Moj omaž Abdulazizu, Salimu i Fazlur Rahmanu

Piše: reisu-l-ulema emeritus dr. Mustafa Cerić

Rahmetli hadži Abdulaziz Zijo Ahmedbegović (1926-2013)

Afganistanska poslovica kaže da čovjek mora imati dvije stvari da bi uspio u životu: sreću i pamet. Sreća je pružena prilika, a pamet je umjeće da se iskoristi prilika. Meni je Allah Uzvišeni dao pa sam imao tri osobe u svom životu, koje su mi poklonile svoju pamet i iskustvo pa sam znao iskoristiti pružene mi prilike. Moj punac rahmetli Abdulaziz Ahmedbegović, koji je ovih dana preselio na Ahiret (08.04.2013), moj mentor rahmetli prof. Fazlur Rahman (umro 1988) i moj prijatelj rahmetli Salim Šabić (umro 2001).  

I kao što neko reče: - Nije sreća biti voljen. Voljeti drugog, to je prava sreća. Upravo tako. Ja sam sretan zato što sam volio ovu trojicu ljudi, kojima posvećujem ovaj omaž ne zbog koristi, već zbog duga i potrebe da ostavim svoj zapis o ljudima, kojima sam dužan za svoj uspjeh na ovome i, ako Bog da, za spas na drugome svijetu. Neka ovo moje svjedočenje potakne one koji žele da osjete sreću kroz ljubav i poštovanje prema drugome.

Sa Abdulazizom Zijom upoznao sam se u ramazanu 1397/1977. god. u Gračanici. Bila je rana jesen. Dan za post nije bio ni predug ni kratak. Noći su bile prohladne, ali ugodne za teraviju-namaz. Cijela Bosna je mivom bogata zemlja, ali posavski krajevi, u koje spada i Gračanica, imaju džennetsko voće i povrće. Te ramazanske jeseni u Gračanici, odnosno u Sokolu, vidio sam i okusio najbolji paradajz, papriku, krastavicu i patlidžan. Također, nigdje kao u Sokolu te godine vidio sam žitarice:  pšenicu, zob, ječam i kukuruz. No, posebnost posavskih krajeva čini miva: šljiva, kruška, jabuka, trešnja, kajsija, šeftelija, jagoda itd. Sve to voće i povrće u ramazanu bude i ljepše i slađe za iftar, kao posebna radost života i jedinstven osjećaj zadovoljstva.

U Gračanicu sam došao kao student treće godine na Al-Azharu na ramazansku praksu po nalogu rahmetli dr. Ahmeda Smajlovića, tadašanjeg predsjednika Starješinstva Islamske zajednice u Sarajevu. Rečeno mi je da treba da  organiziram ramazanski život u Gračanici kroz Bijelu džamiju, a to je podrazumijevalo pet dnevnih namaza, hutbe petkom, svaki dan ramazanske mukabele, noću teravih-namaz te rad sa ženama, djecom i omladinom  kad god se ukaže prilika. Pun želje da prenesem sve što sam naučio za tri godine na Al-Azharu taj ramazan u Gračanici bio mi je, vjerovatno, najaktivniji ramazan u mom imamsko-hatibskom i muallimskom radu. Taj ramazan u Gračanici je promijenio moj dalji životni put za što je  moj punac Abdulaziz Zijo uveliko zaslužan. Na kraju ramazana Odbor Islamske zajednice mi je ponudio ugovor da se nakon studija na Al-Azharu vratim u Gračanicu na mjesto glavnoga imama. Prihvatio sam tu ponudu i zasnovao radni odnos u Islamskoj zajednici, kojeg nisam prekidao sve do novembra 2012. god.  kada sam sa dužnosti reisu-l-uleme i vrhovnog muftije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini otišao u prijevremenu penziju.    

