Lijepo mišljenje o Gospodaru osobina je vjernika

Tema sedmice - prijedlog za hutbu: Lijepo mišljenje o Gospodaru osobina je vjernika

Vjernik uprkos nedaćama i iskušenjima uvijek ima lijepo mišljenje o svome Gospodaru. Štaviše, u vremenima koja nam naizgled nisu naklonjena zna se nalaziti skriveno dobro. U hadisu i kudsijji  Bog Uzvišeni kaže: ,, Ja sam pri misli Moga roba o Meni. Ja sam s njim kad Me spominje i sjeti se Mene; pa ako Me spomene u sebi, i Ja njega spomenem u Sebi, a ako Me spomene u skupini, Ja njega spomenem u skupini boljoj od nje. Ako Moj rob krene prema Meni korak, Ja idem prema njemu dva, ako On meni krene polahko, Ja njemu u susret idem žureći."

On je Milostivi, Onaj koji mnogo prašta, On je iznad svega Plemeniti, Sveznajući Svemoćni koji nas nikada neće ostaviti na cjedilu. I kada nas Milostivi kažnjava, za naše dobro to čini. U tim kaznama ujedno je i opomena i odgojna lekcija čovjeku koji čineći grijehe sam sebi nepravdu čini.

Kur'an opominje da je osobina licemjera da imaju loše, pokvareno i negativno mišljenje o Bogu. ,,I da bi kaznio licemjere i licemjerke i mnogobošce i mnogoboškinje, koji o Allahu zlo misle – neka zlo njih snađe! Allah se na njih rasrdio i prokleo ih i pripremio im džehennem, a grozno je on boravište!“ (El-Feth, 6)

Kada god u našim dušama ponikne neka ružna i negativna pomisao o Gospodaru, vjernik se treba brzo presabrati i zatražiti utočište kod Allaha džellešanuu od šejtanskog došaptavanja.

Sjetimo se Musa a.s., i njegovog stanja. Kada je kao beskućnik u bijegu od zakona nakon nenamjernog ubistva u hladu drveta Stvoritelju dovu uputio: "Gospodaru moj, ma kakvu mi hranu dao, zaista mi je potrebna!“ (El-Kasas 24)

Ova dova doslovno se može prevesti: ,,Gospodaru moj, uistinu, ja o dobru koje si mi Ti spustio ovisim.“ Musa a,s. zna da jedino istinsko dobro dolazi od Boga i da bez tog dobra nema ni opskrbe, ni upute, ni snage, ni izlaza iz teškoće.  I u snazi i u nemoći ovisimo o tom Božijem dobru. Musa a.s. je svjestan tog dobra. On ne traži više, ne protestvuje da mu je dato malo. Ne krivi sudbinu. Ne kuka, niti proklinje. Ako izgubimo iz vida Božije dobro koje je uvijek oko nas i u nama samima, potcijenili smo Moć Onoga koji sve može i Bogu se licemjerno obraćamo. 

Musa a.s. dobro poznaje svoje stanje i ponizno pred Stvoriteljem priznaje blagodati koje ima. On ne pada u zamku niti pravi grešku koju čini većina ljudi pri najmanjim iskušenjima: vide samo trenutno neispunjene želje i neostvarene potrebe, a slijepi su pred očitim trajnim darovima, uspjesima i blagodatima.

Lijepo kaže jedan alim:,,On opskrbljuje i nevjernika i vjernika. I oni koji ne vjeruju imaju posao, djecu, sreću, hranu na stolu, dobiju unapređenje, kao i bolest i ozdravljenje.“

Oni koji su shrvani bolom imaju lijep primjer u dovi Ejuba a.s. koji se u nesnosnim bolesničkim mukama i tegobama, obraća Allahu džellešanuhu:  ,, I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: 'Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!' (El-Enbija 83)

Ejjub a,s, ne traži izravno od Milostivog izliječenje. On zna da Milostivi ponajbolje poznaje razloge stanja u kojem se našao. Ejjubova vjera u Gospodara je nepoljuljana. U toj skromnoj dovi koju upućuje Milostivom Ejjub a.s. ističe da on zna i da je duboko svjestan da je Allah od milostivih najmilostiviji.

Obratimo li pažnju kako ljudi reagiraju u kušnjama koje ih zadese vidjet ćemo koliko se olahko pada u očaj i gubitak povjerenja u Božije znanje i moć, u Njegovu Milost koja je iznad svakog prolaznog iskušenja.

Dove koje upućujemo u trenucima razočarenja, tuge i brige nerijetko su u znaku nepravednog osjećaja da nas je i sam Bog napustio i zaboravio. A riječ je o tome da mi Milostivom ponekad, pa čak i u ibadetima, pristupamo ultimativno, proračunato, kalkulantski. Očekujemo da  spisak  naših želja  bude ispunjen odmah i u potpunosti, ne postavljajući pitanje da li je i šta je za nas, uistinu, dobro. Naš Stvoritelj jedino zna šta je za nas dobro na oba svijeta. Mi poznajemo spoljašnost stvari, i to samo onaj dio koji osjetilima i razumom možemo dokučiti. U svijetu nadosjetilnog, Bogu jedinom poznatom svijetu u svim pojedinostima, vladaju neka druga, nama nepoznata pravila i zakoni. Koliko smo spremni tim zakonima i pravilima povinovati se, prepuštajući dragom Bogu ispravnu odluku, a da pri svemu tome budemo strpljivi, zahvalni, zadovoljni Božijom odredbom?

 Onaj koji upućuje dovu ukoliko nema ispravan stav prema Stvoritelju, njegova bi ga dova mogla još više udaljiti od Allaha džellešanuhu.

Kada je Ibrahim ibn Edhem, jedan istaknuti pobožnjak, zapao u oluju i kada su prijatelji od njega tražili da se moli za spas posade, odgovorio je: ,,Nije ovo vrijeme za molitvu, ovo je trenutak za predaju.“

Predati se Božijoj volji znači čvrsto vjerovati da Bog Uzvišeni uvijek i u svemu čini samo dobro. A dova, sama po sebi, neovisno od toga kome i kako je Milostivu prima i uslišava, podiže naš značaj i ugled pred Onim Kome se skrušeno obraćamo. „Za moga Gospodara beznačajni ste vi ako nema dova vaših...!“ (El-Furkan,77)