Popravi koliko možeš, a uspjeh tvoj zavisi samo od Allaha

Tema sedmcie - prijedlog za hutbu: Popravi koliko možeš,  a uspjeh tvoj zavisi samo od Allaha

Poslanik Šuajb, a.s., svoje sunarodnjake iz naroda Medjen koji su živjeli udobnim i lagodnim životom posebno opominje da ne smiju krivo mjeriti i vagati. Osim što  zakidaju na vagi, varaju na litri i na kantaru, oni prave zasjede na putu, presreću putničke karavane, otimaju imovinu, zastrašuju i pljačkaju ljude; jednom riječju- na Zemlji nered čine.

Uporno se oglušuju o sve savjete i opomene Allahovog poslanika Šuajba, a.s. Ismijavaju ga i izruguju mu se na njegovom neznatnom društvenom utjecaju i statusu, prijete mu da će ga, ako nastavi da ih ometa u njihovim iskvarenim navikama i devijacijama, kamenovati i iz grada protjerati. Allahova kazna kojom su upozoravani uskoro se ostvarila i  obistinila: ,, I kad je stigla Naša zapovijed, izbavili smo, Našom milošću, Šuajba i ostale koji su s njim vjerovali, a one koji su činili nasilje zahvatio je 'onaj krik' tako da su nepomični u svojim domovima ostali. (Hūd, 94.)

Ibn Kesir veli da  je Allah, džellešanuhu, na stanovnike Medjena spustio više kazni istovremeno: žestok potres, krik koji je utrnuo glasove, i oblak iz kojeg su na  grješnike neprestano i sa  svih strana padale vatrene varnice.

Šuajbova a.s. ustrajnost u upućivanju na dobro pruža izvanrednu inspiraciju i motivaciju za moralno djelovanje u korumpiranim društvima i u zajednicama koje su izgubile ispravni moralni kompas i orijentaciju. Njegov pojedinačni odgovor na kolektivnu izopačenost može biti svijetla nit vodilja svima koji se nemire sa sistemom poremećenih vrijednosti kada samo zbog toga što se masovno i javno krše Allahove zabrane u društvu,  vremenom nenormalno i zabranjeno postaje normalno i dozvoljeno.

Šuajb a.s., kao i poslanici prije i poslije njega, iza sebe kao podršku u ispravnom moralnom djelovanju nije imao nijedan oslonac u tadašnjem društvenom sistemu. On nije imao nimalo razumijevanja od sunarodnjaka, niti je uspijevao da zadobije njihovo minimalno povjerenje i strpljenje da ga  formalno saslušaju šta govori. Iza njega nije stajala ni policija, ni mediji, ni sudstvo, ni administracija. Njegov jedini  pouzdan oslonac bila je čvrsta vjera u Jednog Boga, a najjače oružje u borbi sa porocima u društvu bili su nepoljuljana moralna savjest i dosljednost u upućivanju na dobru.

I pored brojnih prepreka i ograničenja u svojoj misiji, Šuajb, a. s., nije posustajao u svojoj misiji. Nije posezao za silom, niti je pozivao na nasilje. Nije nikoga proklinjao. Znao je da uspjeh njegove misije ovisi o Bogu  i bio je duboko svjestan vlastite odgovornosti. Uprkos sveprisutnom nemoralu, nije odustajao od činjenja dobra u okviru vlastitih mogućnosti, znajući i vjerujući da mora učiniti samo onoliko koliko objektivno u može. Ni manje, ni više od toga.

Šuajbov. a.s., princip moralnog djelovanja aksiomatski vrijedi za svakog muslimana koji teži moralnoj reformi i društvenom preporodu: ,, ...Ne želim ja ništa osim da, koliko mogu, popravim, a uspjet ću samo ako to Bog htjedne, na Njega se oslanjam i Njemu se s pokajanjem obraćam.“ (Hūd, 88)

Etičko postupanje po Šuajbovom, a.s., načelu- popravljam koliko mogu- oslobađa čovjeka od odgovornosti za sve ono što uprkos iskrenom nijjetu nikako ne može učiniti, za sve ono što nije u zoni naše odgovornosti, za sve što prevazilazi naše ograničene mogućnosti. Istovremeno, Šuajbova, a. s. samospoznaja - uspjeh moj zavisi od Boga- štiti čovjeka od zanesenosti uspjehom, štiti ga od trijumfalizma, umišljenosti i arogancije. Muslimani koji crpe nadahnuće za moralnom obnovom nikada uspjehe u misiji ne pripisuju samo sebi, već prje svega Božijoj milosti, dok u trenucima iskušenja i razočarenja ne gube nadu i na padaju u očaj. Poput Šuajba, a.s.  u naizgled unaprijed izgubljenoj bici za moralne vrijednosti u nemoralnom društvu pronalaze utjehu u osvjedočenju da su sami učinili onoliko koliko su, zaista, mogli.