Previranja u Tunisu imat će odjeka i u drugim arapskim zemljama, gdje bi naglo političko otvaranje moglo da iznjedri neprijatni radikalizam, ocjenjuje "Financial Times".
List navodi da, iako je prilično kasno, arapski autokratski vladari i njihovi zapadni pokrovitelji moraju da razmisle o tome kako da otvore put ka slobodi društvima kojima su isuviše dugo prava bila uskraćivana.
List "Guardian" upozorava da je tuniska "revolucija jasmina" cvijet koji lako može da bude zgažen.
"Ako je slom mogao da se dogodi jednom od najbogatijih, najobrazovanijih i najstabilnijih arapskih režima, ko bi mogao da bude sljedeći", pita "Guardian".
U Jordanu su izbile demonstracije sa zahtjevom da vlada podnese ostavku, nemiri izbijaju u Libiji, Egipat je odgodio planirani rast cijena, a Maroko nervozno prati događaje.
Tuniska revolucija preuranjeno je nazvana po cvijetu jasminu - nije bila beskrvna, a mogla bi da izazove talas represije širom arapskog svijeta, pošto će diktatori izvući odgovarajuće pouke.
Dugogodišnji dopisnik "Independenta" sa Bliskog istoka Robert Fisk također sumnja da krvavi neredi u Tunisu najavljuju "zoru demokratije" u arapskom svijetu.
Zapadu je, piše Fisk, više stalo do reda i stabilnosti, nego do demokratije, a zadatak arapskih moćnika je da drže svoje narode pod kontrolom, da vole Zapad i da mrze Iran.
On postavlja pitanje šta je Hillary Clinton radila prošle nedjelje, dok je Tunis gorio?
"Ubjeđivala je korumpirane prinčeve zaljevskih zemalja da podrže sankcije protiv Irana, da uđu u sukob sa Islamskom Republikom, da se spreme za novi udar na jednu muslimansku zemlju, poslije dvije katastrofe koje su SAD i Britanija već priredile tom regionu", navodi Fisk .
Zapad će i dalje održavati dobre odnose sa diktatorima, naoružavat će njihove armije i ubjeđivat će ih da sklope mir sa Izraelom. I postarat će se da era arapskih diktatora potraje, piše Robert Fisk u "Independentu".
Povodom treće godišnjice radija BIR, koja je obilježena u ponedjeljak 10. januara 2011. godine, uručene su zahvalnice brojnim pravnim licima koja su u protekloj godini značajno pomogla radio BIR. Tim povodom jedna od zahvalnica, u Sarajevu je u petak, 14. Januara, uručena i direktoru Turske uprave za međunarodnu saradnju i razvoj gospodinu Mustafi Šahinu.
Turska uprava za međunarodnu saradnju i razvoj svoj ured u BiH otvorila je 1996. godine, neposredno poslije rata s ciljem da budu prvenstveno s ljudima u BiH u svim sferama života, bilo da se radi o zdravstvu, poljoprivredi, obrazovanju ili medijskom segmentu. Kao takva, Turska uprava za međunarodnu saradnju i razvoj prije nekoliko mjeseci donirala je materijalna sredstva za obnovu i adaptaciju prostorija radija BIR. O pomoći koja je uručena radiju BIR, direktor turske uprave za međunarodnu saradnju i razvoj, gospodin Mustafa Šahin kaže: ''Jedan od naših projekata koji smo podržali u medijskom prostoru, jeste i ova mala podrška koju smo pružili radiju BIR''. Saznanje da je radio BIR za veoma mali period svog postojanja postigao veliku slušanost, direktora Turske uprave za međunarodnu saradnju i razvoj, gospodina Mustafu Šahina čini sretnim i zadovoljnim.
Turska uprava za međunarodnu saradnju i razvoj podržala je mnogo projekata o kojima se zna, s druge strane podržali su i projekte o kojima javnost danas malo zna. Ono što su uradili danas u BiH može se procijeniti u milionima pomoći koja je stigla na adrese brojnih udruženja, poljoprivrednih subjekata, zdravstvenih ustanova i sl. Podrška koju je radio BIR imao od Turske uprave za međunarodnu saradnju i razvoj u samim počecima rada radija BIR, mnogo je značila, a danas ta pomoć i podrška nije zaboravljena. O pomoći koju je radio BIR dobio od Turske uprave za međunarodnu saradnju i razvoj, direktor radija BIR gospodin Remzija Pitić je kazao: ''Ta podrška koju smo imali od TIKE u dosadašnjem našem razvoju, bila nam je veoma značajna u trenutku, kada smo bili još uvijek na početku svog rada''.
- veli Kur'an za zemlju Isre i Miradža. Stari Zavjet za nju kaže da je «zemlja u kojoj teku med i mlijeko» - Danas, pak, ovom zemljom teku ljudske suze i krv... Danas se taj Božiji blagoslov grubo narušava nepravdom koja se čini nad Božijim stvorenjima... Cijelo vrijeme sam svom domaćinu, vozaču Rijadu, govorio da nas odvede u neki lijep restoran na ručak kako bismo rahat objedovali.
U sklopu redovne tribine Karađoz-begove medrese "Islam u vremenu" sinoć je u Mostaru prof. dr. Smail Čekić održao predavanje pod nazivom "Bosna i Hercegovina trajna, politička društvena i historijska kategorija." Na temelju vlastitih istraživanja prof. Čekić je govorio o kontinuitetu imena Bosna, o pitanju borbe za odbranu i opstanak BiH i njenih naroda, zločinu protiv čovječnosti, uključujući i genocid protiv Bošnjaka, i o bitnim činjenicama s kraja XX stoljeća vezanim za Bošnjake. Ističući neospornost državotvornosti i historijski kontinuitet prof. dr. Čekić je naglasio kako postoji trend falsificiranja historijskih činjenica kod susjednih akademskih radnika. Jedan od takvih je i srpski akademik Sima Čirković koji je bosanske vladare, kraljeve smatrao srpskim namjerno prevodeći pogrešno riječi sa grčkog jezika na srpski.
Navodeći podatke o nacionalnim pokretima za samostalnost Bosne i Hercegovine prof. Čekić se posebno zadržao na Gradaščevićevom pokretu za autonomiju naše zemlje u prvoj polovini XIX stoljeća. Taj pokret nije uspio jer kršćanska Evropa nije željela da Bošnjaci imaju svoju teritoriju, dok su u tom smislu pružili punu podršku i Srbiji i Crnoj Gori. Izostanak Bošnjacima te vrste podrške pojačao je ekspanzionističke i teritorijalne aspiracija okolnih država prema BiH.
Zanimljiva je činjenica kako je uprkos kontinuiranim genocidima i ubijanjima Bošnjaka u posljednja tri stoljeća jedino Islamska zajednica BiH u Drugom svjetskom ratu javno digla svoj glas protiv holokausta. U svjetskim razmjerama tada nije postojala nijedna ustanova koja je javno ustala da osudi genocid koji je vršen nad Srbina, Jevrejima i Romima. To je jedino uradila Islamska zajednica Bosne i Hercegovine.
