U organizaciji bošnjačkih asocijacija u Minhenu, Fatmir Alispahić je u tri dana (25. - 27. mart 2011.) održao predavanja u pet bošnjačkih džemata - Penzberg, Hidaje, Fedžr, Tevhid i Ikre - održao završni govor pred nekoliko stotina Bošnjaka na Bošnjačkoj večeri, te predavanje polaznicima mektebske nastave o kulturi patriotizma. U džematu Penzberg, poslije džuma-namaza, Fatmir Alispahić je govorio na temu „Strategija izmišljanja tzv. islamskog terorizma u BiH", a domaćin je bio imam ove džamije, koja okuplja i Turke i Albance, Benjamin ef. Idriz. Nakon akšam namaza u džematu Hidaje Fatmir Alispahić je govorio na temu „Kontinuitet genocida nad Bošnjacima", a uvodno slovo dao je imam ovog džemata Nusret ef. Hodžić.
U subotu ujutro omladina džemata Fedrž, koji pretežno okuplja Bošnjake iz Sandžaka, priredila je doručak u čast Fatmira Alispahića, koji je ovom prilikom govorio o krizi bošnjačke porodice, te pozvao mlade da u ime bošnjačke tradicije, odgovornosti prema svome vremenu, obaveza prema roditeljima, narodu i domovini, porodicu i potomstvo stave na prvo mjesto svojih životnih ciljeva.
U popodnevnim satima Fatmir Alispahić se sastao sa predstavnicima Bošnjačkog akademskog foruma sa kojima je razgovarao na temu osnivanja Muzeja genocida nad Bošnjacima, te je konkretno dogovoreno da se pristupi razmatranju mogućnosti za formiranje fondacije koja bi realizrala ovaj nacionalni projekt, a bez učešća bošnjačkih vlasti koje su se svakako odrodile od naroda i od bošnjačke žrtve.
U subotu uveče džemat Fedžr je priredio Bošnjačko veče, na kome je ilahije izvodio hor ovog džemata, a o bošnjačkim pitanjima, sa akcentom na autonomiju Sandžaka, govorili su imam u džematu Fedrž Izet ef. Bibić, predsjednik Zajednice sandžačke dijaspore Edin Salković, rektor Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru prof. dr. Mevlud Dudić, te kao posljednji govornik Fatmir Alispahić, koji je poručio da je pitanje autonomije Sandžaka prvorazredni svebošnjački nacionalni interes čiju realizaciju ne mogu zaustaviti beogradski Sulejmani i Sejde Bajramovići s ovu i s onu stranu Drine. Nekoliko stotina prisutnih Bošnjaka prekidali su govornike aplauzima, kada god bi se kazalo da Bošnjaci više ne žele da ih vode beogradske sluge i poltroni.
Fatmir Alispahić je u nedjelju posjetio polaznike mektebske nastave u džematu Hidaje, kojih ima oko 150, gdje je govorio o kulturi patriotizma i o obavezi očuvanja bosanskog jezika u dijaspori. Iza podne namaza, u džematu Tevhid, Alispahić je govorio na temu „Sarajevo je metropola islamofobije na Balkanu", a domaćin je bio imam u ovom džematu Mirza ef. Džafić. Uvečer je Fatmir Alispahić posjetio džemat Ikre i održao predavanje o bošnjačkim perspektivama, s akcentom na obnovu i izgradnju svebošnjačkog jedinstva, u vremenima kada se nastoji razmuslimaniti i ateizirati, a time i uništiti bošnjački identitet.
U prvoj polovici aprila Fatmir Alispahić će održati predavanja u Cazinu, Bihaću i Puli.
Teško se oteti utisku sažaljenja nakon što pročitate tekst Arijane Saračević Helać taze okačen na nekoliko web portala. Na šta se svede dostojanstvo novinarke koja nas je s mikrofonom posjećivala na ratištima oko Sarajeva? Majko! Tugo! Očigledno je kako je u ovom mučnom naguravanju političkih stranaka, Arijana sav svoj bijes pokušala izbaciti pljujući po reisu. Haj, ako joj je lakše otrpit ćemo uvrede i laži. Neka joj bude!
Umjesto kampanje širih razmjera, odnosno ne tako davnog zajedničkog ideološko-medijskog poduhvata, u posljednje vrijeme javni prostor u Bosni i Hercegovini je u intervalima svjedok izljeva ideološke mržnje, uvreda i laži prema Islamskoj zajednici i njenim predstavnicima. Javljaju se ideološki prvoborci da pokažu kako su još uvijek živi tako što će Islamsku zajednicu postaviti za temu i metu svojih frustracija, kompleksa...
Promovirana knjiga „Islamska zajednica u BiH za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918-1941)"
Nakon Tuzle i Zagreba, 25. Marta 2011. godine održana je promocija knjige „Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke Jugoslavije. (1918-1941.)" autora dr. Adnana Jahića u Tešnju -u Centra za kulturu u organizaciji Medžlisa IZ-e Tešanj, pod pokroviteljstvom Općine Tešanj, a u okviru 5. tradicionalne općinske manifestacije "Tešanjsko proljeće".
Na promociji su brojnim prisutnim tešnjacima (među kojima predsjednik IO Medžlisa IZ-e Tešanj Zehrudin Kruško, Načelnik općine Fuad Šišić te novoizabrana Ministrica za obrazovanje u ZE-DO kantonu g-đa Bernadeta Galijašević) govorili promotori: dr. Amir Karić, glavni imam Medžlisa IZ-e Tuzla; prof. dr. Adib Đozić i autor dr. Adnan Jahić te moderator glavni imam Medžlisa IZ-e Tešanj mr. Fuad ef. Omerbašić
Moderator promocije je, nakon selama i dobrodošlice prisutnima, naglasio da je ova monografija objavljena 2010.g. u biblioteci BOSANA - Bošnjački pisci u Hrvatskoj, a predstavlja prerađenu verziju autorove doktorske disertacije „Organizacija i rad Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata" koju je autor odbranio na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli 2007.g., te da je najbolji prikaz tema obrađenih u ovoj monografiji dao sam autor kroz pet obimnih poglavlja koja nose naslove:
- „Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini posljednjih godina austrougarske uprave;
- Bošnjaci i nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca;
- Izazovi autonomije: Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini do Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije (1918-1930);
- Između kontrole i autonomije: Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini u doba šestojanuarskog zakonodavstva (1930.-1936.);
- Autonomija po volji politike: Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini do kraha Jugoslavije (1936-1941.)".
