Sa svojim narodom treba biti kad je dobro, ali i još više kad mu je teško

Sa svojim narodom treba biti kad je dobro, ali i još više kad mu je teško - kaže muftija Efendić koji ovaj put govori o osnivanju Muftijstva goraždanskog i njegovom dvadesetogodišnjem radu; o ratnim i postratnim danima u Goraždu; o goraždanskim ensarijama i njihovim muhadžirima; o imamskoj misiji pod četničkim granatama; o Redži Bekti i drugim dobrim i plemenitim ljudima...

Uvaženi muftija, dvadeseta godišnjica Muftijstva goraždanskog samo je jedan od povoda našem razgovoru. Budući da ste svjedokom formiranja Muftijstva i prvi i jedini muftija njegovog dvodecenijskog rada šta biste posebno potcrtali iz prvih godina koje su, zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu, bile dodatno teške i neizvjesne?

Muftija Efendić: Muftijstvo goraždansko formirano je u ratnim uslovima, tačnije  19. januara 1994. godine. Bile su to teške ratne godine kada je Goražde bilo u velikoj blokadi, bez struje, vode, telefona, hrane i odjeće, sa svih strana bilo je okruženo neprijateljem - četnicima. Jednostavno, iz Goražda se nije moglo nikuda izaći. Tada se u Goraždu našla cijela gornjedrinska regija. Grad i okolna sela bili su prepuni muhadžira. Tih godina u Goraždu se nalazilo oko 65.000 Bošnjaka iz Foče, Čajniča, Rudog, Višegrada, Rogatice i drugih mjesta. Muhadžiri su na područje Goražda počeli pristizati još polovinom aprila1992. godine, nakon što su Bošnjaci protjerani iz Višegrada, a potom i iz Foče i drugih općina gornjeg Podrinja. Bošnjaci Goražda i njegovih sela tada su pokazali punu svijest i izkazali  pravu bratsku solidarnost. Sve kuće i stanovi bili su širom otvoreni za braću i sestre koji su u kolonama, sa zavežljajima, pristizali na područje Goražda, bježeći pred najezdom četničkih hordi koje su ubijale sve što su stizale, pljačkale i palile bošnjačku imovinu. Sa muhadžirima se dijelilo sve što se imalo. S druge strane, muhadžiri su stali u odbranu Goražda, što je imalo veliki značaj za odbranu ovih teritorija.

Islamska zajednica je igrala važnu ulogu u zbrinjavanju muhadžira, te njihovom organiziranju u džemate. Zbog velikog broja pristiglih muhadžira  otvoreni su novi punktovi za klanjanje u nekoliko većih poslovnih prostora, fiskulturnim salama i sl. Imami muhadžiri su uključeni u ove džemate, ali i u Armiju Bosne i Hercegovine.

Preko imama u našim džematima obezbjeđivana je prijeko potrebna hrana i odjeća za naše borce. Islamska zajednica organizira prikupljanje kurbanskog mesa za borce, kao i sadekatu-l-fitr u hrani iz čega se pomažu muhadžiri i drugi koji su se javljali za pomoć.

Kako je ponestajalo hrane kolone ljudi su putem spasa odlazile na Grebak, prema Trnovu i noću, kroz šumu, na leđima donosili hranu, ali i oružje za odbranu. Svaki odlazak i povratak noću sa Grepka bio je pun neizvjesnosti. Mnogo je onih koji su na ovom putu izgubili živote boreći se da sebi i svojoj porodici donesu hrane. Svaki dan su ginuli kako vojnici tako ili još više i civili. Zbog blizine četničkih linija jihove dženaze i ukopi obavljani su samo noću. Bio je to život pun neizvjesnosti. Goli i bosi, gladni i žedni, okruženi neprijateljem sa svih strana, ostavljeni od svijeta, stanovnici ovog područja uzdali su se samo u dragog Allaha, dž. š., i u sebe. Eto, u tim i takvim okolnostima dolazi do formiranja Muftijstava goraždanskog i mog izbora i imenovanja za prvog muftiju.