Govoreći o političko-pravnom položaju Bošnjaka u XX stoljeću prof. dr. Čekić je posebno istakao napor Bošnjaka prije svega Avde Hume, Rodoljuba Čolakovića, Husage Ćišića da se izbore za ravnopravnost s drugim narodima u okviru Socijalističke Federativne Jugoslavije. Percipirajući današnju političku zbilju prof. Čekić je bez skrupula zaključio kako je i danas potrebno formirati patriotski blok jer se BiH sastoji od dva entiteta od kojih se jedna zove Republika Srpska, tvorevina koja je nastala na teškom kršenju međunarodnog humanitarnog prava i genocidu, dok drugi entitet, Federacija BiH, u suštini djeluje kao dva zasebna entiteta u kojem u jednom dijelu u potpunosti djeluju kolaboracionističke snage HZ HB, fašističkog i genocidnog karaktera čijem se rukovodstvu na međunarodnom Sudu sudi za udruženi zločinački poduhvat.
- A s druge strane, njihovi politički istomišljenici u sadejstvu sa političarima iz Republike Srpske se javno zalažu za takvu zločinačku tvorevinu. Bilo bi najbolje pozvati predsjednika Suda, Robinsona, da Prlića i njegovu grupu pusti iz zatvora, jer nema potrebe da budu u zatvoru ako se njihovi istomišljenici javno zalažu za tu istu ideju.", kazao je prof. Čekić.
Prof. Čekić je na kraju svog predavanja pozvao sve Bošnjake da ulože napor u očuvanje Bosne i Hercegovine i uspostavljanje jedinstva naroda, ne samo Bošnjaka već svih antifašista i antifašističkih snaga u borbi za opstojnost ljudskog dostojanstva u BiH.
Iako su izbori u Islamskoj zajednici uglavnom okončani, mada još uvijek nisu izvršene verifikacije za izvršne odbore i Sabor, sa predsjednikom Glavne izborne komisije Mensur ef. Karadžom razgovaramo o njihovim osnovnim karakteristikama, odnosno o saznanjima koja su do sada došla u Glavnu izbornu komisiju. I mada su neki (dnevni) listovi objavili imena članova novog saziva Sabora Islamske zajednice u BiH, mi to ne činimo sve dok ne bude potpuno okončana njihova verifikacija i proces sasvim dovršen.
Gospodine Karadža, možete li nam reći da li su u svim izbornim jedinicama i okruzima, računajući i bošnjačku dijasporu, održani izbori za organe Islamske zajednice za mandatni period od 2010.-2014. godine i kako je tekla njihova dinamika?
Karadža: Dinamiku provođenja izbora u ovom izbornom ciklusu su okvirno odredili Sabor i Rijaset donijevši odluke da se izbori provedu u 2010. godini, tačnije do kraja 2010. godine. Ovakve odluke su determinirane činjenicom da je krajem 2010. godine istekao mandat dotadašnjim članovima organa Islamske zajednice. Konkretnu dinamiku aktivnosti i provođenja pojedinih radnji u ovom izbornom procesu je donijela Glavna izborna komisija u skladu sa svojim nadležnostima. Tako je odlukom Glavne izborne komisije odlučeno da se 10. decembra održe izbori na nivou džemata, 25. decembra da se izvrši izbor izvršnih odbora medžlisa, a 26. decembra izbor sabornika na svakom pojedinom izbornom okrugu. Mogu reći da su ovi rokovi ispoštovani, osim u nekoliko džemata gdje su izbori morali biti prolongirani za drugi termin zbog neadekvatnih i neblagovremenih priprema za njihovo provođenje. Dakle, izbori na području Bosne i Hercegovine su provedeni, a trenutno je u toku verifikacija mandata za izvršne odbore i za Sabor.
Mešihati islamske zajednice u Sandžaku, Hrvatskoj i Sloveniji, te islamske zajednice u bošnjačkoj dijaspori, izbore provode u skladu sa svojim normativnim aktima.
Karadža: Mešihati islamske zajednice u Sandžaku, Hrvatskoj i Sloveniji, te islamske zajednice u bošnjačkoj dijaspori izbore provode u skladu sa svojim normativnim aktima zbog specifičnosti njihovog pravnog statusa u zemljama u kojima su registrirani. U okviru ovih izbora koji se provode u Bosni i Hercegovini oni vrše izbor svojih predstavnika u Sabor Islamske zajednice. To koordinira Glavna izborna komisija i vrši verifikaciju izabranih članova Sabora.
Biračko tijelo na nivou džemata su svi punoljetni pripadnici džemata
Prisustvujući glasanju za članove Izvršnog odbora Medžlisa IZ Sarajevo, koje je održano 15. decembra 2010. godine u Istiklal džamiji u Sarajevu, predsjednik izborne komisije Ešref ef. Alibegović nam reče da je sve proteklo u najboljem redu i da je odziv birača bio neočekivano velik. Da li je odziv birača bio takav i na drugim izbornim mjestima?
Karadža: U kontekstu ovog pitanja, prije svega treba pojasniti način izbora organa Islamske zajednice. Naime, samo su izbori na nivou džemata neposredni izbori, dok su izbori za članove izvršnih odbora i članove Sabora posredni izbori. Biračko tijelo na nivou džemata su svi punoljetni pripadnici džemata koji čine i skupštinu džemata. Potencijalno, dakle, to su svi punoljetni muslimani u jednom džematu. S druge strane, članove izvršnih odbora bira skupština medžlisa, koju sačinjavaju predstavnici svih džemata, koji su izabrani na džematskim izborima, a članove Sabora, po dva predstavnika svakog džemata, koji se također biraju na neposrednim izborima na nivou džemata. Još uvijek nemamo precizne podatke o izlaznosti na nivou džemata, ali je sigurno da je ona na nivou, ili veća, od opće zainteresiranosti muslimana da učestvuju u radu svojih džemata i općenito aktivnostima Islamske zajednice. Izbor članova izvršnih odbora i izbor sabornika, kao što sam rekao, vrše tijela, tako da tu i ne možemo govoriti o odzivu birača, nego o odzivu članova tog tijela na dan kada je zakazan izbor. Prisustvo članova u ovim tijelima je svugdje veliko, a u procentima je ono preko 70%.
Potrebna veća zastupljenosti žena na kandidatskim listama
Iako stalno ističemo kako su naše supruge i majke veoma važan faktor i u životu i radu Islamske zajednice, njih uglavnom nema u našim organima. U Izvršnom odboru Medžlisa IZ Sarajevo među 15 članova tog tijela, samo je jedna žena, (prof Mina Pleh). Znamo da je slična situacija i u drugim medžlisima, te organima IZ , džematskim odborima, Saboru IZ itd. Zbog čega su žene potisnute iz organa Islamske zajednice?