Nakon čega je riječ dao prvom promotoru dr. Kariću koji je u svom kratkom izlaganju čestitao domaćinu na organizaciji promocije i naglasio da je ovo treća promocija ove knjige - prva je bila na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli tj. na matičnom fakultetu autora, druga promocija je bila u Zagrebu - tj. mjestu izlaska iz štampe ove knjige što je u stvari i prirodno, a treću (prvu izvan institucija koje su učestvovale u njenom izdanju) evo organiziraju tešnjaci koji imaju istančan ukus i osjećaj za vrijedno i lijepo, čija i lokalna vlast prepoznaje kulturne i umjetničke vrijednosti i evo u svoje projekte uvrštava i promociju ove nadasve vrijedne monografije.
U osvrtu na biografiju autora dr. Jahić podcrtava da je autor bivši i aktuelni član Sabora IZ-e u BiH.
Prof. dr. Abid Đozić na početku svog, nešto dužeg izlaganja, napominje da se odlučio za nešto drugačiji pristup promociji ove knjige od uobičajenog jer ni ova knjiga nije obična odnosno uobičajena knjiga, stoga ju je dva puta pročitao, a morat će još nekoliko puta jer su između njenih korica sadržani brojni historijski, filozofski, antropološki, kulturološki, sociološki, politološki...tekstovi, te je ova knjiga u stvari enciklopedija.
Potom se osvrnuo na pojedine sadržaje koji se u knjizi obrađuju sa posebnim osvrtom na odgojno-obrazovnu i društveno-historijsku analizu Bošnjačkog stanja.
Na kraju se autor zahvalio organizatoru i pokrovitelju ove manifestacije.
Podijeljene stipendije maturantima medresa
U subotu, 26. marta 2011. godine, je u prostorijama Medžlisa IZ-e Tešanj, iz sredstava Fonda „Hasan ef. Škapur" predsjednik IO Medžlisa IZ-e Tešanj Zehrudin Kruško, u svojstvu predsjednika UO Fonda, uručio stipendije za 13. maturanata medresa u BiH koji žive na području Medžlisa IZ-e Tešanj.
Prije uručenja stipendija prisutnima se obratio i glavni imam Medžlisa IZ-e Tešanj mr. Fuad ef. Omerbašić, a u ime maturanata se zahvalili: Jupić Vedad i Ćeman Amina, koji su dali izjave i za lokalnu TV „SMART", dok se u ime roditelja maturanata zahvalio otac Subašić Nermine. Stipendije su uručene maturantima „Gazi Hesrev-begove" medrese Sarajevo: Dalila Salkanović, Amar Ljevaković, Vedad Jupić; „Behram-begove" medrese Tuzla: Dženana Lekić, Amina Ćeman, Harisa Tokmić, Lamija Smajić, Albinka Bajrić, Emina Halilović i Emin Roša; i medrese „Osman ef. Redžović" Visoko: Elmir Hrvić, Amir Šujić i Nermina Subašić.
U kultnom filmu Fahrenheit 451 režisera Francois Truffota, (snimljen i prikazivan prije više od tridesetak godina), postoji scena (ili niz scena) koja mi je ostala nezaboravna, ne toliko glumačkom fascinacijom koliko idejom koja je bila njen oslonac: u nekom dobu (nedobu) u nekoj zemlji (koja, kako će se kasnije pokazati, može biti i naša) pred naletom apokalipse...
Prošlosedmična izjava sekretara državnog ministarstva pravde Jusufa Halilagića o tome da je na jednom međunarodnom skupu data preporuka predstavnicima naše zemlje da u budućem zakonu o denacionalizaciji (ako ga bude) obeštećeni budu samo nasljednici prvog reda, da maksimalna iznos najvećeg obeštećenja bude, zapravo, minimalan, kao što smo i predvidjeli, šokirao je mnoge, prije svega zagovornike donošenja tog zakona. Jedan od njih je i mr. hfz. Senaid Zajimović, direktor Vakufske direkcije IZBiH, koji kaže:
"U tekstu se navodi da je jedan od razloga nedonošenja Zakona o restituciji taj što RS nije dostavila svoje mišljenje vezano za Zakon, kao ni Distrikt Brčko. Koliko je nama poznato Vlada RS-e se izjasnila. Oni restituciju žele riješiti na nivou RS-e, i oni su zaista dva puta donosili Zakon o restituciji kojeg je Visoki predstavnik kasnije stavio van snage. Međutim, pravne posljedice tog zakona su prisutne na terenu. SPC-u je, na teritoriji RS, vraćena sva imovina, a u nekim mjestima na korištenje im je data i vakufska imovina. Dakle, i ovdje je provedena parcijalna restitucija. Mislim da je i SPC-u u interesu donošenje zakona na državnom nivou, jer oni imaju veliki procenat oduzete imovine i u Federaciji. Nadamo se da će oni nagovoriti Dodika da pristane na državni zakon o restituciji. Mada, mislim da to ne treba čekati", smatra Zajimović, koji zato i ne vjeruje da je to jedini razlog nedonošenja Zakona o restituciji.
