojima radi i funkcionira IZ-e u Gacku, Medžlis IZ-e Gacko izražava nadu da će susreta s ovakvim povodom u budućnosti biti sve manje, te da će saradnja Međureligijskog vijeća i vjerskih zajednica u BiH ponuditi bolje rezultate na tom planu.
Britanci nisu "ludi za islamom". Pa ipak je prošle godine 5.000 Britanaca prihvatilo islam kao svoju vjeru. Kako se gleda na osobe koje su krenule leđa svom vaspitanju?
Frančeska Digman (21) je studentica sa Univerziteta Lester, porijeklom iz britanskog okruga Kent. Prije dvije godine odlučila je da promjeni vjeru i - prihvati islam. „Uopšte nisam razmišljala o promjeni religije i nisam znala puno o islamu, dok nisam krenula na fakultet. Onda sam upoznala nekoliko prijatelja koji su muslimani i zahvaljujući njima naučila sam više o socijalnom aspektu islama i načinu na koji oni brinu jedni o drugima. Bila sam impresionirana njihovom međusobnom ljubaznošću i poštovanjem, prije svega kod muškaraca."
Što je više proučavala Islam, Frančeska je shvatala da ta vjera odslikava njena lična poimanja Boga i ljudskog postojanja. Istraživanje organizacije „Vjera je važna" (Faith matters) pokazuje da sličan utisak dijele i ostale mlade žene koje su prešle na islam. Na taj korak su se, kako tvrde, odlučile u želji da pronađu sebe, shvate suštinu života i naprave otklon od nemoralnog života.
Britanci ipak nisu ludi za islamom
Zbog toga je, samo prošle godine, 5.000 Britanaca prihvatilo islam, kažu u organizaciji „Vera je važna". Batul Al Toma iz Islamske Fondacije u Lesteru, međutim, smatra da brojke nisu tako visoke, te da Britanci nisu „ludi za islamom". Ipak, razumije šta je novopečene vjernice navelo da krenu tim putem. „Mislim da pronalaze smisao u samoj esenciji islama. Ali doći će vrijeme kada će morati da se bore sa izazovima koje pred njih postavlja društvo, zbog toga što su promijenile vjeru. One se doživljavaju kao izdajice, koje su okrenule leđa svom vaspitanju, društvu, svemu..."
Islam prati loša reputacija
Frančeska je to već osjetila na svojim leđima. Njena porodica ne može da prihvati kćerku muslimanku. Zbog lošeg publiciteta koji prati islam proteklih godina oni nemaju, kaže Frančeska, pozitivan stav o toj religiji. „Veoma je teško za roditelje da prihvate da su odgajali dijete na jedan način, a da ono, kada odraste i počne samo da donosi odluke, izabere drugi put. Oni su zabrinuti za moje dobro i strahuju zbog negativnih stvari koje čuju o islamu. Ali, nadam se da će u budućnosti to prihvatiti. Samo treba malo vremena."
Bez obzira na sve, Frančeska ne žali zbog svoje odluke. „Lično, ne postoji ništa u vezi sa ovim što sam uradila, zbog čega bih zažalila. Nakon svega, iskustvo je veoma pozitivno I ja se osjećam sretnije. U početku sam mislila da će mi nedostajati sendvič sa slaninom. Pitala sam se kako ću to da prevaziđem? Ali, moj novi način života i prijatelji su učinili da uživam i da se osjećam ispunjenom... jer postigla sam toliko toga, zahvaljujući zajednici koja me je toplo prihvatila."
A toplu dobrodošlicu u islamu potražilo je tokom protekle decenije još 40.000 britanskih državljana. Taj podatak možda najbolje oslikava šta nedostaje britanskom društvu.
Suđenje optuženima za učešće u neredima tokom kojih je sredinom marta 2004. godine u centru Beograda zapaljena Bajrakli džamija biće nastavljeno u ponedjeljak u Prvom osnovnom sudu u Beogradu.
- Rječnik bosanskoga jezika, na kojem su, uz mene, autorski radili kolega Senahid Halilović i kolegica Amela Šehović, nastao je kao rezultat našeg nastojanja da se naučno i sistematski predoči i opiše leksičko blago bosanskoga jezika. Zamislili smo ga kao jedan od tri temelja (uz Pravopis /1996/ i Gramatiku /2000/) našega jezika i na njemu predano radili proteklih godina. Sretni smo što smo koncem prošle godine dočekali da ga predamo javnosti i da, evo, o njemu govorimo. Rječnik o kojemu je riječ spada u velike jednotomne opisne i normativne rječnike i obaseže skoro 1.600 stranica. Sadrži oko 60.000 jedinica, u koje pored općeupotrebnih riječi ulaze i riječi čije je značenje slabije poznato, zatim termini, riječi iz razgovornog jezika, frekventniji regionalizmi, dijalektizmi, žargonizmi, pa i vulgarizmi, vezani izrazi, frazemi i poslovice. Uz sve te jedinice donose se akcenatski i gramatički podaci, oblici, opis značenja te odgovarajući primjeri upotrebe. Svoj konačni sadržaj Rječnik je dobio nakon temeljitog prikupljanja i obrade građe koja je uključivala dostatne i reprezentativne izvore, tako da se sa sigurnošću može reći da smo dobili prvi cjelovit moderni rječnik bosanskoga jezika, kakav mnogi jezici još uvijek nemaju. Zbog toga je, mislim, ova knjiga u punom smislu te riječi kamen temeljac bosanskoga jezika. 
Piše: Nazif Horozović
Grupa mladih bošnjačkih povratnika iz naselja Osmaci kod Zvornika, pokrenula je inicijativu za otvaranje biblioteke u ovom naselju. Uspjeli su obezbijediti prostor i police za knjige, a da bi im entitetska vlast dala i konačnu dozvolu za otvaranje iste, uvjet je 5.000 naslova. Ukoliko prikupe dovaljan broj knjiga, manji entitet bi trebao ovoj biblioteci dati predznak Javna ustanova i obezbijediti platu za jednog radnika. Ono što njima nedostaje a u čemu im mi, neznatnim izdvajanjima, možemo pomoći, jesu knjige.
Britanci nisu "ludi za islamom". Pa ipak je prošle godine 5.000 Britanaca prihvatilo islam kao svoju vjeru. Kako se gleda na osobe koje su krenule leđa svom vaspitanju?