Aktuelno (arhiva)

Piše: Ekrem Tucaković 

Posljednjih godina javnost u našoj državi često je svjedočila žučnim raspravama o slobodi i legalnosti iznošenja stavova i mišljenja vjerskih zajednica i njihovih predstavnika o različitim društvenim pitanjima u javnom prostoru. Često su izricane teške i vrlo grube osude na račun vjerskih autoriteta, optužbe da oni izlaze izvan prostora njihovih nadležnosti i da time ugrožavaju sekularni karakter države. Naročito je taj udar bio usmjeren na Islamsku zajednicu, kako od strane nekih medija tako i od pojedinih političkih partija i nosilaca državnih funkcija. Još su svježe medijske hajke iz 2008., 2009. i 2010. godine protiv Islamske zajednice, zatim ocjene rukovodstava pojedinih političkih partija ili, pak, izjave srpskih političara o aktivnostima Islamske zajednice. 

Da li je javni prostor u našoj državi toliko uzak, ideološki ekskluzivan i specifičan, ili privatiziran pa da ne može primiti stavove vjerskih zajednica? Štaviše, nameće se pitanje da li je sloboda izražavanja univerzalno ili partikularno pravo, da li se odnosi na sve članove ljudske zajednice ili su neki isključeni iz tog prava? Sljedstveno tome, jesu li vjerske zajednice i njihovi predstavnici dio društva na koje se, inače, odnose zakonski propisi, pa time i uživanje prava, ili se vrši selektivan pristup kada je riječ o pravima? 

Temeljno pravo

Sloboda mišljenja i izražavanja spada u temeljno pravo svakog čovjeka garanitirano svim mjerodavnim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima. Opća deklaracija Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima u članu 19 ističe: „Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; ovo pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez vanjskih pritisaka, te slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice." Također, Povelja Europske unije o temeljnim pravima iz 2000. g. u članu 11 garantirajući slobodu izražavanja, ističe da se u tu slobodu ne može miješati javna vlast. Važna činjenica koja proizlazi iz ovih instrumenata jeste da se sloboda izražavanja ne može selektivno primjenjivati, jer svako na nju ima pravo i ne može se praviti diskriminacija na način da se nekima to pravo daje, a drugima, recimo vjerskim zajednicama i njihovim predstavnicima, uskraćuje ili ograničava. Drugo, međunarodni standardi po pitanju slobode izražavanja su općeg karaktera, odnosno ne tretiraju vjeru i vjerske zajednice kao zasebnu kategoriju društva, nego uzimaju u obzir društvo u cjelini, dakle za iskazivanje vjerskih stavova u javnosti nema posebnih uvjeta i razlike u odnosu na bilo koju drugu društvenu grupu. Treće, državna administracija ili javna vlast ne može se tek tako miješati i ulaziti u sferu slobode izražavanja pojedinaca i zajednica, ograničavati njihove slobode, osim u slučajevima koji su nužna potreba demokratskog društva. Evropska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama u članu 10, koji se odnosi na slobodu izražavanja, obrazlaže da ostvarivanje slobode izražavanja, obzirom da je vezano za dužnosti i odgovornosti, „može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javne sigurnosti, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija primljenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva." Ono što je potrebno posebno naglasiti jeste da svako ograničenje slobode izražavanja mora biti ustanovljeno na zakonu, imati jasnu svrhu i potrebu demokratskog društva. Bilo kakvo ograničavanje slobode izražavanja ne može biti nečiji hir, lični stav ili procjena, jer sloboda izražavanja je izvorno, temeljno pravo čovjeka, a ne milostinja i nečija dobra volja. Također, Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini u članu 7 utvrđuje slobodu očitovanja vjere i uvjerenja i precizira da vjerske zajednice mogu „svakodnevno u javnosti iznositi i zastupati načela svoje vjere ili uvjerenja i prema njima se ravnati".  

Prema tome, vjernici pojedinačno i vjerske zajednice institucionalno imaju pravo u javnosti iznositi svoja uvjerenja i stavove koji održavaju načela njihove vjere, bilo u vidu promocije, slaganja ili neslaganja, kritike ili afirmacije, svojevrsne zadrške, nadanja ili strahovanja. Isto tako, vjernici i vjerske institucije na temelju demokratskih standarda i zakona imaju mogućnost da iznose mišljenja i ocjene o različitim društvenim pojavama, ne samo vjerskim pitanjima. Oni tu mogućnost mogu koristiti ili ne, ali im to pravo, shodno općeprihvaćenim standardima, međunarodnoj demokratskoj praksi i važećim domaćim zakonskim propisima, niko ne može osporiti ili ih u uživanju prava spriječiti. 