Ni u Federaciji nema političke volje
„U Federaciji također ne postoji adekvatna politička volja za to, što je svima jasno. Nema adekvatne volje ni na lokalnom nivou jer da ima do sada bi barem ono što je na raspolaganju vakufske imovine kod lokalnih vlasti bilo vraćeno po principu privremenog povrata do donošenja Zakona o restituciji. Mnogi budžeti lokalnih vlasti se pune od prihoda ostvarenih po osnovu iznajmljivanja vakufskih prostora trećim licima ", upozorava Zajimović, napominjući da određivanje pragova nasljednog reda koji će imati pravo zahtjevati povrat imovine nije u redu: "Zakon o restituciji treba da bude u skladu sa Zakonima zakonima koji regulišu pitanje nasljedstva i stav da samo nasljednici prvog reda imaju pravo na traženje imovine na osnovu restitucije je pogrešan i kosi se sa pozitivnim zakonskim normama kao i univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima koja tretiraju i pravo na imovinu. Određivanje pragova za restituciju , kada je u pitanju naknada je , također je nepravedno, bilo da je to najniži ili najveći prag. Restitucija treba da ima osnov pravičnosti, i to po principu: gdje je moguće , naturalna restitucija a gdje nije moguće onda treba da bude pravična naknada za oduzeto u skladu sa tržišnom cijenom nekretnina", ističe direktor Vakufske direkcije, dodajući: "Američki kongres i Evropska unija su opredijeljeni za pravičnu restituciju, i za to da sve zemlje Balkana i Istočne Evrope trebaju riješiti pitanje restitucije što su i kroz svoje Konvencije konvencije preporučili. U zemlji kakva je BiH, mislim na političko ustrojstvo, često je kršenje ljudskih prava, a nedonošenjem Zakona o restituciji konstantno se krše osnovna ljudska prava na imovinu i povrat imovine.
No, političari BiH treba da shvate da je donošenje Zakona o restituciji bitan faktor u uspostavljanju i funkcioniranju pravnog poretka države, a cilj svake države trebao bi da bude zaštita njenih građana i imovine, a ne da nastavljaju ono što su radili totalitarni režimi prije njih", govori Zajimović, napominjući da Vakufsku direkciju niko nije konsultovao prije niti poslije odlaska u Bukurešt na sastanak. :
Spremni, sposobni, hrabri
„Mi čak ne znamo ni ko su bajni predstavnici koji ispred države govore o ovoj temi. Da li su oni uopće spremni i sposobni i hrabri govoriti o nečemu što je specifikum Bosne. Prvo, radi se o vakufima (vrsti imovine) koju moderni evropski pravni sistem ne poznaje, drugo, radi se u najvećem procentu o imovini četiri vjerske zajednice što nije slučaj sa ostalim evropskim zemljama. Da li su naši predstavnici uopće iznosili naša iskustva ili barem pitali kako bi se to moglo riješiti na našem prostoru? Ne vjerujem. Iako , iako, postoji Međureligijsko vijeće kao institucija koja bi im itekako mogla pomoći u pružanju savjeta i pravne pomoći, posebno sada kada smo formirali stručni pravni tim unutar MRV koji će ubuduće zajednički nastupati kada se radi o oduzetoj imovini vjerskih zajednica. "
Prof. Tomislav Batinić iz HKD Napredak je poslao pismeno izraze svoga „šokantnog nezadovoljstva onim o čemu je zborio g-din. Halilagić.
„Mogao bi šire govoriti , ali temeljno je pitanje: gospoda na sastanku pod okriljem okriljem EU su stala u obranu države! Tko čini državu? Zar će ona svojim zakonima ići tako tako daleko protiv svojih građana - - koji čine državu? Gospoda ne govore o tomu na čemu grade svoje stavove: da li na Božjim, ljudskim civilizacijskim, etičkim postulatima, , odnosno da li je u li je u ovim stajalištima uporište u pravu i posebice u pravdi? Zasigurno NE! Pa, zaboravili su na svojoj sesiji na Europsku konvenciju o ljudskim pravima, koja je produkt EU, i gdje izričito piše da se treba i mora poštivati privatno vlasništvo! I sad se našli neki da to osporavaju. Tko im daje pravo za takovo ponašanje? Ako bi se ova nakaradna stajališta sudionika sa spomenutog seminara našla u Zakonu o restituciji (denacionalizaciji) onda bi se time samo potvrdila ranija pljačka imovine izvornih vlasnika iz vremena vremena rigidnog komunizma u našoj zemlji. Dovoljno se samo podsjetiti na to što je vlast posljednjih godina učinila glede stanova. Mimo zakona o restituciji su restituciji su prijašnji vlasnici doslovno obmanuti (obećani zamjenski stanovi) lažnim odredbama u Zakonu o otkupu stanova. Za TAKVO ŠTO NITKO NE ODGOVARA U OVOJ ZEMLJI?!
Bože sačuvaj da se Zakon o restituciji ( denacionalizaciji ) donese bez prethodnog uključivanja onih o čijoj se koži radi! Bez internetske konzultacije. Samo na način face to face. Bivši vlasnici na to imaju pravo jer su konstitutivni dio DRŽAVE i i njenog društvenog sustava", smatra Batinić, a Luka Kesedžić, ekonom Vrhbosanske nadbiskupije, dijeli ocjenu mnogih da je riječ o šokantnim preporukama: "Pa, valjda država postoji zbog ljudi a ne obrnuto", govori Kesedžić, revoltiran prije svega zbog toga što se kod nas neprekidno ide dvostrukim šinama, dvostrukim životima: na jednoj se strani govori o tome da su ljudska prava, pa i prava u oblasti imovine neprikosnoven, a na drugoj strani, iz istih tih institucija, barem se nama tako interpretira, nešto drugo se zagovara. Ovdje se dira u svetinje, a vakufi, odnosno zadužbine svih vrsta, koje su neki pojedinci dali zato da bi darovali ispoljavajući svoju humanost. No, uvjeren sam da je dovoljno jaka svijest onih koji će na kraju odlučivati da se ne pogaze sve civilizacijske tekovine", smatra ekonom Kesedžić, revoltiran, ističe, prije svega zato što napominjući da su ti objekti na razne načine nacionalizovani, (pa i strahom!), te i proces njihove denacionalizacije treba da bude različit.
Najbolje je rekao sarajevski muftija
„A, šta se dešava? Ti objekti se, pod raznim izlikama, ne vraćaju vlasnicima, ali se donose zakoni kojima se oni daju pojedincima, koji ih onda čak i preprodaju", govori Luka Kesedžić, a, ništa manju ogorčenost navodima koje je čuo iskazao je i paroh Stare pravoslavne u Sarajevu Vanja Jovanović:
„Najbolje je to nedavno kazao muftija sarajevski ef. Smajić, rekavši da su komunisti oduzimali, ali nikome to nisu poslije poklanjali nego su davali na korišćenje. Sada se ova imovina legalno pljačka, i to jednostavno ne može opstati tako", govori paroh Jovanović, koji misli da se zakon o denacionalizaciji /restituciji ne donosi samo zato što to ne odgovara određenim političkim elitama.
