Muhammedova, a.s., kćerka i zet

Muhammedova, a.s., kćerka i zet

Uvažena braćo u islamu!

Cijeli protekli mjesec kazivali smo o Allahovom Poslaniku, a.s., i pokušavali se nadahnuti njegovim lijepim savjetima. Tražili smo slamku spasa za koju ćemo se uhvatiti i koja će nam pomoći da budemo bolji i uspješniji. Kroz prethodne hutbe mogli smo naučiti dosta toga. Između ostalog, naučili smo da je jedna od važnijih poruka našeg Poslanika, a.s., da uspjeh ne dolazi preko noći. Naprotiv, na putu uspjeha treba uložiti mnogo truda i vremena i uz sve to biti vrlo strpljiv. Kur'an nas uči da se iman, vjera u našim srcima povećava i smanjuje a Muhammed, a.s., podsjeća da se lijepo ponašanje gradi i usavršpava cijeli život.

Na to ćemo se podsjetiti i kroz današnju hutbu i to kroz jedan prelijep primjer koga je nedavno podijelio jedan vrijedni imam a tiče se porodice našeg časnog Poslanika, Muhammeda, a.s..

Muhammed, a.s., je ušao u sobu svoje kćerke Zejneb, čije lice se od stida zarumenilo. Kazao joj je da je dolazio naočit mladić Ebul-As iz uglednog plemena Rebi'a i da je zaprosio njenu ruku. „Kćeri, jesi li ti za to da se udaš za Ebul-Asa?“, upitao je Muhammed, a.s.. Napominjem da se ovo dešavalo prije islama, odnosno u vremenu kada Muhammed, a.s., još uvijek nije primio Objavu.

Djevojka se blago osmjehnula i kratko odgovorila: „Jesam, babo“.

Ebul-As i Zejneb su se vjenčali. Imali su vrlo lijep i skladan brak u kome su dobili sina Aliju i kćerku Umamu. Roditelji su bili presretni a sretan je bio i dedo, Muhammed, a.s.. Međutim, kada se Ebul-As vratio sa jednog putovanja, zatekao je svoju Zejneb kako praktikuje neku novu vjeru jer je Muhammed, a.s., u međuvremenu primio Objavu a sva njegova čeljad su postali muslimani.

Ebul-As i Zejneb su sjeli da razgovaraju. Nije bilo divljanja, galame i lupanja po kući jer pravi supružnici razgovorom rješavaju sve eventualne probleme i nesuglasice. Zejneb mu je objasnila o čemu je riječ i pozvala ga da primi islam. On je to odbio rekavši da za takav potez još nije spreman te da ne želi da okrene leđa svom plemenu koje bi moglo reći da ih je izdao samo zato da udovolji svojoj supruzi. Ovdje učimo da supružnici ne moraju uvijek imati isto mišljenje po nekom pitanju ali se moraju uvažavati i tražiti zajedničko rješenje. Ebul-As nije bolovao od toga da se isključivo on pita, nije svojoj Zejneb zaprijetio da će je poslati njenom babi niti je učinio bilo šta radikalno. Naprotiv, tražio je od supruge da ga razumije i da mu obeća da će i dalje biti uz njega dok se sve ne riješi na najbolji način. Naravno, Zejneb je prihvatila i dala mu svoju riječ da će tako i biti.

Šta mislite koliko je trajalo njeno obećanje i koliko je Ebul-Asu trebalo da spozna istinu i prihvati islam?

Punih 20 godina.

Međutim, i u tih 20 godina dešavalo se mnogo toga zanimljivog.

Najprije se desila Hidžra. Zejneb je tražila od svog babe, Muhammeda, a.s., da ostane sa svojim suprugom u Mekki, iako su ostali muslimani odselili u Medinu. On joj je to dozvolio. Godinu dana kasnije, slijedi mobilizacija i dolazi bitka na Bedru. Ebul-As odlazi u nevjerničku vojsku a njegova supruga Zejneb dolazi u nevjerovatnu situaciju – njen muž Ebul-As će se boriti protiv njenog babe, Muhammeda.Plakala je i učila dovu da Allah Uzvišeni sačuva obojicu.

Bitka je završena, muslimani su pobijedili a Ebul-As je zarobljen. Zejneb, iz zahvalnosti Allahu, pada na sedždu jer istinski musliman zahvaljuje Allahu sedždom, sadakom ili dobrim djelom a ne turom pića i pravljenjem budale od sebe. Poslala je ogrlicu svoje majke Hatidže kao otkup za svog muža. Gledajući sve ovo, Muhammed, a.s., je plakao pa je zatražio dozvolu od ostalih muslimana da oslobodi svog zeta bez ikakvog otkupa. Dakle, nije bio autokrata i nije na svoju ruku postupio nego je tražio mišljenje muslimana. Naravno, oni su to dozvolili pa je Ebul-As postao slobodan a ogrlica je vraćena Zejnebi. Muhammed, a.s., mu je prišao i nasamo mu rekao da je Allah naredio da se svaka muslimanka mora rastaviti od nevjernika pa ga je zamolio da pošalje Zejneb sa ostalim muslimanima u Medinu. Prihvatio je. Kada je rekao svojoj supruzi da se rastaju, ona ga je opet zamolila da prihvati islam. Odbio je a ona je uzela sina i kćerku i odvela ih u Medinu.

Šest godina su joj najugledniji ashabi nudili brak ali je Zejneb uporno odbijala, čekajući svog supruga i čuvajući riječ koju mu je dala. Konačno, muslimani su se pripremali za veliki povratak u svoju Mekku. Ebul-As je vodio veliku trgovačku karavanu iz Sirije koju su muslimani uspjeli zarobiti. Ebul-As je zatražio zaštitu od Muhammeda, a.s.. Kada se to desilo i kada je Ebul-As vratio karavanu u Mekku, stao je na gradski trg i zavikao: „O ljudi, jesu li ovo vaši imeci? Fali li nekome nešto?“. Odgovorili su mu da je on svoj zadatak izvršio na najbolji mogući način a on je tada zavikao: „Svjedočim da nema Boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Allahov Poslanik!“. Zatim se uputio u Medinu i u ranu zoru stigao kod Allahovog Poslanika. Izgovorio je šehadet i drugi put zaprosio njegovu kćerku. Muhammed, a.s., ga je uzeo za ruku i odveo do Zejnebe. Upitao je: „Kćeri, jesi li za to da se vratiš Ebul-Asu?“.

Djevojka se blago osmjehnula i kratko odgovorila: „Jesam, babo“.

Salavat i selam donosimo na najboljeg učitelja, Muhammeda, a.s., njegovu časnu porodicu i ashabe i molimo Allaha Uzvišenog da nas proživi u društvu Poslanika, ashaba, šehida i dobrih ljudi, Amin!

Čaršijska džamija u Prozoru

22.decembar 2017.g.

Hatib: Safet-ef. Pozder