Uzmi pouku iz nevolja i iskušenja

Uzmi pouku iz nevolja i iskušenja

,,Ima ljudi koji se Allahu klanjaju, ali bez pravog uvjerenja; ako ga prati sreća, on je smiren, a ako zapadne i u najmanje iskušenje, vraća se nevjerstvu, pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet. To je, uistinu, očiti gubitak.“ (El-Hadždž, 11)

Kako prenosi Abdullah b. Mes’ud, r.a., jednog dana Allahov Poslanik je, razgovarajući s jednim ashabom, štapom u pijesku nacrtao kocku. U sredini kocke ucrtao je liniju, a na njenim krajevima još po jednu manju liniju. Izvan kocke je nacrtao još jednu liniju, pa je upitao ashaba šta to znači. Ashab je na to odgovorio da to najbolje znaju Allah i Njegov Vjerovjesnik, pa je Muhammed, a.s., figuru koju je nacrtao objasnio ovako: “Linija u sredini kocke je čovjek. Linije okolo su nevolje koje prijete čovjeku. Ako ga jedna od njih ne pogodi, pogodit će ga druga. Linije kocke koje ga okružuju su čovjekov edžel (određeni rok, čas smrti). Linija izvan kocke predstavlja čovjekove nade i snove.”

Nevolje i iskušenja su kao sastavni dio života linije najbliže našem biću. U pravilu, najtežim nevoljama izloženi su Božiji vjerovjesnici, iskreni i ustrajni vjernici. Pogledom u historiju čovječanstva, vidimo da su svi oni koji su nastojali promijeniti društvo nabolje i učiniti živim moralne vrijednosti, bili izloženi uznemiravanjima, poteškoćama i iskušenjima. Tako je i danas. Najveće nevolje i iskušenja trpe slabi i nejaki koji dostojanstveno sa Božijim imenom na usnama žive sa svojom patnjom i boli. 

Strpljenje i hrabrost koje je Poslanik, a.s., pokazao spram iskušenja tokom svog pozivanja u islam najbolji su primjer kako da se nosimo sa svojim iskušenjima. Kako je poznato, Vjerovjesnik, a.s., je u Mekki s malom grupom vjernika uspio odoliti nevoljama i iskušenjima:  pružao je  otpor mušricima, suprotstavljao se tiranima, stajao rame uz rame sa nemoćnim i obespravljenim, nije se svetio neprijateljima niti je iskaljivao gnjev na drugima uzvračajući na bol koja je nanesena njemu i ashabima.

Nevolje i iskušenja nisu nešto sa čime se treba bespomoćno pomiriti. Ništa ne bi bilo pogrešnije nego reći da u životu nemamo nikakav uticaj i odgovornost. Poslanik, a.s. nas podsjeća: “Neka niko od vas ne želi smrt kad ga zadesi neka nevolja. Ako to ipak bude želio, neka kaže: ‘O Allahu moj, poživi me dokle god život za mene bude bolji, a usmrti me kad smrt za mene bude bolja!’”

U teškim, planetarnim nevoljama koje posmatramo i dijelom proživljavamo važno je da se odupremo raširenoj kulturi determinizma koja negira odgovornost i moralni izbor.

Zastupnici takvog stava nastoje nas ubjediti da ljudi u principu ne mogu kontrolirati biološke ili društvene sile. Zapravo, pojedinci pa čak i cijela društva su oblikovana usljed moćnog djelovanja tih sila koje ih pokreću i kontroliraju. A s obzirom da na to da je cijeli svijet pod čizmom tih moćnih grupacija, tajnih organizacija i službi, njihovih neuhvatljivih stratega i stručnjaka, pojedinci ne mogu preuzeti moralnu odgovornost za svoja djela. Štaviše, svi smo determinirani  neizbježnim zlom moćnika, valja nam se pomiriti sa stausom dodijeljene žrtve jer smo nemoćni utjecati na stanje stvari i bilo kakvu promjenu nabolje.

Naša vjera ne dozvoljava takvo rezonovanje: viktimizaciju, izbjegavanje odgovornosti, povlačenje i bježanje  od mogućih nevolja i iskušenja. To bi značilo zanemarivaanje odgovornosti za naše bližnje i zajednicu. Vjernik, i kada se suoči s nedaćama i iskušenjima, i kada doživljava neuspjeh, i tada nastoji ispuniti  svoje lične, porodične i društvene obaveze.

Isto tako, pogrešno je zavaravati se da će sva, velika i manja zla i nevolje koje čine ljudi sumnjivog morala i prepredenih politika nestati sami od sebe. Tokom dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog vijeka u Njemačkoj pisci i pjesnici nikad obimnije nisu pisali o ljepoti prirode, o rijekama i jezerima, cvijeću; dok su u stvarnosti udarani temelji za konc-logore i prvi ljudi su bili već u njima. 

Iz  svake nevolje i iskušenja uzmimo i dunjalučku lekciju, ali i pouku za ahiret. Ukoliko je riječ o katastrofama koje su posljedica ljudske nepažnje i nemara, potrebno je poduzeti neophodne mjere kako se ne bi u istom obliku i intenzitetu ponavljale. Saobraćajne nesreće, poplave, zagađenje životne sredine, nedaće su koje se dešavaju iznova i pred našim očima, ali, nažalost, malo toga  poduzimamo da bi se one izbjegle ili umanjile. Zbrajamo žrtve i govorimo o posljedicama, a ne rješavamo uzroke.

Čovjek koji uzima pouku iz nedaća koje ga zadese živi sa sviješću da će se opet, neminovno, susresti s nekom katastrofom i da na to mora biti mentalno i organizacijski spreman. U suočavanju s nevoljama vjernikovo strpljenje i vjerovanje moraju ojačati, on iz njih mora izaći zreliji, mudriji, Bogu pokorniji. Mora naučiti, pa makar i na teži način, odgovorno postupati, zahvaljivati na blagodatima i biti strpljiv u kušnjama. 

Muhammed, a.s., upoređujući vjernika i nevjernika suočene s nevoljom, kaže da vjernik sliči zelenom usjevu koji se snažno odupire vjetru, dok nevjernika poredi sa stablom koje je polomljeno i iščupano iz korijena od posljedica snažnog vjetra.

Bože, pomozi nam da ostanemo čvrsti zeleni usjevi, savitljivi za prilagodbe životu, a uspravni pred vjetrovima iskušenja. Osnaži srca naša u imanu, učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji nevjeruje.