Područja preklapanja i saradnje

Pored tumačenja vjerskih načela i pitanja vezanih isključivo za rad i organizaciju vjerskih zajednica, u svakodnevnom životu jednog društva mnoga su područja dodira, preklapanja, zatim od obostranog interesa ili potencijalne saradnje gdje doprinosi i stavovi vjerskih zajednica mogu biti plodotvorni. Opće stanje u društvu, posebno ako su u njemu ukorijenjene društvene pošasti i moralne devijacije poput mita, korupcije, socijalne i ekonomske nepravde, razvrat i moralna tupost društva, po osnovu načela vjere i pozicije građanina ove zemlje, duboko se tiču vjerskih autoriteta i zajednica. U političkoj sferi ne može se biti ravnodušno na uspostavljanje mehanizama nekorektne političke utakmice, neizvršavanje datih obećanja i preuzetih obaveza, ignoriranje općeg interesa i potreba svakog čovjeka. Pitanja sigurnosti i mira, zadovoljavanje nacionalnih prava i potreba naroda spadaju u područja u kojima građani, pojedinačno i institucionalno, trebaju sudjelovati, jer ih se to tiče i od njih se traže određene obaveze i angažman. Također, na društvenom planu vjerske zajednice imaju posebnu obavezu u onim pitanjima koja se odnose na kršenje vjerskih prava i njihove zaštite. Ukazivanje na takve postupke ili zahtjevi za promišljen postupak u slučajevima koja zadiru u prava i osjećanja vjernika ne može se karakterizirati miješanjem u nadležnost države. Stoga, razmišljanje o spomenutim i mnogim drugim pitanjima, te javno plasiranje tih razmišljanja, bilo sa pozicije vjerske zajednice ili vjernika-građanina, onome kome je stalo do općeg interesa, slobode i napretka društva, može biti samo dobrodošlo, a ne prijetnja. Ako u tome neko vidi prijetnju svojim interesima, radi se o pojedincima ili grupama koje zagovaraju neslobodu, nejednakost i vlastiti ekskluzivitet, što je u konačnici štetno za razvoj demokratskog društva. 

Možda ponekad može biti zbunjujuća dvojnost pojavnosti vjerskog autoriteta u javnosti: pozicija predstavnika vjerske zajednice i građanina društva u kojem živi. Podsjećanja radi, vjerske zajednice, njeni članovi i vjernici svoje obaveze i prava građanstva ispunjavaju i stječu na različite načine, plaćaju poreze i doprinose državi, izvršavaju druge zakonom propisane obaveze. S druge strane, zar i drugi građani koji se ne izjašnjavaju vjernicima, na način pripadnosti konkretnoj zajednici, kao i predstavnici nevjerskih organizacija ne nastupaju u mnogim društvenim procesima s pozicija dvojnosti ili višestrukosti svojih identiteta i društvenih pozicija? Svaki čovjek u društvenim procesima sudjeluje, u najmanju ruku, s dvije pozicije: pozicije građanina i pozicije ideološkog, političkog, profesionalnog ili nekog drugog interesa, opredjeljenja ili orijentacije. Pored toga što je građanin određene države, čovjek u isto vrijeme pripada određenoj etničkoj grupi, profesiji, član je ili simpatizer neke političke i društvene opcije, možda član nekog udruženja, nevladine organizacije i sl. Prema tome, ovaj argument nema dovoljnu vjerodostojnost, a pored toga podstiče diskriminirajuće odnose u društvu. Tražiti reduciranje jednog od svojih prirodnih i legitimnih identiteta nije prihvatljivo.    

Isto tako, jedna od odlika savremenog razvoja demokratskih društava ogleda se kroz stimuliranje jačanja pozicije civilnog društva i općenito nevladinog područja. U izvjesnom smislu vjerske zajednice imaju specifičan oblik nevladinog sektora koje obavljaju mnoge društveno korisne poslove i popunjavaju onaj prostor koji država ne može, ne stiže ili sa njima dijeli. I s te pozicije sloboda izražavanja je neupitna, a sve drugo bi, mimo te slobode, vodilo diskriminaciji. 

Pokušaj polariziranja

Naravno, svaka sloboda pretpostavlja i odgovornost, a sloboda iskazivanje mišljenja traži uvažavanje osobnosti i dostojanstva drugog čovjeka, govor oslobođen vrijeđanja, jezika mržnje i vulgarnosti. Bez sumnje, izlazak u javni prostor neminovno podrazumijeva prihvatanje određenih pravila koja su tu uspostavljena, između ostalog, prihvatanje odgovornosti za efekat i moguće posljedice koje proizvodi izrečeni stav. Također, dobro je da javnost izloži kritičkom propitivanju i vrednovanju sve plasirane ideje i ponude na javnom tržištu. Javnost je tržište na koje se plasiraju raznovrsne ideje, stavovi, mišljenja, rješenja i u toj oštroj konkurenciji i ravnopravnoj tržišnoj utakmici očekivati je da ima prohodnost i dovoljnu podršku samo ono što je nabolje i najkorisnije, odnosno što osigurava uravnotežen razvoj društva i održava njegove sveukupne potrebe. Zašto bi vjerske zajednice bile isključene sa toga tržišta ili im se nametala neravnopravna konkurencija, posebni uvjeti i dozvole? 