Inače, Gračanica sa okolnim džematima je većinska muslimanska sredina sa dugom islamskom tradicijom, gdje je svojevremenom radila Osman-kapetanova medresa, koju je vodio muderris h. hfz. Mustafa ef. Šiljić, rodom iz Lukavice kod Gračanice. Jedan od posljednjih istambulskih bošnjačkih alima, h. hfz. Mustafa ef. Šiljić je naslijedio Mehmeda ef. Okića 1909. god. i ostao muderris u Osman-kapetanovoj medrese sve do Drugog svjetskog rata. Pripadao je tradicionalnom krilu bošnjačke uleme, koja se između dva rata okupljala oko tuzlanskog "Hikmeta". Umro je 1951. god., ostavivši iza sebe veliki broj učenika i uspomenu na posljednjeg gračaničkog muderrisa. U Gračanici je djelovao i hfz. Ibrahim ef. Mehinagić.

Od Gračanice nije daleko Gradačac, gdje se još od vremena Husejn-kapetan Gradaščevića vodila živa rasprava o bitnim pitanjima za Bosnu, islam i Bošnjake muslimane. Kao staro jezgro bošnjačkog bića sa drevnom kulom u Sokolu i jednom od najstarijih džamija u Bosni, Gračanica, zajedno sa Gradačcem i Tešnjom, je uvijek bila regrutni centar za različite ideje i pokrete od šireg duhovnog, nacionalnog i državnog interesa za Bošnjake. O tome svjedoče mnoge ličnosti poput Ahmeta Šiljića Kadije, sina muderrisa Šiljića, dokazanog bosanskog patriote i antifašiste. Dakle, Gračanica je uvijek bila bogata ličnostima, čiji ugled i utjecaj je nadilazio samu Gračanicu. Jedna od tih ličnosti bio je i Abdulaziz Zijo Ahmedbegović.  

U punoj snazi i zrelosti skovanoj iz životnog iskustva pedesetogodišnji Zijo iz Sokola mi je prvo osmjehom, a onda i dušom otvorio vrata prijateljstva, koja se nikad nisu zatvorila. Brzo sam saznao od rahmetli h. Izeta Helića, tadašnjeg predsjednika Odbora Islamske zajednice u Gračanici da je Zijo veliki ahbab sa prof. Safetom Tokićem i Omerom Nakičevićem iz mladomuslimanskih zatvorskih dana i životnih iskušenja. Njih trojica su zajedno pohađali Behram-begovu medresu u Tuzli i Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, zajedno im je suđeno zbog mladomuslimanstva, zajedno su bili u zatvoru u Zenici i zajedno su nosili breme mladomuslimanske stigme nakon zatvora, živeći jedan za drugoga i bratski se pomažući u svim životnim prilikama i neprilikama. Primjer njihove odanosti jedan drugome je kur'anska po značenju i ashabska po praksi. Njih trojica su se voljeli i poštovali iz ljubavi prema Allahu Uzvišenom, a kad je to tako onda je vjera uzvišena vrijednost i onda je život uzvišena radost.

Hadži Ahmet Ahmo Helić i Ferida-hanuma su me srdačno ugostili cijeli ramazan. Inače, Ferida-hanuma je bratična Safeta Tokića, mog profesora arapskog jezika u Gazi Husrev-begovoj medresi, koji je obnašao i dužnost upravnika Medrese za vrijeme direktora Hazima Tulića. Blage naravi i strpljivog izraza, prof. Tokić je za nas učenike Medrese u to doba bio vrlo zagonetna ličnost. Znali smo da nije bio politički podoban zbog svoje mladomuslimanske prošlosti, ali im je bio moralno potreban u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, jedino aktivnoj srednjoj islamskoj školi za obuku imama, hatiba i muallima u Titovoj Jugoslaviji. Prof. Tokić je bio svjestan svoje uloge u Medresi pa je vrlo savjesno i odgovorno obavljao svoju dužnost nikad se ne odričući svoje prošlosti, ali i gledajući u budućnost nadobudnih softi, koji su putem štrajka nastojali da promjene svoj medresanski status, tražeći bolje uvjete, više znanja i slobode za nastavak visokog obrazovanja u domovini i svijetu.