Karadža: Slažem se sa vašom konstatacijom o ulozi žena u aktivnostima i radu Islamske zajednice. Normativno, jednake su mogućnosti i žena i muškaraca da učestvuju u izbornom procesu i da budu kandidati na listama za organe islamske zajednice. I aktivno i pasivno biračko pravo jednako imaju i žene i muškarci. Iako je još uvijek u toku verifikacija izbornih rezultata, vidljiv je veliki nesrazmjer između broja žena i broja muškaraca koji su izabrani u organe. Lično sam, i u svojim izjavama za medije Islamske zajednice, i prilikom sastanaka sa licima i organima koji su učestvovali u provođenju izbora, ukazivao na potrebu veće zastupljenosti žena na kandidatskim listama. Smatram da je u tom smislu, na ovim izborima, ipak napravljen određeni pomak, iako nedovoljan s obzirom na važnost učešća žena u radu organa Islamske zajednice i na njihov dosadašnji doprinos aktivnostima Islamske zajednice na raznim poljima. Moguće je i da nije postojala dovoljna zainteresiranost za kandidiranje na izborima pa je ovo i prilika da pozovemo džematlijke za iskazivanje više interesovanja za rad organa džemata ili medžlisa.
Kandidiranje za organe i izbor u organe nije ni na koji način limitiran starošću
Kao što je u organima islamske zajednice malo žena, isto je tako evidentno da u njima, posebno u džematskim odborima, ima malo mlađih osoba. Kakav je Vaš komentar na ovo ?
Karadža: Kandidiranje za organe i izbor u organe nije ni na koji način limitirano starošću pripadnika Islamske zajednice, tako da je mogućnost izbora bila jednaka za sve. Pa iako još uvijek ne možemo govoriti o brojkama, evidentan je sve veći broj mlađih osoba u organima Islamske zajednice na svim nivoima, a to je, opet, posljedica sve veće zainteresiranosti mlađih osoba za aktivnosti i rad Islamske zajednice. Posebno raduje zainteresiranost obrazovanih mlađih džematlija koja se ne ogleda samo kroz izbore nego je to evidentno i u džamijama na namazima i drugim aktivnostima Islamske zajednice.
U prethodnim izborima za period 2006-2010. kandidati za izvršne odbore medžlisa predlagani su izravno na skupštinama medžlisa, dok su ove godine članovi skupština imena tih kandidata mogli pročitati na listama, te iste zaokružiti ili izostaviti. Da li ovo znači da sada skupštine medžlisa imaju manjeg utjecaja u tome kakvi će biti sastavi izvršnih odbora medžlisa?
Karadža: U posljednjim izmjenama i dopunama Izbornih pravila težište je, kada je u pitanju kandidiranje, stavljeno na džemate. Svaki džemat je imao mogućnost da istakne svoje kandidate za bilo koji nivo izbora. Tako je džemat mogao predložiti svoje kandidate i za izvršni odbor, s tim što su okružne komisije sačinjavale konačne liste na bazi dobijenih prijedloga. Dakle, kandidiranje za izvršne odbore je obavljeno prije same sjednice skupštine, a svaki džemat je zastupljen sa nekoliko predstavnika u skupštini koji su kroz džemat imali mogućnost da izvrše kandidiranje.
Spoznao sam da je promjena determinanta ljudskog života. Sasvim je izvjesno da će čovjek u protoku vremena sazrijevati u promišljanju i percepciji svijeta, ili će u dvije različite vremenske odrednice imati dva dijametralno različita odgovora na isto pitanje, jer, kako je rekao Thomas Hobbes, treba imati u vidu da imati konstantnost identičnih misli i osjećaja znači nemati ni misli, ni osjećaja. A narod bi kazao da samo volovi uvijek jednako riču! Ovu sam etnopedagošku mudrost, u formi savjeta, rekao dokazanom islamofobu Željku Ivankoviću, koji je jedno vrijeme, u prethodne dvije godine, neumoljivo bljuvao vatru islamofobije, poglavito u banjalučkim „Nezavisnim novinama"...Isto tako, ne zaboravimo, da nam je do sada mnogo puta u povijesti uzvišeni Bog „progledavao kroz prste". A to, zapravo, znači da nam je Bog u svekolikim nesrećama davao skoro uvijek šansu da se borimo...
Bošnjaci nisu ni Arapi, ni Turci, ni Perzijanci, nisu nastali ni od ovih ni od onih, nisu „repa bez korijena", oni su itekako duboko ukorijenjeni (i) u svetopovijesnoj vertikali i vezani su za jak svetopovijesni korijen - za Ibrahima, a.s., Abrahama/Avrama. Bošnjaci su, dakle, po Kur'anu, „millet svoga oca Ibrahima", a.s.... Bošnjak se mora kopati samo u svoj mezaristan, u svome selu, mahali ili gradu u svojoj jedinoj domovini Bosni i Hercegovini. I sasvim je nebitno koliko bi dana trajao transport - dženaza i ukop umrlih Bošnjaka, bez obzira gdje bili i živjeli, treba da bude u domovini, na bošnjačkoj zemlji. Na našoj zemlji koju hoće svim silama i na sve moguće načine, kroz namete i druge otimačine, da otmu od našeg naroda...
Tačno prije godinu dana pojavila se Vaša knjiga "Bošnjaci na pola puta". Sam naslov implicira mnoga pitanja. Jedno od mogućih je: da li su Bošnjaci stali na pola puta ili se radi o, kako bi se u sportskom žargonu reklo, mjerenju prolaznog vremena?
VELIĆ: Mi smo doista, u egzistencijalnom smislu, stali na pola puta! Ova konstrukcija „na pola puta" je, zapravo, ambivalentan pojam. Može značiti da smo (stali) na pola puta (ako se uopće može stati u tom procesu, osobito ako se radi o objektu povijesne realizacije) od totalnog nestajanja ili da smo na pola puta od čvrstog postojanja i afirmiranja, u gradaciji pojmova: od vjerske zajednice/skupine, preko bošnjačke etnije/etnosa - etnonacije, do, na kraju, nacije u državnom smislu Bosne i Hercegovine. Što se tiče prvog značenja i opasnosti, nažalost, mnogi je nisu svjesni, kao takve. Osobito mislim na političare, na one protagoniste naše tragične zbilje na koje prvenstveno pada odgovornost za narod, za državu, za domovinu. Oni bi trebali biti najsvjesniji i po tom pitanju najžustriji, pa tek onda drugi faktori (odgovornosti), koji isto tako ne pokazuju visok stupanj brige i zabrinutosti. Nažalost, naša politika (kao da) nije dorasla ozbiljnosti situacije u kojoj se država nalazi. Erozija je u tom važnom segmentu jako vidljiva. Ali, postoji jedna sreća u toj nesreći. Naš narod koji živi u domovini je na sreću svjestan opasnosti koja nam igra za vratom, ali, isto tako, hvala Bogu, naši ljudi Bošnjaci diljem svijeta rasuti još uvijek nesmanjenim intenzitetom pulsiraju za svoju jedinu i matičnu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Takvih ljudi, bez obzira na dob i spol i bez obzira kad su imigrirali, ima jako mnogo i u Americi. Skoro sam (pred novu godinu) objavio tekst pod naslovom „Biti svjestan svoje vjere i svoje domovine" u norveškom „Glasniku" kojeg izdaju naši ljudi u Norveškoj. I na kraju teksta sam napisao: Vjera, zemlja i domovina - to su riječi/svetinje koje će pred spavanje Bošnjak kao molitvu izgovoriti, bez obzira gdje bio i živio. Naravno, to će isto uraditi i kad se probudi.