Ako vam kažem da sam počeo rad kao muftija u jednoj maloj razrušenoj kancelariji na čijim prozorima je umjesto stakla bila najlonska folija, da sam posudio radni sto i stolicu, koje sam na kraju agresije morao vratiti, da sam imao jednu staru pisaću mašinu, a da sam akta pisao na papiru koji je već s jedne strane korišten, onda možete shvatiti u kakvim se uslovima radilo i djelovalo.

Uz to, svakodnevni neprijateljski napadi, rušenje džamija, svakodnevni angažman u našoj Armiji i niz drugih obaveza jednostavno nisu davali nekog slobodnog vremena. Zasigurno, Islamska zajednica može biti ponosna na svoj angažman i svoj doprinos u ovom periodu. Sačuvali smo ugled  i dostojanstvo i zajednice i imama.

Usprkos mogućnosti da odete na neke mirnije destinacije sve godine agresije na BiH ostali ste s narodom u Goraždu. Za Vas nije bilo dileme ostati ili otići. Kao istinski duhovni vođa i patriota davali ste moralnu i svaku drugu potporu narodu da ustraje u odbrani topraka. I oni koji su možda pomišljali da bi bilo dobro „ispaliti“ se na neku sigurniju destinaciju nisu mogli prijeći preko činjenice da ste Vi sa dvije kćerkice koje su od rođenja bile vezane za kolica ostali na braniku grada i domovine. Kako danas vidite teške godine u kojima je Goražde ostalo jedini nepokoreni grad u gornjem Podrinju?

Muftija Efendić: Ni jednog trenutka nisam pomišljao napusti svoj narod sa kojim sam dijelio i radosne trenutke do agresije na našu domovinu. Sa svojim narodom se treba biti kad je dobro, ali i još više kad mu je teško, a pogotovo kad je napadnut i kad mu prijeti nestanak. Sretan sam i zahvallan Allahu, dž. š, što mi je dao razuma, snage i hrabrosti da na ovim prostorima, u najtežim vremenima, ostanem uz svoj narod.

Sjećam se posljednjeg telefonskog razgovora sa mojim rahmetli babom, samo dan prije napada na Goražde, kad me je pitao. " Sine,da li si mislio ići negdje dalje sa snahom i djecom?" Odgovorio sam da nisam, niti mislim bilo gdje ići. Rekao mi je: "Ako si i mislio ići, ne smiješ napustati svoj narod i državu kad im je teško. Moraš ostati tu i boriti se." Te riječi još uvijek mi odzvanjaju u ušima.

I dok su neki imami iz susjednih medžlisa napuštali svoje džemate i odlazili, ostavljajući svoj narod, ja sam sa drugim imamima ostao u Goraždu.

Da, dok su se drugi "ispalili", kako to vi kažete, ja sam sa suprugom i tri kćerke, od kojih su dvije zbog svoje bolesti bile vezane za invalidska kolica, ostao u svom džematu i sa svojim narodom. Tačno je da su mi pred sami napad na Goražde, zbog bolesti kćerki, neki ljudi nudili da me izvedu iz Goražda u neku drugu državu, ali sam ponudu odbio. To je bila čvrsta odluka i mene i moje supruge.

Još i prije napada sa svojim džematlijama organizirao sam noćne straže, a pogotovo kad je došlo do okupiranja jedne po jedne općine u Gornjem podrinju.

Početkom rata bio sam obični vojnik sa puškom u ruci  i, u isto vrijeme, imam i glavni imam. Prvi udari na naš grad i prve žrtve odbrane. Rušenje grada, ubijanje civila, djece, staraca. Gađanje iz svih mogućih oruđa i oružja. Komadi razbacanih tijela po ulicama, krv, sve su to slike koje mi i danas često izlaze na san. Ali, biti sudionik ovih događaja, biti uz narod i dijeliti sve ove tegobe ne može se ničim platiti. Nerijetko su se čule i ove riječi: „Kad je Hamed ef. ostao sa svojom bolesnom djecom zašto da mi žalimo što smo ostali."