Proteklih godina medijski, a dijelom i politički sektor, kroz kontinuirane kampanje, uložio je stanovite napore u pokušaju društveno destruktivnog polariziranja najšire javnosti i vjerskih zajednica i njihovih predstavnika, posebno Islamske zajednice. Negativno usmjerene i ostrašćne polemike, izvještaji, izjave i medijski sadržaji podsticali su netrpeljivost, nerazumijevanje i predrasude, pri čemu su bezobzirno žrtvovani međunarodni standardi, demokratska praksa i zakonske odredbe o slobodi religije, slobodi izražavanja i nediskriminaciji, kao i tako potrebni ambijent kulture dijaloga i uvažavanja sagovornika. Sve to je pokazalo da našoj javnosti još uvijek nedostaje potrebni nivo senzibiliziranosti za stavove i mišljenja vjerskih zajednica, s jedne, i da javnim prostorom dominiraju i uglavnom ga kreiraju faktori koji nose lični animozitet i negativni naboj prema religiji ili podcjenjuju i marginaliziraju njene vrijednosti, s druge strane. Takav ambijent onemogućava prirodan i zdrav razvoj vjerskih zajednica u kojem će one razvijati svoju univerzalnu dimenziju solidarnosti i rada za dobro, prepoznavanja u patnji i potrebi svakog čovjeka svoju patnju i potrebu. Ne može se očekivati oslobađanje tih aspekata vjere u društvu linča i pritisaka.

Piše: dr. Mehmed Mešić

Evidentno je da Husein Đozo pripada grupi islamskih učenjaka koji su dali nemjerljivi doprinos razvoju islama i njegovih reformi, a posebno u tefsiru kao temeljnoj islamskoj znanosti na našim prostorima. Čitav njegov rad može se pozicionirati kao želja za reformama koja je svakako u sebi imala ideju modernističke orijentacije, inspirisana idejama vjerskog modernizma čuvenih alima Egipta poput: Muhammed Abduhua, Rešid Rida`a, Mustafe Meragija i mnogih drugih značajnih alima koji su na islam gledali kao živu ideju koja mora da bude prisutna gdje god se čovjek nalazio i koja mora da se primjećuje.

Sve ideje i pitanja, kao i naučni radovi kojim se Đozo bavio, bili su aktuelne prirode koja je u sebi nosila intenciju napretka, prosperiteta ummeta i muslimana, koji su bili s jedne strane potlačeni, s druge strane izloženi taklidu (slijepom slijeđenju) i mnogim drugim unutarnjim previranjima, koja su bila osnovni razlozi dekadence muslimana. Nema tog učenjaka sa naših prostora da je sa većim entuzijazmom govorio protiv taklida (slijepog slijeđenja) nego što je to bio Husein Đozo. Po Đozinom mišljenju, taklid je uzrok nastanka mezheba (pravaca). On je bacio muslimane u dekadencu iz koje se ni dan-danas nisu izvadili. Ili, ako slobodnije možemo reći, veliki dio muslimana i dan-danas živi u taklidu (slijepom slijeđenju). I zato čitava Đozina filozofija jeste pokušaj izbavljenja ummeta iz mraka taklida. Ono što je žalosno, Đozo kod mnogih nije dovoljno naišao na razumijevanje, te su zato mnogi uzeli njegove poruke i analize kao rješenja i zbog toga je efekat njegove razrade islamske misli izgubio na jačini. Đozo je  u svim svojim govorima i pisanjima zagovarao, teoretski i praktično, obnovu ili reformu. Kao što sam već spomenuo, ova Đozina ideja je od strane mnogih protumačena kao korak od vjere, a ne ka vjeri.

U Đozino doba govoriti o reformama islamskih ideja, rješenja, inovacija, bilo je vrlo nezgodno, izgledao je kao čudovište koje hoće nešto novo i u njega je bio uprt prst.

Đozo je govorio o reformama jer je vidio stanje muslimana i njihovo pogrešno poimanje vjere i njenih propisa i načela. Đozo se susretao sa nizom problema prilikom pokušaja tumačenja svojih reformi. Bila je to, s jedne strane, karakteristika naših generacija da pogrešno tumače vjeru, a s druge strane smatrali su onoga ko pokušava tumačiti islam na reformatorski način da odudara od principa vjere.

