Povratak prirodi koja veliča i slavi Milostivog

Tema sedmice - prijeldog za hutbu: Povratak prirodi koja veliča i slavi Milostivog

„Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i onī na njima; i ne postoji ništa što ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo. On je doista blag i mnogo prašta.“ (El-Isra, 44)

Kur'an ukazuje na kosmički ritam neprestanog slavljenja Boga od strane svega stvorenoga. Planine padaju ničice pred Bogom. Zvijezde i drveće sedždu Mu čine, čak i grom, na sebi svojstven način, Njega Svemoćnoga,  slavi i veliča.

U tradicionalnoj islamskoj perspektivi sačuvano je predanje o turskom sufiji Sunbul efendiji iz XVI stoljeća koji je poslao svoje učenike da donesu cvijeća u tekiju. Dok se većina njih vratila sa finim buketima, jedan od njih, Merkez Efendi, ponudio je učtelju samo mali sasušeni cvijet, jer su, kako je rekao, ,,svi ostali bili zauzeti slavljenjem Boga, a ja ih nisam htio uznemiravati; ovaj je, pak, upravo završio svoj zikr, pa sam ga donio.“ 

Prepoznavati Božije znakove u stvorenome svijetu obaveza je razumom obdarenog Božijeg roba i namjesnika koji svjedoči Jednoću Božiju. Znakovi su toliko jasni i posvuda razasuti da će neminovno voditi do osjetilnog i srčanog osvjedočenja u Istinu. 

,,Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten? “ (Fussilat, 53)

U ovim proljetnim danima kada se priroda u mnoštvu novih oblika života posvuda budi naše oči ne smiju biti zatvorene. Širom ih otvorimo i pogled netremice usmjerimo spram neoborivih i veličanstvenih dokaza. ,,Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem“, govorio je Kant., dodajući da su to ,,zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.“ 

Pri doživljaju veličine ,,beskraja“, vlastita konačnost postaje više nego očita. 

Pri pogledu na prirodu - govore umni ljudi - gledajući u zvjezdano nebo, šumu, vodopade, široka polja, brda i doline, doživljavamo sebe kao dio velike povezanosti. Pritom postajemo svjesni kako smo s jedne strane sitni, a istovremeno i golemi (kao dio cjeline kojoj neodvojivo pripadamo) 

Za većinu ljudske povijesti stvarnost je bila priroda. U posljednjih stoljeće i po stvarnost je postala tehnika, oruđe i stvari koje je proizveo čovjek. Po nekim saznanjima čak tri četvrtine čovječanstva danas gotovo da nema nikakvog izravnog dodira s prirodom. Priroda živi svoj bogati život s kojom smo, svjesno ili nesvjesno u neodvojivoj vezi,  potpuno neovisno od našeg života.  

Prvenstveno mladi ljudi više uopće ne uviđaju zašto bi trebalo ići u prirodu.  Danas, prosječna mlada osoba dnevno provodi sedam sati pred ekranom (televizija, mobitel, laptop, tablet). Smanjuje se broj posjetilaca u nacionalnim parkovima, nekadašnja izviđačka i planinarska društva nisu ni izbliza popularna kako su popularni natjecataeljski sportovi koji nude mogućnost popularnosti i profita. Pasivna opčinjenost ekranom i ovisnost o vještačkim slikama i virtuelnoj stvarnosti udaljili su mlade od prirodnih čuda i ljepota, od raskošnih mirisa, tajanstvenih zvukova, magičnih boja, onih suptilnih manifestacija prirode koje se jedino mogu doživjetu u izravnom posmatranju rijeka, jezera, raznobojnog cvijeća i drveća. Priroda u digitalnom dobu postaje dosadnom i sumornom, jer je njenu strukturu nemoguće mijenjati po vlastitom nahođenju, niti je moguće njome autokratski upravljati. 

Dokazano je da doživljaj prirode smanjuje našu sebičnost a da učestalo uranjanje u urbane slike svakodnevice ljude čini manje velikodušnima i više sebičnima. Stara je istina: Magna civitas, magna solitudo, Veliki grad-velika samoća.

U onoj mjeri u kojoj gubimo vezu s prirodom, gubimo i vezu s drugim ljudima. Tražimo li osamu u prirodi, ondje ćemo pronaći i izlaz iz usamljenosti. Svaki boravak u prirodi popravlja raspoloženje, pomaže nam da bolje vladamo svojim osjećajima, pozitivno utiče na našu sposobnost koncentracije, smanjuje osjećaj stresa.

Priroda povećava saosjećanje s drugima. U prirodi naprosto osjećamo da smo bliže drugim ljudima i svim Božijim stvorenjima. Zaogrnuti i uronjeni u veličanstvena prirodna zdanja svim bićem osjećamo da smo i sami dio Božijeg reda stvaranja.  Prethodno navedeno, psiholozi ilustruju empirijskim pokazateljima: ,,Jedan posto više zelenila na zdravlje pojedinca ima jednako djelovanje kao i godinu mlađa dob.“ K tome, boravak u šumi smanjuje koncentraciju hormona stresa kortizola u krvi, broj otkucaja srca i krvni tlak. U prirodnom okruženju ljudi se jednostavno osjećaju uravnoteženije i bolje.

Proljeće je prilika da se vratimo prirodi. U prirodi ćemo pronaći mnoštvo svjetova koje slavi Milostivog. Ti svjetovi će nas podsjetiti da smo u zaboravu prirode, u njenom desakraliziranju, bezočnom pustošenju i bezumnom zagađenju, najveću štetu nanijeli  upravo samima sebi. 

Budući da je čovjek stvoren od Zemlje i da se na kraju dunjalučkog puta vraća u materiju od koje je stvoren, besmisleno je vjerovati da otuđenost od prirode može donijeti ičega dobroga savremenoj civilizaciji. 

Bliži prirodi, bliži smo Bogu dragome!