Džamija će koštati oko 35 miliona eura

Dr. Nedžad Grabus je već devetu godinu muftija Islamske zajednice u Sloveniji. S njim smo razgovarali o izgradnji džamije i financiranju Islamske zajednice, o duhovnoj opskrbi muslimana u vojsci, policiji, bolnici i u zatvorima, o stigmatizaciji i transgeneracijskom strahu muslimana u Sloveniji, o islamskom vjeronauku, prijevodu Kur'ana i o njegovom ocu, slovenskom državljaninu.

Tekst: Matija Grah

Forografija: Aleš Černivec

U zadnje vrijeme u vašim javnim nastupima može se primijetiti određena gorčina, razočarenje nad odnosom države do vašeg nastojanja za izgradnju džamije. Zašto?

Muftija dr. Grabus: Gledajte, upravo sada kupujemo zemljište za dolaznu cestu do džamije. Prema urbanističkom planu ta zemlja je opredijeljena kao put, a prodaju je nam kao građevinsko zemljište, zato ćemo za kvadratni metar platiti mnogo više. I to za zemljište na kojem ćemo vlastitim sredstvima izgraditi cestu koju ćemo onda besplatno predati gradu Ljubljani na upotrebu.

Isto tako ne mogu prihvatiti da moramo sve što je vezano za džamiju plaćati po tržišnim cijenama. Džamija i prateći sakralni objekti neće biti u privatnom vlasništvu, u njima se neće izvoditi komercijalna, već vjerska djelatnost, a nadasve to neće biti namijenjeno samo muslimanima već kompletnoj kulturnoj javnosti koju zanima nauk jedne od velikih svjetskih religija.

Sljedeći primjer: znam kako su dobili građevinsku dozvolu za džamiju u Rijeci i kako smo je mi dobili. Kada sam samo kao argument navodio riječki primjer zabrusili su mi: „Ovdje to ne ide tako!“ Razumijem da ne ide tako, ali ipak sam očekivao veću naklonjenost i razumijevanje, jer kada se džamija izgradi svi će se udarati po prsima kao da poštuju prava muslimana itd. itd. – ali sada je pravo vrijeme da nešto i doprinesu tome.

Mogao bih još mnogo toga kazati o tome, a s obzirom da sam muftija, samo ponekad izrazim gorčinu. Ako govorimo o društvu jednakih prava i društvu jednakopravnog tretiranja svih vjerskih zajednica, onda bismo mogli bar na primjeru zemljišta za cestu razmisliti i upitati se da li je to baš tako.

Izgradnja džamija koja je „generacijski cilj“, odnosno središnji cilj cijele generacije slovenskih muslimana kao što ste je nekad označili, iz godine u godinu poskupljuje. Koliko će koštati džamija na osnovu posljednjih predviđanja?

Muftija dr. Grabus: Kada su mi 11. februara ove godine projektanti kazali da bi morali u izgradnju džamije – ne računajući dosadašnja ulaganja – uložiti oko 33 miliona eura, ostao sam bez riječi, šokiran. Ozbiljno sam razmišljao da ostavim taj projekat i prepustim ga drugima. Tih dana čitao sam knjigu Ivana Lovrenovića Nestali u stoljeću, koji opisuje život franjevaca u Bosni u vrijeme osmanske imperije. Veoma poznat franjevac Matija Divković tada je otputovao u Veneciju da bi tamo štampao knjigu o kršćanstvu. Iako su bile mogućnosti za razvoj kršćanstva u Osmanskom imperiju veoma male, nije odustao. I upravo me je Matija Divković u tim danima inspirisao da nisam odustao.

Koliko će zaista koštati džamija?

Muftija dr. Grabus: Do sada smo za kupovinu zemljišta, dobivanje dozvola i izgradnju investirali približno 8 miliona eura; za okončanje potrebno nam je još oko 27 miliona. U tom iznosu podrazumijevaju se građevinsko-obrtnički radovi, električne i mašinske instalacije, unutarnja oprema, izgradnja ceste i 22-postotni porez, ukupno bi, dakle, izgradnja džamije koštala oko 35 miliona eura. Ali, postoji mogućnost da ćemo prvo izgraditi samo džamiju i sve što je pod zemljom, a popratne objekte kasnije.

Predviđam da će biti glavnina sredstava za gradnju donacije iz inostranstva. Donaciju katarskog emira u iznosu 11 miliona eura imate osiguranu. Iz kojih izvora financirate inače djelovanje islamske zajednice?