„Stalno pozivam istraživače pozivam novinare da utvrde ko koristi tu imovinu i sve će biti jasno. Jer, ako govorimo o Sarajevu, ono je nekada bilo do Marin Dvora, i naravno da su crkveni objekti, odnosno vjerski objekti uopšte sada na najatraktivnijim lokacijama", naglašava Jovanović, negirajući da se SPC umorila od traženja svoga.
„Bože sačuvaj, pa, ja nemam nemamo pravo na to. Neki ljudi su stvarali neko dobro, darovali ga, da bi bila nastavljena njihova misija, i, naša je dužnost boriti se za to. Naravno, ovo je teško nekome objasniti, ali praviti svoju sreću na tuđoj nesreći, to se jednostavno ne može ", govori paroh Jovanović. Njemu je priča za malu djecu to da je restitucija skupa za državu.
„Ovdje se uopće ne radi o tome, nego samo o nehtijenju da se ispravi jedna velika nepravda. Ljudi koji su pravili prijedlog zakona sjedili su u zgradi naše Bogoslovije! Pa, zar to nije apsurdno! Kako od njih očekivati ozbiljno da rade? No, svi neka znaju: za objekte koje tražimo nazad imamo dokumentaciju, i ona će biti dovoljna za sud, nije više važno koji, i kada. Pedeset godina? Nema problema! Sa nama niti počinje niti završava ovaj svijet", napominje Jovanović, a kao najbolji dokaz da se ova pljačka (koja epizoda?!) događa smišljeno navodi činjenicu da je prvo izvršena privatizacija, i počeli procesi otkupa, a tek onda se počelo nešto oko zakona o denacionalizaciji...
„To je sve lakrdija,ali mi ne odustajemo od traženja svoga ", kaže paroh Vanja Jovanović, dok Boris Kožemjakin, iz Jevrejske opštine Sarajevo, dijeleći mnoge od već izrečenih komentara, podsjeća na to da su brojni Jevreji u Drugom svjetskom ratu stradali.
„Čitave porodice su stradale nestale, i, šta je sada pravedno? Da njihovu imovinu dobije pojedinac, koji će se bogatiti na njoj, ili da ona bude vlasništvo Jevrejske zajednice, koja će je usmjeriti za javnu upotrebu. Umjesto nastavka ove nemoralne politike, što prije treba podvući crtu. Podsjećam na to da je JZ u Makedoniji od takve imovine napravila Muzej holokausta", govori Boris Kožemjakin.
Odlukom tadašnjeg Ministarstva prosvjete Bosne i Hercegovine od školske 1946/47. godine je, od strane komunističkog režima, ukinuta vjeronauka koja je do tada bila predmet na rednom mjestu broj 1 u Nastavnim planovima i programima kao što je još uvijek i danas u nekim zemljama članicama EU poput Austrije. Kao i kod ostalih tabu tema, u to vrijeme nije bilo dopušteno u javnom diskursu davati komentare o tome, niti da pojedici ili institucije daju svoj stav da li je, ili nije to trebalo učiniti. Nakon gotovo pola stoljeća od te 1946. godine, i povratka vjeronauke u škole, dozvoljeno je iznošenje javnog stava naspram toga. To je jedna od tekovina novog kapitalističkog ustrojstva Evrope, ali i dalje pretežito materijalističkog pogleda na svijet. Od ponovnog uvođenja vjeronauke u škole u BiH 1993/94. školske godine do danas bilo je intenzivnijih perioda njenog osporavanja.
Vjeronauka je ranije bila školski predmet broj 1
U posljednje vrijeme najintenzivniji napadi su bili u periodu februar-april 2008. godine kada se naširoko problematiziralo uvođenje vjerskog odgoja u vrtiće na području grada Sarajeva.
Nakon što je vjeronauku podržalo preko 80% posjetilaca, anketa Udruženja Futura iz Mostara je po hitnom postupku brisana sa njihove web-stranice
Kako su ti napadi, bolje reći pokušaji formiranja posvojimuzusima projektovanog javnog mišljenja veoma providni i u samome startu osuđeni na neuspjeh svjedoči jedna skora anketa koja se pojavila u maju mjesecu prošle godine. Naime, Udruga za unapređenje kvalitete življenja Futura iz Mostara je na svojoj web-stranici futura.ba u maju mjesecu 2010. godine na svojoj naslovnoj stranici postavila svojim posjetiocima poznato anketno pitanje: Podržavate li nastavu vjeronauka u javnim školama?
Anketa je bila otvorena za glasanje sve do februara ove godine. Na postavljeno pitanje je glasalo preko hiljadu posjetilaca. Rezultati su, za nas koji se bavimo ovom problematikom i znamo stvarnu podršku roditelja i njihove djece svojim omiljenim učiteljima tj. vjeroučiteljima, bili prilično očekivani. Možda čak za nijansu i ispod očekivanog. Naime, ZA podršku vjeronauci se izjasnilo preko 80% posjetilaca, a PROTIV vjeronauke se izjasnilo jedva njih 20%.
Rezultati Ankete u donjem desnom uglu na dan 29. januar 2011. godine
Zašto smatramo da je ovaj rezultat realno i ispod stvarne podrške navešćemo samo dva primjera:
Zvanični podaci pohađanja vjeronauke od strane kako vjerskih tako i prosvjetnih institucija zaduženih za monitoring pohađanja vjeronauke pokazuju mnogo veći procenat polaznika vjeronauke. Zvanični podaci Vjersko-prosvjetne službe Rijaseta IZ u BiH izraženi kroz Analizu polaznosti nastave vjeronauke u 2008. godini, pokazuju da čak 96% djece u osnovnim školama pohađa Islamsku vjeronauku, dok je procenat pohađanja iste u srednjim školama nešto manji i iznosi 79% polaznika vjeronauke!