Naši imami koji su ostali uz svoj narod bili su u pravom smislu duhovne vođe, ali i sa svojim učešćem u borbama na svim linijama odbrane davali su moralnu snagu našim borcima. S toga oni zaslužuju posebnu pažnju i brigu prije svega od Islamske zajednice, a onda i od drugih institucija. Doprinos Islamske zajednice , muftije i imama u očuvanju ovih prostora je velik i on se mora valorizovati. To je znao cijeniti bivši reisu-l-ulema prof. dr. Mustafa ef. Cerić i neki drugi ljudi u Rijasetu islamske zajednice. Nadamo se da će to znati cijeniti i novi reisu-l-ulema mr. Husejn ef. Kavazović i novi ljudi u Rijasetu. Očekujemo da oni koj su prvi pobjegli iz svojih džemata i ostavili narod neće biti u prednosti i imati povlašteniji položaj od onih koji su branili svoju vjeru, narod i domovinu, što je, nažalost, danas čest slučaj svuda, pa nerijetko i u Islamskoj zajednici.

Ponosno mogu reći da sam sretan što sam sve ratne, pa evo i poratne godine ostao u Goraždu, sa ovim hrabrim i čestitim Bošnjacima, sa hrabrim i odvažnim imamima.

Kada danas razmišljam o tom ratnom vremenu i svemu onome što je ovaj narod na ovim prostorima preživio nameću mi se misli o nenadmašnom herojstvu ovih ljudi, o njihovoj hrabrosti i izdržljivosti. Vidim ispred sebe prave Bošnjake. Gledam kako mnogi od njih kao golobradi mladići, neki ni punoljetni još, pjevaju dok odlaze u borbu iz koje se neki više neće živi vratiti. Vidim rahmetli Adnana Mehanovića, prvog predsjednika MOS-a u Goraždu. Tu je i rahmetli Husejn Bešlija, moj učenik iz mekteba, pa Zahid Spahović, moj mladi brico i mnogi drugi. S njima sam bio skoro svaki dan dok nisu položili svoje živote za našu slobodu i domovinu. Svi mi oni danas nedostaju. Nažalost, danas ih se malo ko sjeti.

Ove teške godine imale su i mnogo toga dobrog čega danas nedostaje u našem narodu. U ovim teškim ratnim godinama bilo je više ljubavi među nama. Više smo se međusobno poštovali i uvažavali. Solidarnost i međusobno potpomaganje bili su na visini, a čega danas skoro da i nema ili ga je sve manje. Podjele su danas velike. Tada smo svi znali ko nam je neprijatelj. Nažalost, danas smo često sami sebi najveći neprijatelji. Volio bih kad bi nam se danas vratila ona ljubav i međusobno poštovanje, ona hrabrost i odvažnost koja nas je u tim ratnim godinama krasila. Bio bih sretan kada bi nam se vratila ona sloga iz rata. Molim Svevišnjega da ukloni razdor i netrpeljivost među nama i ujedini nas na putu dobra.

Izbor za prvog muftiju goraždanskog u teškim ratnim godinama sa ove vremenske distance doživljavam kao Allahovu nagradu za sav rad i trud koji sam uložio u borbi za opstanak islama i muslimana na ovim prostorima. Ali, isto tako, i kao veliku obavezu u svim ovim poratnim godinama, godinama obnove i izgradnje, ustrojavanja Islamske zajednice i njeno kadrovsko jačanje i podmlađivanje. 

Goražde je u ovom ratu pokazalo kako se treba ponašati prema svojoj braći i sestrama kada se nađu u nevolji

Nepokoreno Goražde dalo je utočište hiljadama prognanika iz Rogatice, Višegrada, Čajniča, Foče, Rudog...