Muftija dr. Grabus: U periodu socijalističke Jugoslavije razvili smo koncept financiranja Islamske zajednice na osnovu kojeg svaka porodica doprinosi za vjersku zajednicu, odnosno za djelovanje džemata koji je najmanja jedinica naše zajednice čije središte je džamija ili mesdžid. Ako je u džematu recimo 200 porodica svaka od njih godišnje donira 50 ili 100 eura za održavanje imama i džamije.

Drugi izvor su donacije, a savremenog europskog čovjeka je veoma teško nagovoriti da donira. Najlakše ga je nagovoriti da donira za džamiju gdje vidi materijalizaciju svoga doprinosa. Veoma teško možemo sakupiti sredstva za štampanje knjiga, organizaciju znanstvenih skupova i sl. Religije kao što su kršćanstvo, judaizam ili islam imaju na svjetskom nivou institucije koje financiraju određene projekte, ali i do njihovih sredstava je teško doći.

Povrh toga je u Europi uspostavljen koncept lobiranja zbog kojeg je mnogo lakše doći do novca, ako znate ljude koji odlučuju; u suprotnom možda vam odobre jednokratnu pomoć, a njihova sredstva ne mogu postati dugoročni izvor vašeg financiranja. Zato me veoma zabrinjava kako će Islamska zajednica na dugi rok djelovati u Sloveniji.

Da li je Islamska zajednica vlasnica firmi, dionica ili je nekako drugačije poslovno aktivna?

Muftija dr. Grabus: Vlasnica je Zavoda Averroes koji se bavi s kulturnom djelatnošću i to je za sad sve.

Je li to posljedica trenutne ekonomske slabosti Islamske zajednice?

Muftija dr. Grabus: Rekao bih da je posljedica naše nesposobnosti, jer za sad nemamo ljudi koji bi se znali nositi s tim.

U savremenom zapadnom svijetu valja napraviti razliku između vjerskih institucija i vjere kao takve. U Europi nije problem vjerovanje; vjerovati možete u šta želite. Neki čak izmisle svoju novu vjeru, a pitanje da li je to prava vjera ili ne, ostavljam po strani, takvi su trendovi. S druge strane su priznate vjerske institucije. Muslimani u Sloveniji takvih institucija nemamo, pokušat ćemo ih razviti, bit će zaista teško. U islamskom razumijevanju svijeta, postoji institucija koja se zove vakuf – to je slično fondaciji, ustanovi – i koja omogućava razvoj drugih kulturnih, obrazovnih i vjerskih institucija i projekata.

Ako pravilno razumijem temeljna jedinca Islamske zajednice je porodica, a ne pojedinac. Financijske doprinose daju porodice i pristupnica koju imate na web portalu predviđa učlanjenje domaćinstva, porodice, ne pojedinca ...

To je tradicija koju smo naslijedili. Učlaniti se može i pojedinac, a u Bosni, državi iseljeništva, za djecu su se obično brinule žene, dok su muškarci radili u inostranstvu; odatle navika da se u džemat učlanjuju porodice. Ukoliko je uključena kompletna porodica lakše je vjersko djelovanje i doprinos se obračunava na porodicu i ne na pojedinca. Mi motiviramo da bi donirali svi članovi porodice koji su zaposleni, ali se čuva tradicija zbog koje ljudi misle da je dovoljno ukoliko u ime porodice donira suprug. Znate da je adet, običaj, mnogo teže promijeniti nego primjeniti novi zakon.

Kako odredite visinu doprinosa?

Muftija dr. Grabus: Izdamo preporuku. O preporučenoj visini doprinosa raspravljamo i dogovorimo se na Saboru. Preporučeni godišnji doprinos je trenutno oko stotinu eura, ali ga porodice koje su socijalno ugrožene nisu dužne plaćati. One doprinose u granicama svojih mogućnosti. Ukoliko neko želi donirati više, to omogućimo.

Visinu doprinosa već pet godina nismo mijenjali, zbog krize to pitanje ne smijemo ni načinjati. Religija je dobra dok govori o transcedentnim temama, a kad počne o ovosvjetskim, o novcu, nastanu problemi.

Muslimani u Sloveniji opredjeljujete se kao europski muslimani. Šta, ukratko, znači sintagma „europski musliman“?

