Zemlja je blagodat i velika vrijednost

Zemlja je blagodat i velika vrijednost

“Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti.” (El-Enbija, 105)

Vjesnici proljeća s kojima se budi zemlja u svojim najraznolikijim manifestacijama i bojama; zelenila, behara, cvijeća, mirisa, cvrkuta ptica, iznova nas podsjećaju na Allahovu svemoć stvaranja i darivanja čovjeka velikim blagodatima, kojih trebamo biti svjesni i na njima neprestano zahvaljivati.

Zemlja je čovjekovo stanište, na njoj i s njome je povezan čovjekov cijeli život; njegovo rođenje, odrastanje, stasavanje i preseljavanje. Zemlja sa svim svojim prirodnim resursima Allahova je blagodat i vrijednost.

Svima su nam potrebni čist zrak, izvori pitke vode, čiste rijeke, bogate šume i zdrava životna okolina. To su faktori zdravlja, napretka i kvalitetnog života na zemlji općenito. Treba da svi budemo posvećeni čuvanju i afirmiranju tih vrijednosti. Njih nam je Allah poklonio ali one nisu nepotrošne, mogu biti iscrpljene, ugrožene i narušene. Onda smo na gubitku svi.

Naša domovina je jedno divno malo mjesto na zemlji, kojoj je Dragi Allah poklonio toliko prirodnih raznolikosti koje traže našu pažnju, brigu i napor da ih sačuvamo za buduća pokoljenja.

“Čistoća je dio ili pola vjerovanja” jedan je dio Poslanikove poruke koju često čujemo, na nju se pozivamo i naglašavamo je kao jednu od važnih poruka naše vjere. Volimo čuti i naglasiti da je islam dao veliku važnost čistoći, urednosti i zaštiti životne sredine. Svakodnevno smo u kontaktu s vodom koja je i lijek i sredstvo, i bez koje se ne može održati život na zemlji. Čistoća i urednost nam se propisuju i traže od nas, i glavni su uslovi i za obavljanje naše praktične dužnosti u vjeri – namaza, ali su uslov i za sve druge obredne dužnosti u našoj vjeri.

Čistoća i urednost su obilježja naše vjere. One su naredba unutar naše vjere. I to u svim segmentima, kako u održavanju lične higijene, tako i u održavanju urednosti kućnog ambijenta i prostora u kojem organizujemo naš privatni i porodični život. Čistoća i urednost su imperativ i za našu širu životnu sredinu u kojoj se realizuje naš javni, društveni, kulturni i privredni život.

Svijest ljudi u pogledu odnosa prema životnoj sredini mora se mijenjati. Ta svijest treba se usađivati mladim generacijama, od samih početaka, a kod starijih treba biti stalno poticana i naglašavana.

Svojim očima s kraja zime i s početka proljeća, iz godine u godinu, gledamo prizore raznolikog otpada, i plastičnog i krutog, na obalama naših lijepih rijeka, jezera, izvora, na javnim površinama.

Samo ljudskim nemarom i zabrinjavajućom nebrigom taj otpad nije propisno odložen u kontejnere i druga mjesta predviđena za odlaganje. Pojava je to s kojom se valja ozbiljno suočiti. Nemar i nebriga prema životnom prostoru i u ovom slučaju iskazani su od svih; od onih koji odlažu, preko onih koji bi trebali upozoriti i reagirati, do onih koji bi trebali primjenjivati i provoditi zakon.

Voda, zelene površine, travnjaci, parkovi i šume su naši životni resursi, izvori zdravlja i opskrbe i mjesta gdje tražimo mir, pozitivne osjećaje, potrebnu relaksaciju. Život u prenapučenim gradovima i naseljima traži neki kutak gdje će čovjek pronaći svoj smiraj. Priroda i zemlja koju je Dragi Allah dao da se kultivira najbolja su mjesta za to.

Proljeće koje dolazi dobra je prilika da se naše neobrađene i u korov zarasle njive i bašče uskopaju i zasiju. Mnogo je korisnije da mlade generacije svoje vrijeme provode u vrtu, okruženi zelenilom, mirisom blagorodne zemlje i plodova koje će ona dati, već da vrijeme i sadržaj njihovih života bude vezan za tehniku, mobilne aparate i društvene mreže. Ako se čovjek otuđi od zemlje, otuđio se od svoje prave prirode. Otuđenje čovjeka rezultira brojnim problemima i društvenim izopačenostima o kojima danas toliko puno čujemo i slušamo.

Draga braćo!

Starije generacije bosanskohercegovačkih muslimana ostavile su nam lijepe primjere odnosa prema resursima prirode. Sadnjom i kalemljenjem voćaka i u udaljenim šumskim predjelima, koja nisu bila u u vlasništvu, željeli su iza sebe ostaviti trajno dobro djelo (sadaku), po kome će ih ljudi poslije njih spominjati dok budu jeli njihove plodove. Sevape od toga imaju i dok se ptice ili druge vrste životinja budu hranile tim plodovima. Ovim činom muslimani su u djelo provodili poruku Božijeg poslanika Muhammeda, a. s., u kojoj stoji: “Ako u ruci nekog od vas, kada nastupi Sudnji dan, bude sadnica palme te bude u stanju da je zasadi prije nego nastupi, neka to učini!”           

Današnji čovjek traži i nalazi izgovore da se nešto ne može, da nije isplativo, da je beskorisno, predajući se stihiji života i nepoduzimanju koraka da učini ono što je do njega i ono što on može dati od sebe. Navedena Poslanikova poruka je jasna motivacijska poruka da se čovjek bavi onim što je smisleno i što donosi korist njemu lično i zajednici u cjelini. Zajednici je korist kada svako radi svoj posao i doprinosi da u njoj ima više reda, poretka, urednosti i čistoće. Lična je korist da tada čovjeek živi od svoga halal rada, truda svojih ruku i da nije ovisan ni o kome! A musliman treba težiti tome da ovisi jedino o Allahu, a ne o stvorenjima!

Milostivi Gospodaru nadahni nas da istrajavamo u pokornosti, odanosti, vjernosti i iskrenosti, da se okupljamo i udružujemo u dobrim i korisnim akcijama i projektima, da se ne okupljamo u onome što je zlo po nas same i po našu zajednicu.

Čuvajmo se podjela i činimo sve da budemo jači, složniji i jedinstveniji.