Đozo je svakako bio nezadovoljan pasivnim odnosom muslimana prema islamu i njegovim živim idejama, pa je često govorio da ono što danas radimo nema ništa zajedničko i ništa slično sa pravim islamom.

Đozo je strogo bio protiv mišljenja koja su tada zauzimala vidno mjesto među muslimanima, kao što je pitanje nerada u islamu, letargije, kao i mišljenja da su vjera i nauka dva nepomirljiva neprijatelja, te mišljenja da je neznanje temelj ibadeta, apstinencija od svakog javnog djelovanja, kao i svaki oblik nerada.

Zar sve ove stvari možemo nazvati islamom i ne boriti se protiv njih i ne mijenjati ih?

Da smo jasni kada govorimo o promjenama - čista nauka islama i njegovo izvorno učenje ne trpe promjene i ne podliježe zakonima promjene.

U to kontekstu Uzvišeni Allah kaže: 

{سنة الله في الذين خلوا من قبل و لن تجد لسنة الله تبديلا}

„Prema Allahovu zakonu koji je vrijedio za one koji su bili i nestali! A ti nećeš u Allahovom zakonu izmjene naći." (Al-Ahzab, 62) 

{فلن تجد لسنت الله تبديلا و لن تجد لسنت الله تحويلا}

„U Allahovim zakonima ti nećeš naći promjene, u Allahovim zakonima ti nećeš naći odstupanja." (Fatir, 43)

Sve što je Božje savršeno je i ne podliježe nikakvim promjenama, a i nema potrebe za mijenjanjem. Đozo, kada govori o promjenama, navodi cilj tih promjena, pa kaže: „Cilj promjena je samo usavršavanje."

Kao što je svim učenim ljudima poznato, principi i učenja islama ne mogu nikada biti predmetom izmjena, niti promjena, jer bi to demantovalo njihovu apsolutnu savršenost.

Da bismo problematiku promjena i reforme u islamu bolje razumjeli, citirat ćemo velikog islamskog učenjaka šejh Muhammed Abduhua koji, raspravljajući o ovoj problematici u svom čuvenom djelu „Islam i kršćanstvo", kaže: „Cijela moja mukotrpna borba i težnja svih mojih nastojanja kretale su se oko dvije stvari: oslobođenje ljudske misli od okova taklida (slijepog slijeđenja) i poimanje islama u duhu prvog, drugog i trećeg stoljeća. Iz toga slijedi smisao reforme čišćenja islama od svega onoga što se tokom vremena, pod raznim utiscima, uvuklo u njega i postalo njegovom sadržinom, a ustvari stoji u opreci s njegovom čistom naukom i drugo: samostalno i direktno proučavanje vjere." (Drugi dio biografije šejha Muhammeda Abduhua, str. 641)

Jedan od vrlo poznatih islamskih učenjaka Sejjid Džemaluddin Afgani, kada je upitan o cilju njegovog reformističkog pokreta, imajući u vidu da je islam zaštićen s Božje strane od bilo kakve izmjene, kaže: „Cilj našeg vjerskog pokreta je predstaviti islam onakvim kakav jeste, a eliminisati ono što su mu ljudi imputirali i što ga predstavlja u krivoj slici. Trudimo se da dokažemo da kada i kadar ne znači ostaviti svako nastojanje za bolju budućnost i oko spašavanja iz ovog opasnog stanja. Isto tako hoćemo da upozorimo muslimane da je njihovo tumačenje hadisa koji govore o pokvarenosti zadnjih vremena, sa sugestijom za povlačenjem iz života i apsolutnim distanciranjem od tih tokova, posve pogrešno."

Po Đozinom tumačenju, reforma u islamu znači neodstupanje od njegovih velikih ideja. Velika je i neoprostiva greška, kako kaže Đozo, „smatranje idžtihada od strane velikog dijela uleme udaljavanjem od vjere, a ne približavanje njoj".

Po Đozinom mišljenju idžtihad nas upućuje na dvije vrlo važne stvari: Prvo - principi Kur'ana sadrže vječite i apsolutne  istine, koje su podesne za sva vremena i sve strane svijeta, kako je to javno podržao Kongres pravnika održan u Lahaju 2-6. septembra 1932. god., ustvrdivši da islamskom pravu ne manjka ništa što bi ga moglo učiniti nepodesnim da ostane vrelom svjetskog prava i drugo - Svemogući svojom pravednošću je obdario i nas i one poslije nas najvećom počašću, naime, da možemo direktno iz Kur'ana uzimati Njegove propise i upute.

Zar poslije svega ovoga da živimo u zabludi?