Muftija dr. Grabus: Europski muslimani su oni koji imaju geografsko i historijsko iskustvo islama u europskom dijelu svijeta. Drugo, koji razumiju i prihvataju sve savremene procese u europskom prostoru. I treće, koji prihvataju sve vrijednosti savremenog čovjeka i na njihovoj podlozi razvijaju vlastiti duhovni identitet.

Mnogo znanstvenika govori o tome da je Europa, historijsko gledano, gradila svoj identitet i kroz suočenje sa islamom, bez obzira da li se radi o arapskom osvajanju u Španiji, turskim upadima itd. Ali u novije vrijeme, pogotovo u 20. stoljeću, europski su muslimani iznutra u suradnji sa drugima religioznim ljudima sudjelovali pri razvoju europskih društava. Doprinos ljudi iz muslimanskoga kruga europskoj kulturi, bez obzira da li se radi o muzici, filmu i sl., je velik.

Zbog svega toga probleme koje na primjer imaju muslimani u Africi, ne možemo porediti sa problemima muslimana u Europi. Uzmimo problem koji je necivilizacijski i protiv kojeg se moramo boriti svi – obrezivanje djevojčica u nekim afričkim državama. Kod muslimana u Europi i drugdje u svijetu obrezivanje djevojčica ne samo da nije bilo u praksi, već nije bilo ni poznato. Radi se o lokalnim afričkim tradicijama koje su se tako raširile da ih ljudi danas poistovjećuju sa islamom.

Vojno kapelanstvo u slovenskoj vojsci djeluje već 14 godina. Danas zapošljava trinaest ljudi od kojih je jedanaest katolika i dva su protestanta. Među njima nema nijednog muslimana. Zašto ne? Nemate interesa?

Muftija dr. Grabus: Interes imamo, ali ne znamo kako bismo ga ostvarili. Pozitivno je da država ima kapelanstvo i da su u njemu katolici i protestanti. Vjerujem da će se u njemu kad tad naći imam i vjerovatno pravoslavni svećenik. Vojnog imama imala je i Austro-Ugarska vojska. Jedino dugoročno rješenje jeste da ga ima i Slovenska vojska. Između ostalog, zato da bi tako bili muslimani uključeni u glavni tok slovenskoga društva, da bi se osjećali kao njen sastavni dio i da se među njima ne bi širio osjećaj da su nejednakopravno tretirani.

Kako izvodite duhovnu opskrbu muslimana u zatvorima, bolnicama i policiji? Da li ih uopće opskrbljujete?

Muftija dr. Grabus: U policiji ne. U bolnicama ih posjećujemo samoinicijativno kada saznamo da je neko bolestan. Naša dva imama pored svoga posla posjećuju zatvorenike. Putne troškove plaćamo sami. Moj kolega je imam u Švicarskoj. Njegov rad u zatvoru plaća država. Naravno, nije redovno zaposlen, ali mu država uplaćuje honorar za njegov rad. Korektno bi bilo da bi tako postupala i slovenska država, jer postoje stvari koje možete povjeriti samo svećeniku ili imamu, ne možete ih kazati drugim ljudima.

Neki roditelji muslimani otvorili su pitanje organizirane prehrane u vrtićima, osnovnim i srednjim školama. Iskazuju želju da bi u danima kada je na meniju svinjsko meso djeca imala mogućnost izabrati alternativni meni. Šta mislite o tome?

Muftija dr. Grabus: To bi mogli veoma brzo riješiti. Poznato mi je mnogo pozitivnih pitanja kada odgovorni u školi ili oni koji rade u kuhinji obavijeste djecu i umjesto svinjske ponude im kokošiju paštetu. Problem je jer se stvari pokušavaju ideologizirati. Bez oklijevanja prihvatamo vegetarijansku prehranu, mnogo ljudi se tako prehranjuje, čak je motiviramo. Ako nekonzumiranje mesa nije problem, zašto bi onda bio problem nekonzumiranje svinjskoga mesa? Želim utješiti roditelje muslimane da i ja kao muftija to pitanje nisam mogao ostvariti za svoju djecu.

S druge strane imamo u Islamskoj zajednici unutarnji problem. To je strah koji je uveliko raširen među roditeljima muslimanima. Zbog straha ne smiju pitanje prehrane u školi ni načeti. O njemu ne govore, jer se boje stigmatizacije. Stigmatizacija muslimana je veći problem nego to kada će djeca jesti u školi školske obroke bez svinjskoga mesa. Ne treba bježati od činjenice da je mnogo roditelja muslimana potpuno asimiliranih i ne pomišljaju da bi konzumiranje svinjskoga mesa moglo biti sporno. A dio muslimana taj problem ima i najbolje ga je rješavati na individualnom nivou. Zato pozivam odgovorne u vrtićima i školama da razumiju da se radi o vrijednostima.