Gušić: Pokušaju pisanja knjige (jer, kao što obojica znamo, čovjek može samo pokušati napisati knjigu) prethodile su godine Vašeg intelektualnog i novinarskog rada. Do kakvih ste spoznaja u tom razdoblju došli i jesu li te spoznaje, na neki način, bile i inspiracija za knjigu?
VELIĆ: Knjiga „Bošnjaci na pola puta" je nastajala u procesu od sedam godina, to što se tiče aktivnog pisanja, ali, sve je to, u intelektualnom smislu i pogledu, sazrijevalo mnogo duže. Od školovanja u Gazi Husrev-begovoj medresi i studiranja na Fakultetu islamskih nauka, pa postdiplomski studij na istom fakultetu, zatim putovanja diljem svijeta (mada u Americi još nisam bio, sic!), seminari, tribine, imamski posao u trajanju od 16 godina, druženje s ljudima, a toliko se toga poučnog i pametnog može naučiti od ljudi, od tog narodnog genija čovjek može učiti, ibret uzimati, čuditi (mu) se i čuditi, crpiti i mnogo crpiti.
A na promociji svoje knjige u Bošnjačkom institutu citirao sam tu sjajnu opasku argentinskog pisca i mislioca, bibliotekara svijeta Borhesa, koji je na koncu svog života rekao da je iza njega u životu, iza tolikog čitanja, pisanja i pregnuća ostalo svega nekoliko tekstova i nekoliko pjesama. Jer, puno je za čovjeka da kaže da je „napisao i objavio knjigu"! Slažem se sa Borhesom, jer Bog objavljuje Knjige, a svekoliko ljudsko pisanje jesu knjige u pokušaju.
U toku svog pisanja spoznao sam da se čovjek stalno mijenja, u mišljenju, promišljanju, stavu i osjećaju. Spoznao sam da je promjena determinanta ljudskog života. Sasvim je izvjesno da će čovjek u protoku vremena sazrijevati u promišljanju i percepciji svijeta, ili će u dvije različite vremenske odrednice imati dva dijametralno različita odgovora na isto pitanje, jer, kako je rekao Thomas Hobbes, treba imati u vidu da imati konstantnost identičnih misli i osjećaja znači nemati ni misli, ni osjećaja. A narod bi kazao da samo volovi uvijek jednako riču! Ovu sam etnopedagošku mudrost, u formi savjeta, rekao dokazanom islamofobu Željku Ivankoviću, koji je jedno vrijeme, u prethodne dvije godine, neumoljivo bljuvao vatru islamofobije, poglavito u banjalučkim „Nezavisnim novinama".
Gušić: Iza nas je, uvjetno rečeno, pola puta, odnosno naše jučer i naše danas, viđeno Vašim očima. Kakva bi mogla da bude, opet uvjetno rečeno, ona druga polovica, odnosno naše sutra?
VELIĆ: To „kakvo će biti naše sutra" zavisi uglavnom od nas! Isto tako, ne zaboravimo, da nam je do sada mnogo puta u povijesti uzvišeni Bog „progledavao kroz prste". A to, zapravo, znači da nam je Bog u svekolikim nesrećama davao skoro uvijek šansu da se borimo. I kad god smo imali šansu da se borimo za svoju stvar, za svoju slobodu i egzistenciju - uspijevali smo. I to je dobra strana našeg naroda, znali smo iskoristiti šansu. I danas još uvijek imamo šansu! Pogledajte Palestince, njihova šansa je mnogo manja, ali jedno je bitno: ni oni nisu sami, pa zbog te istine još uvijek imaju šansu! Zlatna šansa, to nam je svima dovoljno.
Gušić: Jedna od Vaših teza je: "Islam je uvjet bošnjačke esencije a država Bosna i Hercegovina je uvjet bošnjačke egzistencije..." A jedan naš poznati pjevač u svojoj pjesmi upozorava: "Ne bude li Bosne bilo, neće biti ni nas..." Dakle, islama će biti jer ima najpouzdanijeg garanta za to, ali kako ćemo mi i Bosna opstati?
VELIĆ: Da, ja propagiram tu tezu i ponavljaću je kao kakvu „mantru" sve dok je naš narod ne bude svjestan u potpunosti, barem onaj dio naroda nad kojim imam mogućnosti influencije. Dakle, bošnjačko biće, u svom minimumu egzistencije, može se svesti i raščlaniti na dva nužno ispunjavajuća uvjeta. Ta dva uvjeta (p)ostaju garantom bošnjačkog postojanja; prvi je esencijalni uvjet, koji traži svoje stalno ispunjenje - vjera islam koju je uzvišeni Bog iz svoje svekolike milosti podario ovom narodu i koju ovaj narod već više od pet stoljeća živi (ne doživljava, već autentično živi) kao svoju spremnu, društvenu i privatnu realnost. I drugi je egzistencijalni uvjet, koji, također, traži svoje konstantno i konzistentno ispunjenje - država (sa svim svojim institucijama) u kojoj žive Bošnjaci. Na ova dva nužno ispunjavajuća uvjeta počiva cjelokupni mentalni i svaki drugi horizont jednog Bošnjaka.
Islam je kvintesencija bošnjačkog identiteta, to je bit opstanka. S islamom su Bošnjaci sve, bez islama su ništa! S islamom Bošnjaci znaju ko su, šta su i kuda idu, s islamom se u ogledalu još uvijek originalno i autentično prepoznaju (sebe i svoje pretke), a bez islama su nešto drugo, utopljeni u drugu formu, identitet i postaju nešta sasvim drugo (primjer Emira Kusturice, on se odrekao svoje esencije, može biti svjetsku stručnjak i veliki film maker, ali on je u svojoj suštini i esencije izgubljena jedinka, ni tamo ni 'vamo).
