Božiji Poslanik, s.a.v.a.: "Ko od moga ummeta upamti četrdeset hadisa od kojih će imati koristi u svojoj vjeri, Allah će ga proživjeti na Sudnjem danu kao fakiha i znalca."
Ovaj hadisi šerif bio je moto pod kojim su polaznici mektebske nastave bugojanskih mekteba učili, pamtili, četrdeset hadisa. U mjesecu rođenja Poslanika bio je ovo njihov poklon, voljenom Poslaniku, ali i samima sebi.
Njih pedeset pet je u subotu 26.02.2011. godine, sa svojim muallimima pristupilo provjeri znanja 40 hadisa, i svi su potvrdili, i kroz pismeni test, ali i usmenom provjerom da su do riječi upamtili 40 hadisa. Hadisi su bili iz oblasti vjerovanja i bogobojaznosti, islamskih obaveza, ahlaka, nauke i univerzalnih poruka. Bilo je svakako za uživati slušati polaznike kako bez greške citiraju hadise i oduševljavaju prisutne. Polaznicima se na kraju svečanosti obratio Vehid ef. Arnaut, glavni imam i Ajad Jasin ispred Kulturnog Centra Princeze Dževhere.
Ovim vrijednim aktivistima podijeljene su prigodne novčane nagrade, a svi prisutni su počašćeni skromnim ručkom koji je priredila uprava Centra Princeze Dževhere.
U povodu otvorenja zajedničke Karađoz-begove biblioteke i biblioteke Kulturnog centra "Kralj Fahd" sinoć (02. mart) je u Mostaru upriličena prigodne svečanost. Ovim događajem Mostar je dobio još jednu značajnu instituciju kulture s posebnim odnosom naspram vjerske literature...
U periodu od 26. februara do 03. marta 2011. godine održane su redovne godišnje Skupštine medžlisa IZ Zavidovići, Žepče, Teslić, Maglaj, Zenica, Tešanj i Doboj. Na sjednicama skupština usvojeni su godišnji izvještaji o radu izvršnih odbora medžlisa IZ za 2010. godinu sa općim smjernicama za rad u 2011. godini. Također, članovi skupština su dali saglasnost na Izvještaj o materijalno-finansijskom poslovanju za period januar-decembar 2010. godine, završni račun za 2010. godinu i plan prihoda i rashoda za 2011. godinu.
Navedenim Skupštinama prisustvovao je muftija zenički mr. Ejub ef. Dautović.
U svojim obraćanjima muftija je čestitao članovima skupština izbor u ovaj organ Medžlisa Islamske zajednice, zahvalio se na usvajanju godišnjih izvještaja, te uputio konkretne prijedloge i smjernice za unaprjeđenje rada medžlisa Islamske zajednice.
Muftija je, također, izrazio svoja očekivanja da će novoizabrani članovi skupština i izvršnih odbora medžlisa raditi pridržavajući se normativnih akata Islamske zajednice, da će raditi na obezbjeđenju pozitivnog ambijenta, na promoviranju dobra i sprječavanju zla, na unaprjeđenju odgoja i obrazovanja, na čuvanju jedinstva i sloge u Islamskoj zajednici, da će čuvati autonomnost Islamske zajednice, te da će njegovati patriotizam i ljubav prema domovini Bosni i Hercegovini.
U svečanom dijelu sjednica muftija zenički dodijelio je priznanja za doprinos u radu i afirmaciji Islamske zajednice, kao i priznanje ''Muderris Derviš ef. Spahić''.
Dobitnik priznanja ''Muderris Derviš ef. Spahić'' je Mirza ef. Zolota, glavni imam Medžlisa IZ Teslić. Ovo priznanje dodjeljuje se jednom godišnje za doprinos na polju vjersko-prosvjetnih aktivnosti, istaknutim imamima, hatibima, muallimima i muallimama.