Ali činjenica da su određeni roditelji muslimani prinuđeni zatražiti lažne ljekarske potvrde o tome da su njihova djeca alergična na svinjsko meso da bi postigli svoja prava, govori u prilog tome da bi se to pitanje trebalo riješiti sistematski i ne samo na individualnom nivou?

Muftija dr. Grabus: Slažem se, ali oni koji odlučuju u sistemu nisu ni svjesni da je to problem.  Strah se ne razvija za dan ili dva; to je transgeneracijski strah koji se prenosio sa koljena na koljeno u kojem su ljudi živjeli cijelo 20. stoljeće. Radnici koji su godinama radili u Sloveniji o tome uopće nisu smjeli govoriti. Sada već četvrtinu stoljeća živimo u društvu, koje pokušava ljude motivirati da slobodno govore ali u tako kratkom vremenu ne možete promijeniti razmišljanje i navike; ne možete ljude uvjeriti da nema više velikoga brata koji će ih kazniti ukoliko neće jesti. Upravo zato je pluralno društvo toliki izazov.

Bio bih sretan kad bi se ponudilo sistemsko rješenje. Ali kad pomislim koliko energije smo potrošili kako bismo dobili građevinsku dozvolu za džamiju, u ovom trenutku ne vidim grupu muslimana koja bi žrtvovala godine i godine nastojanja za uređenje tog pitanja. Takav pristup možda i ne predstavlja čarobni štapić i ne vodi do rješenja. Pogledajte samo šta se je u Sloveniji desilo sa cirkumcizijom! Svjesni smo da je za Sloveniju to nevažno pitanje. Kako su se snašli muslimani? Slično kao i sa svinjskim mesom dobili su ljekarske potvrde da je obrezivanje potrebno iz zdravstvenih razloga iako su se za to odlučili iz vjerskog uvjerenja. Prvi su se usprotivili ljekari da to neće raditi; nakon toga usprotivilo se zdravstveno osiguranje da neće plaćati obrezivanje koje se radi iz vjerskih, a ne zdravstvenih razloga; nakon toga je odgovarajuća komisija obrezivanje proglasila kao neetično, jer poseže u djetetovo tijelo i na kraju je Ombudsman zaključio da je obrezivanje zapravo krivično djelo. I šta smo postigli?

Svjestan sam da je ekonomska integracija muslimana, koji su dolazili u Sloveniju, bila  ekspresna i potpuna – svi su odmah dobili posao. Putem kulture – na primjer putem brojnih bosanskih muzičara koji su bili omiljeni u Sloveniji, ali i putem brojnih đaka koji su u šezdesetim godinama prošloga stoljeća završili Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu i studij nisu imali gdje nastaviti u Bosni, zato su upisali pravo, ekonomiju i sl. u Ljubljani – uspješno je sprovedena i kulturna i obrazovna integracija muslimana. Sada je na redu pravna integracija muslimana, integracija u slovenski pravni sistem. Zato će se u buduće vjerovatno još mnogo pisati o cirkumciziji, o prehrani itd. Za uređenje svih tih pitanja treba nam vrijeme, strpljenje i pogotovo međusobno povjerenje da zbog toga nikome ništa neće biti oduzeto i da zbog toga niko neće biti privilegiran.

U SAD u kojoj je moćna jevrejska zajednica upozoravala na ova pitanja, davno su ih riješili. Tamo gdje se o problemima javno ne govori ona se i ne rješavaju. Upravo zato muslimanima treba džamija; bez nje imate muslimane bez osjećaja zajedničke pripadnosti koji se nemaju s kim identificirati.

Roditelji u osnovnoj školi Livada, na kojoj je dvije trećine djece iz muslimanskih porodica, izrazili su želju da djevojčice i dječaci u školskim klupama sjede odvojeno. Šta mislite o tome?

Nisam upoznat s tim primjerom zato o tome ne mogu govoriti. Pretpostavljam da se radi o zahtjevima pojedinih roditelja.

Još uvijek nije uređeno pitanje muslimanskog groblja (mezarja)...

Muftija dr. Grabus: Određeni gradovi u Sloveniji to pitanje riješili su veoma brzo i korektno. Kada samo bio 1992. godine imam u Jesenicama bez bilo kakvih problema, dobili smo prostor na groblju.