Bošnjaci nisu ni Arapi, ni Turci, ni Perzijanci, nisu nastali ni od ovih ni od onih, nisu „repa bez korijena", oni su itekako duboko ukorijenjeni (i) u svetopovijesnoj vertikali i vezani su za jak svetopovijesni korijen - za Ibrahima, a.s., Abrahama/Avrama. Bošnjaci su, dakle, po Kur'anu, „millet svoga oca Ibrahima", a.s.. I Bošnjake je uzvišeni Bog nazvao muslimanima u Svojoj mudroj Knjizi - i to niko ne može promijeniti i negirati. I kako kaže Sveta Knjiga, Poslanik će biti svjedok protiv Bošnjaka, ako zastrane i krivim putem krenu, a i oni će, dakako, biti svjedoci (šehidi) protiv drugih ljudi koji zglajzaju i zastrane. (A bivali smo mnogo puta šehidi, svjedoci, bivaćemo to i u buduće!)
Koji je drugi uvjet bošnjačkog postojanja? Drugi je uvjet egzistencijalni, a to je država i sve ono što ova riječ implicira kao takva. Sa zemljom i državom, u svojim rukama, Bošnjaci su svjesni prostorne određenosti, znaju gdje pripadaju i u prostoru se ne gube. Jamačno, i s državom su Bošnjaci sve, a bez nje i njenih institucija su ništa, gotovo nepostojeći, jer bez države dovode se u stanje vječitih svjetskih putnika/muhadžira i neminovno se svode na razinu Kurdistana i Cigana, vječito lutajućih po bjelosvjetskim bespućima i pustim poljanama. Ukratko: Bošnjacima je država Bosna i Hercegovina (dakle, ne bilo koja, već njihova, jedna i jedina, matična domovina) - svetinja! I kada se državna himna intonira, Bošnjaci trebaju mirno stajati gotovo kao u saffu u namazu!
Bošnjaci, kada je u pitanju država - egzistencijalni uvjet, moraju ići do kraja: il' sve il' ništa. Treće varijante - polovičnih rješenja nema!
Na koncu, zaključimo: Islama će, neovisno do nas, uvijek biti sa svim svojim svetinjama i vrijednostima, Bog za to daje svoje garancije, samo vrlo lahko može Bošnjaka da ne bude. Tu prvenstveno treba biti usmjeren fokus naše brige, na narod, na državu, zemlju i domovinu Bosnu i Hercegovinu. Dakako, nas i bez islama nema i neće biti!
Malo je duži odgovor, ali je bitno to ljudima razjasniti!
Gušić: Zbog Vašeg spisateljskog i inače intelektualnog angažmana, neki Vas zovu atipičnim imamom. Laskaju li Vam takve ocjene i vjerujete li da će Vašim putem poći i drugi imami, Vaše generacije ili mlađi, te na neki način promjeniti i imidž Islamske zajednice u nekom budućem vremenu?
VELIĆ: Postoji jedna grupa mladih imama u BiH, osobito u Sarajevu, koja ima tendenciju proširenja na generaciju/e, koja promovira obrazac i paradigmu novog imama. Imami koji će se recipročno razvijati sa svijetom u kojem žive, sa svijetom koji evoluira u progresivne i različite obrazce života, ali koji će, ipak, morati biti za korak ispred. A taj (mali) korak ispred, u svakom pozitivističkom, legalnom i legitimnom smislu će značiti kontrolu koja treba biti (i) u rukama imama. U tom smislu, laskaju mi takve ocjene. Jer, moj je moto: Imati sveobuhvatnu viziju (svijeta) i rukovoditi se principom selekcije.
Gušić: Ima li zaista islamofobije u Bosni i možete li je preciznije locirati?
VELIĆ: Ima! Ona samu sebe locira, svoje bunkere i štabove otkriva i to nije teško uočiti! Ona se manifestira uglavnom preko medija, elektronskih i printanih, i tu je najvidljivija. Ali, postoji i ona latentna, ništa manje opasna, koja se provlači i u drugim segmentima organizacije života i društveno-političke stvarnosti u BiH.
Gušić: Koliko su osnovane i svrsishodne teze da medijske kritike pojedinaca i institucija IZ BiH jesu, ustvari, islamofobija?
VELIĆ: Prvo, treba razgraničiti kritiku od tendencioznih, islamofobičnih akcija usmjerenih protiv ljudi i institucija IZ. Što se tiče zdrave kritike koja bi urodila plodom - nje kao da nema, ili je ima u smislu samokritike, kada uposlenici IZ-e, članovi IZ-e i ljudi koji zdravo i realno rezonuju našu stvarnost upućuju na greške ili nepravilnosti u djelovanju IZ-e i radu njenih uposlenika. Ali, s druge strane, ima jako mnogo, plaćenih i onih odveć dragovoljnih tendencija, koje tuknu na islamofobiju, kada se kroz eventualnu grešku pojedinca želi proskribirati, osramotiti i srušiti čitava struktura IZ-e i njenih institucija. Pa skontali su fol, žargonski kazano, jer ne mogu udarati na vrijednosti i principe Islamske zajednice, kao vjerske organizacije, mada ima i takvih egzemplara, i krenuli su odlučno udarati po ljudima koji obnašaju značajne funkcije u IZ-i. Oni kažu: Dobro, vjera je „u redu" (naravno, i to onda ako je hermetički zatvorena među zidovima, kao muzejski eksponat) i tu kao da nema ništa sporno, ali su sporni (za)uvijek ljudi, koji vjeru predstavljaju, to su, gotovo u pravilu, nepopravljivi manipulatori, radikalci, ekstremisti, kriminalci, pedofili, marginalci i šta sve ne još što se može izroditi u nekoj bolesno upaljenoj i plaćeničkoj glavi. Kao da se hoće kazati: Da, ta žena je u redu, majka kao i sve (monoteističke) majke, ali njen sin, kojeg ona, eto, tako odgaja, kako ga već odgaja, je nepodnošljiv, kriminalan, opasan itd., ali ona je (kao) u redu!
Takvi uzimaju sebi za pravo (za Boga miloga, ljudi za to i plaću dobivaju) da određuju ko je pravi vjernik, ko je pravi Evropejac/Evropljanin, ko je autentični predstavnik vjere i naroda, jer takvi, zapravo, uživaju u tome kada neko, dakle, „tuđim" ustima, priča ono što oni žele čuti i što je meritum stvari po njihovom sudu i mišljenju. Takvi traže, bolje reći - rove i kopaju, epigone svoje politike, ciljeva i zadataka. (Naravno, nije ih teško naći!) Takvi čitavo vrijeme prave galamu, tužbalice i ujdurme o tome ako im se i što im se spočitava da su islamofobi ako kritiziraju pojedince. To možda i nije sporno, ali šta je onda sporno? Sporan je sam odnos prema objektu medijskog tretiranja ili način na kako to rade. (Ne treba pitati za objašnjenje ciljeva koji su proklamirani, već treba pitati za metode koji će do cilja dovesti! Po tome, dakle, treba suditi.) Oni, zapravo, nepodnošljivo šute (i vješto izbjegavaju) kada im se prigovara o izrazitoj brutalnosti kojom atakuju na instituciju, na njene ljude, uposlenike, radnike, članove. Ima li se mjere i obzira o pristojnosti (dakako, takvo što i djeca slušaju i vide), kakav vokabular koriste ovdašnji medijski egzekutori u satiranju i satanizaciji onoga što nije po njihovoj mjeri, „vjeri", sudu i mišljenju. Zato je možda i slika (medijske) čizme kako gazi po ljudskom licu i najbolja ilustracija i vjeran pokazatelj stanja i odnosa.