Priznanja za doprinos u radu i afirmaciji Islamske zajednice dodijeljena su: gosp. Ismetu Bošnjakoviću iz Zavidovića, gosp. Jasminu Malićbegoviću iz Žepča, gosp. Samiru Fajiću iz Teslića, gosp. Nađibu Njemčeviću iz Maglaja, gosp. Suadu Kaknji iz Zenice, gosp. Nedžadu Ćoriću iz Tešnja i gosp. Tajibu Alihodžiću iz Doboja.
Također, dodijeljena su priznanja najboljim muallimima i predsjednicima džematskih odbora za proteklu godinu.
To je najveća moguća nesreća postati sudbinom krv, bez prave krivice. „Glas Crnogoraca" u Cetinju objavio je 11. oktobra 1912. godine sljedeću vijest: „U subotu, 6. om. naša vojska zauzela varoš Plav, a 7. om. zauzela je varoš Gusinje sa okolinom, bez ikakva otpora od strane Turske. Turci su sreli našu vojsku sa hlebom i solju..."
Jučer (01.03.2011. godine) je u Istanbulu ispred Mehmed Fatih džamije nakon podne namaza obavljena dženaza bivšem premijeru Republike Turske dr. Nedžmetinu Erbakanu. Mješovita delegacija iz Sandžaka koju je predvodio glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji Muamer-ef. Zukorlić prisustvovala je dženazi.
Ustanci arapskih masa u Tunisu, Egiptu, Libiji, Jemenu i drugim državama u kojima su započele demokratske promjene i revolucije predstavljaju izazov za istraživače u društvenim znanostima, posebno u traženju uzroka za njihov nastanak i tijek događanja. Arapske mase postale su subjekt promjena, nisu više samo objekt globalnih procesa.
Šta iz svega ovoga možemo izvesti kao zaključak: nisu problem horde pasa po sarajevskim ulicama, nije problem ni sa budžetom za kulturu i umjetnost, nisu problem kriminalne bande, problem je (bio) Arzija i vjerska pouka za najmlađe u obdaništima.
Slika 1
Prije nekoliko dana, u samom srcu Baščaršije, odmah ispod Sebilja, brojni polaznici, zajedno sa grupama turista, svjedočili su prizoru nezaboravnom ne samo za historiju, već i za geografiju, a može i za druge oblasti i predmete kakav je, recimo, zoologija ili kinologija, odnosno nauka o psima. Helem, povorka od desetak dvanaest pasa imala je specijalni hepening, realiti šov iliti, narodski kazano, međusobni grupni "seks" (ne zna se tačno koliko je bilo kučki, niti je ovom autoru poznato kada je sezona parenja pasa, ili je to vansezonski uradak), bez osvrtanja na dobacivanja sa strane, zvižduke i smijeh publike, pa i sijevanje foto-aparata, kojoj ovakvi prizori usred bijelog dana na najprometnijem i najposjećenijem dijelu glavnog grada Bosne i Hercegovine postaju ne samo dio svakondnevnice (pa i svakonoćnice) već prerastaju u nešto po čemu će ovaj grad, a posebno njegova aktuelna vlast i turistički djelatnici, postati poznat(i) ne samo u Evropi već i u svijetu. Što će, sasvim je moguće, doprinijeti i našem bržem ulasku u Evropsku uniju, jer je poznato koliko Evropa (pored parada homoseksualaca) brine o ovakvim sadržajima i njihovoj implementaciji u humanizaciji države za čovjeka.
Neki od prisutnih su, znajući da su Baščaršijske noći davno prošle, valjda u šali, pitali nije li to, možda, neki od programa Sarajevske zime, ali kako u blizini nije bilo neizbježnog Ibre Spahića, odbacili su takvu mogućnost, jer Sarajevska zima uglavnom barata s konjima, što ne znači da im ovako neposredno "izrežirani" prizori neće dati neku ideju da i ove miljenike gradskih vlasti "uprizore" u neke nove, sasvim avangardne, sadržaje. Najgore su, čini se, prošle majke koje su uzalud pokušavale odvratiti djecu od ovog prizora; što su ih više vukle za ruke i okretale im glave, oni su tim više nastojali da svoje poglede zadrže na ovoj "igri" pasa, jer to, očito, do sada nisu imali prilike vidjeti. Barem ne u takvim količinama!
