Bijela kuga i crne slutnje

Bijela kuga i crne slutnje

Zavodi za statistiku iz godine u godinu objavljuju  informacije kako se u našoj zemlji rađa sve manje djece. Bosni i Hercegovini prijeti  bijela kuga. Imamo sve negativniji prirodni priraštaj. Samo u prošloj 2021. godinu u Bosni i Hercegovini registrirano je 22 633 više umrlih nego rođenih. Ukoliko se nastave dosadašnji trendovi negativnog prirodnog priraštaja, analize kredibilnih svjetskih institucija  predviđaju da će do 2070. godine broj stanovnika u našoj domovini spasti na 1,5 milion.

Kao razlozi negativnog prirodnog priraštaja stanovništva standardno se navode loši ekonomski uvjeti i socijalna nezbrinutost bračnih parova

Ne sporeći da je, zaista, teško svim nezaposlenim mladićima i djevojkama razmišljati o braku, a kamoli rađati i podizati djecu, čini se da su ponekad strah od gladi i nestašice samo prikladni izgovori da se odustane i od braka i od svake roditeljske brige i sekiracije oko rađanja i odgoja djeteta.
Poznato je, uostalom, razmišljanje jednog dijela današnje omladine o braku i planiranju porodice. Na spisku njihovih životnih prioriteta na prvom mjestu su škola i fakultet, zatim posao i karijera, a kada se život svestrano proživi i iskuša, kada mu se iscijede svi sokovi i enzimi, onda može uslijediti i brak kao svojevrsna tačka na dotadašnji ,,bujni i bezbrižni život“.

Najproduktivnije godine života sadašnja omladina provodi izvan braka. Brak se nerijetko doživljava i kao prepreka emanicipaciji i afirmaciji ličnosti.

Ipak, najčešća opravdanja za odgađanje sklapanja braka i rađanja djece su ekonomske i socijalne naravi. No, da li je čovjek, uistinu, i moralno konzistentan kada strahuje za nafaku svoga budućeg djeteta dok istovremeno sebi može priuštiti toliko luksuznih stvari i bespotrebnih svakodnevnih sitnica, od cigareta i kozmetike, luksuznih putovanja na egzotične destinacije do učestvovanja u mnogobrojnim proizvodima industrije zabave?! Da li je strah od nemogućnosti izdržavanja porodice u mnogim slučajevima realan i opravdan?

Riječi Milostivog Stvoritelja u kojima govori o tom licemjernom i prevrtljivom ljudskom strahu za nešto što u suštini nije isključiva i jedina njegova briga, aktuelnije su danas nego ikada ranije; one nas opominju na neizbježnu odgovornost za nasilno i neopravdano prekinute živote izazvane nerađanjem djece i abortusima: ,,I ne ubijajte djecu svoju od straha od neimaštine, i njih i vas Mi opskrbljujemo, jer je ubijatinjih, doista, veliki grijeh.”(El-Isra 31)

Što čovjek više ne vjeruje i sumnja u to daje Bog Stvoritelj i Darovatelj nafake - to se teže odlučuje i za brak i za rađanje djece. Da nije tako onda bi bogati i imućni po pravilu imali znatno više djece nego oni siromašniji stanovnici na Zemlji, što najćešće nije slučaj, zapravo bi se moglo reći da je situacija dijametralno suprotna.

Zadržimo se, dakle, još jedan trenutak, na ovome važnom razlogu zbog kojeg se danas sve manje rađaju bebe, a sve više umjesto brige o djeci imućni i zdravi bračni parovi kupuju, hrane i njeguju svoje omiljene kućne ljubimce. Savremeni čovjek ne voli i ne želi da se žrtvuje, da se odriče lagodnog i ugodnog života bez obaveza. Njemu je više od svega potreban konfor, indivdualna sloboda, nesputani užitak. Kućni ljubimci su takvima umjesto djece logičan izbor. Mogu se  hraniti i šetati po ulici i parku, a da se, ipak, o njima puno ne brinu. Nasuprot njima, djeca traže istinsku ljubav, stalnu brigu i puno našeg slobodnog vremena. Psa i mačku možemo prodati i pokloniti, ostavljati ih i ponovo im se vraćati, djeca su naši stalni pratioci, naše vjerne sjene i svjedoci našeg starenja.