Gušić: Kako se odnositi prema islamofobiji - u svijetu i u Bosni, a da to bude efektivno?
VELIĆ: Na način njene precizne detekcije, koji su to izvori, načini, dometi i objekti islamofobije, i onda reagirati prvenstveno institucionalno, posredstvom multimedijalnih projekata, rtv programa, filmova, reklama, novina, konvencija, naučnih radova, seminara, konferencija, tribina itd. Na koncu, svaki će pojedinac svojim legalnim i legitimnim angažmanom sačinjaviti kockicu/e unutar tog mozaika otpora i borbe protiv islamofobije. Jer, ona sama od sebe neće (pre)stati. Treba je zaustaviti.
Gušić: Na osnovu dosad viđenog, jesu li vehabije zaista problem za pojedine džemate i Islamsku zajednicu BiH u cjelini, ne zbog drugačijeg prakticiranja islama, već zbog agresivnog ponašanja koje se ne može osporiti, marginalizirati i relativizirati?
VELIĆ: U tom smislu doista neki jesu problem. I država se već sa njima obračunava, jer takvi zbog svoje agresivnosti i tendencioznosti nisu predstavljali problem samo IZ-i već sada uveliko i državi. I takvih je bilo i ima još uvijek u mnogo manjem broju od onih „normalnih vehabija", koji dolaze u naše džamije. Mi se moramo pomiriti sa činjenicom, ja to kažem tužnog srca, da se u našim džamijama više nikada neće klanjati potpuno isto i uniformisano. Unazad 20 godina u našim safovima postoje pojedinci koji drukčije klanjaju, koji će tako i u budućnosti postupati i drukčije obrednu vjeru razumijevati i prakticirati. I mi tu kao da više ništa ne možemo učiniti, jer sada se već radi i o drugoj generaciji takvih vjernika. Ali, isto tako, to učenje i ta pragma nikada neće postati main stream našeg vjerničkog (dis)kursa. Narod takvo učenje i tu pragmu nikada u većem broju ili masovno neće prihvatiti. To će uvijek biti na razini pojedinaca, ali će ih biti. Ali, u svakom slučaju, treba raditi na njihovoj edukaciji (ma šta god to značilo!), i to institucionalno, prije svega.
Gušić: Vratimo se, ponovo na temu bošnjačkog bića. Koji je najefikasniji put da se ono zaštiti tamo gdje Bošnjaka u stotinama hiljada ima - muhadžirluku?
VELIĆ: Naši muhadžiri diljem svijeta rasuti, sa svojim džematima, moram to ovako kazati, predstavljaju žilu kucavicu na kojoj uglavnom počiva egzistencija našeg naroda. To su naša zlatna polja, naše žitnice i naši rudnici, i to trebaju biti sve do onog trenutka dok u domovini stvarna polja, rudnici i fabrike ne zažive u punom kapacitetu. A naši će se ljudi/muhadžiri najefikasnije zaštititi i na okupu držati posredstvom naših bošnjačkih džemata koji su u sklopu IZ-e. Tu će rješavati svoje probleme i preko svojih džemata će biti u čvrstoj vezi sa domovinom i Islamskom zajednicom.
I još jedna bitna stvar, koju hoću potcrtati: Jako je bitno, u kontekstu očuvanja zemlje i njenog obilježavanja kao svoje, da Bošnjak bude svjestan činjenice i sudbine koja ga može odvesti bilo gdje na dunjaluku da ostvari svoju pristojnu materijalnu egzistenciju, ali kad umre, isto tako, Bošnjak se mora kopati samo u svoj mezaristan, u svome selu, mahali ili gradu u svojoj jedinoj domovini Bosni i Hercegovini. I sasvim je nebitno koliko bi dana trajao transport - dženaza i ukop umrlih Bošnjaka, bez obzira gdje bili i živjeli, treba da bude u domovini, na bošnjačkoj zemlji. Na našoj zemlji koju hoće svim silama i na sve moguće načine, kroz namete i druge otimačine, da otmu od našeg naroda.
Gušić: Sada ću navesti jedan svjež i konkretan primjer iz Južne Kalifornije, SAD. Naime, tamo se vodi kampanja od strane nekih bošnjačkih aktivista za organiziranje Balkan American Community Center-a, u kojeg se pozivaju i tamošnji Bošnjaci. Kakav je Vaš pogled iz Sarajeva prema ovakvim načinima organiziranja/priključivanja/utapanja Bošnjaka u neke anacionalne zajednice i je li to put ka očuvanju našeg identiteta u jednom dijelu bh. dijaspore, ili je obrnuto? Imate li komentar ili savjet?
VELIĆ: To po meni nije dobro i nije pametno, jer takav nam luksuz doista ne treba. Ne znam šta se preko toga hoće i može ostvariti!? Islam je po svojoj prirodi univerzalan i Kur'an nas je nazvao braćom i to je dovoljno za sve muslimane svijeta, ali nama su Bošnjacima isključivo bošnjačke organizacije, unije i bošnjački džemati gotovo jedino neophodni. Bošnjaštvo i bosanstvo je os(nov)ni pojam i fundament na kojem počiva naš identitet, naša esencija i naša egzistencija. Unutar te ograde i tog okvira moramo se jačati, a rasplinjavanje i disperzija naših snaga i kapaciteta na neke (balkanske) organizacije ili još šire pojmove neće nam koristiti i dobra donijeti. Na takve stvari ne treba gubiti ni vrijeme ni snagu! A povrh svega, vrlo često se znamo ponašati tako kao da smo sve svoje probleme, unutar svoje kuće, svoje avlije i svoga kolektivnog bića riješili, pa sada možemo sebi dopustiti i takve luksuzne šetnje van svoga okvira.
Gušić: A sada, malo o novinarstvu. Naime, treba li biti i hrabar pa pisati iz Bosne i Hercegovine otvoreno i kritički o pojedincima te pojavama i zbivanjima u društvu kakvo je bosanskohercegovačko, naprimjer.