Muftija Efendić: Goražde je u ovom ratu pokazalo kako se treba ponašati prema svojoj braći i sestrama kada se nađu u nevolji. Sigurno je rijedak grad koji se tako dobro odnosio prema muhadžirima. Ali i muhadžiri su na gostoprimstvo uzvratili nesebičnom borbom za odbranu Goražda i okoline. Oni su bili i naše vrijedne džematlije. Mnogi su svoje domove danas pronašli u Goraždu. Oni danas ponovo dijele sudbinu na ovim prostorima i čine dio stanovništva ovog prostora. Danas svi zajedno i goraždanske ensarije i muhadžiri iz okolnih općina sudjeluju u izgradnji što ljepšeg grada, ali i života u njemu.

Sa prvim povracima krenulo se sa pripremama oko obnove srušenih džamija, mekteba i ostale infrastrukture Islamske zajednice u fočanskom, višegradskom, rogatičkom, ruđanskom i čajničkom kraju. Koliko je objekata IZ bilo porušeno i kako je tekla njihova obnova?

Muftija Efendić: Na području Muftijstva goraždanskog potpuno je popaljeno i porušeno 72 džamije, 20 mekteba, 30 imamskih-vakufskih kuća, 4 sjedišta medžlisa, 5 turbeta, jedna tekija, te devastirana mezarja. Ostalih 10 džamija su neke više, a neke manje oštećene. Ni jedan objekat Islamske zajednice nije bio , a da nije doživio neko oštećenje. Nakon što je počeo povratak Bošnjaka u svoja mjesta odakle su bili protjerani ukazivala se potreba i za obnovom u ratu porušenih džamija i drugih objekata. Muftija je tad uputio zahtjev za prijem kod načelnika svih općina koje pokriva ovo muftijstvo. Uslijedili su sastanci i nerijetko teški razgovori. Ja sam tražio da se zaštiti imovina Islamske zajednice, da se ona vrati u posjed zajednici, te da se oslobode džamijski prostori koji su nerijetko bili pretvoreni u parkinge ili mjesta za ringišpile i luna parkove. Ovo je bio mukotrpan posao, ali je davao plodove. Uspjeli smo neke lokcije džamija spasiti da se na njima ne izgrade drugi objekti koji su već bili isplanirani da se izgrade i tako onemogući obnova džamija. Bilo je raznih opstrukcija od općinskih organa vlasti: osporavanja, ometanja, odugovlačenja u izdavanju potrebnih dozvola, pa čak i osporavanja. Tu su bile i izmišljene priče da su se ispod nekih značajnijih džamija nekada davno nalazile crkve ili manastiri. Bilo je i rušenja tek ozidanih dijelova nekih džamija, razbacivanja materijala, do prijetnji našim imamima i predsjednicima medžlisa ili izvođačima radova. Sve je to trebalo izdržati i ne pokolebati se.

Koliko je do danas obnovljeno srušenih džamija i koliko ih čeka na restauriranje?

Muftija Efendić: Do danas su obnovljene 62 džamije koje su u ratu bile potpuno porušene.Tri su džamije u toku obnove. Deset džamija još uvijek čeka na obnovu. Od toga je većina u samom gradu  Foča, ali i dvije džamije, Sinan-bega Boljanjića u Čajniču i Arnaudija džamija u Rogatici, za koje se prikuplja dokumentacija. Treba istaći da je u ovom periodu napravljeno i pet novih džamija, gdje ih ranije nije bilo, a za kojima se ukazala potreba. Posebno je bila važna izgradnjaKajseridžamije na desnoj obali Drine u Goraždu,Šehidijeu Vitkovicima. U ovom periodu obnovljeno je više mesdžida, a izgrađeni su i novi. Tri mesdžida su pretvorena u džamije, jer su uz njih izgrađene munare. Popravljena i uređena su sjedišta u četiri medžlisa, dok su u Foči, Ustikolini, Rogatici i Žepi izgrađeni potpuno novi objekti u kojima su sjedišta medžlisa i imamski stanovi. Obnovljeno je nekoliko imamskih - vakufskih kuća, te izgradjene nove. Ako sve ovo imamo u vidu onda se da zaključiti da je na prostoru Muftijstva goraždanskog obnovljeno, popravljenon i nanovoizgradjeno više od 120 objekata, ne računajući tu gasulhane, abdesthane i druge manje objekte. Može se slobodno reći da je Islamska zajednica na ovom prostoru možda bila  najveće gradilište i jedan od najvećih investitora.