Zvanične ankete, kako vladinih tako i nevladinih organizacija, sprovedene u svrhu poduzimanja konkretnih koraka za organizaciju ili neorganizaciju vjerske nastave u školama! Navešćemo samo rezultate istraživanja koje je sproveo Odjel za obrazovanje Misije OSCE-a u BiH, kao i Anketu koju je realizovao Odjel za obrazovanje u Vladi Brčko Distrikta.
Prema istraživanju OSCE-a iz 2006. godine dvije trećine ispitanika podržava vjeronauku u školama u BiH
Odjel za obrazovanje Misije OSCE-a je u saradnji sa Agencijom "Puls" je decembra 2006. godine na uzorku od 2130 građana, starosne dobi od 15 i više godina proveo istraživanja javnog mišljenja o odnosu građana prema reformi obrazovanja u BiH. Rezultati istraživanja su pokazali da postoji velika podrška časovima vjeronauke uopće. Dvije trećine ispitanika podržava vjeronauku u školama, dok najveći interes postoji među Srbima gdje čak 83% njih se ne slaže sa izjavom da časovi vjeronauke ne trebaju biti uključeni u nastavne planove i programe.[1]
Anketa iz 2008. godine pokazala da vjeronauku u školama Brčko Distrikta želi slušati 98% djece
Isto tako, nakon odluke supervizora za Brčko, Rafija Gregorijana, da od 2008/09. školske godine nastava vjeronauke bude neobavezna, prema riječima Slobodana Ristića, šefa Odjela za obrazovanje u Vladi Distrikta, nezvanični podaci provedene ankete su pokazali, da oko 98% roditelja želi da njihova djeca slušaju vjeronauku. Na sastanku, koji je tim povodom održan u prostorijama Vlade Brčko Distrikta, a kome su prisustvovali predstavnici pravoslavne, katoličke i islamske vjeroispovjesti, predstavnik OHR-a i šef Odjela za obrazovanje, razmatrali su se rezultati ankete provedene u brčanskim školama, vezano za izvođenje nastave vjeronauke i dogovorile daljnje aktivnosti po tom pitanju.[2]
Propao još jedan plan diskreditovanja vjeronauke
Nakon postavljanja nove ankete na web-stranici spomenutog udruženja iz Mostara, koja je u kontekstu naše teme irelevantna - tiče se diferencirane stope PDV-a, rezultati ankete o vjeronauci i uopće sama anketa su brisani sa ove stranice. Nakon ovog poteza Uredništva web-stranice nije teško odgonetnuti namjeru postavljanja pitanja - Podržavate li nastavu vjeronauka u javnim školama?
Da su ovakve i slične namjere, kao što smo već ranije naglasili osuđene na propast ispostavilo se i ovaj put. Anketa je brisana! Odjednom njenom naručiocu rezultati nisu potrebni, oni nisu relevantni ... ... možda su se u naš zemaljski network umiješali vanzemaljci pa glasali, a njihovi glasovi ne važe... Šalu nastranu!
Da je kojim slučajem rezultat ove ankete premašio natpolovičnu većinu protiv vjeronauke, ili ne daj Bože, da je omjer bio identičan, ali protiv vjeronauke (dakle 80% protiv vjeronauke) naručioci ove ankete (ovdje želimo naglasiti kako nismo skloni teorijama zavjere, već pod ovim pojmom podrazumijevamo same postavljače iste) bi krenuli u kampanju monitoringa. Sve vladine i posebno nevladine udruge bi bile zasute izvještajima o tome. Našminkane i isto tako isfarsirane, predstave za javnost što se press konferencijama zovu bilo bi zanimljivo gledati. Sav ugođaj ne bi bio potpun bez nekog novog lica - eksperta za ovu "stvar" koji bi svoju stručnu ekpertizu onako polahko (jer je svoj na svome) analizirao u udarnom terminu na nekom od javnih RTV emitera u BiH. Nije mnogo vode proteklo otkako je jedan takav u Dnevniku 2 FTV-a, ni manje ni više, izjednačio vjeronauku sa fašističkom ideologijom!?
Sad nam dozvolite jednu našu malu ekspertizu. Savjetujemo svima onima koji planiraju ulaziti u sličnu avanturu i postavljati ovakovrsna pitanja da se ne brukaju pred javnosti. Bolje im je da i ne postavljaju ovakva tendenciozna pitanja. Ipak, ukoliko se upuste u tu avanturu neka onda „mjesto zločina" besprijekorno očiste kako bi ocjena nezavisnih arbitara bila prolazna. A najbolji sud je sud javnosti, dakle čitalaca tj. posjetilaca portala. Da njihov posao nije dobro odrađen svjedoče najmanje dva dokaza. Prvi manje bitan, ali simptomatičan je da prilikom očitavanja svake ankete na web-stranici u prostoru gdje je ispisano ime trenutno očitane stranice koja sadrži anketu su numerisane brojevima. Tu se najbolje vidi kako je predzadnja anketa numerisana brojem 22, a zadnja trenutno aktuelna je numerisana brojem 24. Dakle, anketa o vjeronauci, ranije numerisana brojem 23, je izbrisana.
Zaboravili izbrisati video-anketu sa istim sadržajem?
Pored toga, u rubrici Video arhiv na naslovnoj strani, a u podrubrici Ankete koja sadrži video ankete koje donose stavove građana (uglavnom Mostara) po određenom pitanju, ostao je video klip od 4. maja 2010. godine pod nazivom Vjeronauk u javnim školama? Dakle, očigledno greškom su ga zaboravili izbrisati, ili su smatrali da nije dovoljno dobar dokaz neuspjelosti njihove namjere diskreditiranja vjeronauke. I sama video-anketa (iako montaža čini čuda) govori više u prilog vjeronauci, a manje protiv nje.
Naime, od sedam sagovornika u toj video-anketi o vjeronauci njih troje potpuno podržava vjeronauku, jedan naglašava da to treba biti odluka svakog osobno, dvoje je indiferentno (jedan ispitanik odgovara sa nemam pojma, a drugi onako simpatično i uobičajeno za ovakovrsan lov sagovornika kaže: nemojte me to ...), dok samo jedna sagovornica kaže kako ne bi trebalo miješati državu i Crkvu! Prema tome moglo bi se izvesti slobodan zaključak kako je četvero sagovornika ZA vjeronauku, a samo jedan PROTIV, dok njih dvoje nema stav po tome pitanju. Četiri naprema jedan nije ništa drugo do li onih 80% naprema 20% u korist vjeronauke što je rezultat sakrivene ankete sa web-stranice! Ne vidimo onda razlog zašto je problematičan rezultat glasanja na postavljenu anketu na stranici, ako nije problematičan rezultat stavova sagovornika na ulicama Mostara iznesenih u spomenutom video-materijalu.