VELIĆ: Treba, naravno, biti hrabar, beskrupulozan i imati čestit cilj. Dakle, boriti se protiv nepravde, nepravilnosti, laži i obmane, protiv agresije i udara na vjeru, narod i domovinu, protiv svega onoga što ugrožava našu esenciju i egzistenciju. Jedan me je prijatelj savjetovao da ne kritikujem previše i da ne ukazujem na svaku pogrešku i nepravdu, neće biti dobro za mene, rekao sam mu da bih onda trebao skinuti svoju imamsku odoru (džubu i ahmediju) i otići u politiku, jer bih pristao biti dio takvog rješenja, a ovako još uvijek imam čvrst temelj sa kojeg dejstvujem!
Gušić: Vaša knjiga "Bošnjaci na pola puta" je doživjela nekoliko izdanja. Da li je do sada distribuirana u SAD i Kanadu i ako nije ima li šanse da bude?
VELIĆ: Knjiga „Bošnjaci na pola puta" svjetlo dana u Americi (još) nije ugledala. Čak sam, zahvaljujući nekim mojim prijateljima, imamima, uspio knjigu poslati i za Australiju, u neke tamošnje džemate. Knjiga je distribuirana u Evropi po mnogim našim džematima, posredstvom glavnih imama, dakako, i širom naše domovine, po džamijama i u knjižarama. Eto, pred nama je pa ćemo vidjeti možemo li šta za Ameriku organizirati.
Gušić: Razmišljate li o nekom slijedećem pokušaju pisanja knjige i šta je predmet Vaših trenutnih intelektualnih pregnuća?
VELIĆ: Neko je već rekao da je istinski umjetnik i/li mislilac stalno angažiran i stalno aktivan, u svakom smislu. Naravno, da mi je osobito drago kad se uklapam u ovu šemu. Pišem kolumne za IIN „Preporod" duže od sedam godina, skoro pola godine sam redovni sedmični kolumnist zvaničnog web portala Rijaseta IZ-e u BiH (www.rijaset.ba), pišem i za druge medije, dnevne novine, magazine, glasnike, pišem recenzije za knjige itd. Imam napisan i svoj prvi roman. Roman je, zapravo, u svojoj završnoj fazi/doradi! Biće to nešto novo i, mislim, jako interesantno. Tako, što se tiče objavljivanja, mislim da će to biti prvo na tapetu.
Gušić: Hvala Vam za posvećenu knjigu, te za ovaj razgovor.
VELIĆ: Hvala i Vama! Bilo je zadovoljstvo razgovarati o ovako krucijalnim temama i stvarima!
U Njemačkoj živi oko četiri milijuna muslimana. O njima se puno priča, ali ne uvijek lijepo. Predrasude i poluznanje dominiraju. Ukidanju predrasuda i upoznavanju bi sada trebao doprinijeti dosije na 40 stranica. Dosje "Je li i islam dio Njemačke?" je izdalo Njemačko vijeće za kulturu, a oko 50 autora i autorica je...
Turski premijer Recep Tayyip Erdogan označio je vladu izraelskog premijera Benjamina Netanyahua "možda najgorom" u historiji Izraela, naglasivši da ta zemlja treba da se oslobodi ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermana, prenijeli su u četvrtak izraelski mediji intervju koju je dao Al Jazeeri.
Sve dok Netanyahuova vlada ne izmijeni svoju politiku, ne može očekivavati od nas da izmjenimo našu, kazao je Erdogan, naglasivši da Turska nema intreresa da obnovi ni jedan od sporazuma s Izraelom i da će razmotriti poboljšanje odnosa kada izraelska strana udovolji njenim zahtjevima.
Nekada bliski odnosi dvije zemlje saveznice pogoršani su zbog izraelske ofanzive na pojas Gaze prije dvije godine. Potom su zapali u nezapamćenu krizu zbog smrtonosnog upada izraelskih komandosa na brod pod turskom zastavom koji je 31. maja prošle godine nosio pomoć Palestincima u blokiranom pojasu Gaze.
Netanyahuova vlada možda je najgora ili najnesretnija u historiji Izraela, rekao je turski premijer.
On je ponovio da Izrael treba javno da se izvini za upad na brod, što ta zemlja odbija i nudi da izrazi žaljenje. Turska zahtijeva i kompenzacije za devet ubijenih Turaka, propalestinskih aktivista.
Kada (Izrael) odgovori na te uslove, mi ćemo razmotriti situaciju, rekao je Erdogan.
Osvrćući se na Liebermana ocijenio je da je on "glavni problem Izraela i Izraelci treba da ga se oslobode."
To je njihov problem, ne naš. Ako ga Izrael ne otpusti, njihovi problem će se pogoršati, zaključio je predsjednik turske vlade.
Svako ko koristi takve riječi protiv Turske treba da se pogleda u ogledalo i vidi podlog čovjeka, dodao je on.
Lieberman je na turski zahtjev za izvinjenje odgovorio da je to više od drskosti i da ako neko treba da se izvini, onda je to Turska, osudivši pokušaje da se probije izraelska blokada Gaze.
Erdogan je upozorio i da Izrael neće postići mir ako ne pregovora s Hamasom koji kontroliše Gazu.
Hamas nije teroristički pokret. Oni su ljudi koji brane svoju zemlju. To je pokret koji je ušao na izbore i pobijedio, istakao je Erdogan, podsjetivši da ih Izrael smatra neprijateljima demokratije.
Ocijenio je i da Hamasu nije data mogućnost, već su mu, naprotiv, oduzete sve mogućnosti da sklopi mir.
Kakva je to vrsta demokratije. Suprotno, to je protiv demokratije, kazao je Erdogan.
Nakon očigledne provokacije postavljanja kršćanskog simbola na trebinjskim mezarjima, Husein ef. Hodžić reagirao je na nesvakidašnji način. Mnogi drugi bi reagirali s ogorčenjem.
Naime, za one koji to ne znaju u gradskom groblju od Drugog svjetskog rata u jednom dijelu je smješteno pravoslavno groblje, u drugom dijelu iste parcele muslimansko mezarje.
Neoznačeni kontejner
"Posjećujući ili obilazeći muslimanske mezare na gradskom groblju u Trebinju nemalo sam bio iznenađen kako su radnici koji održavaju gradska groblja ili radnici komunalnog preduzeća iz Trebinja ‘pogriješili' u raspoređivanju, tj. postavljanju kontejnera za smeće. Radnici su kontejner, namijenjen za pravoslavno groblje (vidi se po simbolu), stavili u muslimansko, a kontejner, vjerovatno namijenjen za muslimansko, stavili u pravoslavno. Nije im ‘zamjeriti', jer su veliki poslovi u periodu blagdana, praznika i slava pa ljudi ‘pogriješili'", kaže Husein ef.
Kontejner označen za pravoslavni dio groblja
Na prijedlog saputnika da na drugi kontejner stave simbol polumjeseca sa zvijezdom istom bojom, nipošto zelenom, Husein ef, je odgovorio: "Tako bi ljudima iz komunalnog bilo lakše raspoređivati gdje koji kontejner pripada, ali to bi moglo ličiti na izazivanje i vrijeđanje po vjerskom osnovu, pa bolje da mi onaj ne pripadajući simbol na muslimanskom mezarju prefarbamo plavom bojom i ‘mirna Bosna i Hercegovina'!"