Kao rijetko uporna i dosljedna osoba, prof. Omer Nakičević je uspio da doktorira u Beogradu i da, nakon štrajkova u Medresi, kojim su iznuđene značajne programske reforme, dobije mjesto predavača arapskog jezika u Gazi Husrev-begovoj medresi. Nisam imao tu časti da budem njegov učenik, ali sam imao sreću da mi prof. Omer Nakičević prevede na arapski jezik moju medresansku diplomu kako bi mogao aplicirati za nastavak studija na nekom od islamskih univerziteta u arapskom svijetu. Nakon više pokušaja da odem u Libiju, Allahovom milošću otvorila su mi se vrata na Al-Azharu 1974. god., gdje sam proveo četiri godina i vratio se u Gračanicu 1978. god. sa azharskom diplomom na mjesto glavnog imama.

Ramazanske gračaničke uspomene iz 1977. god. su bile žive i zbog činjenice da sam bio u stalnom kontaktu sa Azrom, Zijinom kćerkom, s kojom me on upoznao u avliji njegove kuće na Sokolu. Inače, Zijo je silazio sa Sokola u čaršiju svakog petka na džumu-namaz. A petak je bio i općinski pazarni dan u gradu, pa je Bijela džamija uvijek bila ispunjena do zadnjeg mjesta unutra džamije, ali i na sofama. Haremeska ograda i pješački put je dijelio Bijelu džamiju od sjedišta općinskog komiteta partije i socijalističkog saveza. To je nekad sve bio vakuf, ali je nacionalizacijom oduzeto i nije bilo izgleda da se vrati Vakufu, koji u Gračanici nije bio zanemariv. Da bismo omogućili da hutbu petkom čuju i oni koji su na sofama i haremu džamije, postavili smo zvučnike, koji su širili glas poruke iz džamije i do ušiju partijskih službenika, uglavnom muslimana, koji su tu bili po Titinom podobnom nacionalnom ključu a ne po muslimanskom vjerskom i moralnom uvjerenju, kojima je to u neka doba zasmetalo i zbog činjenice da se sve više ljudi okupljalo da čuju poruku sa minbera Bijele džamije,  pa su nam slali razne poruke, odnosno prijetnje da skinemo zvučnike i vjerske poruke vratimo u okvir džamijskih zidova. To je bilo moje prvo suočenje sa islamofobijom, koja me pratila cijelo vrijeme mog obnašanja dužnosti imama, hatiba, muallima i reisu-l-uleme u našoj zemlji.

Nakon hutbe, hadži Zijo bi mi uvijek prišao, sa osmjehom mi stisnuo ruku i pohvalio mi hutbu. Naviku da se nakon džume-namaza družimo još iz ramazana od prošle godine nastavili smo i nakom mog definitivnog povratka iz Kaira u Gračanicu na dužnost glavnog imama. No, ramazanska druženja sa Zijom ostala su mi ipak najdraža i najpamtljivija. Zijo je sa roditeljskom pažnjom i zadovoljstvom slušao moje iskustvo sa studija na Al-Azharu, a ja sam slušao njegovu životnu priču sa sinovljevom radoznalošću. Znali smo satima pričati tog jesenskog ramazanu dok smo čekali sehur. Sjećam se da su Zijini ukućani bili zabrinuti, jer Zije nije bilo kući na sehuru. Zadržao se kod Ahme uz priču sa mnom.

