Sjećanje i pamćenje

Tema sedmice - prijedlog za hutbu: Sjećanje i pamćenje

Allah, dž.š., nam je objavio: “Zašto oni ne putuju po svijetu pa da vide kako su završili oni prije njih? Bili su od njih moćniji i više tragova su na Zemlji ostavili, ali ih je Allah, zbog grijeha njihovih, kaznio i niko ih od Allahove kazne nije odbranio. Allah ih je kaznio zato što su poricali jasne dokaze koje su im poslanici njihovi donosili, On je, zaista, Moćan, On strahovito kažnjava.” (El-Mu'min, 21-22.)

Bog dragi nas opominje narodima prije nas od kojih su neki dostigli veoma visok stepen civilizacije i imali veliku moć ali su zbog neprihvatanja vjerovanja doživjeli Božiju kaznu.

U poukama iz kazivanja o narodima prošlim nauk je razumom obdarenim da pouke prime iz svoje prošlosti.

Šta će za pedeset godina pisati u našim knjigama historije o nama i našoj borbi u tom period? Šta će i koliko će biti zapisano o herojskoj borbi bošnjačkog naroda za odbranu Bosne i Hercegovine i naših života na ovim prostorima?

 Možda bi odgovor na ova pitanja mogli naći ako posegnemo u sopstvena sjećanja i sopstvene misli i vidjeli koliko smo učinili da ove događaje ugradimo duboku u sebe i vlastitu svijest.

Historija će biti ono što ostane zapisano, a povijest je ono što još uvijek svako od nas zajednički i individualno zna i pamti o tim događajima. Pamćenje je kao i naša polja koja obrađujemo, oremo i sadimo. Ako poljima ne posvetimo pažnju i trud, ako ih ne zasijemo i ne kultiviramo, od njih nemamo šta očekivati. Tako je i s pamćenjem. Ono se mora njegovati, njemu se treba posvetiti pažnja, ono se mora zaštiti. Nadam se da smo svjesni da se na naše pamćenje napada sa svih strana.

Našoj borbi, našoj cjelokupnoj prošlosti, pokušava se prići sa svih strana kao bi se  slika o nama i o njoj izmijenila i predstavila drukčijom u knjigama historije. Oni koji to čine, nažalost, uspjet će u svom naumu ukoliko im se ne odupremo. Ne smijemo se zavarati uvjerenjem da se historijska istina ne može krivotvoriti i da ne može biti drukčije nego što je u našem pamćenju i u našim glavama. Može. Ako mi zaboravimo i ne održimo jakim u svom sjećanju ali i u svojim knjigama slovo o sebi, o svemu onom kroz što smo prošli u proteklim godinama, naročito u onim teškim, ali i herojskim ratnim godinama od 1992.-1996.,  budimo sigurni da će neko drugi zamijeniti činjenice i opisati ih onako kako njemu odgovara.

Uskoro će doći vrijeme kada će sa ovog dunjaluka Bog sebi uzeti sve žive sudionike naše borbe i naše odbrane. Nas koji u svojim sjećanjima jasno i živo nosimo znanje o onom što je bilo i kako je bilo. Ne smijemo biti nemarani spram naše djece, spram ostavljanja tragova o našim iskustvima,  spram istine o onom što je bilo. U našim mahalama i gradovima treba da stoji spomen-ploča borcima i šehidima da sve buduće generacije znaju ko su oni bili, da su svoje najvrjednije podarili za slobodu svog mjesta, zavičaja i domovine. Kraj tih znakova treba zastati i Fatihu proučiti i našoj djeci u emanet ostaviti sjećanje o poštivanju naše prošlosti i naših velikana.

Ponekad smo u prenošenju tih poruka nemarni i  škrti. Usljed različitih pritisaka i  događaja u nas same se uvukla zebnja, zbunjenost i sumnja. Kur’an nas upozorava na važnost uzimanja pouke iz prošlosti, na potrebu da ustrajno promičemo istinu i budemo strpljivi u nedaćama i porazima.

   U trećoj kur'anskoj suri Al-i Imran, Uzvišeni Allah kaže: "Prije vas su bili i prošli utvrđeni načini života. Zato, putujte zemljom i gledajte kako su završili lažljivci. Nemojte malaksati i nemojte očajavati. Vi ćete nadvladti ako budete vjerovali. Ako vas zadesi nesreća, neka znate da je nesreća pogađala i narod poput vas. Život je vrijeme u kojem se smjenjuju pobjede i porazi da bi Allah Uzvišeni znao one koji vjeruju i da bi Allah, dž.š., prepoznao između vas one koji su spremni svjedočiti istinu. Allah dž.š., ne voli nasilnike (Al Imran, 137-140).

Mlađe generacije koje dolaze na rukovodeća mjesta u našem društvu, a koji ne pamte našu herojsku odbranu, zanemaruju njenu važnost i čuvanje slova o njoj. Ne smijemo sebi dopustiti da svaka generacija živi kao da je Bosna s njom nastala, jer time, kako nam prošlost svjedoči, svaka generacija prolazi kroz ista iskušenja i iste patnje. Mi koji pamtimo genocid, agresiju, koncentracione logore, progone  i koji smo sve to na svojoj koži proživjeli moramo svoja iskustva i pouke prenijeti mladima kako bi i oni, s Božijom pomoći, pamtili i okoristili se lekcijama iz prošlosti.

Kao što ne smijemo dopustiti da nam zbog našeg nemara plodna zemlja u korov zaraste tako ne smijemo dopustiti ni da sebe lišimo pouke i plodova naše prošlosti.

Prenošenje istine o onom što je bilo sa svim njenim poukama na nove generacije naš je emanet koji ne smijemo iznevjeriti.