Spas je u džematu

Tema sedmice - prijedlog za hutbu: Spas je u džematu

„O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani!  Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravom putu istrajali.  I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići.  I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli – njih čeka patnja velika!“ (Alu Imran, 102-105.)

Prednost života u zajednici prepoznaje se u mnogim praktičnim i svakodnevnim pojavama i stanjima. Drugi nam je potreban i neophodan i u radosti i u žalosti. S drugim lakše savladavamo teškoće i podnosimo iskušenja. Bez znanja i pomoći drugoga ne bismo mogli obavljati neke egzistencijalne poslove koje podrazumijevaju različite sposobnosti, vještine i umijeća. Uz druge razvijamo svoju emocionalnu i socijalnu inteligenciju.

Budući da vuk, od cijelog stada, napada samo odbjeglu ovcu, islamski izvori stalno upućuju muslimane na džemat i zajedništvo. Podvrgavanje ličnih zajedničkim interesima, napuštanje uskih i individualnih ambicija koje su u suprotnosti sa općim dobrom neke su važne pretpostavke  za pripadništvo zajednici. Pripadnici džemata koji brinu o slozi i dobrim međuljudskim odnosima biće posebno nagrađeni na budućem svijetu. Poslanik Muhammed, a.s. divnim obećanjem džennetske nagrade podstiče muslimane na odanost i pripadnost džematu: „Ko želi mjesto u najboljem,središnjem dijelu Dženneta, neka se drži džemata, zajednice, jer šejtan je sa jednim, a od dvojice je udaljeniji.” (Tirmizi)

Lijepo je rekao jedan alim: „Nikada se čovjek nije odvojio od zajednice a da njegov vodič nije bila (samo)obmana, a zadovoljstvo sobom njegov pokretač, i da nije postao lahak plijen za svakog “lovca u mutnom”, i otkrivena posuda za svakog nasrtljivca, i nikada se čovjek nije vezao za džemat - zajednicu, a da nije postao dio „velikog tijela”, u kojem ako oboli jedan njegov organ, i ostali organi osjećaju vrućicu i nesanicu.“

Odlučna podrška džematu i izbjegavanje razdora doprinosi izgradnji međusobnog povjerenja,  i  popravljanju općeg stanja stanja u društvu. Zato je važno da pri svakom pokušaju unošenja razdora i nesloge u jednom džematu oni najodlučniji, istinitim svjedočenjem, osujete planove raskolnika. Kada se stane u zaštitu džematske sloge, potrebno je hladne glave ali toplog srca, premostiti vještački stvorene jazove i podjele i demonstrirati čvrsto jedinstvo pred svim nasrtljivcima i rušiteljima. U suprotnom, neizbježne su laži, klevete i potvore koje uvijek rezultiraju mržnjom i neprijateljstvom.

Ponajbolji ispiti istinske “privrženosti džematu”, kojim se razdvajaju iskreni od licemjernih jesu iskušenja i nedaće.  Kao što su u Poslanikovom vremenu munafici pokazali svoje pravo lice u odsudnim bitkama, iako su  su prethodno  “zaklinjali” u neupitnu  lojalnost Poslaniku, a.s., tako i danas munafici pokazuju svoju iskonsku prirodu zaklinjući se u plemenite namjere dok iskonstruisanim lažima i podvalama  pokušavaju unijeti svađe, podjele i razdor među muslimane.  

 U dva Sahiha, i drugim hadiskim zbirkama, od Ebu Idrisa el-Havlanija se prenosi da je čuo Huzejfu ibn Jemana, radijallahu anhu, da je rekao: “Ljudi su pitali Božijeg Poslanika,sallallahu alejhi ve sellem,  o dobru, a ja sam ga pitao o zlu bojeći se da ga ne doživim, pa sam upitao: “O Božiji Poslaniče, doista smo bili u neznanju i zlu, pa nam je Allah poslao ovo dobro, hoće li poslije ovog dobra biti zla?” Odgovorio je Da!” Pa sam nastavio pitati: “Hoće li poslije tog zla biti dobra?” Rekao je: “Da, a u njemu će biti i “dehan” - (natruha, ološa, škarta).” Kazao sam: “A šta je ta “natruha”?” Odgovorio je: “Ljudi koji se drže pravila mimo mog pravca i upućuju mimo moje Upute, neke od njih ćeš znati, a neke ne. (Ili nešto o njima ćeš znati, a
nešto ne!) Pa sam ga upitao: “A hoće li poslije tog dobra biti zla?” Odgovorio je: “Da, bit će pozivači s vrata Džehennema, ko im se odazove - u njeg će ga strovaliti.” Pa sam rekao: “O Božiji Poslaniče, opiši nam ih! Pa je rekao: “Ljudi naše kože koji govore našim jezikom.” Pa sam rekao: “O Božiji Poslaniče, šta mi je činiti ako me to zatekne?” Odgovorio je: “Drži se zajednice vjernika i njihovog imama!” Pa sam upitao: “A šta ako ne bude zajednice niti imama?” Odgovorio je: “Kloni se svih tih skupina pa makar ti ostalo samo da zagrizeš za panj drveta dok te takvog smrt ne zatekne.”

Briga za snagu i slogu džemata obaveza je koju ne smijemo zanemariti. Prepoznajmo i onemogućimo spletke onih koji u ime vlastite promocije i popularnosti nastoje oklevetati naše časne predvodnike i prvake. Priroda takvih egoista je da su kadri zapaliti, ako treba i tuđu kuću, samo da bi za sebe izvukli sitni šićar. Jer samo sa jakim džematom moguće je graditi povjerenje, podizati potomstvo, jačati institucije i najzad - dostići svijest o snazi i jedinstvu ummeta.

Ismaile Redži El-Faruki ideal ummet poistovjećuje sa civilizacijskim ostvarenjem sveopće solidarnosti i pravde: „Ummet je univerzalno bratstvo koje ne poznaje ni rasni ni etnički identitet. U njegovim granicama svi su ljudi jednaki i mjere se samo prema pobožnosti. Ako neko od članova stekne neko novo saznanje, njegova je obaveza prenijeti je na druge. Ako neko stekne hranu ili konfor, njegova je obaveza podijeliti to s drugima. Ako neko uspije, uznapreduje i postane bogat, njegova je obaveza pomoći drugima da postanu isto.“