(www.islamskazajednica.org)

Piše: Ekrem Tucaković 

Sloboda mišljenja, savjesti, religije i uvjerenja su temeljna ljudska prava garantirana svakom pojedincu putem svih instrumenata zaštite ljudskih prava na međunarodnom i regionalnom nivou. Također ovo pravo je osnaženo brojnim drugim instrumentima o ljudskim pravima koji se odnose na prava posebnih, potencijalno osjetljivih, grupa kao što su žene, djeca, migranti, zarobljenici i sl. S druge strane, zaštitu ovih prava podržavaju i mnoge druge norme koje su usmjerene protiv diskriminacije pojedinaca na osnovu njihove religije. Isto tako, zaštita slobode religije i uvjerenja osigurana je i kroz međunarodne norme koje nalažu zaštitu manjina i manjinskih prava. Čini se da je ljudsko društvo, naročito posljednjih decenija, prepoznalo važnost slobode savjesti, religije i uvjerenja kao temeljnih odrednica slobode ljudske ličnosti i neodvojive potrebe svakog čovjeka za puninu njegovog života. 

Temeljni dokument o slobodi religije na koji se naslanjaju sve ostale međunarodne i regionalne norme predstavlja član 18 Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda iz 1948. godine: "Svako ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da se mijenja vjera ili uvjerenje i slobodu da se, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje poučavanjem, praktičnim vršenjem, bogoslužjem i obredima." Također Komitet Ujedinjenih nacija za ljudska prava, dajući pojašnjenja u vezi ovog člana, ističe da sloboda mišljenja, savjesti, religije ili uvjerenja ne podliježe nikakvim ograničenjima i da su „ove slobode bezuvjetno zaštićene". S druge strane, Deklaracija o eliminaciji svih oblika netolerancije i diskriminacije na osnovu religije i uvjerenja, usvojena 1981. godine od strane UN-a, pojašnjava da termin "netolerancija i diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja" znači svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti na temelju vjere ili uvjerenja i ima za cilj ili kao učinak poništenje ili umanjenje vrijednosti priznanja, uživanje ili ostvarivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda na ravnopravnoj osnovi. Deklaracija od svih država traži poduzimanje efektivnih mjera u cilju sprječavanja i eliminiranja diskriminacije na temelju religije u svim područjima građanskog, ekonomskog, političkog, društvenog i kulturnog života, priznajući pravo roditeljima i starateljima na vjerski odgoj djece u skladu sa njihovim uvjerenjima. 

Nadalje, važan dokument predstavlja Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda koja u članu 9 potvrđuje nepovredivost prava na slobodu mišljenja, savjesti i religije,  zatim slobodu manifestiranja religije pojedinačno ili u zajednici sa drugima, javno ili privatno, u bogoslužju, poučavanju, praktičnom vršenju i obredima. 

U međunarodnim dokumentima o slobodi religije naglašavaju se dva ključna područja. Sloboda savjesti i religije kao ličnog uvjerenja i izbora koje se ne smije i ne može ničim ograničiti i sloboda manifestiranja religije koja u određenim prilikama može biti predmet ograničenja. U ovim dokumentima se ta distinkcija pravi kao interna sloboda (forum internum) i eksterna sloboda (forum externum), odnosno zaštita slobode savjesti i religije nije u potpunosti identična ili na istoj snazi sa slobodom manifestiranja religije, mišljenja i uvjerenja. Naime, temeljni međunarodni instrumenti koji potvrđuje da svako ima slobodu mišljenja, savjesti i religije ističu da je ta sloboda apsolutna i ne može biti predmet ograničenja ni na koji način. Prema ovim dokumentima interna sloboda prava na savjest i uvjerenje ne može se nikada ograničiti od strane države. Sloboda savjesti i uvjerenja je lični prostor, područje zabranjeno za intervenciju države ili bilo kojeg drugog organa, grupe ili pojedinca. 

Ograničavanje slobode

Eksterna sloboda (forum externum), tj. prakticiranje vjere, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, u učenju, praksi, bogoslužju i obredima obuhvaća veoma širok spektar i preklapa se sa mnogim poljima ljudskih aktivnosti. Oboje je zaštićeno i pojedinačno i zajedničko manifestiranje vjere, kao i javno i privatno. Tek sa manifestacijom vjere, njenim prakticiranjem ulazi se u društvenu interakciju, prelazi se iz sfere ličnog i privatnog u društveni, zajednički ambijent, koji se ne mora, ali može ticati i drugih ljudi sa kojima živimo ili se susrećemo. Ta manifestacija naših uvjerenja, ne samo religijskih, može biti predmet reakcija okoline, pojedinaca, države i sl. Obzirom na tu činjenicu, prema prihvaćenim međunarodnim standardima, manifestacija vjere može biti ograničena ali pod striktno određenim uslovima. 