Nije pomogla ni intervencija "organa". Policajac koji je tuda slučajno prošao, samo se nakezio, nakon pokušaja zaplašivanja ove pasje čevrntije, i odmahnuo rukom; jasno je bilo da je milicija izgubila svaki autoritet, da je pored prosjaka ni cuke ne zarezuju ni za suhu šljivu.
Slika 2
Na prvoj sjednici nova Vlada Kantona Sarajevo učinila je, po svemu sudeći, epohalan korak, čiji se dometi i posljedice, još uvijek, ne mogu sagledati: smijenila je Arziju Mahmutović sa mjesta direktorice Javne ustanove "Djeca Sarajeva". To što je smjena urađena sasvim nelegalno (direktoricu može smijeniti samo Upravni odbor, kome je davno istekao mandat a novi nije formiran) to je najmanje važno, bitno je da je bar za dogledno vrijeme uklonjena sa položaja žena za vrijeme čijeg mandata su urađene najmanje dvije katastrofalne stvari, čime je ugrožen "javni interes": uvedena je vjeronauka u obdaništima i Djed Mraz proglašen "personom non grata", kao "osoba koja ne pripada bošnjačkoj tradiciji". Kako je za neke medije izjavio Emir Suljagić novi kantonalni ministar obrazovanja i nauke i "posttraumatski naučnik", kako su ga okarakterisali neki novinari, ovaj epohalni korak urađen je "kako bi se osigurala potpuna zakonitost u radu ustanova u oblasti predškolskog i ostalih nivoa odgoja i obrazovanja na području Kantona Sarajevo", iz čega proističe jasna namjera da se, nakon Arzije, ukine i njena odluka o vjeronauci, i slavodobitno počne "deislamizacija sekularne ustanove na čijem je čelu bila", što bi se reklo: da se ustanova temeljito očisti od vjeronaučne jeresi kojom se "prljaju" duše budućih građana Kantona Sarajevo. I ne samo predškolskog "već i ostalih nivoa odgoja i obrazovanja na području Kantona Sarajevo".
Slika 3
Povodom nacrta budžeta Kantona Sarajevo, prema kojem bi u 2011. godini za kulturu bilo izdvojeno milion i po maraka manje nego prošle godine, umjetnici i kulturni radnici reagirali su otvorenim pismom. Više od 70 uglednih sarajevskih umjetnika napisalo je i potpisalo, pored ostalog, i ovo:
- Ukoliko se ovakva odluka ne promijeni i ne povećaju sredstva za kulturu i umjetnost, to će značiti direktno ugrožavanje jednog od osnovnih prava čovjeka, prava na kulturu i slobodu izražavanja. To bi bio finalni čin razaranja osnovnih vrijednosti bh. zajednice, kaže se u otvorenom pismu najodgovornijim političkim subjektima, i nastavlja:
- Krajnje je neumjesno i neodrživo reducirati budžet programskih sadržaja kulturnim institucijama koje čine tradiciju i historiju grada, čije programe posjeti na desetine hiljada posjetilaca koji kreiraju pozitivnu atmosferu i daju našoj sredini makar nakratko "image" evropske metropole.
- Ne postoji ni jedna država u Evropi u kojoj je kulturna politika važnija nego u BiH. U razaranju ove zemlje, orgijanju rata najčešće su se koristili kulturni razlozi - argumenti da se podijelimo i da se okrenu različite etničke grupe jedna protiv drugih... Političari koji upravljaju našom zemljom, našim životima i našim novcem više i ne kriju svoje fundamentalno nerazumijevanje važnosti kulturne baštine i kulturnog stvaralaštva za identitet, opstanak države i naroda u savremenom svijetu...
Imamo razloga sumnjati da ovakva politika nije rezultat samo nesposobnosti pojedinaca zaposlenih u svakako prevelikoj i nefunkcionalnoj administraciji, to nije samo birokratska finesa već suštinsko nerazumijevanje i nepoznavanje vrijednosti modernog društva, kazali su Safet Zec, Affan Ramić, Mehmed Zaimović, Damir Nikšić, Gradimir Gojer, Danis Tanović, Dino Mustafić, Jasmila Žbanić, Aleš Kurt, Ibrahim Spahić, Jasna Diklić, Amira Medunjanin, Brano Jakubović i mnogi drugi.