Djeca nisu kućni ljubimci jer se ne mogu  zaključavati i stavljati u akvarijume, krletke i kaveze. Neko je gotovo sa bolnim sarkazmom izrekao  preciznu dijalektitku prisutne fobije od rađanja djece sljedećim zapažanjem: ,,Nema samo da zdravlje majke na Zapadu ima prednost nad životom nerođenog djeteta, nego i drugi auto, druga bunda, drugi godišnji odmor.”

Zato su abortusi i pobačaji sve češće pojave u svijetu i gotovo su postali sasvim legalan i legitiman čin oduzimanja života najnevinijim bićima planete Zemlje. U nekim zemljama, uprkos tobožnjoj emanicipaciji savremenog čovjeka, rođenje ženskog djeteta doživljava se kao istinska lična i porodična tragedija. U Časnom Kur'anu slikovito se predočava ta scena bezumnog razočarenja čovjeka kojem je saopštena vijest o rođenju kćerke: ,,I kada se nekom od njih javi da mu se rodila kći, lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbog nesreće koja mu je dojavljena: da li ovako prezren da je zadrži ili da je u zemlju zarovi? Kako ružno oni prosuđuju.(En-Nahl 58, 59)

Zanimljivo je, uzgred, spomenuti kako se izraz - čedomorstvo - skoro potpuno izgubio iz svakodnevne upotrebe, jer njegov eufemistički ekvivalent - abortus vješto prikriva i ublažava svu brutalnost i nehumanost koju čin svjesnog pobačaja djeteta u sebi nedvosmisleno sadrži i podrazumijeva.

Bijela kuga je stigla u Bosnu u onoj mjeri koliko je tzv. materijalistički komzumerizam ovladao našim duhom i mentalitetom. Strast da se kupuje i troši kod pojedinaca prerasta u bolest osiromašenog i bezosjećajnog duha, bolest svojstvenu visoko industrijaliziranim društvima. Ovisnost o shopingu uzrokom je sve prisutnijeg osjećaja skepticizma po kojem za sve postoji cijena, ali se ničemu ne priznaje vrijednost.

Treba li uopće na to podsjećati: musliman u životu ne uživa, posebno se u njemu kao prolazno i ograničeno biće ne iživljava. Djeca za muslimana nisu tuga ni teret, već radost i nada, ali i jedan od najvećih ovozemaljskih darova od Boga i ispit zrelosti vjere. Briga za njihovu egzistenciju je po riječima Poslanika Muhammeda a.s. vrsta posebnog džihada, žrtvovanja na putu istine i pravde.

Ako ne dočekamo materijalnu korist od vlastite djece, ako nam oni ne ispune naše ovozemaljske nade i snove, kao muslimani zadovoljit ćemo se onim na šta nas nedvojbeno podsjeća Muhammed,  a.s.: Na sudnjem danu za pojedinim ljudima ići će djela kao brda. Čovjek će zapitati. Šta je ovo? Tada će mu se reći : Ovo su sevapi od dova tvoga djeteta koje je on učio da ti Allah dž.š. oprosti grijehe.

 Mnogo je bosanske djece u protekloj agresiji snajperima i granatama svirepo ubijeno u redovima za vodu, na školskim igralištima i u dvorištima. Koliko njih je zločincima gledalo izravno u oči! Bosni i Hercegovini, posebno muslimanima kao najvećim stradalnicima minule agresije,  dječiji smijeh novorođenčadi i razigrana mladost su mehlem na tu svježu i duboku ranu. Bijela kuga, nasuprot, svima nama donosi crne slutnje i strahovanja.