Razlozi za muslimanska groblja su vjerski. Mi muslimani mrtve ne kremiramo. Molitvu za umrlog obavimo pored tijela umrloga. Mrtvoga uvijek ukopamo tako da je desnim bokom okrenut prema Meki. Ako rezimiram: ne zahtijevamo ništa posebno, samo mjesto na groblju gdje bismo mogli mrtve ukopavati u skladu sa našom vjerom.

Dva puta smo pisali pismo upravi ljubljanskih Žala i oba puta dobili odgovor da koncept Žala to ne dozvoljava. Muslimani u Sloveniji susrećemo se sa ogromnim brojem pitanja. Sva pitanja nije moguće odjednom riješiti. Odlučili smo se da se posvetimo izgradnji džamije koja će spasiti žive ljude (smijeh), a zasigurno doći će vrijeme kada će se riješiti i pitanje muslimanskoga groblja (mezarja) u Ljubljani.

Među nama su još uvijek generacije muslimana koje su emotivno veoma vezane za svoja rodna mjesta u Bosni ili Makedoniji i zato više vole da se ukopaju tamo. Pritisak na uređenje muslimanskog groblja u Sloveniji još uvijek nije velik. Za dvadeset godina će biti zasigurno drugačije.

U Sloveniji imate 18 džemata, odbora Islamske zajednice. I upravo u toliko slovenskih gradova izvodite islamski vjeronauk...

Muftija dr. Grabus: Tačno. Islamski vjeronauk izvodimo već četiri desetljeća, od perioda socijalističke Jugoslavije, a kada smo počeli izvoditi vjeronauk nakon osamostaljenja Slovenije, na primjer 1992. godine u Tržiču, svoje prostore ustupila nam je Katolička crkva. Isto tako u Izoli gdje smo sve do 2013. godine za vjeronauku upotrebljavali njene prostore. Slično je bilo i u Kopru i povremeno u drugim slovenskim gradovima. Još uvijek ih koristimo u Portorožu i zato mi dozvolite da se zahvalim Katoličkoj crkvi za razumijevanje i velikodušnost. Mnogo su učinili za nas. Neka ih Bog nagradi za to!

Koliko djece posjećuje islamski vjeronauk?

Muftija dr. Grabus: Posjećivanje vjeronauke je ovisno od prostora u kojem se izvodi, sposobnosti predavača, imama, i od zainteresiranosti roditelja, jer vjeronauka je dobrovoljna, nikoga ne možemo prisiliti da u njemu sudjeluje. Vjerovatno je najbolje organiziran u Ljubljani gdje je i najviše djece uključeno u vjeronauk, oko šest stotina. U drugim gradovima npr. Škofjoj Loki posjećuje ga od petnaest do dvadeset polaznika, u Jesenicama oko stotinu i pedeset, u Kopru sto ... U cijeloj Sloveniji ima ih od hiljadu i petsto do dvije hiljade.

U kojem jeziku ga izvodite?

Muftija dr. Grabus: Osnovno poučavanje koje traje do šestog, odnosno do sedmog razreda izvodi se u slovenskom jeziku, na osnovu udžbenika na slovenskom jeziku kojeg smo pripremili za potrebe vjeronauke. Kasnije se vjeronauka izvodi dvojezično, mogu birati između slovenskog i bosanskog.

Muslimani u Sloveniji upotrebljavate dva jezika: jezik okoline koji je slovenski i materinji jezik koji je većinom bosanski ili albanski. Zanima me kako lovite ravnotežu među jezicima: u kojem jeziku izvodite obrede, molite, poučavate?

Muftija dr. Grabus: To pitanje je izazov i za nas. Kada se izgradi džamija, hutba će se vjerovatno izvoditi na dva jezika, u slovenskom i bosanskom. Jer oni koji vas financiraju hoće da imaju nešto od toga i većina ljudi koja financira Islamsku zajednicu svoja vjerska osjećanja još uvijek izražava u bosanskome jeziku. Vjerska osjećanja ne možemo istrgnuti iz kulturnog konteksta. U bosanskoj kulturi na primjer poslaniku Muhammedu, a.s., posvećeno je bar hiljadu knjiga. Vjera nije samo pravo, ona je i emocija i taj emocionalni odnos se izražava kroz jezik. Nastojimo razviti naš specifični pogled na islam u slovenskom jeziku, zato ćemo ubrzo izdati izbor hadisa, Muhammedovih, a.s., izreka, koji će biti namijenjeni široj društvenoj upotrebi.