Slika 4
Jedan od naših nedjeljnika donosi ovaj tekst:
Premijer Kantona Sarajevo Fikret Musić lucidno je primijetio da u pozadini učestalih pucnjava u Sarajevu stoji "borba kriminalnih struktura za teritoriju i poslove". Na sreću, primijetio je Musić, "u sukobu kriminalnih bandi nisu ugroženi život i imetak običnih građana".
Na zajedničkom sastanku čelnika Vlade Kantona Sarajevo, MUP-a i Gradske uprave, organiziranom zbog pogoršane sigurnosne situacije u Sarajevu, posebno je istaknut problem nedostatka mjesta u zatvorima.
Premijer Kantonalne vlade Fikret Musić ne zna kako riješiti problem s manjkom mjesta u zatvorima, no vjeruje da bi se taj problem mogao prevazići uz pomoć zainteresiranih strana - kriminalnih bandi.
"Ja bih više volio kada se popucaju da se barem poubijaju. Kad već jedni na druge potežu oružje, da ne pucaju u noge", domišljato je sugerirao premijer Musić.
Šta iz svega ovoga možemo izvesti kao zaključak: nisu problem horde pasa po sarajevskim ulicama, nije problem ni sa budžetom za kulturu i umjetnost, nisu problem kriminalne bande, problem je (bio) Arzija i vjerska pouka za najmlađe u obdaništima. Tako će nam "javni interes" biti da umjesto odgoja i obrazovanja imamo maloljetne kriminalce a umjesto kulturnih i umjetničkih sadržaja, imamo pseće hepeninge po Baščaršiji. Dobit ćemo grad (ugodan) za pse a državu (ako od nje išta preostane) za čovjeka.
P.S.
Kamo, srce, na cijelome svijetu grad ravan Sarajevu!
Kada dođe proljeće, procvate svukud cvijeće;
u rajski perivoj se pretvore ružičaste bašte sarajevske
Zar je čudo ako ga raju prispodobim?
...............
Ne daj, Bože, nikakve mahane Sarajevu.
Neka ga uzvišeni Bog čuva od svih nesreća:
nek bude uništen neprijatelj Sarajeva, ako ga bude bilo!
Na VII međureligijskom susretu visokih predstavnika vjerskih zajednica u Hrvatskoj, održanom u ponedjeljak, 28.02.2011./25.03.1432. h. g, u Islamskom centru Zagreb sudjelovali su: msgr. Vlado Košić, predsjednik vijeća HBK za ekumenizam i dijalog, tajnik istog vijeća prof. dr. Jure Zečević, muftija Ševko ef. Omerbašić, Luciano Moše Prelević, rabin Zidovske općine, Kotel Da Don, rabin zajednice Bet Izrael, O. Marinko Juretić protojerej SPC, O. Emil Cenov Angelov, ikonom BPC, O. Kiro Velinski, protojerej MPC, Branko Berić gen, vikar Evangeličke crkve, Endgre Langh, biskup Reformirane crkve, Toma Magda, predsjednik Saveza baptističkih crkava, mr. sc. Vedran Đulabić, gl. tajnik Evang. pentekocne crkve i pastor Staniša Margarić predsjednik konferencije Adventističkih crkava.
Susret je počeo u dobru raspoloženju zajedničkom molitvom. Tema susreta je bila obitelj. Nakon vrlo plodne rasprave usvojena je zajednička izjava o obitelji koja se može preuzeti ovdje: Zajednička isjava o obitelji.
U nedjelju, 27. februara 2011. godine, je u sali Doma kulture u Prijepolju u organizaciji Bošnjačkog nacionalnog vijeća i Bošnjačke kulturne zajednice a uz podršku Islamske zajednice održana komemorativna akademija pod nazivom „Štrpci bez mezara".