Međutim, stanovita poteškoća se javlja kod definiranja pojma „manifestacija" religije, tj. da li se sve aktivnosti motivirane nekim uvjerenjem nužno mogu okvalificirati pojmom "manifestacija" religije i na taj način potpasti pod instrumente legalne međunarodne zaštite. Jer, međunarodni instrumenti samo štite "manifestaciju" religije i uvjerenja koja je sadržana ili čine je "bogoslužje, obred, praksa i učenje" (worship, observance, practice and teaching). Za mnoge vjernike njihova uvjerenja mogu utjecati na njihove postupke i ponašanje u različitim sferama života, moguće je da im je to važno, ali isto tako je moguće da se to neće uopće smatrati manifestacijom njihove religije ili uvjerenja koje će im pružiti zaštitu shodno predviđenim međunarodnim standardima. 

Međunarodni instrumenti kojima se grantira sloboda manifestiranja religije ili uvjerenja dopuštaju intervenciju države i određena ograničenja pod unaprijed definiranim uslovima. Deklaracija UN o eliminaciji svih oblika netolerancije i diskriminacije na osnovu religije i uvjerenja iz 1981. godine naglašava da sloboda iskazivanja religije ili uvjerenja može biti predmet ograničenja jedino pod uslovima koji su  "propisani zakonom i koji su nužni za očuvanje javne sigurnosti, reda, zdravlja ili morala ili temeljnih prava i sloboda drugih" ljudi. 

S druge strane, Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u stavu 2 člana 9, takoder prihvata moguća ograničenja slobode manifestiranja religije također pod uslovom da je takvo što propisano zakonom, ali uvodi i još jednu dodatnu mjeru, da su takva ograničenja "neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, radi zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih". Dakle, svako ograničenje mora biti utemeljeno na zakonu, i također mora proizilaziti iz neophodne potrebe demokratskog društva, pretpostavka je da je društvo demokratsko, a radi očuvanja javne sigurnosti i ostalih nabrojanih ciljeva. Dakle, ograničenja se mogu primijeniti samo za one svrhe koje su zakonom propisane i to mora biti u direktnoj vezi i proporcionalno sa tim specifičnim potrebama koje su predviđene. Važno je naglasiti da se ograničenja ne mogu nametnuti radi diskriminatorskih ciljeva ili se primjenjivati na diskriminatorski način. 

Uloga države

Država je obavezna da poštuje i osigura svim pojedincima pod njenom jurisdikcijom pravo na slobodu religije bez pravljenja ikakve razlike kao što je rasa, boja kože, pol, jezik, religija ili uvjerenje, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili drugo porijeklo, ekonomski status, rođenje ili, pak, bilo koji drugi status. Štaviše, država je obavezna da putem zakonodavstva osigura da se rizik od predrasuda svede na najmanju mogući mjeru ili potpuno eliminira. 

Pitanje religijskog ekstremizma i državne sigurnosti posljednjih godina posebno je došlo do izražaja na globalnoj razini. Temeljno je pitanje kako država može i treba razumljivo i prikladno odgovoriti na one postupke grupa ili pojedinaca koji svoje aktivnosti predstavljaju činom koji se vrši u ime religije, bez obzira da li je njihova motivacija iskreno religijska ili politička. Pored toga što država može posezati u suprotstavljanju ekstremizmu racionalnim mjerama i na racionalan način odgovoriti istinski opasnim i nasilnim grupama, država može koristiti retoriku ekstremizma ili zakonodavstvo da uguši legitimno religijsko izražavanje ili uzeti za cilj grupe čije vjerovanje može biti samo različito ili neobično. S tim u vezi za zakonodavstvo je važno da se fokusira na istinske prijetnje i bez prekomjerne sile od strane države za gušenje nefavoriziranih i neobičnih grupa. Naime, preporuka je da se zakonodavstvo usmjereno na borbu protiv terorizma ne smije koristiti kao izgovor u ograničavanju legitimnih religijskih aktivnosti. Također, međunarodni instrumenti o slobodi religije u kontekstu pitanja nacionalne sigurnosti potenciraju važnost da se zakonski propisi ne koriste i ne ciljaju vjerske organizacije koje nisu umiješane u nasilne radnje. Država ne smije koristiti prisilu radi umanjenja nečije slobode religije ili uvjerenja, koristiti prinudu da se nagovara neko da promijeni vjeru ili uvjerenje ili sprječava da se to učini. 

Isto tako, država mora ostati neutralna i nepristrasna u odnosu na različite religijske prakse, što znači da ne smije uzimati ničiju stranu u religijskim raspravama. Kada je suočena sa religijskim sukobima uloga države nije da briše uzroke tenzija eliminirajući pluralizam nego da osigura da suprotstavljene strane toleriraju jedna drugu. U legislativi vezanoj za položaj i strukturu religijskih zajednica princip neutralnosti traži da se država isključi iz procjene legitimiteta religijskih uvjerenja ili načina na koji će ta uvjerenja biti izražena. Poduzimanje mjera od strane države kroz favoriziranje posebnog lidera ili specifičnog organa podijeljene vjerske zajednice predstavlja očigledno kršenje slobode religije.

