Vrijeme je da se uozbiljimo

Vrijeme je da se uozbiljimo

Uvažena braćo u islamu!

Svi mi koji pratimo aktuelna dešavanja u i oko naše domovine i svi mi koji smo bili u prilici da poslušamo poruke našeg uvaženog reisu-l-uleme, dr. Husein ef. Kavazovića koje je odaslao prošlog petka iz Begove džamije u Sarajevu, dužni smo da se dodatno uozbiljimo. Musliman, po svojoj prirodi i jeste ozbiljan. Ipak, postoje situacije, prilike i okolnosti u kojima se od muslimana očekuje poseban oprez i posebna ozbiljnost. Opšta je ocjena i procjena da se upravo nalazimo u takvoj situaciji i takvim okolnostima. Prema tome, zaključak je da moramo biti vrlo ozbiljni i oprezni.

Nevjerovatno je da se narod koji je doživio genocid, progon, silovanja, paljenja, logore i sve druge vidove tortura i pokušaja da se u korjenu sasječemo, dakle, nevjerovatno je da se i nakon svega toga svim silama nastoji da nam se ukine pravo na jezik, kulturu, tradiciju i normalan život. Nevjerovatno je da se zločin ne samo negira, nego i slavi i veliča. Nevjerovatno je da se nama, Bošnjacima, skoro svakodnevno poturaju teorije po kojima smo mi potencijalni teroristi, prijetnja ili nekakva opasnost po stabilnost regiona. Mogli bismo dugo nabrajati šta je sve nevjerovatno, ali time ne rješavamo problem jer se ni bolest ne rješava samo uspostavom dijagnoze. Potreban je lijek a lijek, u našem slučaju, je krajnja ozbiljnost.

Nije ključni problem u onima koji nas optužuju za terorizam i podmeću nam svakojake spletke. Nije ključni problem ni u onima koji negiraju genocid i slave zločin. Nije ključni problem ni u iseljavanju ljudi, iako bismo svi voljeli da se ovdje sije, radi, zarađuje, rađa i gradi. Ljudi su se uvijek selili tamo gdje im je bolje ili gdje misle da im je bolje. Iseljavanja su uvijek bila veća u posebnim prilikama, poput ove u kojoj živimo. Možda i najveći val iseljavanja desio se kada je na ove prostore došla Austro-Ugarska. Tih godina se iz naše zemlje iselilo mnoštvo svijeta. Otišli su mladi, otišli su radno-sposobni, otišli su intelektualci i svi oni koji su mislili da će im tamo gdje idu biti bolje. Posljedica tih iseljavanja bila je da i danas u Turskoj živi nekoliko miliona Bošnjaka od kojih mnogi perfektno govore bosanski jezik. Ipak, uprkos svemu tome, nije nas nestalo ni u Bosni i Hercegovini. Neće nas, ako Bog da, nestati ni sada a po svijetu će se roditi nove zajednice Bošnjaka. Ne čini nas sretnim to što nam se mladost seli i što nam se sela i čaršije polahko gase. Naprotiv, jako smo tuni i nesretni.

Međutim, možemo biti tužni i nesretni do Sudnjeg dana i možemo jedan drugome povazdan plakati na ramenu – to neće promijeniti naše stanje.

Moramo se ouzbiljiti.

Ključni problem je u nama samima.

Ključni problem je u meni jer ako mi ti pošalješ dijete u mekteb a ja ga ne naučim ničemu, ja sam dušmanin i sebi, i tebi, i tvom djetetu i to veći od bilo kog drugog dušmanina.

Ključni problem je u meni jer, ako ti radiš kod mene za neku mizernu dnevnicu a ja ti mjesecima otežem sa plaćanjem, ja sam dušmanin i sebi i tebi i ovoj napaćenoj zemlji.

Ključni problem je u meni jer, ako ja prevozim djecu i putnike u neispravnom autobusu ili vozim neispravno auto, ja sam dušmanin svakom onome ko se na cesti nađe.

Ključni problem je u meni jer, ako si ti, pored svih izazova i mogućnosti, odlučio da danas pola sahata provedeš na džumi, a ja ti pričam o tome kako su muslimani nekad sjajno živjeli i sila bili, ja ne mislim dobro ni sebi ni tebi.

Ključni problem je u meni jer, ako ja volim tebe samo zato što mi za sve klimaš glavom i govoriš „Jest, vala, tako je“, nit sam ja prijatelj tebi, nit ti meni.

Ključni problem je u meni jer, ako znam ispuniti sve moguđe kladioničarske, loto i bingo tikete a za najobičniju molbu ili zahtjev moram za rukav vući deset ljudi i pokucati na dvadeset vrata, ja sam najveći dušmanin samom sebi.