Zijo je naprosto upijao moj mladalački entuzijazam i optimizam, kojeg sam donio iz Kaira, gdje se, kao i uvijek, oslikavala drama cijelog muslimanskog svijeta. On je na neki način u meni prepoznao ono za čim je sam žudio, a to je da nauči arapski jezik, da dokuči tajnu islama, da osjeti ljepotu imana i da doživi slobodu muslimana, kojeg niko ne prati i niko ga krivo ne gleda zbog njegove vjere i kulture. Redovno je pratio radio „Glas Amerike“, jer nije vjerovao jednopartijskim vijestima iz Beograda i Moskve. Uz radost što u meni vidi hrabrog i odlučnog azharliju, kojem uz hrabrost treba još i mudrost, Zijo je nastojao da mi približi stvarnost komunističke vlasti i upozori me na oprez, jer čovjek ne zna koliko može izdržati iskušenja, koja oni mogu da mu nametnu. Govorio mi je: „Budi hrabar, ali i mudar, jer oni nemaju milosti kad u tebi prepoznaju opasnost za svoju ideologiju. A za njih je svaka ideja, odnosno ideologija opasna, koja se ne može podvesti pod njihovu ideju, odnosno ideologiju, a to znači potpunu pokornost i poslušnost. Islam, naravno, od nas traži da budemo pokorni i poslušni samo Bogu Uzvišenom. Eh, to baš njima smeta. Ta mogućnost da ima neko koga ti više voliš i poštuješ od njih, oni ne mogu podnijeti. Imaj to uvijek na umu i nastoj da budeš dosljedan u vjeri i moralu, jer to je najbolja odbrana od njihovih laži i podvala“.

To je, upravo, bio Abdulaziz Zijo – čovjek, muž, otac, drug i prijatelj, koji je učinio sve da svojim djelom i moralom pokaže ljepotu i veličinu islama. Cijeli život se borio da dokaže da se za čistoću vjere islama vrijedi boriti, da je to najispravniji životni put i da su muslimani ljudi vrijedni poštovanja zbog njihove predanosti suživotu i toleranciji. Zijo je bi pravi narodni tribun. Uvijek spreman da bude u službi dobra i mira, Zijo je znao da nađe pravo rješenje za porodične probleme u džematu i za komšijske nesporazume u selu. Znao je kako se pokreću seljani za opće dobro, kao što je dovođenje vode u selo, podizanje seoske škole, asfaltiranje seoskog puta, izgradnja seoske džamije itd.

Prirodno inteligentan i školski obrazovan, Zijo je bio seoski prosvjetitelj na način da je uvodio nove tehnologije u poljoprivrednoj proizvodnji, koje nisu uvijek seoski poljoprivrednici odmah prihvatali dok se kod Zije ne pokaže da je novi način proizvodnje donosio više prihoda. Zijo je znao kako diše seoska duša, ali i kako se održati na nivou građanskih očekivanja, koja su često obojena građanskom arogancijom bez pokrića i neosnovanim građanskim predrasudama u odnosu na selo. Zijo je „građanima“ razbijao predrasude o „seljacima“, a seljacima objašnjavao da nemaju razloga da se osjećaju manje važnim pred građanima. Taj Zijin narodni duh, kojeg je krasila građanska inteligencija, osvajala je sve ljude koji su imali priliku da se upoznaju sa Zijom i da s njim rade i surađuju. Širina duše, otvorena gostoprimljivost, vedrina duha i oštrina razuma krasili su Ziju gdje god bi išao i s kim god bi se susreo. Tako sam i ja u Ziji našao duševnog oca, pored mog biološkog, koji mi je poklonio sve što je imao iz bogate riznice svog životnog iskustva i naučio me da uz hrabrost čovjek treba da ima i mudrost da bi bio uspješan na ovome i spašen na drugome svijetu. Zbog toga sam mu neizmjerno zahvalan i dužan, jer susret sa njim promijenio je moj život i uveo me u svijet primjernih ljudi, koji su svojim životom svjedočili vjeru i branili čast i slobodu našeg naroda.