Umjesto zaključka
Ove i slične nevladine i 'nestranačke' organizacije često nastoje kroz ovakovrsne ankete da predstave drukčiju od stvarne slike te da rezultatima anketa lobiraju prema OSCE-u, te ministarstvima i vladinim tijelima na različitim nivoima. Krajnji cilj je stvaranje atmosfere unutar javnog mnijenja u kome bi sasvim legitimno bilo pokrenuti inicijative za izbacivanje vjeronauke a instaliranje nekog neutralnog predmeta (tako ga često oni nazivaju)!
Krajnje je vrijeme da pojedina udruženja prestanu sa tim zlonamjernim izljevom moždane kanalizacije u javni medijski prostor! (da se poslužimo rječnikom umjetnika Nikšića)!
Zašto se, već jednom, ne zapitaju trebaju li nam drugi predmeti u javnim obrazovnim ustanovama ili na kraju treba li nam obrazovanje i informacija uopće! Jer, to je, itekako, u skladu sa njihovom logikom!
[1] OSCE: Pregled rezultata istraživanja javnog mišljenja o sistemu obrazovanja u BiH, decembar 2006. godine
Esad Muradbegović zaista nema ništa protiv toga da se Srpskoj pravoslavnoj crkvi vrati sadašnja zgrada Ekonomskog fakulteta, bivša Bogoslovija Ali, pita se:
„Šta onda ja značim našoj državi kada njoj ne pada ni na pamet da i meni vrati porodičnu kuću, u strogom centru Bijeljine, preko puta sadašnjih dvora vladike Vasilija Kačavende", govori ovaj prijeratni i poslijeratni staklorezac, samo što je nekada posao obavljao u rodnoj Bijeljini, a sada - u Sarajevu. Koja je razlika? U Bijeljini je disao punim plućima, sve je radio srcem, a danas, vuku se nekako njegovi zemaljski dani.
Nisam šovinista
„Nisam šovinista. Znam da će neko reći da se pravdam, ali želim da odmah kažem nešto iz historijata porodice. Moj djed Emin-beg Muradbegović 1919. godine poklonio je parcelu zemlje za pravoslavno groblje u Suhom Polju kod Bijeljine. Znajući to, Kačavenda je 1991. godine, kada je započeo proces vraćanja imovine na prostorima sadašnjeg RS-a, došao sa dva popa kod moga oca Mustafe i od njega zatražio da mu u Suhom Polju proda zemlju na kojoj bi se sagradila crkva. Jer, znali su da zemlja pripada nama i da će nam, kad-tad, biti vraćena. Otac nije htio prodati zemlju već je poklonio, i to do parcele gdje se nalazilo pravoslavno groblje koje je svojevremeno djed darovao Crkvi. Tako su radili Muradbegovići, a Kačavenda je svu našu dobronamjernost kasnije zloupotrijebio", tvrdi Esad Muradbegović, koji je sve ovo opisao i u pismu upućenom na nekoliko važnih adresa u Sarajevu: ambasadama SAD-a, Turske, Rusije, OHR-u, Zlatku Lagumdžiji, Željku Komšiću...
Kako je vladika zloupotrijebio dobročinstvo Muradbegovića, jedne od najuglednijih i najbogatijih bijeljinskih familija?
Emin-beg, Esadov djed, bio je medu deset Bijeljinaca koji su 1941. potpisali Deklaraciju protiv progona srpskog stanovništva u Drugom svjetskom ratu. Išao je, u toj istoj delegaciji, i kod poglavnika Pavelića, kako bi urgirali za prestanak progona Srba u Bijeljini. Te iste godine, 1941, Emin-beg je spašavajući jednog prijatelja izgubio glavu. Prijatelj je bio srpske nacionalnosti, a osoba, koja mu je došla glave, opasno je već bila zaludjela priklonivši se ustaškoj ideologiji.
„Nije djed bukvalno ubijen, ali je, nakon što je stao u odbranu prijatelja toliko maltretiran da je, vrativši se kući, dobio moždani udar i umro" govori Muradbegović.
Mustafa je, krajem rata, kada su Muradbegoviće silom pokušavali privoljeti da „zamijene" svoju imovinu za neku vrlo sumnjivu, iz Sarajeva, odveden u logor. Isto se desilo i Esadu. Rezultat? Od mučenja, Mustafa je ubrzo umro.
Dvije studentkinje
Esad (51) ima svoju porodicu, dvije krasne kćerke, obje studentkinje.
„Ova starija je prva četiri razreda osnovne škole bila jedina Bošnjakinja u svom razredu. Imala je divnu učiteljicu, Danu Mičić. Čim je otišla u penziju, Dana je odselila iz Bijeljine, koju smo i ona i ja jednako voljeli. I, sve je ovo potrebno znati da se ne bi stekao pogrešan utisak kada kažem da mi je nejasno da državne institucije mogu zvanično vraćati imovinu vjerskim zajednicama, pa i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a taj isti SPC, preko već pomenutog vladike Kačavende, uz blagonaklonost Opštine, otima tuđe, i tome se niko ne suprotstavlja", ističe Muradbegović.
Njegovi su do 1992. imali tri kuće u strogom centru grada. Dvije su na kraju rata, svojom voljom, zamijenili za objekte u Sarajevu, a treću je Opština Bijeljina dodijelila Vladiki Kačavendi 1993. godine.
