Porodica na raspuću

Porodica na raspuću

,,O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.“ (Et-Tahrim, 6)

Poslanik savjetuje muslimane u kom će pravcu odgajati svoju djecu: "Odgajajte svoju djecu, u znaku ova tri svojstva: da vole poslanika, da vole njegovu porodicu i da uče Kur'an. Odista, oni koji znaju Kur'an napamet i vladaju se po njemu, biće pod Allahovom zaštitom – sa Njegovim poslanicima i odabranim robovima - onoga dana, kada osim Njegove, neće biti druge zaštite."

Koliko smo puta pročitali misli poput one da je porodica osnovna čelija društva i fundament na kojem se gradi sve ostalo, a da i sami više nismo sigurni šta one sve podrazumijevaju. Istina je da se patrijahalna porodica koju mi imamo na umu kad govorimo o temelju društva danas nalazi u velikom procesu transformacije. Opterećena je mnogim problemima pa ni po strukturi a ni po značaju ne liči na one svijetle primjere iz naše islamske tradicije. Promjene se dešavaju takvom brzinom da se na neke ne stignemo ni navići a već slijede nove. Dosad neupitne moralne norme mjere se na tržištu novih vrijednosti. U eri modernizma samo je još ljudski ego apsolutan, sve ostalo se relativizira.

Dok se trudimo da živimo autentično i djecu naučimo istinskim vrijednostima, suočeni smo sa fenomenom još jednog virtualnog života kojim žive mladi ljudi. Online flertovanje mnogih osoba koje su u braku je nažalost stil onih koji bi trebali biti uzori. Sociolozi tvrde da se broj sklopljenih i rastavljenih brakova sve više izjednačava. Mlade ljude koči ekonomska kriza i opći pad nepovjerenja da stupe u brak, mnogo više su orijentisani na građenje karijere i hedonizam.

Na postojanje zdrave porodice danas najviše jurišaju lažne vrijednosti, izazovi kojima teško odoljevaju članovi porodice. Konzumerizam, kupovina koju diktira marketing a ne realna potreba je značajan faktor destabilizacije. U ovom vremenu ekonomske krize raskorak je između stvarnih potreba i društveno nametnutih želja, što produbljuje svađe, nezadovoljstvo i otuđenost.  U raznim aspektima života vidljivo je da se naš tradicionalni sistem života sudario sa brojnim izazovima informatičke revolucije. U svemu ovome najveća su žrtva mladi ljudi koji treba da osnuju porodice i odgovore na zahtjev odgovornog roditeljstva.

Jednostavno ništa se više samo po sebi ne podrazumijeva. S obzirom da nemaju modela u klasičnoj porodici tradicionalnih vrijednosti iz kojih su se učile naše starije generacije, mladi se snalaze kako ko umije. Njihov izbor bračnog druga gotovo je fatalistički prepušten ulici i obližnjem kafiću. U samom braku ne mogu uspostaviti prave odnose jer oni to ne znaju. Često su izgubljeni u sveopćem relativizmu, običajima i novom valu modernosti. Rezultat je često tragičan. I prije nego što su započeli da žive shvate da im baš i neide i odlaze svako na svoju stranu. Upravo su ti mladi ljudi žrtva društvenih odnosa koje su uspostavili oni stariji od njih. Trebamo se zapitati šta činimo kao zajednica da im pomognemo. Kad je u pitanju rješavanje nekih problema postalo je uobičajeno i moderno da se to radi preko takozvanih projekata. Kad su u pitanju ozbiljni društveni procesi ne mislim da su projekti rješenje jer su oni obično paušalni i kratkoročni.

Pomoć očuvanju tradicionalne islamske porodice i edukacija mladih ljudi ka odgovornom roditeljstvu bi trebala biti sastavni dio sveukupne strategije rada sa džematima, obrazovnim institucijama i omladinskim krugovima. Bračna savjetovališta koja već postoje jesu pomoć, ali nisu u mogućnosti da šire zahvate problem i priđu njegovom rješavanju. Ovdje prije svega mislimo na preventivne mjere. Naprosto njihova rješenja su individualna a kriza je opća.

Volimo reći da je omladina naša budućnost a često se ne osvrčemo za tim koliko u tu budućnost ulažemo. Zanimljivo je koliko je roditeljima pa i društvenoj zajednici stalo da obrazuju mlade ljude u smjeru učenja jezika, rada na računaru, polaganja vozačkog čim postanu punoljetni a smatraju da se podrazumijeva da se sami ožene i da znaju da žive u toj novoj situaciji, tj. da budu odgovorni. Moramo napokon shvatiti da se ništa samo po sebi ne podrazumijeva, samo onoliko koliko smo uložili možemo se nadati da ćemo imati dobar rezultat za uzvrat.

Dok nam civilizacijska dostignuća olakšavaju poslove, odgoj postaje sve teža zadaća. Umnožavaju se izazovi, relativizira se sve dosadašnje pa nam to još više otežava posao.  Prije nego odgojimo djecu važno bi bilo da dodatno pripremimo ljude na terenu koji rade sa omladinom. Oni bi tako lakše i uspješnije prišli mladim ljudima koji zasnivaju porodicu i uputili ih i pratili na pravi način. Sa dobrim nijetom i stalnim traženjem podrške od Allaha dž.š. ponadajmo se da bismo mogli uraditi korisne stvari za našu djecu.