Je li bilo problema oko angažmana imamskog kadra u povratničke džema'ate i, budući da povratak nije bio masovan, kako iznalazite finansijsku konstrukciju za odžavanje objekata i imamske plaće?

Muftija Efendić: Kad govorimo o imamskom kadru onda želimo prije svega iskazati zahvalnost onim imamima koji su cijeli rat proveli na ovim prostorima bilo da se radi o imamima Medžlisa Islamske zajednice Goražde ili o imamima muhadžirima koji su se u ratnom periodu našli u Gorazdu. Ako me pitate za angažman imama u poslijeratnom periodu svakako je bilo teško obezbijediti imamski kadar, a pogotovo u povratničke džemate, što ni danas nije lahko. Imami koji su prije agresije radili u ovim sada povratničkim džematima, mora se priznati, nisu željeli da se vrate u svoje medžlise iako sam više puta u postratnom periodu tražio od Rijaseta da se ovo pitanje riješi. Nama je ostalo da radimo sa onima koji su bili uz rat ovdje i da obezbjeđujemo uslove za one koji će kasnije doći. Stanje sa kadrovima svake godine se popravljalo. Sad imamo stalne imame u svim gradovima. Kvalifikaciona struktura se znatno popravila. Dio imama je već završio studije, a jedan broj njih je pri kraju završetka studija. Imamski kadar je uglavnom mlad i možda nekad nisu bili ni svjesni gdje dolaze da rade. Oni su puno hrabriji i ne kalkulišu. Nije lahko biti imam u Foči, Višegradu, Rudom, Čajniču, Rogatici ili Žepi i tamo živjeti sa svojom porodicom.  Stoga molimo sve one koji sa daljine, a pogotovo preko interneta, iskazuju hrabrost i dijele lekcije da dođu u ova svoja mjesta i da zajedno radimo i dijelimo sudbinu. Nemojmo svojim komentarima i na daljinski dijeliti savjete šta bi trebalo i kako bi trebalo ili što efendija sjedi u hotelu sa ovim ili onim. Pozivamo da ti koji tako komentarišu dođu u istočnu Bosnu pa da tu pokažu šta mogu i šta žele.

Ratom razrušeni džemati, mali broj povratnika i to uglavnom stare i iznemogle osobe, nemogućnost zapošljavanja i slično nisu nimalo bile povoljne za osiguranje ni minimalnih uslova za život imama. Samo mi znamo kako smo sve ove godine izdržavali i obezbjeđivali ionako male plaće imama. Teško je i danas obezbijediti sva potrebna sredstva za normalno funkcioniraanje medžlisa i džemata. Posljednje odluke i angažiranost Rijaseta Islamske zajednice u nekoliko su olakšale ovaj problem, ali još uvijek postoje problemi kako za osiguranje imamskih plaća tako i za samo održavanje obnovljenih objekata. 

Aladžu će obnoviti Uprava vakufa Republike Turske

U postratnim godinama uspostavili ste dobru saradnju sa određenim asocijacijama iz Turske. Zahvaljujući toj saradnji Goražde je dobilo veleljepnu džamiju Kajseriju, islamski kulturni centar, edukativni centar i mnogo drugih objekata...

Muftija Efendić: Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu teško se ko odlučivao da dođe u opkoljeno Goražde. Mi smo uglavnom bili prepušteni sami sebi. Ponekad smo se znali ljutiti na druge i njihov maćehinski odnos prema nama. Ovdje nije bilo nikakvih drugih boraca osim nas Podrinjaca. Posebnu zahvalnost iskazujemo prvom ambasadoru Islamske Republike Iran i ambasadoru Republike Turske koji su u jeku rata ušli u Goražde i vidjeli u kakvom smo se stanju nalazili. Njihove suze ćemo uvijek pamtiti kao i njihovu odvažnost i spremnost da žrtvuju i sebe, ali da dođu i vide šta se dešava u Goraždu. Ove dvije zemlje su u postratnom periodu i najviše pomogle u obnovi i izgradnji objekata Islamske zajednice, na čemu im se od srca zahvaljujem.

