Rasizam i ksenofobija su tragovi neznaboštva

Tema sedmice - prijedlog za hutbu: Rasizam i ksenofobija su tragovi neznaboštva

„O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka i stvara, a od njega je drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte - s , imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, nad vama bdi.“ (En-Nisa,1)

Kur'an nas ovim ajetom podsjeća da uprkos današnjoj podijeljenosti čovječanstva na nacionalnoj, jezičkoj i kulturnoj osnovi, u suštinskom smislu, cijelo čovječanstvo dijeli isto, jedinstveno porijeklo. Današnje čovječanstvo može se usporediti s porodicom čiji članovi žive odvojeno, ali braća i sestre i dalje ostaju od jednog oca i majke.

Božiji Poslanik, Muhammed, a. s., neprestano je ashabima ukazivao ne samo na biološku povezanost ljudi već i na nerazlučivo, organsko jedinstvo ummeta. „Vjernici su“, govorio je Poslanik, „u njihovom međusobnom saosjećanju i milosti poput jednog tijela koje kad mu oboli jedan organ i ostali dijelovi osjećaju groznicu i nesanicu.“

Islam insistira na temeljnoj jednakosti ljudi u smislu jednakih genetičkih i bioloških karakteristika ljudi i zato ne iznenađuje činjenica da Milostivi Allah u Svojoj časnoj knjizi ljudima upućuje poziv kojim naglašava njihovo zajedničko porijeklo: „O ljudi“, „O sinovi Ademovi.“

U ovim Božijim pozivima ne preferira se ni jedna rasa i nacija. Ljudski dignitet i dostojanstvo su od Boga dragoga nedvosmisleno priznati i potvrđeni objavom: „Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali.“ ( El-Isra, 20)

S namjerom da iskorijeni i najmanju klicu iz koje može proklijati rasizam ili ksonofobija, islam je kao mjerilo ljudskosti istakao moralnu superiornost. Za bolji moralni status može se izboriti svaki pojedinac pod uvjetom da očisti svoju dušu od poroka i stekne vrline bogobojaznih i čestitih. „Zaista,“ kaže Božiji Poslanik, „Allah ne gleda u vaša lica, nego gleda u vaša srca.“

Jednom prilikom su se posvađali Ebu Zerr, Arap iz uglednog plemena Gaffar, i Bilal Habeši, crni rob iz Abesinije, čiju je slobodu otkupio Ebu Bekr r.a. Svađa između njih je eskalirala do te mjere da je u jednom trenutku Ebu Zerr rekao Bilalu: „Crnjo jedan.“ Na to se Bilal požalio Allahovom Poslaniku, a. s., te Poslanik a.s., reče Ebu Zerru: „Sramotiš ga zbog majke, zaista si ti osoba u kojoj ima džahilijjetskih osobina!“ Ebu Zerr je za trenutak pomislio da se radi o strastvenim džahilijjetskim osobinama koje su, inače, svojstvene mladićima, pa je rekao: „Zar u ovoj dubokoj starosti i u ovim godinama!?“ Allahov Poslanik, a.s. reče; „ Da, oni su vaša braća.“ Nakon toga je Ebu Zerr zažalio zbog onoga što je učinio i pozvao Bilala da mu nogom stane na njegovo lice.

Mnogo možemo naučiti iz ovoga primjera. Predrasude o drugima, ksenofobija i rasizam lahko puštaju svoje korijene čak i tamo gdje to ne očekujemo. Naš referentni kulturni sistem kojem pripadamo često nam ne dozvoljava da objektivno sagledamo sve dobre i pozitivne strane pripadnika drugih kultura. Umjesto toga nerijetko podliježemo stereotipima po kojima su svi drugi drugačiji od nas potencijalna prijetnja i opasnost i da od njih dolazi samo zlo. Problem nastaje kada se pojam različitosti zamijeni osjećajem superiornosti i kada se upirući prostom u drugoga nastoji zataškati vlastita odgovornost.

Migrantska kriza bjelodano pokazuje tragične razmjere rasizma i ksenofobije. Za ljude određenih kultura i druge boje kože kao da ne važe univerzalna pravila, zakoni i proklamacije o ljudskim pravima i slobodama. Njima je zabranjeno pravo na kretanje, pravo na rad, pravo na dostojanstven život. Neprobojni bedemi bodljikave žice koje se postavljaju pred milionima prognanih civila, žena i djece, ponajbolje pokazuje koliko su u praksi konzistentno zastupljeni principi o ljudskim pravima i slobodama, isti oni principi koje moderna zapadna civilizacija tako gorljivo propagira i spočitava drugima.

Ako se ne oslobodi rastućeg rasizma i ksenofobije modernu zapadnu civilizaciju snaći će ista sudbina kao i tolike druge civilizacije prije nje. Od tih monumentalnih civilizacija neke su za sobom ostavile tek blijedi trag, jedva zamjetne ili teško prepoznatljive otiske.