Tog dana se navršilo osamnaest godina od kako su pripadnici paravojne formacije „Osvetnici", kojom su komandovali zločinci Milan i Sredoje Lukić, 27. 2. 1993. godine, na željezničkoj stanici Štrpci kod Rudog iz voza 671 izveli osamnaest Bošnjaka i jednog Hrvata i odveli ih u nepoznatom pravcu. Detalji otmice su ostali nepoznati, posmrtni ostaci pogubljenih civila nisu pronađeni, porodicama stradalih niko od državnih zvaničnika nije ponudio niti moralnu, niti materijalnu, niti bilo kakvu drugu satisfakciju, a najporažavajuće je što još uvijek ovaj stravični zločin protiv civilnog stanovništva nije doživio sudski epilog.
Do ove godine komemorativne akademije je organizovala Islamska zajednica u Srbiji, a od ove godine organizaciju su preuzeli BNV i BKZ.
Sala Doma kulture u Prijepolju bila je ispunjena do posljednjeg mjesta i ako je postojala neviđena opstrukcija od strane lokalnih vlasti da se ova Akademija ne održi, a na skup su pored članova porodica otetih došli i svi slobodoljubivi građani Sandžaka, Prijepolja i okoline.
Na skupu su govorili Glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji Muamer-ef. Zukorlić, kao i predsjednik izvršnog odbor BNV-a Samir Tandir. Predsjednica Helsinškog odbora Sonja Biserko i predsjednik Komisije za nestala lica Vlade Bosne i Hercegovine Amor Mašović koji su trebali doći i govoriti na ovom skupu su izostali zbog lošeg vremena i lošeg stanja na putevima ali su poslali telegrame podrške ovom skupu.
Na početku se prisutnima obratio i Samir Tandir koji je istakao da su organizatori imali veliku opstrukciju od strane vlasti, ali da je uprkos svemu skup održan, i naglasio je da će se ovakvi skupovi održavati sve dok se počinioci i nalogodavci zločina ne kazne, dok se ne pronađu tijela nastradalih i dokle se ne obezbijedi reparacija za porodice žrtava.
Glavni muftija je istakao da je misija organizovanja ovakvih skupova sjećanja da se ogromna negativna energija zločina i genocida koji su počinjeni nad Bošnjacima pretvori u pozitivnu energiju, na dobrobit budućnosti svih građana Sandžaka i Srbije. Muftija je rekao da u njemu svaki put kada dođe u Prijepolje ima puno optimizma u sebi kada vidi veliki broj građana Prijepolja koji se okupljaju na ovakvim skupovima.
„Jako je važno da porodice žrtava ovog zločina dobiju najminimalniju satisfakciju, a to je mezar, rekao je Glavni muftija i nastavio, Mezar koji se može pozijaretiti kako bi se dova proučila. I nećemo odustati dok se to ne ostvari. To je važno zbog porodica, to je važno zbog svih Bošnjaka. To je važno zbog svih građana, ali vjerujte to je važno i zbog onih u čije ime ili za čiji račun je učinjen ovaj zločin. Jedini način da zločin traje jeste da se o njemu ćuti. Jedini način da se zlo stavi pod kontrolu jeste srušiti zid ćutanja i to onda kada ga najviše žele ojačati. Ovom zločinu u Štrpcima, onom u Sjeverinu, u Kukurovićima, u Bukovici, u Srebrenici, u Višegradu, i svim drugim prethodilo je nešto što se zove inspiracija zločina. Koliko god je važno da ne zaboravimo zločin također je važno da ne zaboravimo ko je i kako pripremao ambijent zločina."
Muftija je dalje govorio o zastrašivanju i državnom teroru i medijskom linču koji je usmjeren prema svakome ko podigne svoj glas. Također je govorio da su kantari pravde koji se upotrebljavaju pokvareni i da za jedne važe jedna pravila a za druge druga.