Kada se završio rat Goražde je i dalje bilo opkoljeno i izolirano. Godinu dana i više mi smo do Sarajeva putovali u konvojima pod pratnjom SFOR-a. Na naše autobuse bacane su bombe, vršeno je kamenovanje i mnogo drugog. Sve smo to izdržali i nismo odustali ni po koju cijenu da prekinemo putovanje tim putem. U tim i takvim okolnostima teško je bilo i ko je htio doći u Gorazde, pa čak ni humanitarne organizacije iz islamskih zemalja nisu mogle. Svi su željeli praviti džamije po Sarajevu i oko Sarajeva, jer tamo svi dolaze i vide. Međutim, 1996. godine zahvaljujući Behiji Ertan i profesoru Redži Čauševiću kao delegacija odlazimo iz Goražda u Kajseri u Tursku. Tada se bratime općina Goražde i grad Kajseri. To su bili počeci uspostave bratskih odnosa Muftijstva Kajserija i Muftijstva goraždanskog. Ti kontakti urodili su plodom i Muftijstvo Kajserija je izgradilo velelijepnu Kajseri džamiju sa ostalim pratećim objektima koja je radno otvorena 14. augusta 2009. godine. Tog dana smo uspostavili kontakte sa načelnikom općine Kečioren iz Ankare koji je bio na radnom otvaranju džamije. Od tada počinju razgovori za izgradnju Islamskog kulturno-obrazovnog centra pored džamije. Bratimljenje sa općinom Kečioren  dovelo je do bratimljenja i sa općinom Sahinbey iz Gaziantepa u Turskoj. Ove dvije bratske općine su odlučile da u Goraždu izgrade Islamski kulturno-obrazovni centar i predaju ga Muftijstvu goraždanskom kao njihov vakuf i to bez ikakvih uslovljavanja kako to brat bratu čini. Ovaj centar je već u završnoj fazi izgradnje i očekujemo da će u ljeto biti svečano otvoren. Uz ovaj centar ove općine uređuju i sav harem džamije i okolinu van harema, što će ovaj dio grada učiniti posebnim. Naša iskustva sa braćom iz Republike Turske su veoma pozitivna. Mi smo sretni što imamo dosta bratskih općina u Turskoj i što one pomažu ne samo Islamskoj zajednici, već i cijelom gradu. Mnogo smo šta naučili od naše braće iz Turske i zahvalni smo im na svemu što su do sad uradili kao i na novim projektima koje žele realizirati na ovim prostorima.

Krenule su aktivnosti oko obnoveAladžeu Foči koja je spadala među najljepše džamije u BiH. Kako će teći njena obnova i šta će za Bošnjake Podrinja i cijele BiH značiti njeno ponovno uspravljanje?

Muftija Efendić: Aktivnosti na obnovi Aladže džamije u Foči počele su prije nekoliko godina. Mi smo najprije tragali za ostacima Aladže. Nakon više pokušaja došli smo do saznanja da se oni nalaze na dvije deponije u blizini Kazneno-popravnog zavoda u Foči. Potom smo pod nadzorom Državne komisije za nacionalne spomenike sa spomenutih deponija izvadili oko 25 kamiona ostataka od srušene džamije i prevezli  u harem Aladže. Potom smo uspjeli dobiti donaciju od Isar vakufa iz Istanbula za izradu projektne dokumentacije. Projektantski tim predvodio je prof. dr.Amir Pašić koji je  pomoću direktora IRSC-e prof. dr. Halita Erena osigurao donaciju. Razvrstali smo kamen, uzeti su ozorci kamena i uzorci iz nekoliko majdana, te je izvršena analiza kamena i određeni majdani, a potom i dobivena dozvola za koncesiju. Sve ovo vrijeme iskorišteno je za izradu  projekata. Nakon izrade projekta uslijedilo je prikupljanje potrebnih saglasnosti i konačno dobijanje rješenja za obnovu od Ministarstva za građenje i okoliš Vlade Republike Srpske. Mogu reći da se cijelog ovog perioda svakodnevno radilo na pripremama obnove Aladže džamije. Rijaset je na svojoj sjednici u aprilu 2013. godine podržao prijedlog da se 2013. godina proglasi godinom obnove Aladže džamije što je bilo veoma značajno. Svo ovo vrijeme tražili smo donatora  - vakifa koji bi preuzeo obnovu Aladže džamije.

