Milost svjetovima

Tema sedmice - prijedlog za hutbu: Milost svjetovima

Iako se u islamskim izvorima učestalo naglašava individualna odgovornost za učinjena djela, nemoguće je ustvrditi kako je, analogno tome,  ideal islama -pojedinačno spasenje. Činjenica je da muslimani u svojim dovama  nikada ne mole samo za ličnu uputu i spas. U dovama se usrdno moli za spas roditeljima i svim vjernicima. S druge strane, muslimanima je potpuno nepoznato učenje o izabranom narodu.

Mjesec rebiu-l- evvel je prilika za podsjećanje kako muslimanima nije svojstveno prisvajanje i svojatanje velikih Božijih darova poput Njegove milosti i upute. Bogu   islamu je - Gospodar svih svjetova i svih stvorenja, kao što je Pečatni Poslanik- Milost svim svjetovima: „A tebe smo (Muhammede) samo kao milost svjetovima poslali“ (El-Enbija’, 107.)

Na osnovu ovako široko postavljenih postulata islamskog svjetopogleda, muslimani ne smiju gubiti univerzalnu perspektivu vlastitog vjerovanja. Kao najveće dobro i interes čovječanstva, Božiju poruku ljudima sadržanu u tevhidu kao centralnom učenju islama, nužno je dostaviti i približiti svakom čovjeku u njenom najizvornijem obliku lišenom ideoloških iskrivljivanja.

S druge strane, čovjek je jedino biće u cijelom univerzumu sposobno za stalno duhovno napredovanje i sazrijevanje. Melekima je takva mogućnost uskraćena: ,,Svakome od nas mjesto je određeno.” (Es-Saffat 164)

Komentatori Kur’ana  ove neslućene kapacitete čovjeka u njegovom potencijalnom duhovnom uzdizanju objašnjavaju na sljedeći način: ,, Čovjek se razlikuje od meleka po tome što se uzdiže sa stepena na stepen. On se neprestano približava Allahu džellešanuhu, i zadobija sve veću blizinu, dok su vrata približavanja meleka zatvorena. Svako od njih ima svoj položaj na kojem stoji i ibadet kojim je zaokupljen.

Imajući u vidu jedinstvene duhovne mogućnosti čovjeka, muslimani u vjerovanju i izvršavanju propisa svoje vjere ne smiju biti sebični i pohlepni očekujući svu Milost i Uputu samo za sebe niti smiju sebi dozvoliti da njima ovlada osjećanje superiornosti, bezgrješnosti, apsolutne duhovne dominacije nad drugima.

Budući da samo Bog upućuje, naša djela i odluke trebaju biti takvi da računamo na to da i drugi mogu i trebaju biti upućeni. Budući da samo Bog zna krajnje namjere ljudskih djela, naše razumijevanje grijeha ljudi neophodno je izdići iznad formalne osude i prezira.

Kao iskreni vjernici, ne možemo se naslađivati tuđim grijesima, niti sumnjati u iskreni čin pokajanja čak i onih koji su dugo vremena griješili i i bili na stranputici.

Jedna istaknuta ličnost iz druge muslimanske generacije Ibrahim Nehai bio je slijep na jedno oko, a njegov učenik Sulejman ibn Mehran bio je slabovid. Jedanput su se njih dvojica u Kufi zaputitli prema džamiji, pa je Ibrahim nakon nekog vremena svom učeniku rekao: ,, Sulejmane, bilo bi dobro da ne idemo zajedno – bolje bi bilo da ja idem jednim, a ti drugim putem.?!

Ako nastavimo ići zajedno, bojim se da bi prosti ljudi mogli kazati:,,Ćorav  vodi slabovidnoga, pa nas tako ogovoriti i zaraditi sebi grijeha?! Sulejman mu je na to rekao: ,,Ebu Imrane, šta ti fali da od tog njihovog postupka ti imaš nagradu a oni grijeh!  Subhanallah, reklao je Ibrahim. ,,Bolje je da se sačuvamo i mi i oni, nego da mi budemo nagrađeni, a oni kažnjeni.”

Muhammedovo a.s., poslanje je snažno podsjećanje da Milost Božija koja je sa njegovim Poslanstvom zadobila karakter planetarnog dobra nije i ne može biti ničiji vlasništvo i pojedinačna privilegija. Tu ,,milost svjetovima”, snažna metafora ogromnog duhovnog dobra koje Allahov Miljenik donosi svojim učenjem i najvišim etičkim vrlinama muslimani su dužni dostojno i dostojanstvo predstaviti ljudima. Umjesto što tu ,,milost”  ponekad skrivaju vlastitom sebičnošću i umišljajem da na nju imaju apsolutno pravo.