„Igraćemo po pravilima Beograda kada pravila budu pravilna. Po nepravilnim pravilima nećemo igrati nikada ma čija ona bila. A pravila su pravilna i pravedna samo kada su jednaka za sve ljude. Ako su jedna pravila za jedne a druga za druge takva pravila ne prihvatamo. Zato i ovaj današnji dan, kojeg su pokušali oskrnaviti i razvodniti doživljavam kao još jednu pobjedu. Ne pobjedu protiv nekoga već pobjedu protiv zla, zločina i pobjedu protiv ćutanja o zlu i o zločinu. Zato je ovo demonstracija snage, volje, morala naroda, građana, koji će odlučno nastaviti ovim putem."
Muftija je dalje govorio o unutrašnjoj slobodi koju je Allah dž.š. dao ljudima i istakao da im tu slobodu može uzeti samo onaj koji ju je i dao. Muftija je još istakao da se zlo djelo pobjeđuje dobrim djelima i da se na taj način pobjeđuju svi zločini i zločinci.
Nakon Muftijinog govora ispred Doma kulture je formirana velika kolona građana koji su na čelu sa predstavnicima Islamske zajednice krenuli u protestni mimohod šutnje ulicama Prijepolja, zaustavljajući se na po minut ispred zgrade Opštine i zgrade Suda, simbolički podsjećajući da vlasti i sudski organi u ovom slučaju nisu uradile svoj posao kako treba. Kolona se kretala ulicama Prijepolja do naselja Šarampovo gdje se nalazi spomenik žrtvama otetim u Štrpcima i gdje je za njih proučena Fatiha.
U vagonu pohabanih sjedišta, sa naslonima išaranim imenima i datumima grubo urezanim, ko zna kada i čijom rukom, kroz tamu razbijenu svjetlom tinjajuće sijalice, nazirao se lik sitne žene sklupčane kraj prozora. Snažno drmusanje već davno isluženih vagona, zastrašujuće lelujanje voza kroz tunel, zamijenila je škripa kočnica. Voz je usporio.
Pogleda kroz prozor. Kroz teške obrise noći nasluti pustoš predjela u kojima se zaustaviše. Huk i udari hladnog vjetra prodirali su kroz prozor. Vrata vagona zalelujaše. Teka tada, privučena tim zvukom, primijeti da nije sama u kupeu.
Kao sjena učinio joj se lik dječaka, ili tek momčića koji se, koliko se sjeća, do prije neki tren, nije tu nalazio. Gledao je u nju neobično velikim očima.
Bilo je nečega čudnog u njima. Nije mogla razlučiti - da li je to sjeta, tuga, žal ili pak onaj sjaj koji izvire iz mladosti opijene prvom ljubavlju.
Kakva je to sila te joj ne da oči odvojiti od njega?
- Kako se zoveš, odakle si? - upitala je tihim glasom, jer joj se činilo da bi možda svaki šum mogao uznemiriti čudnog saputnika.
- Šta ako ti kažem ime? Šta će ti ono značiti? Ime koje rođenjem dobija svaki Božji stvor na ovoj zemlji? Ime koje mi je mater dala, kojim mi je tepala od rođenja? Ime zbog kojeg sam otišao u smrt?
- O kakvoj smrti govori - pomislila je, pokušavajući uhvatiti niti ovih, činilo se, nepovezanih rečenica.
- Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati.
-Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu?
-O čemu govoriš, ti, nisam ti zapamtila ime?
- Možeš me zvati Senad, Esad, Halil, Ilijaz, Fehim, Rifat, Jusuf, Ismet, Safet, Nijazim, Zvjezdan... Izaberi ono koje ti se najviše sviđa. Bio sam u ovom istom vozu, istom vagonu, prije osamnaest godina. Voz je stao na istom ovom mjestu. Spavao sam. I sanjam, k'o na peronu mater mi stoji, raširila ruke, i ja k njoj poletio, ali neka čudna sila nas nosi sve dalje jedno od drugog.
- Daj voznu kartu i ličnu dokumentaciju! - čuo se grubi glas koji kao dao je dolazio iz dubine pakla, prenu me iz sna.
Pogledah - vidim na vratima stoji visok, bradat vojnik ili ko li je, u nekoj maskirnoj uniformu na sebi. Ošinu me pogledom.