Ključni problem je u meni jer, ako ti mogu i znam pričati o svakojakim glupostima i nevažnim stvarima i likovima a ne znam ništa o Gazi Husrevbegu, Ferhat-paši Sokoloviću, Husejn-kapetanu, Aliji Isakoviću, Aliji Izetbegoviću, ko mi je, onda, zapravo dušmanin?

Ključni problem je u meni jer, ako sam majstor i ako ti sfušerim posao da što bolje prođem, a tebi, kako bude, onda sam ti dušmanin.

Ključni problem je u meni jer, ako sam profesor i ako ti, da bi položio ispit, trebaš tutnuti koju novčanicu u indeks, nema ti većeg dušmanina od mene.

Ključni problem je u meni jer, ako sam nestručan i nekvalifikovan a ipak se prihvatim nekog ozbiljnog posla, možeš samo pretpostaviti kakav će taj posao na kraju ispasti.

Ključni problem sam ja jer, ako ti stalno pričam o tome kako treba biti fin i pošten, a ja se ni sastavio sa finoćom i poštenjem, dušmanin sam i sebi i tebi.

Ključni problem sam ja jer, ako kod tebe vidim i najmanju mahanu i spreman sam o tome i na televiziji pričati, a kod sebe ne vidim more nedostatak i grešaka, dušmanin sam ti.

Ključni problem sam ja jer, ako u svemu vidim problem a ni za jedan problem ne nudim rješenje, onda sam ključn problem ja i samo ja.

I ovdje bi mogli nabrajati u nedogled ali bi se na kraju uvijek vraćali na isto. Valja nam se uozbiljiti i valja nam uvijek polaziti od sebe i raditi na sebi.

Ozbiljan hodža, ozbiljan direktor, ozbiljan policajac, učitelj, ministar, šofer, doktor, majstor, profesor; to su nam najbolje garancije.

I ozbiljan pristup obrazovanju. Moramo iškolovati generaciju stručnih i sposobnih Bošnjaka, ali ne Bošnjaka koji će biti samo najškolovaniji na birou, nego u svojoj struci. Znam da ćemo sada zakolutati očima i pomisliti kako se sposobni i stručni teško probijaju i dolaze do izražaja. Ipak, moramo vjerovati i Bogu, a On garantuje da će učene i obrazovane – ali ne one koji su položili turajući novčanice u indekse ili kupujući diplome, nego one koji su u ime Boga ugrijali stolici, učili, naučili i pošteno do znanja stigli – njih će Bog na visoke položaje postaviti, kao što je postavio svog čestitog poslanika Jusufa i to nakon što je, prav-zdrav, u zatvoru bio.

Dakle, do nas je, a kada se svako od nas pojedinačno ouzbilji i maksimalno potrudi, rezultati će se uz Božiju pomoć brzo vidjeti.

A situacija i okolnosti traže maksimalnu ozbiljnost s naše strane. Krajnje je vrijeme da se više i konkretnije obazremo jedni na druge. Treba nam više međusobnog poštovanja i uvažavanja. Treba nam puno više međusobnog razumijevanja. Moramo raditi planski i timski. Moramo biti tolerantniji. Grešaka će biti. Danas ću pogriješiti ja, sutra ti, prekosutra neko drugi. Međutim sve dok su te greške plod dobre volje i želje da se učini dobro, moramo ih tolerisati. Nedopustivo je da se zbog nenamjerne pogreške bilo koji Bošnjak među nama stavlja na stub srama i razapinje kako nam drago.

Ukratko, moramo biti jedno tijelo; organima koji obole priteći u pomoć a organima koji podnose veći teret i imaju značajniju ulogu biti dodatna podrška i snaga. Samo to je jedini ispravan put i samo tako postupaju ozbiljni i odgovorni muslimani.

Naš uvaženi reisu-l-ulema nas je prošlog petka pozvao da danas postavimo sergije sa kojih će ukupljena sredstva biti usmjerena našoj braći Bošnjacima na području manjeg entiteta koji se svakodnevno bore za očuvanje svoje vjere i tradicije i kojima se uporno negira pravo na bosanski jezik, normalno obrazovanje i niz drugih prava. Pozivam vas da se, u skladu sa mogućnostima, odazovemo i damo svoj doprinos ovoj sergiji.

Gospodaru naš, učini da samo Tebi služimo, da se tuđeg haka klonimo, da mi i čeljad naša budemo primjer vjernicima, da ozbiljni budemo i da svoj emanet do kraja ispunimo, Amin!

9.mart 2018. / 21. džumade-l-uhra 1439.h.g.

Čaršijska džamija u Prozoru

Hatib: Safet-ef. Pozder