Zijo je znao da sam bio u kontaktu sa njegovom kćerkom Azrom, ali o tome nije nikad govorio, a i ja sam o tome pred njim šutio. Znao sam da mu je bilo drago, posebno nakon što mu je prof. Safet Tokić na njegovo pitanje kakvog me poznaje iz Medrese, odgovorio: „Nisam ništa loše čuo o njemu“. To je bilo dovoljno za mladomuslimansku provjeru da neko ne čini ništa loše na račun vjere i naroda da bude dobar, jer u pravilu Bošnjacima je nametano da rade protiv svoje vjere i naroda da bi mogli napredovati u tadašnjem društvu. Posebno sam dužan Ziji što je na jedinstven način odgojio Azru, prenijevši na nju najljepše sifate odanosti vjeri i ljubavi prema ljudima. Iako je bio jako vezan za Azru, Zijo je bez pogovora podržao naš odlazak u Čikago 1981. god., vidjevši u tome za nas priliku i spas od onoga što je bilo na vidiku u bivšoj Jugoslaviji, posebno nakon Titove smrti. Ta njegova podrška nas je ne malo iznenadila, ali i pokazala još jednom koliko je Zijo vidio daleko i koliko je njegova duša bila široka za uspjeh i sreću drugoga. Zijo je bio ponosan na naš brak i radovao se svakom našem uspjehu. Drago nam je što smo imali priliku da ga ugostimo u Čikagu kako bi vidio taj slobodni svijet za kojim je toliko žudio.

Zijo je ostao dosljedan sebi i svojoj borbi za prava Bošnjaka muslimana, posebno u vrijeme agresije na našu zemlju i narod. No, traume koje je doživio u procesu suđenja, zatim zatvora i postzatvorskim maltretiranjima ostavili su dubok trag na njegovo zdravlje i raspoloženje. Posljednjih godina Zijo je imao strah od progona i osjećaj da ga prate isti oni ljudi koji su ga progonili i pratili cijelog života. Ali ni u tim stanjima Zijo se nije nikad predao i nije izgubio osjećaj ponosa u odnosu na njegove progonitelje.

Moj punac Abdulaziz Zijo Ahmedbegović predao je dušu svom Gospodaru u ponedjeljak ujutro u 2.00 sata, 08. aprila, 2013. god. u svom domu na Sokolu u 87. godini života, ostavivši iza sebe svoju vjernu i dobru suprugu hadži Esma-hanumu, koja plijeni svojom dobrotom i blagošću. Zijo je bio jaka ličnost i samouvjerena osoba zahvaljujući i njegovoj hanumi Esmi, koja ga je pratila kako samo znaju Bošnjakinje da prate svoje muževe ne pitajući za svoja prava, već brinući samo za svoje obaveze. Esma-hanuma je bila i ostala stub familije Ahmedbegović, uvijek zadovoljna i zahvalna, nikad nevoljna i nezahvalna.

Njegov sin Osman je ranije preselio na Ahiret. Njegova snaha Azemina, moja najmlađa sestra, uspješno se nosi sa životnim izazovima uz pomoć njihove dvije zlatne kćerke Lejle i Enise, zajedno sa dva zlatna zeta Farukom i Hajrudinom Dinom. Zijina mlađa kćerka Zehra je ovih dana doktorira (utorak, 23. april, 2013.) na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Njegov zet Mirsad Sarajlić je dobar domaćin. Zijina unučad: Amina, Kemal, Adila, Lejla, Enisa, Nihad, Emina i Meliha te paraunučad: Bilal, Lamija, Nadir i Ahmed mogu biti ponosni na svog djeda Ziju, koji je živio život časnog i ponosnog Bošnjaka muslimana.

Neka Allah podari lijepi Džennet našem dragom ocu i djedu Ziji, a nama neka dragi Allah pomogne da čuvamo lijepe uspomene na njega i da se, ako Bog da, s njim u Džennetu sretnemo na dan kad se svi budemo vratili tamo odakle smo i došli, jer „Svi smo mi Allahovi i svi se Allahu vraćamo“.

***

Rahmetli hadži Salim Šabić (1936-2001)

Sa rahmetli h. Salimom Šabićem upoznao sam se 1981. god. u Gračanici na tevhidu njegovoj majci Hasibi-hanumi, koja je sa hafizom Muhammedom Šabićem rodila jedanestero djece, od kojih je osmero preživjelo: Sejdo, Tajib, Adem, Ahmet, Selveta, Zineta, Salim i Hilmija. Kao sedmo dijete hafiza Muhameda, imućnog zemljoposjednika i uglednog alima, koji je dva svoja sina odškolovao u Behram-begovoj medresi u Tuzli, Salim je odrastao u okrilju snažne islamske tradicije Bošnjaka, što je imalo jakog utjecaje na formiranje njegove duhovne i svjetovne ličnosti.