- Uzmi stvari i izađi! - dreknuo je drugi lik sa puškom u ruci.
Vagon je bio prepun putnika - dok su me onako začuđenog izvodili svi su ćutali. Nikad neću zaboravit tu strašnu tišinu. I niko glasa ne pusti, da upita - kuda ga vodite, zašto ga vodite?
Izveli me u hladnu i mračnu noć. Vani je bilo još putnika, onako izbezumljenih i uplašenih k'o ja. Drhtali smo, što od zime, što od straha, od zla koje je bilo tu svuda oko nas.
Vidio sam da i oni kao i ja misle da je neka greška u pitanju, sad ćemo mi nazad u voz. Pa i ako malo kasnimo - to se uvijek dešava.
I posljednja nada nas je ostavila kad je voz krenuo i izgubio se iz našeg vidika.
Nemam ti šta dalje reći osim da nam je svima bilo zajedničko - ime. Da, zbog imena su nas izveli na "ničijoj zemlji", odveli kroz neke guste šume, ka nekoj rijeci...
Da, rijeci... Čuo sam šum nemirne vode... Čudo je da su taj mah, usred straha i beznađa, vratih u dan kad me babo prvi put odveo na kupanje, učio me plivati. I sjetih se njegove sreće kada sam prvi put sam doplivao do druge obale. Pa me tako misao zavede... Odoh u dane djetinjstva.
Mati me drži u krilu dok se iz peći širi miris krompiruše koju je moja nena najbolje u mahali pravila. Pa prvi školski dani... Dječački snovi... Prvi poljupci...
Tek najednom nestade svega, vidim one nakaze gdje nogama i rukama i čim stignu, tuku neke od mojih saputnika.
Dok su, pijani, bradati i onako podbuhli upirali oružje k nama, mislio sam... Nije kraj... Doći će neko po nas... Sigurno nas traže. Ne može biti da na ovom svijetu opet umiremo samo zato što se drugačije zovemo. Mora biti da su putnici iz voza već nekom javili šta se desilo.
Mislio sam - sve je ovo samo san. Probudiću se...
Trgoh se od krika koji ispusti crna ptica koja izletje iz sive, maglom okovane šume. Nekim čudom, u svom tom ludilu oko mene, upijao sam sve do čega mi je vidik dopirao. I gledam jedno usamljeno stablo, ogoljeni korijeni vire iz zemlje, suhe grane ko da vape ka nebu, prizivaju pomoć. Zbilja, ako ljudi ne pomažu, priroda će.
Eto - pretvoriću se u to stablo, pustiću korijene, poteći će sokovi života u njemu... Na proljeće ću procvjetati, olistati, biti vječito mlad, svake godine iznova ...
- Šta čekaš, ubij balije! - vikao je jedan od onih naspram nas.
- Čuo sam pucnje. Eho je u meni još odzvanjao kad sam osjetio da me neka nevidljiva ruka gurnula u ponor. Moja duša se već odvojila od tijela u kom je do tada živjela. Gledam a ne vjerujem - vidim sam sebe gdje padam u hladne brzake one rijeke čiji sam šum već čuo. Taj dio mene nestao je u talasima Drine. I sada je negdje tamo. Duša moja još uvijek, već punih osamnaest godina luta, traži pravdu za nas tek rođene, za nas neosvećene, za nas prešućene.
„Onaj ko ubije jednog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet...", koliko su oni svjetova ubili?
A krivi su, i oni što nas ubiše, još više oni koji smisliše zlo.
Da li ih nekada u noći, kada se susreću sa sobom samima i istinom, da li ih pohode naše duše?
O, teško njima. Kad dođe onaj dan, Sudnji, od kojeg ne možemo pobjeći, kako će se sa svojim grijesima suočiti?
Nagli trzaj i glas konduktera koji objavi da voz kreće, prenu ženu koja je bila kao u polusnu.
Zausti da upita nešto svog saputnika. Istog trena, kondukter se pomoli na vratima kupea.