Bosanski muslimani, Bošnjaci, zahvaljujući nadljudskoj hrabrosti i čudu bosanskog otpora uspjeli su se očuvati i opstati na ovim prostorima. Također, najveća zasluga i za očuvanje Bosne i Hercegovine u njenim prirodnim granicama pripada Bošnjacima.

Opširnije

U Reterdamu je 13.02.2011. godine je obilježena 20-godišnjica od osnivanja prvog našeg džemata u Nizozemskoj, džemata „Selam" koji se nalazi u ovom holandskom gradu. Pored brojnih domaćina manifestaciji su prisustvovali... 

Opširnije

Povodom navršavanja osamnaest godina od otmice i likvidacije osamnaest lica bošnjačke nacionalnosti iz voza 671 u stanici Štrpci, Bošnjačko nacionalno vijeće i Bošnjačka kulturna zajednica izdaju sljedeće saopćenje za javnost:  

Iako se navršilo punih osamnaest godina od kada su pripadnici paravojne formacije „Osvetnici", kojom su komandovali zločinci Milan i Sredoje Lukić, 27. 2. 1993. godine na željezničkoj stanici Štrpci kod Rudog iz voza 671 izveli osamnaest Bošnjaka i jednog Hrvata i odveli ih u nepoznatom pravcu,  detalji otmice su ostali nepoznati, posmrtni ostaci pogubljenih civila nisu pronađeni, porodicama stradalih niko od državnih zvaničnika nije ponudio niti moralnu, niti materijalnu, niti bilo kakvu drugu satisfakciju, a najporažavajuće je što još uvijek ovaj stravični zločin protiv civilnog stanovništva nije doživio sudski epilog. Neshvatljivo je da za osamnaest godina nisu kažnjeni ni egzekutori ni inspiratori ovog svirepog  zločina.

Zahtijevamo od državnih organa da formiraju nezavisnu komisiju koja bi ispitala učešće tadašnjeg političkog, vojnog i policijskog vrha, ali i rukovodstva željezničko-transportnog preduzeća Srbije u ovom strašnom zločinu.

Neprihvatljivo je da država Srbija haškim optuženicima, ljudima koji su optuženi za najteže zločine, plaća pravne zastupnike, dok na drugoj strani nije učinila ništa da se porodicama čiji su hranitelji oteti u stanici Štrpci obezbijedi trajna materijalna egzistencija, niti su išta poduzeli da djeca otetih dobiju bar zaposlenje. U tom smislu, zahtijevamo da se spomenuti diskriminatorski odnos države prema ovim porodicama prekine i da se hitno riješi njihovo pitanje egzistencije.

Također, upućujemo zahtjev lokalnoj samoupravi Prijepolje, u cilju trajnog sjećanja na ovaj zločin, koji treba biti opomena čovječanstvu koliko ljudsko zlo može biti opasno, da plato ispred Doma kulture nazovu „Trg otetih u Štrpcima" - što bi bio mali doprinos Prijepolja i Prijepoljaca vječitoj borbi protiv zla.

Iako je prošlo deset godina od demokratskih promjena u Srbiji, još nisu otkriveni ni kažnjeni inspiratori ovog strašnog zločina.  Za to najodgovornijim smatramo predsjednika Republike Srbije Borisa Tadića koji nikada nije našao za shodno da primi porodice čiji su članovi oteti u Štrpcima i sasluša njihove zahtjeve, te da učini bilo šta da se nalogdavci i izvršioci ovog zločina kazne. To nas navodi na zaključak da genocidna politika devedesetih spram Bošnjaka još uvijek traje i da nije došlo do suštinskog suočavanja i raskida zvnaičnog beogradskog režima sa mračnom politikom devedesetih.

(www.islamskazajednica.org)

Parnični postupak za "duševne boli" koji su pokrenuli 11-torica bivših i sadašnjih radnika bjelopoljskog istražnog zatvora protiv najpoznatijeg političkog zatvorenika iz južnog dijela Sandžaka Ibrahima Čikića, žrtve fašističkog i genocidnog projekta stvaranja Velike Srbije, obustavljen do okončanja krivičnog postupka koji se istovremeno vodi protiv Čikića.