I nakon nekoliko razgovora sa reisu-l-ulemom Husejn ef. Kavazovićem, te direktorom Vakufske direkcije Rijaseta Islamske zajednice hfz. Senaidom Zaimovićem intenzivirani su razgovori sa braćom iz Turske, oslanjajući se i na ranije izjave ministra vanjskih poslova Republike Turske gospodina Ahmeta Davutoglua. Razgovori su uspješno završeni. Obnovu Aladže džamije i cijelog kompleksa preuzima Uprava vakufa iz Turske. Ovo je velika radost za sve Bošnjake, a posebno za nas u Podrinju. Posebno smo sretni što će uz Allahovu pomoć ovu ljepoticu obnoviti Uprava vakufa Republike Turske i ostaviti još jedan svoj vakuf u Bosni i Hercegovini. Aladža je bila naša najljepša džamija. Ona je bila naš simbol, ukras Foče, ali i cijele Bosne i Hercegovine, pa i Balkana. Njenom ljepotom napajali su dušu njeni klanjači,putnici namjernici, pisci i umjetnici, slučajni prolaznici i oni koji su je mahsuz pohodili. Njena obnova je i obnova dijela izgubljene duše svakog Bošnjaka, ali svakog onoga koji je imao sreće da ranije zijareti Aladžu. Obnova Aladže džamije u Foči znači povratak dijela duše Foče, kojeg su zli ljudi  za jedno vrijeme bili otrgli. Njena obnova je, nadamo se, jedan novi početak u svijesti svih Bošnjaka, a posebno Bošnjaka Fočaka i njihov konačan osjećaj da oni pripadaju Foči i da Foča pripada njima.

Ima jedna anegdota koja kaže: „Ako hoćeš da pobjegneš od Fočaka idi u – Foču.“ Koliko u njoj ima istine, drugim riječima koji su razlozi da se vrlo malo Bošnjaka vratilo u Foču, Rogaticu, Višegrad, Rudo, Čajniče?

Muftija Efendić: Mislim da bi se ta anegdota mogla primijeniti na mnoga druga mjesta odakle su Bošnjaci protjerani, a ne samo na Foču i Fočake. Istina je da se na područje Foče vratio manji broj Bošnjaka kao i u druga mjesta pobrojana u vašem pitanju. Svi mi znamo da su krajevi istočne  Bosne u svakom ratu bili poprište teških borbi i iskušenja, da su tu skoro uvijek najveća stradanja Bošnjaka. Ali njih nikada nije nestalo. Oni su i danas tu, u navedenim i drugim gradovima. Drugo, bio je isuviše dug period poslije završetka agresije, a da se nije omogućio povratak Bošnjaka. Zato je prije svega kriva Međunarodna zajednica koja je i sama vršila opstrukciju povratka Bošnjaka. Naravno, ne mogu se ni domaće vlasti i političari amnestirati za ove opstrukcije, jer se ni oni u početku nisu plaho brinuli o povratku. Ljudi su se morali snalaziti i riješavati svoje životne probleme. Mnogi su čekajući povratak riješili neka životna pitanja u sredinama u koje su izbjegli. Stoga ne možemo optuživati samo narod zbog slabog povratka. Razloge moramo tražiti na više mjesta.