Godine 1959. h. Salim iz Gračanice odlazi u Zagreb na usvršavanje krojačkog zanata, gdje ostaje živjeti i djelovati sve do svoje smrti. Salim je zavolio Zagreb, ali je i Zagreb volio Salima. Visok rastom i lijep stasom,  Salim je svojom pojavom plijenio ljude oko sebe. Salim je bio pravi gospodin, otvorenog srca i plemenite duše. Volio je ljude. Radovao se uspjesima mladih. Njegov modni salon u sred Zagreba, u Ilici, bio je mjesto okupljanja i konsultacija ljudi iz svijeta politike, ekonomije, kulture, umjetnosti, vjere... Salim nije nikoga ostavljao ravnodušnim bistrinom svoga uma i širinom svoje duše. Često je bio u ulozi mirovnjaka među visokim političkim dužnosnicima grada Zagreba i Hrvatske. Salimov šarm i moralna dosljednost su podigli ugled Islamskoj zajednici i općenito islamu i muslimanima u Hrvatskoj.

Uvažavajući svačiji pojedinačni doprinos, ali Zagrebačka džamija je djelo rahmetli h. Salima Šabića, idejno i sadržajno. Jednostavno, h. Salim Šabić je bio čovjek od ideje i akcije. Imao sam sreću što sam se s njim upoznao i sa ponosom ističem da je on promijenio moj život i naučio me životnim stvarima, o kojima se ne može naučiti iz knjiga, već iz životnog iskustva čovjeka kakav je bio h. Salim Šabić.

Još uvijek azharovski svjež na tevhidu Hasibi-hanumi, gdje su bile uglavnom žene iz uglednih begovskih i aginskih gračaničkih porodica, govorio sam vrlo sugestivno o potrebi čuvanja islamske tradicije kroz islamski odgoj djece u porodici i mektebu. Pozvao sam žene da mi pomognu u organiziranju vjerske obuke u gračaničkim džamijama te da prate rad Islamske zajednice i uključe se u program vjerske obuke za odrasle, posebno za žene, s kojima sam bio počeo učenje Kur'ana u Bijeloj džamiji. Iz tadašnjeg Salimovog zagrebačkog iskustva i njegovog poznavanja prilika u Bosni i Hercegovinu za vrijeme komunističke vlasti, moj govor na tevhidu njegove majke bio je svjež i drugačiji od uobičajenih govora. Odmah nakon tevhida h. Salim mi se predstavio, upoznao me sa svojim sinovima Harisom i Mirzom, pohvalio moj govor i informirao me o akciji izgradnje džamije u Zagrebu,  kao projekta cijele Islamske zajednice u tadašnjoj Jugoslaviji. Svidivši mu se melodija mog glas, ponudio mi je da dođem u Zagreb i da u Jugotonu, najvećem studiju za izradu gramofonskih ploča u bivšoj Jugoslaviji,  snimim kur'ansku suru Jasin na kasetu, kao moj prilog za izgradnju Zagrebaške džamije. S radošću sam prihvatio ponudi i ubrzo otišao u Zagreb i u Jugotonu snimio Jasin i kratka sureta na kasetu. Od tada pa sve do njegove smrti 2001. god. bio sam vezan za h. Salima Šabića, kao za najrođenijeg. Nagovarao me da dođem u Zagreb, kao drugi imam Ševki ef. Omerbašiću, ali u međuvremenu mi se ukazala prilika za Čikago. Nije mu bilo posve drago što sam izabrao Čikago umjesto Zagreba, ali me obavezao da se nakon Čikaga, tri-četiri godine, obavezno vratim u Zagreb, jer će do tada i Zagrebačka džamija biti završena a moja čikaška diploma bit će dobrodošla za ambiciozni vjerski i kulturni program Islamske zajednice u Zagrebu.