Prijevod Kur'ana koji je prije nekoliko mjeseci izašao u slovenskom jeziku trebao bi biti veliki praznik za Islamsku zajednicu. Za vas nije bio. Zašto ne?

Muftija dr. Grabus: Prvo bih želio kazati da nismo htjeli sudjelovati u javnim polemikama da li je prijevod dobar ili ne. To je jedan od prijevoda Kur'ana i prevodioci kao i izdavač zasigurno zaslužuju čestitke. Angažirali smo stručnjake koji su davali određena prevodilačka rješenja, ali je na kraju naprosto nestalo vremena da bi o svim predloženim rješenjima postigli konsenzus.

U čemu je bio naš problem? Čuo sam stručnjake koji su objašnjavali da nije prihvatljivo da bi ime „Alah“ u slovenskom jeziku napisali kao „Allah“, sa dva slova „L“. Sa lingvističkog i narodnog vidika to je vjerovatno veoma važna rasprava, a s teološkog je potpuno pogrešna. Kada vjernik moli nikada ne može izgovoriti Allahovo ime samo sa jednim slovom „L“.  Šta to znači? Zato što islam nije bio dio slovenskog mentaliteta pokušava se sa administrativnim metodama dokazati da se Božje ime ne može zapisivati sa dva slova „L“. To me podsjeća na sramno događanje u Maleziji gdje kršćanima nisu dozvolili da bi svog Boga imenovali Allah, jer bi s tim „ugrozili malezijsku kulturu“.

Šta želim reći? Raspravljamo o stvarima koje su dosta kompleksnije od pukog lingvističkog pogleda na jezik. Kakva je relevantnost argumenata da se Allahovo ime u slovenskom jeziku već stoljećima zapisuje sa jednim slovom „L“ kad tada nije ni bilo muslimana koji bi se obraćali Allahu na slovenskom jeziku.

Islamska zajednica će kad tad pokrenuti novi prijevod Kur'ana koji će biti djelo grupe stručnjaka. Ne mogu kazati da će taj prijevod biti stopostotno ispravan, jer Kur'an se kao i Biblija stalno na novo prevodi. Zbog toga se i nismo nikad suprotstavljali izdavanju prijevoda Kur'ana, samo smo kazali da ga ne podržavamo. To ne znači da ga nećemo čitati, već ga nećemo upotrebljavati kao Svetu knjigu ili kao vjerski dar kojeg poklonite djetetu kao nagradu za postignuti uspjeh.

Nevzet Porić, generalni sekretar Islamske zajednice, uspješno je kandidirao na listi Zorana Jankovića za ljubljansko gradsko vijeće. Kako da razumijemo njegovu kandidaturu? Kao signal muslimanima u Ljubljani za koga da glasaju? Kao izraz zahvalnosti Islamske zajednice za sve što je gradonačelnik učinio za izgradnju džamije?

Muftija dr. Grabus: To morate pitati g. Porića.

To je sve što ćete odgovoriti?

Muftija dr. Grabus: Da. Imam svoj pogled na njegovu kandidaturu, a bolje je da o njoj govori g. Porić.

Dozvolite da završim sa osobnim pitanjem. Da li je tačno da je vaš otac slovenski državljanin?

Muftija dr. Grabus: Da.

Možete li reći nešto više?

Muftija dr. Grabus: Moj djed u vrijeme Drugoga svjetskoga rata, 1944. godine, ubijen je u Travniku. Mom ocu je veoma mlada umrla i majka pa je otišao na rad u Sloveniju. Sada je penzioner, djelomično živi u Sloveniji i djelomično u Bosni.

Vaša omiljena knjiga?

Tvrđava Meše Selimovića, jer govori o našoj ''razapetosti'' između Istoka i Zapada.

Knjiga u slovenskom jeziku koja je ostavila na Vas snažan utisak?

Najradije čitam Toneta Pavčka, jer odražava slovensku dušu i ima duboke i produhovljene misli.

Na kojim slovenskim planinama ste bili?

Krn, Mala Mojstrovka, Stol ...

U kojem automobilu Vas voze?

Vozim se sam u Audiju, starom sedam godina i nemam vozača.

Izreka koja Vam je posebna draga?

Hadis poslanika Muhammeda, a.s.: ''Niko od vas neće biti vjernik dok ne bude želio svome bratu isto što i sebi.''

Prijevod sa slovenskog: Nevzet i Ela Porić