Dana 24. februara 2011. godine sudija parničar Sanja Konatar donijela je rešenje o obustavljanju parničnog postupka protiv Čikića do okončanja krivičnog postupka koji se vodi u Osnovnom Sudu u Bijelom Polju pred vijećem sudija kojim predsjedava Rahmo Banda. Naime, 11-torica bivših i sadašnjih radnika bjelopoljskog kazamata pokrenuli su tužbe protiv Čikića za naknadu "duševnih boli" i traže 120,000 eura kako bi umanjili duševne boli zbog Čikićeve knjige "Gdje sunce ne grije", za koju tvrde da ih je oklevetao. Dželati tuže žrtvu iz razloga što i on nije zaboravio njihov zločin i što se odvažio da iznese samo djelić istine o torturi kroz koju je prošao tokom 1994.godine prilikom boravka u kazamatima Foče i Bijelog Polja, navodeći kao ključni argument protiv Čikića to što niko od ostalih uhapšenika (njih 21 rukovodstva SDA za CG) nije nikada napisao ni riječi o pomenutom zločinu.

Na ovom ročištu opunomoćenik tužitelja advokat Šuković obavijestio je sudiju Konatar da je u međuvremenu jedan od Čikićevih tužitelja umro, dok je drugi odustao od tužbe tako da se sada broj tužitelja smanjio na devet.

Dok je sudija Sanja Konatar profesionalno i pošteno odradila svoj dio posla, njen kolega sudija Rahmo Banda nije dozvolio Advokatskoj kancelariji „Prelević" iz Podgorice, koji su Čikićevi pravni zastupnici, uvid u sudske spise i ako su posjedovali uredno Čikićevo punomoćje čime je pokazao jasnu namjeru da je klasični režimski sudija koji je dobio nalog kako se hvali po okolnim bjelopoljskim kafanamu kada je u pijanom stanju da će odradi Čikića. Da bi dokazao svoju lojalnost i antibošnjačko raspoloženje i stekao određene privilegije i radi napredovanja u pravosuđu Rahmo Banda je mimo zakona i suprotno svim sudskim zakonima protivzakonito započeo sudski spor protiv Čikića tako što je na svoju ruku odlučio da mu se sudi u odsustvu postavljajući mu advokata po sopstvenoj mjeri i ukusu. Iznenađeni ovakvom odlukom sudije Rahma Bande advokat Ivan Otašević, Čikićev pravni zastupnik specijalnom novinaru Bosnjaci.net koji je pratio ovaj tok procesa nije imao šta izjaviti, samo je pokazao čuđenje i slegnuo ramenima.

(www.bosnjaci.net)

 I u Tunisu i u Egiptu su revolucije "formalno" završene, ali u stvarnosti se, osim «povlačenja» sa trona dugogodišnjih diktatora, bukvalno ništa nije promijenilo! I, doista, hoće li se promijeniti i koliko će vremena proteći  dok se znaci promjena ne ugledaju? U uzburkanom regionu Bliskog Istoka...

Opširnije

U subotu, 19. februara 2011. godine, u prostorijama Bošnjačko muslimanske zajednice iz Feldkircha -Vorarlberg  proučen je tradicionalni Mevlud, kojeg su izveli polaznici mektebske nastave. Nakon proučenog mevluda Vekas ef. Haračić je održao prigodan vazu nasihat o ličnosti Muhammeda a.s. i slijeđenju njegovog sunneta. Nakon vazu nasihata Vekas ef. Haračić najavio je promociju svršenika kursa kur'anskog pisma.

Vođeni porukom ajeta da za svaki proučeni harf slijedi nagrada, nekoliko džematlija i džematlijki se odlučilo da od oktobra 2010. započne sa učenjem sufare i hvala Allahu isto završi baš u ovom mubarek mjesecu. Svi su dobili diplome i sada su u dubinama kur'anske ljepote.

Čast da uruči ove vrijedne diplome pripala je predsjedniku džemata Fadilu Ćehajiću. Sretni dobitnici diploma su: Hodžić Mujaga, hadži Dervišević Jasmin, Hodžić Sadika, Hodžić Derva, Majetić Ismeta, Mujabašić Senada, Šehić Jasmina, Šehić Ismeta, Polić Hasija, Samardžić Aida, Begić Fata, Begić Hajra i Samardžić Indira.

Podsticaj i drugima koji se još nisu  odlučili za ovaj korak treba da bude i to da je jedna od polaznica i rješenje za penziju dočekala u školskoj klupi.

Na kraju je sve još zaslađeno sa bosanskim poslasticama, čemu su se najviše obradovali najmlađi. Molimo Allaha dž.š. da ovakvih promocija bude više jer ovo je znanje koje koristi.

V.H.

Kulturni centar Kralj Fahd, Medžlis Islamske zajednice Mostar i Karađoz-begova medresa Mostar u povodu svečanog otvorenja Biblioteke sa čitaonicom (Kulturnog centra i Karađoz-begove) organizirat će trodnevnu manifestaciju pod nazivom "Dani Biblioteke" u periodu od 2- 4. marta.

Opširnije