Fočaci se ne smiju obeshrabrivati. Ne smijemo svojim postupcima ili neukusnim šalama provocirati Fočake. Mi ih moramo ohrabrivati da se vrate, kao i Bošnjake iz ostalih općina. Moramo im pomoći da smognu snage i da se vrate tamo odakle su protjerani. Ali , isto tako moramo im pomoći da dođu do zaposlenja. Moramo podstaći naše privrednike da grade fabrike u istočnoj Bosni, da im pomognemo da dođu do povoljnih sredstava za izgradnju tih fabrika. Samo ćemo tako ponovo naseliti ova mjesta. Ljudi će onda dolaziti i iz drugih krajeva, trbuhom za kruhom, i naseljavati se u ta mjesta. Moramo razmisliti o ekonomskoj migraciji stanovnistva.

Redžo Bekto, veliki biznismen i vizionar, u svojim je industrijskim pogonima zaposlio velik broj ljudi i samim tim dobrano usporiocurenjestanovništva prema drugim sredinama u zemlji i svijetu. Kakva je, inače, socijalna struktura naroda na području Muftijstva?

Muftija Efendić: Redžo Bekto je čovjek iz Goražda. On je pružio ogromnu pomoć našim izbjeglicama u Austriji i Njemačkoj. Njegova pomoć Goraždu tokom rata, također, je bila velika. Ljubav prema rodnom gradu i domovini bila je jača od lagodnog života u inostranstvu. On se vratio u Goražde kad su mnogi ovaj herojski grad otpisivali. Došao je sa svojom porodicom i svojim kapitalom i iz pepela počeo podizati industriju. On je i druge privrednike u Goraždu pokrenuo, dao im nadu i optimizam da se može mnogo toga i ovdje napraviti. Nikla je nova fabrika, jedna, druga, treća. Uz njegove fabrike obezbjeđivan je posao i drugim fabrikama. Danas bi bilo nezamislivo Goražde bez Redže Bekte. On je postao simbol ovog grada i njegove okoline. Da on nije tada došao u Goražde i počeo graditi fabrike pitanje je šta bi danas bilo od Goražda. Mi smo ponosni na njega, ali bi i ljudi u vlasti kako na lokalnom tako i na državnom nivou morali imati više osjećaja i poštovanja prema ovom čovjeku. Mi u Islamskoj zajednici u Redži Bekti imamo ne samo privrednika već i brata, prijatelja, onoga kome se možemo obratiti u svakoj situaciji. I ne samo mi u Goraždu već i cijela Islamska zajednica.

Kad govorimo o socijalnoj strukturi naroda na ovom području moramo imati u vidu sve ono kroz šta je prošao, sve njegove nevolje i patnje, ratna stradanja i ono što su ona donijela. Danas u Goraždu sigurno nema siromaštva onoliko koliko i kako se moglo očekivati. Nezaposlenost se smanjuje. Pored fabrika Redže Bekte, nikle su i nove fabrike. Znamo da ima starog stanovništva koje nije u mogućnosti privrjeđivati, ali imaju mladi koji trebaju i moraju biti oni koji će ovaj grad učiniti još ljepšim i perspektivnijim za življenje. Mladi moraju shvatiti da se mora raditi i živjeti od svog rada i truda. Svako se mora boriti u svom domenu da bi nam svima bilo bolje.

Bijela kuga sve više prijeti i našem narodu. Kakva je demografska situacija u Goraždu i okolini?

Muftija Efendić: Goražde dijeli sudbinu drugih gradova u Bosni i Hercegovini. Posljedice rata su se osjetile i kad je u pitanju priraštaj stanovništva. Sigurno da je neko vrijeme mortalitet bio veći od nataliteta. Međutim, danas se to stanje popravlja. Razvojem industrije i zapošljavanjem mladih sklapaju se brakovi i rađaju djeca. Mislim da smo danas obrnuli situaciju i da je veći natalitet od mortaliteta. Nadamo se da će to svakim danom biti sve bolje. Mladima treba samo radnih mjesta i biće i brakova, i djece. Mislim da država treba adekvatno riješiti pitanje porodilja i njihovih primanja dok su na porodiljskim odsustvima. Naš kanton stimuliše sve one koji imaju više djece.

(www.preporod.com)