„No, nije samo našu kuću Opština dala nego i niz drugih, koje su u međuvremenu srušene, i vladika je na tom mjestu proširio dvore. Svi koji su htjeli sudskim putem doći do vlastite imovine, našli su se pred zidom. Ne mogu tužiti vladiku, jer je on zvanično dobio kuće od Opštine. A, hajde se ti bodi s rogatim, tuži onoga ko u Bijeljini drži sve konce u rukama", govori Muradbegović, ko zna kojem novinaru po redu svoju priču, u kojoj je jedan od glavnih likova i Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava u RS-u: "On je od osobe kojoj sam ja prodao kuću kupio objekat, i, da bi se dalje proširio, trebala mu je i treća kuća Muradbegovića, koja je već dodijeljena vladiki. Pa je potom Todorović vladiki kupio kuću uz njegove dvore, a sebi je uzeo našu. Slobodna Bosna je o tome pisala 2003. godine i Todorović je negirao da je to njegovo zdanje, u kojem je sada banka, ali su novinari utvrdili da ne govori istinu", priča Muradbegović, pitajući se šta on sada da radi:
Sto pedeset godina
„Vidio sam gospodina Fincija, i kažem mu, kako možete sjediti u MRV-u sa vladikom, pa, znate li vi šta on radi u Bijeljini, znate li vi kako je on unesrećio brojne Bošnjake, i mnoge čestite Srbe, koji su zbog njega morali napustiti Bijeljinu. Finci mi samo slegnu ramenima, kao, nije on vladiku birao. Kakav je to odgovor", nastavlja Esad, napominjući da srpski predstavnici u vlasti otvoreno ističu da nikada neće pristati na donošenje državnog zakona o denacionalizaciji:
„Parlamentarka Milica Marković je nedavno na TV-u, na isto pitanje, kada će biti zakon, rekla, znate li vi da tada ne bi bilo Republike Srpske... I, dok se to tako govori, nama, Bošnjacima, i dalje uzurpiraju imovinu. U Bijeljini, u blizini Radnikovog igrališta su 24 dunuma naše zemlje, na kojoj su sada mašine..."
Muradbegović govori kako je strašno gledati da se zemlja njegovih predaka daje pod koncesiju od sto godina: "U ratu, u Suhom Polju, gdje su moji darovali Crkvi zemlju, sasječeno je 13 dunuma hrastove šume stare tada 150 godina. A onda, upalim televiziju, i vidim, svi naši čelnici sjede s vladikom Kačavendom, smiju se, ćaskaju... Pa, kakva je to pravda", pita Muradbegović.
Na njegovo pismo odgovor je stigao samo iz OHR-a, koji ga obavještava da je pitanje za domaću vlast, ali i podsjeća na to da je visoki predstavnik uvijek bio pobornik donošenja tog zakona, te da su njegovi saradnici pomagali u pisanju prijedloga.
Inače, 1991. godine, u Bijeljini, srpskom stanovništvu vraćena je nacionalizovana imovina!
Samina Dazdarević je rođena 16.09.1971. godine u Novom Pazaru od oca Nedžiba i majke Najče, djevojačko Mumdžić. Sedam razreda osnovne škole završila je u Beogradu, a osmi u Novom Pazaru. Potom se upisuje u Gimnaziju, smjer osnove novinarstva u Novom Pazaru 1990. Od 1990. godine studira engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Prištini i isti završava u decembru 1994. godine. 2001. je pohađala tromjesečni oksfordski seminar u Novom Pazaru, a prisustvuje skoro svim seminarima ne samo Oxfordovim već i Longmanovim. 2005. godine upisuje postdiplomske studije na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru gdje je uspješno odbranila magistarski rad na temu „Uticaj medija na nedosljednu upotrebu britanske i američke varijante u pravopisu i izgovoru neizvornih govornika engleskog jezika" koji je obrađen u skladu sa zahtjevima metodologije naučno-istraživačkog rada u naučnoj oblasti anglistike. Ujedno, prva je žena doktor engleskog jezika u Sandžaku.
Razgovarala: Sanela Karišik
SAMINA: 05. jula 2008. godine sam odbranila doktorsku disertaciju „Arabizmi u engleskom jeziku" (Arabisms in Contemporary English) koja je napisana na engleskom jeziku; sadrži rezultate samostalnog naučnog rada kojim su u metodološkom smislu pravilno definisane potrebe, predmet i ciljevi istraživanja, koncipirajući opšte i posebne hipoteze koje su u potpunoj korelaciji sa rezultatima istraživanja, odnosno lingvistički sam dokazala da su se arabizmi adaptirali i integrirali u engleski jezik. Arapski jezik je doprinio i nastavlja da doprinosi napretku čovječanstva. Ovo čini potpuno jasnim da će jezik za koji Arapi i, ustvari, svi muslimani smatraju kao ‘jezikom dženneta' nastaviti svoju svjetsku ulogu.
Bošnjaci.Net: Odakle ljubav prema engleskom jeziku?
SAMINA: Tek sam u osmom razredu, kada sam se preselila u Novi Pazar, zavoljela engleski jezik i to zahvaljujući mom profesoru engleskog jezika. On je probudio moju ljubav prema engleskom jeziku. Po meni kada vas učitelj voli i poštuje nekako i vi zavolite svog učitelja i želite da se dokažete i sve više učite. Tako je i bilo sa mnom. Bila sam mnogo stidljiva ali je on htio to da ukloni. Sjećam se kada mi je rekao da recitujem neku pjesmu na engleskom jeziku na maturskoj večeri. To je bio nezaboravan trenutak.
Bošnjaci.Net: Gdje si sve do sada radila i gdje sada radiš?
SAMINA: Godinu dana sam radila u Gimnaziji u Novom Pazaru nakon čega odlazim u Njemačku na tri godine da bih savladala i njemački jezik.
Nakon povratka iz Njemačke radila sam godinu dana u Gimnaziji u Rožajama gdje sam aktivno držala kurseve ne samo engleskog već i njemačkog jezika.
1999. godine sam radila u Kožarsko-tekstilnoj školi u Novom Pazaru. Od 2000. godine radim u ženskoj medresi „Gazi Isa-beg" kao redovni profesor. Radila sam i u predškolskoj ustanovi „Wildan" pri Mešihatu, gdje sam djecu, uzrasta od tri godine do 7, podučavala engleskom jeziku na veoma zanimljiv način, uz igračke i razne igre.
2005. godine počela sam sa radom kao asistent pripravnik na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru.