- Sami ste. Ne brinite. Evo kasnimo, ali važno je stići.
U čudu je gledala oko sebe. Kako sama? Jeste, zaista - mladića više nije bilo tu.
- Jeste li možda vidjeli da je sad izašao neko odavde, sišao na ovoj stanici?
- Ne, gospođo. Ovdje niko ne silazi. A oni koji su nekad silazili, nikad se nisu vratili - odgovori kondukter, smijući se svojoj "uspjeloj" šali.
- Kako se zove ovo mjesto?
- Štrpci. Prijatan vam put želim.
Štrpci? Sjetila se u trenu. Tu su oteti putnici iz voza, ima tome dosta godina.
Prvi obrisi novog dana nazirali su se u trenu kad je voz ulazio na podgoričku stanicu. Izašla je. Peron je bio pust. A ona, još uvijek razmišlja o svom saputniku.
Zaboraviti nije mogla, ni te oči, ni tugu, ni priču... Jedna trafika tek otvorena.
Žena na kiosku raspakovala je dnevnu štampu. Uze jedan primjerak i sjeda na klupu, na još uvijek pustom peronu.
Na naslovnici natpis: "Osamnaest godina od otmice putnika u Štrpcima - Crna Gore nije odgovorna za ovaj zločin - izjavio novoizabrani predsjednik Košarkaškog saveza Crne Gore a tadašnji predsjednik Vlade Milo Đukanović".
- Srpski ministar policije Ivica Dačić kazao - „SPS i srpska Vlada učinile su sve što se moglo u slučaju Štrpci".
"U jezeru Perućac pronađeni skeletni ostaci dva putnika oteta u Štrpcima; Rasima Ćorića iz Prijepolja i Jusufa Rastodera iz Berana"...
- Koliko li će još godina i vozova proći - koliko li će još putnika susresti Zvjezdana, Senada, ili kog god od njih ... dok oni ne pronađu svoj vječni mir.
- Da li će ikada pravda sići na zemlju?
Razabra da priča sama sa sobom tek kada primijeti na sebi čudne poglede onih koji su tek pristizali da čekaju neke druge vozove...
Silazeći niz sokače Stare Varoši, zasta pored džamije, osluškujući riječi koje su odnekud iz tog pravca dopirale:
"Sinovi Ademovi. Neću držati propovijed, ne bih mogao i kad bih htio. A vjerujem da biste mi zamjerili ako ne bih sad, u ovom času, teži ne pamtim u životu, govorio baš o sebi. Nikad mi nije bilo važnije ono što ću da kažem, a ne želim ništa da postignem. Ništa, osim da vidim saučešće u vašim očima. Nisam vas nazvao braćom, iako ste mi to više nego ikad, već sinovima Ademovim, pozivajući se na ono što je u svima nama zajedničko.
Ljudi smo, i mislimo isto, naročito kad nam je teško. Čekali ste, htjeli ste da ostanemo zajedno, da se pogledamo oči u oči, tužni zbog smrti nedužna čovjeka, i uznemireni zbog zločina. I vas se tiče taj zločin, jer znate Božije riječi: „...Ko ubije nedužna čovjeka, kao da je sve ljude pobio". Sve nas su ubili nebrojeno puta, braćo moja ubijena, a užasnuti smo kad pogodi nekog ko nam je najdraži...
Mog brata Haruna više nema, i mogu samo da kažem: Moj Bože! Ojačaj njim mrtvim snagu moju. Njim mrtvim i nesahranjenim po zakonima Božjim, neviđenim i necijelivanim od svojih najbližih pred veliki put s koga povratka nema.
Nisam ga spasio živog, nisam ga vidio mrtvog. Sada nemam nikoga osim sebe i Tebe, Bože moj, i tuge svoje. Daj mi snage da ne klonem od bratske i ljudske žalosti i da se ne otrujem mržnjom.
Ponavljam riječi Nuhove: "Rastavi mene i njih, i sudi nam. Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti , on je najveći. A znam, znam, zaboraviti ne mogu, nikada".
Piše: Aziz Kadribegović
Piše: Sonja Radošević