Bez ispravnog mjerila ne možeš ispravno djelovati i dobro činiti

Tema sedmice - prijedlog za hutbu: Bez ispravnog mjerila ne možeš ispravno djelovati i dobro činiti

Kur’an na više mjesta ističe da “Allah zna, a vi ne znate”, pa će, prema tome, ispravno mjerilo - i time mjerodavno - biti samo ono koje je uspostavio uzvišeni Bog, vlasnik svih savršenstava, Onaj Koji je uspostavio očevidne i skrivene zakonitosti, ali i koji je Kur’an nazvao mjerilom (Eš-Šūra, 17) i razlučivačem istine i neistine, ispravnog od neispravnog! (Alu ‘Imran, 4).

Da bi znanje vršilo svoju ulogu ono mora djelovati na čovjeka, mora se ustaliti u njemu i postati sastavnim dijelom njegovoga bića, njegove ličnosti. U protivnom, ono može biti korisno u nekoj mjeri ovdje na ovome svijetu, može čovjeku priskrbiti određene koristi,dok je, sa stanovišta Onoga svijeta (ahiret), sasvim beskorisno.

Učenjaci imaju različita stajališta o tome koje od dvoga ima veću težinu kod Boga, ali u stvarnosti života: izvršavanje naređenih stvari, ili izbjegavanje zabranjenih. Iako je vrlo teško to dvoje razlučiti, većina je mišljenja da prednost, u principu, treba dati onome prvom, budući da ono podrazumijeva dinamiku, dok je drugo statično; prvo je aktivnost, drugo pasivnost. Uz to, kažu oni, prema kur’anskom kazivanju o stvaranju čovjeka, Adem je prekršio Božiju zabranu – pojeo je plod sa zabranjenog drveta, te se pokajao i Bog je primio njegovo pokajanje, tako da taj njegov postupak, iako je rezultirao oštrom sankcijom, nije bio i koban po njega, nije mu zatvorio vrata spasa, dok je Iblis odbio izvršiti Božiju naredbu, i to je bilo kobno po njega: time je navukao na sebe prokletstvo Božije i ostao trajno udaljen iz područja Božije milosti.

Ovo stajalište podupiru i brojni Vjerovjesnikovi hadisi.: “Allahu najdraže djelo jest namaz obavljen u njegovu vremenu!”; “Znajte da je vaše najbolje djelo namaz!” i sl. Taj suodnos aktivnog i pasivnog odnosa u djelovanju posredno sugerira i sljedeći Vjerovjesnikov iskaz: Ebu Se’id kaže da je čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kad je kazao: “Ko od vas primijeti ružno djelo, neka ga izmijeni rukom, a ako ne mogne, neka upotrijebi jezik (uvjeravanjem), ako pak ni tim ne uspije, neka to djelo srcem prezre. Međutim taj način je najslabiji oblik vjerovanja (imana).”

Kako se vidi, u prva dva slučaja traži se djelovanje – shodno situaciji - aktivan odnos prema postupcima kojim se narušavaju Božiji napuci, dok se u trećem slučaju nalaže samo pasivno nemirenje sa njima, njihova osuda u dubini svoga bića. Odustajanje od aktivnog pristupa na planu suzbijanja grijeha, Poslanik, a.s., ilustrirao je pričom o skupini ljudi koji putuju na zajedničkoj lađi, gdje jedni od njih na mjestu gdje se nalaze odluče izbušiti rupu kako bi sebi osigurali vodu: ako ih oni iz drugog dijela ne spriječe u toj namjeri, držeći da je to njihova privatna stvar, taj njihov čin uzrokovat će potonuće lađe i stradanje svih putnika, a ako ih onemoguće u tome, spasit će i sebe, ali i njih, i lađu. Prema tome, samo preziranje srcem onoga što Bog ne voli, bez poduzimanja bilo kakve akcije na suzbijanju toga, predstavlja i najniži stupanj vjerovanja ispod kojega nema više vjerovanja. Drugim riječima, ko svojim srcem odobrava nešto što je Bog jasno označio zabranjenim, odnosno ko u svom srcu ne osjeti prezir prema tome, taj u svom srcu i nema vjerovanja, već je njegovo srce ispunjeno nekim drugim sadržajem. Legitimirati grijeh, priznati mu ispravnost i osigurati mu ambijent u kojem se on može nesmetano ispoljavati znači puštati da se na zajedničkoj lađi slobodno buši rupa.

Stvarnost s kojom se danas suočavamo u velikoj mjeri odražava upravo odsustvo znanja, odnosno primjene znanja te gubitak mjerila. Ko, naprimjer, u današnjem svijetu stvarima određuje mjeru, ko ih razvrstava na ispravne i neispravne, dopuštene i zabranjene, moralne i nemoralne: najjača zemlja, najbogatiji ljudi, najučeniji? Amerikanci, Evropljani, Azijati, Afrikanci? Filozofi, fizičari, matematičari, sportisti, pjevači, glumci? Koje se mjerilo koristi u tom vrednovanju stvari? Ako se ustanovi da je, npr., pušenje štetno po zdravlje i nesumnjivo se dokažu sve štetne posljedice pušenja, pa se povede kampanja protiv njega i zatraži se donošenje zakona o njegovoj zabrani – zašto se ista kampanja ne povede i protiv alkohola, ako je dokazana njegova štetnost i statistički ustanovljene brojne štetne posljedice njegove upotrebe po čovjeka, porodicu i društvo? Zašto se ne povede i kampanja za zabranu golotinje, ako se ustanovi velika štetnost njenoga prisustva po brak, porodicu i društvo. Potom, ko će odrediti mjeru i stepen otkrivenosti ljudskoga tijela koja će biti odobrena, odnosno zabranjena, i na temelju čega itd.? Zašto se zakonom ne zabrani i kocka, čija je štetnost po čovjeka i društvo evidentna?

Muslimani prema svemu tome trebaju imati jasan stav: ne prihvatati i ne sprovoditi u praksi ništa prije nego se upoznaju sa njegovom suštinom i ne omjere ga o ispravno mjerilo, ma kako se ono u prvi mah činilo privlačnim i profitabilnim. Da bi bili u stanju razlučivati ispravno od neispravnog, moraju se upoznati sa nepogrešivim mjerilima Kur'ana i Sunneta i imati aktivan odnos prema tome - na jedan od tri načina naznačenim u gornjem hadisu - u smislu izbjegavanja te suzbijanja onoga što se, prema tom mjerilu, pokaže neispravnim. Prihvaćati to bez znanja, ili barem bez pokušaja da se dođe do znanja o tome i njegovoj vrijednosti, znači pokazivati vlastitu neozbiljnost pred mogućim posljedicama, dok dati legitimitet onome što je Bog zabranio, to makar srcem ne prezreti, znači izići iz skupine vjernika.  Moramo doći do potrebnoga znanja i moramo to znanje primijeniti u životnoj stvarnosti. Odatle će nam se otvoriti “putevi spasa” i imat ćemo, ako Bog da, lijep i prosperitetan život.