Od 2006. godine predavač sam na Fakultetu islamskih nauka u Novom Pazaru. Trenutno sam dekan na Internacionalnom univerzitetu na departmanu za filološke nauke.
Bošnjaci.Net: Odlučili ste se na hidžab?
SAMINA: Kada sam se rastala od muža bila sam sva skrhana bolom, razočarana tadašnjim životom, nezaštićena i usamljena. Čak nisam mogla da nađem posao. Praktikovala sam islam, klanjala ali do tada nisam ni pomislila da se pokrijem. Onda sam počela da razmišljam, da čitam i donijela odluku. Pokrila sam se... I tada je počeo period mog uspona u karijeri, zahvaljujem Allahu dž.š. na tome. Par dana nakon mog pokrivanja zvali su me da počnem da radim u predškolskoj ustanovi „Wildan" pri Mešihatu. I tako je krenula moja poslovna karijera. U početku sam bojažljivo izlazila ali vremenom toliko sam ojačala da je marama postala deo mene.
Bošnjaci.Net: Koliko je za ženu bitno obrazovanje?
SAMINA: Hidžab je sastavni dio muslimanke i bez njega ona nije potpuna, ali ona takođe nije potpuna bez znanja i obrazovanja, jer joj ono jedino može pomoći da osigura svoje mjesto u društvu.
Mnogi neprijatelji islama žele kazati, da je žena biće koje je u islamu bačeno u drugi plan, te da joj se ne dozvoljava traženje nauke, bilo da se radi o vjerskoj ili svjetovnoj nauci, što je laž.
Žena je kao i muškarac, biće koje je odgovorno za svoja djela, te je ujedno obavezna i da se podučava i podučava druge. To podučavanje podrazumijeva: porodicu, školu, ulemu i sl.
Bošnjaci.Net: Koliko je vas djece u porodici?
SAMINA: Imam tri sestre i jednog brata. Roditelji su dosta ulagali u nas, čak i u teška vremena su činili sve da nas školuju. Starija sestra je završila medicinu i sada živi u Australiji gdje trenutno radi na nostrifikaciji diplome. Mlađa sestra je diplomirala slikarstvo na Fakultetu umjetnosti, i magistrirala je slikarstvo, a radi u Školi za dizajn tekstila i kože kao profesor teorije forme, crtanja i slikanja, dizajna tekstila, dizajna kože i savremenog odjevanja i docent je anatomskog crtanja na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru. Najmlađa sestra je, kao i ja, završila engleski jezik i književnost i radi u osnovnoj školi jer voli da radi sa mlađim uzrastom. Brat mi je najstariji i iako je veoma talentovan, završio je kulinarstvo u Beogradu. Živi sa svojom porodicom i radi u Beču. Sada mu je veoma žao što se nije obrazovao u tom pravcu, jer tek sad uviđa značaj obrazovanja.
Bošnjaci.Net: Da li je teško uskladiti porodične i profesionalne obaveze s obzirom da si majka dvoje maljoljetne djece, Nejle i Mehmeda?
SAMINA: Nije teško ukoliko dobro organizujete vaš radni dan i ukoliko imate podršku i pomoć. Živim kod roditelja i mama mi dosta pomaže. Da nije nje i mojih sestara, koje mi daju podršku ne bih mogla da postignem ovo što sam sada.
Bošnjaci.Net: Baviš li se prevođenjem?
SAMINA: Ne nalazim se u prevođenju. Prevodim samo kada moram. Volim da predajem, i da prenesem znanje mojim dragim studentima i učenicama.
Bošnjaci.Net: Šta planiraš u budućnosti?
SAMINA: U prvom planu su moja djeca jer sam ih u posljednje vrijeme tako zapostavila da sam čak ćerki angažovala privatnog učitelja. Planiram da odem na usavršavanje engleskog na 4 mjeseca u Australiju, jer mi tamo sestra živi i mogu da odem sa djecom.
Bošnjaci.Net: Kako vidiš ženu Sandžaka? Da li joj na nečemu zamjeraš i šta je to? U čemu je podržavaš?
SAMINA: Ženi Sandžaka zamjeram jer mnogo posvećuje pažnju svom spoljašnjem izgledu koje uopšte nije u skladu sa izgledom jedne muslimanke. jer žena mora da vodi računa o svome vanjskom izgledu, te je dužna da se pridržava islamskih propisa u pogledu hidžaba (pokrivanja), što je farz, oko čega nema dileme niti bilo ko ima pravo o tome raspravljati, a podržavam je jer konačno postaje svjesnija značaja višeg stepena obrazovanja a time je svjesnija o onome što se dešava oko nje.
Bošnjaci.Net: Pored svih obaveza, odvojiš li malo vremena i za druženje?
SAMINA: Duže vrijeme sam provodila vrijeme uz kompjuter ali sada kada sam postigla cilj polako se vraćam normalnom životu i druženju.
Reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić i muftija Sandžački Muamer ef. Zukorlić uputili su pismo Bošnjacima Crne Gore i Kosova da se na predstojećem popisu stanovništva izjasne o onome što jesu. U ovom pismu stoji: Nedostatak nacionalne države, koja bi ravnopravno sa drugim državama u Evropi štitila svoj bošnjački narod u ambijentu jednakih mogućnosti...
Prošlosedmična izjava sekretara državnog ministarstva pravde Jusufa Halilagića o tome da je na jednom međunarodnom skupu data preporuka predstavnicima naše zemlje da u budućem zakonu o denacionalizaciji (ako ga bude) obeštećeni budu samo nasljednici prvog reda, da maksimalna iznos najvećeg obeštećenja bude, zapravo, minimalan, kao što smo i predvidjeli, šokirao je mnoge, prije svega zagovornike donošenja tog zakona. Jedan od njih je i mr. hfz. Senaid Zajimović, direktor Vakufske direkcije IZBiH, koji kaže:
Piše: Edina Kamenica
Samina Dazdarević je rođena 16.09.1971. godine u Novom Pazaru od oca Nedžiba i majke Najče, djevojačko Mumdžić. Sedam razreda osnovne škole završila je u Beogradu, a osmi u Novom Pazaru. Potom se upisuje u Gimnaziju, smjer osnove novinarstva u Novom Pazaru 1990.