            Kako dogovoreno tako i urađeno. Ne umanjujući nostalgiju za roditeljima i rodbinom, iz Čikaga sam se s porodicom vratio u Zagreb 1986. god. najviše zahvaljujući h. Salimu Šabiću, koji me stalno podsjećao na obaveze prema Islamskoj zajednici u domovini. Unatoč lukrativnoj ponudi da prihvatim mjesto asistenta mom prof. Fazlur Rahmanu na Čikaškom univerzitetu i unatoč mom vrlo dobrom položaju u Islamskom kulturnom centru u Nortbruku (Northbrook), Azra i ja odlučili smo da ispunimo obećanje dato h. Salimu Šabiću, koji je govorio: "Ja znam da moja Gračanka, Azra, neće izdati i da će se vratiti, ako Bog da". Na taj način h. Salim je znao da ljude veže za sebe i za opće dobro našeg naroda. Povratak u Zagreb nam je bio drag, ali ne skroz prijatan kad smo se suočili sa odlaganjem otvaranja džamije i našeg useljenja u džamijski stan. Opet je h. Salim bio tu da nadoknadi nedostatke i da svojom vedrinom čovjeku olakša sve izazove. H. Salim je dnevno trošio više vremena na tuđe probleme, često na račun svog zdravlja, nego na svoje vlastite probleme, kojih je imao kao i svaki čovjek. Najvjerovatnije zbog toga je dobio bolest štitnjače i, po našem računu, ali Bog najbolje zna, rano preselio na Ahiret, u 64. godini života.   

Rahmetli h. Salim Šabić je na mene ostavio snažan utjecaj i lijep osjećaj kad god razmišljam o njemu i njegovom djelu za opće dobro Bošnjaka. Iz zahvalnosti što me je uveo u svijet plemenitih ljudi, koji nisu žalili sebe za dobrobit drugih, posvećujem ovaj omaž h. Salimu Šabiću u povodu preseljenja na Ahiret moga punca Abduaziza Zije Ahmedbegovića. Obojicu njih držim u svom srcu sa ljubavlju i zahvalnošću za sve što su učinili da mi život bude ljepši i da mi posao imama, hatiba, muallima i reisu-l-uleme u Bošnjaka bude lakši.

Neka im Allah podari lijepi Džennet a njihovoj djeci, unucima, rodbini i prijateljima ponos što su imali takvog oca, djeda, rođaka i prijatelja. 

***

Rahmetli prof. Fazlur Rahman (1911-88)

Sa profesorom Fazlur Rahmanom upoznao sam se 1981. god. na Čikaškom univerzitetu, tačnije na Odsjeku za bliskoistočne jezike i civilizacije. 

U junu te godine dobrodušni prof. Fazlur Rahman primio me široka srca na razgovor u svom kabinetu na Orijentalnom institutu Čikaškog univerziteta, a zatim me pozvao na ručak u obližnji restoran. Razgovarali smo na arapskom jeziku, jer ja nisam znao ni jedne riječi engleskog. Raspitivao se o mom porijeklu i o stanju muslimana u Europi. Bilo mu je drago što ima priliku da razgovara sa autohtonim europskim muslimanom sa azharskom diplomom. Pitao me o mojim studijskim planovima. Rekao sam mu da me zanima studij komparativnih religija, jer sam već tada osjećao da dolazi vrijeme međuvjerskog dijaloga, kao ključnog faktora za mir i stabilnost u svijetu. Profesor je podržao moju namjeru, ali mi je savjetovao da se odmah prihvatim učenja engleskog jezika te me podsjetio na uvjet upisa na postdiplomske studije na Čikaškom univerzitetu, a to je polaganje TOEFL testa za što treba najmanje šest mjeseci.

Tako je i bilo. Odmah sam se upisao na Truman College na engleski za strance, pa onda na Roosevelt univerzitet, pa onda na Oakton College. I nakon šest mjeseci pristupio sam polaganju TOEFL testa, najmasovnijem ispitu kojeg sam ikad vidio sa najsigurnijom procedurom i tačnošću rezultata koje sam ikad imao. Moj rezultat iz engleskog jezika nije bio zadovoljavajući (imao sam ispod 70% tačnih odgovora iz čitanja, spelinga, gramatike i razumijevanja), ali je tu bio moj prof. Fazlur Rahman da zalaži svoj autoritet i mene obaveže da mu osvjetlam obraz i ne iznevjerim njegovo povjerenje.

