I Dunjaluk i Ahiret

Tema sedmice - prijedlog za hutbu: I Dunjaluk i Ahiret

„...Ima ljudi koji govore: 'Daj Ti nama, Gospodaru naš, na ovome svijetu!' Takvi na onom svijetu neće imati ništa. A ima i onih koji govore: 'Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovome i na onome svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!“ (El-Bekare: 201, 202.)

Vjernikov je i ovaj i budući svijet. Odreći se svijeta na kojem živimo i radimo danas, znači ostati bez nagrade i milosti koja će uslijediti sutra.

,,I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.“ (El-Kasas: 77)

„Ovaj svijet jeste njiva koja se sije za drugi svijet“, znamenita je sufijska izreka kojom se potvrđuje opredijeljenost muslimana da na Dunjaluku sije, a da na Ahiretu žanje plodove dobrih djela.

Ovaj svijet i  onaj svijet, kako jednom prilikom reče neki  mudri alim ,,imaju jedan u drugom svrhu, jer Bog je oba ta svijeta dao kao jedinstvo, kao dlan i nadlanicu jedne ruke. Tako je spasenje na onom svijetu, istovremeno i spasenje na ovom svijetu.“

Vjernik koristi i uživa sva ovozemaljska dopuštena dobra znajući da su ta stvorena dobra, dobra proistekla iz Božije milosti na korist i radost ljudima i svemu stvorenome na Zemlji. Istovremeno, vjernik slijepo ne robuje tim dobrima, uvjeren kako ona nisu krajnja i konačna svrha, već prolazna i kratkotrajna dobra kojima je jedini istinski vlasnik i posjednik Svemogući Bog, Stvoritelj i održavatelj svih svjetova.

Potiskivanje ovozemaljskih dobara, zadovoljstava i želja vodi upravo u robovanje tim dobrima, zadovoljstvima i željama i to na jedan deformiran, ponekad i na bolestan način. Tako se dešava da se oni koji insistiraju samo na nebeskim, onosvjetskim dobrima, najčešće klanjaju upravo imanentim, zemaljskim dobrima.

Oni koji su se odrekli ovozemaljskih užitaka (zahtijeva svog tijela i svoje seksualnosti) upravo tome najviše robuju na bolestan način. Seksualne nastranosti i izopačenosti, to nam pokazuju dramatična saznanja iz svakodnevnog života, svoj korijen i začetak pronalaze u ambijentu neprirodne zabrane i apstinencije od dozvoljenih seksualnih odnosa između muškarca i žene.

Ako čovjek ne koristi dozvoljena dobra ovoga svijeta kojima prirodno teži, velika je vjerovatnoća da će posegnuti za nastranostima i izopačenostima kojim će nanijeti štetu i sebi i drugima.

Oni koji u ime transcedentnih (nebeskih) dobara negiraju imanentna (zemaljska) dobra praktično najviše robuju tim dobrima koja su sami potisnuli.

Negiranje ovozemaljskih dobara je zapravo negiranje Stvoritelja. Takvim životnim stavom ljudi negiraju da je Bog Milostivi Stvoritelj svih dobara, da je Svemilosni Bog  onaj koji ovaj svijet i sve njegove vidljive ljepote, užitke  i blagodati stvara kao dobro koje je potrebno i korisno za ljude.

Ashabi su osjećali bojazan da će postati licemjeri ako se opuste u dunjalučkim dobrima i ljepotama. Bojali su da će uživajući ovosvjetska zaboraviti ahiretska dobra. Poslanik, Muhammed, a.s. ih je tješio i podsjećao na činjenicu da su ta dobra komplementarna, da su i oni ljudi i da je život satkan od trenutaka duhovnog uspinjanja i ovosvjetske zauzetosti porodicom i imetkom.

Jedan od pisara Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, po imenu Hanzala ibn er-Rebi el-Esedi, r.a., pripovijeda da ga je jedne prilike sreo Ebu-Bekr, r.a., i upitao: “Kako si, Hanzala?” Ja mu tada rekoh: “Hanzala je dvoličnjak (postao munafik)!”
Ebu-Bekr reče: “SubhanAllah, šta govoriš?!” Rekoh mu: “Kada smo kod Allahova poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i slušamo kako nam priča o Džennetu i Džehennemu, toliko nam je sve jasno kao da sve to gledamo svojim očima, ali kada odemo od Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i pozabavimo se svojom porodicom i svojim imecima, većinu toga zaboravimo!” Ebu- Bekr reče: ” Tako mi Allaha, i ja osjećam isto tako!” Zatim smo se nas dvojica uputili do Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa ja opet rekoh: “O Allahov poslaniče, Hanzala je postao munafik!” Alejhisselam upita: “A kako to?” Ja mu rekoh: “Allahov poslaniče, dok smo kod tebe i dok te slušamo kako nam pričaš o Džennetu i Džehennemu, to na nas utiče kao da sve to gledamo svojim očima. Ali kad odemo od tebe i pozabavimo se svojim porodicama i imetcima, zaboravimo većinu od toga.” Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada reče: “Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, kada biste vi stalno bili u stanju u kome se nalazite dok ste sa mnom, prisjećajući se svega, meleki bi se s vama rukovali u vašim kućama i čak na putevima kojima prolazite. Ali, o Hanzala, čas po čas!” (Čas za ibadet, a čas za dunjalučke potrebe.) Ovu je riječ izgovorio tri puta.

Mudrost je pronaći mjeru u korištenju ovosvjetskih dobara. Ni premalo, ni previše. Ni rasipati, ni škrtariti. Islamsko ne ekstremnom asketizmu, istovremeno je i ne hedonizmu. Svaki vid omalovažavanja ili precjenjivanja dobara ovoga svijeta čini nas ovisnim o našim strastima i požudama.

Božiji Poslanik Muhammed, a.s. je ušao kod Osman ibn Ma'zuna koji je bio na samrtnoj postelji. Nadnio se nad njime, poljubio ga i rekao mu: ,,Allah ti se smilovao Osmane. Nisi uzeo Dunjaluk, niti je on uzeo tebe.“

Razmislimo o ovim Poslanikovim, a.s. riječima dok u miru i rahatluku bezbrižno provodimo dunjalučke sate i dane. Dunjalučka dobra su nam potrebna i mi bez njih nikako ne možemo dostojanstveno živjeti. Materijalna sigurnost je važan oslonac u planovima i životnim ciljevima.

Ipak, naše srce i duša pate ako jedina naša misao bude ovaj svijet, i ako naša zaokupljenost ovim svijetom bude toliko izražena da zaboravimo na smrt, na Sudnji dan, na proživljenje, polaganje računa, Berzeh, Džennet i Džehennem. Sa mislima na Ahiret ovosvjetska dobra će nam biti i dalje važna i draga, ali im nećemo robovati niti ćemo se od njih ekstremno suzdržavati.