Profesor je  zamolio da mi se omogući upis na postdiplomski studij na Odsjeku za bliskoistočne jezike i civilizacije Čikaškog univerziteta na njegov obraz sa obećanjem da ću ja tokom studija nadoknaditi razliku u engleskom jeziku. Na moju radost, profesorova molba je usvojena. Sa očinskom brigom prof. Fazlur Rahman me primakao sebi, savjetujući mi da intenzivno čitam priče Čarlsa Dikensa (Charlesa Dickensa), koji je, po njegovom mišljenju, najbolji pisac na engleskom jeziku. "Upiši kod mene ispit kur'anskih studija, što ti zasigurno znaš, ali radi na engleskom jeziku, jer to ti je je sad potrebno više nego išta drugo" - govorio mi je prof. Fazlur Rahman.

Moram priznati da u početku nisam bio dovoljno svjestan intelektualne veličine prof. Fazlur Rahmana u akademskim krugovima, ali sam vremenom shvatio da je to jedan od najvećih muslimanskih intelektualaca dvadesetog stoljeća.  Blag po duši i skroman po naravi, prof. Fazlur Rahman je bio ljubazan i dostupan u svoj svojoj duhovnoj i intelektualnoj veličini. Protjeran iz Pakistana zbog svojih islamskih reformatorskih i modernističkih ideja, prof. Fazlur Rahman je ostao dosljedan sebi, svojoj duhovnoj tradiciji i svom intelektualnom poštenju. Bio je suočen sa velikim iskušenjima i neprimjerenim pritiscima da se odrekne svoje naučne metode u analiziranju islamske povijesti i traženju novih i svježih rješenja za nagomilane probleme muslimanskog svijeta, ali prof. Fazlur Rahman se nikad nije pokolebao u zahtjevu da se moraju preispitati neki klasični odgovori, koji više nisu adekvatni za moderna pitanja vjere, morala, države i društva. Prof. Fazlur Rahman se zalagao za vraćanje kur'anskim principima, na kojima počiva istina i pravda, kao dva temeljna postulata ljudske, odnosno islamske civilizacije.

Što više vrijeme prolazi, sve više postajem svjestan koliko sam bio sretan što sam imao priliku da se pet godina družim sa čovjekom, koji je na najbolji način promovirao duhovnu i intelektualnu suštinu islama. I zato sam dužan svom dragom prof. Fazlur Rahmanu, jer me je duhovno osnažio i intelektualno preobrazio do te mjere da sve što je kasnije slijedilo u mom duhovnom i intelektualnom životu može se podvesti pod njegov utjecaj, a to je sloboda i samopouzdanje u razumijevanju i tumačenju vjere i morala.

Ne znam kako bi moj život izgledao bez mog rahmetli punca Abdulaziza Zije Ahmedbegovića, bez mog rahmetli prijatelja h. Salima Šabića i bez mog rahmetli prof. Fazlur Rahmana, ali znam da mi je sa njima život ispunjen narodnom mudrošću, svjetovnom hrabrošću i intelektualnom kreativnošću.

Možda ovaj omaž ovoj trojici ljudi koji su moj život učinili bogatijim neki neće pravilno razumjeti, ali on nije ni namijenjen njima. Ovaj omaž je napisan za one koji hoće da znaju da je sreća u ljubavi i poštovanju drugoga, da je radost u dobroti i plemenitosti ljudi sa kojima dijeliš sudbinu života, te da su zahvalnost i sjećanje na ljude, koji su te u životu zadužili, najbolja slika tvoje duše i tvoga srca.

Allahu Milostivi, oprosti im grijehe i uvedi ih u Tvoj Džennet, jer oni su na dunjaluku bili dobri i plemeniti ljudi! Amin!