Tako je i bilo. Husein ef. je uzeo plavu boju i prefarbao cijeli poklopac.
Povodom prijedloga da dođe do spajanja Međunarodne mreže istraživača genocida i Međunarodne asocijacije istraživača genocida, Institut za istraživanje genocia u Kanadi uputio je pismo u kojem stoji:
Poštovani članoviMeđunarodne mreže istraživačagenocida(International Network of Genocide Scholars (INOGS)),
Kanadski institut za istraživanje genocida želi izrazit zabrinutost povodom predloženog spajanja vaše organizacije sa Međunarodnom Asocijacijom istraživača genocida (IAGS) [1].
Brojevi članstva IAGS-a su i dalje vrlo upitni i sigurno ne predstavljaju većinu međunarodnih akademika za istraživanje genocida. IAGS je sumnjiva organizacija na čelu s prof William Schabasom, akademikom koji nažalost se svodi na poziciju poricatelja genocida.
Imajte na umu da je IAGS predsjednik, prof Schabas, ponudio svoju ekspertizu u odbranu srpskih optuženika na sudu u Haagu, koji su odgovarali za optužbu za zločine genocida. Njegovo predloženo svjedočenje- u kojem je za cilj zanijekati genocid u Srebrenici - je odbijeno na temelju sukoba interesa [2] s posebnim obzirom na prijateljstvo koje je uživao sa sucima Carmel Agius i Kimberly Prost [3]. [4]
U svojoj knjizi, pod naslovom "Genocid u međunarodnom pravu: zločin nad zločinima" (. Cambridge University Press, 2d ed, 2009), prof Schabas poriče da ubijanje slavenskih građana pod nacističkom okupacijom konstituira genocid. U istoj knjizi negira genocid tijekom rata u Bosni i Hercegovini od 1992 do 1995.
Želimo skrenuti pozornost na sljedeće činjenice: [I] Da su ubistva Srba od strane ustaških snaga i ubojstva Bošnjaka od strane cetnickih snaga tijekom Drugoga svjetskog rata bili i jesu, uistinu, prepoznata kao djela genocida.
[Ii] S obzirom na rat u BiH 1992-1995, tri slučaja su pravno potvrdjena kao genocid, uključujući:
[a] Pokolj u Srebrenici (Tužitelj protiv Radislava Krstića), [b] Pokolj u Doboju (Tužitelj protiv Nikole Jorgic), i [c] Pokolj u Foči (Tužitelj protiv Novislav Djajic).
Oba doma Kongresa Sjedinjenih Američkih Država su 2005 godine, donijeli odluke tvrdeći da politika agresije i međunarodni termin 'etničko čišćenje' provedene od strane srpskih i hrvatskih ustaških snaga u Bosni i Hercegovini između 1992 i 1995 - uključujući i pokolj u Srebrenici - konstituiraju genocid.
Vodeći istraživač holokaust, dr. Robert Jay Lifton - autor nekoliko knjiga, uključujući i "Nacistički liječnici: medicinska ubijanja i psihologija genocida" i "Genocidni mentalitet: nacistički holokaust i nuklearna prijetnja", se slaže da ono što se dogodilo nad Bošnjacima "zaslužuje korištenje riječi genocid." On je primatelj 'Nobel Lectorship', 'Holocaust Memorial Award "i" Gandhi Peace Award'. Od 1960 godine, Dr. Lifton je međunarodno priznata osoba za njegova istraživanja u različitim aspektima genocida.
Prema dr. Liftonu: "Što se događa tamo [u BiH] zaslužujee korištenje riječi 'genocid'. Postoji nastojanje da se sustavno uništi cijeli narod. To je čak plan koji je zamišljen od strane srpskih nacionalista kao tzv" etničko čišćenje". Taj termin označava masovno ubijanje , masovna preseljenja, i zato predstavlja genocid. "[5]
Nadalje, bivši čelnik bosanskih Srba trenutno se brani protiv optužbe za genocid u svezi sa strašnim zločinima počinjenim u preko jedanaest bosanskih općina.
Nakon pomnog razmatranja i pozivom na gornji tekst, IRGC je zaključio da bi spajanje s ovom organizacijom (IAGS) nanio ništa manje od nenadoknadive štete koja bi prodrla u vjerodostojnost bilo koje organizacije koja se ozbiljno bavi istraživanjem genocida, stoji u pismu koje je potpisao prof. Emir Ramić iz Instituta za istraživanje genocida Kanada.
Previranja u Tunisu imat će odjeka i u drugim arapskim zemljama, gdje bi naglo političko otvaranje moglo da iznjedri neprijatni radikalizam, ocjenjuje "Financial Times".
Turska uprava za međunarodnu saradnju i razvoj svoj ured u BiH otvorila je 1996. godine, neposredno poslije rata s ciljem da budu prvenstveno s ljudima u BiH u svim sferama života, bilo da se radi o zdravstvu, poljoprivredi, obrazovanju ili medijskom segmentu. Kao takva, Turska uprava za međunarodnu saradnju i razvoj prije nekoliko mjeseci donirala je materijalna sredstva za obnovu i adaptaciju prostorija radija BIR. O pomoći koja je uručena radiju BIR, direktor turske uprave za međunarodnu saradnju i razvoj, gospodin Mustafa Šahin kaže: ''Jedan od naših projekata koji smo podržali u medijskom prostoru, jeste i ova mala podrška koju smo pružili radiju BIR''. Saznanje da je radio BIR za veoma mali period svog postojanja postigao veliku slušanost, direktora Turske uprave za međunarodnu saradnju i razvoj, gospodina Mustafu Šahina čini sretnim i zadovoljnim.
Navodeći podatke o nacionalnim pokretima za samostalnost Bosne i Hercegovine prof. Čekić se posebno zadržao na Gradaščevićevom pokretu za autonomiju naše zemlje u prvoj polovini XIX stoljeća. Taj pokret nije uspio jer kršćanska Evropa nije željela da Bošnjaci imaju svoju teritoriju, dok su u tom smislu pružili punu podršku i Srbiji i Crnoj Gori. Izostanak Bošnjacima te vrste podrške pojačao je ekspanzionističke i teritorijalne aspiracija okolnih država prema BiH.
Razgovarao: Salih Smajlović
Razgovor vodio: Bedrudin GUŠIĆ
Turski premijer Recep Tayyip Erdogan označio je vladu izraelskog premijera Benjamina Netanyahua "možda najgorom" u historiji Izraela, naglasivši da ta zemlja treba da se oslobodi ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermana, prenijeli su u četvrtak izraelski mediji intervju koju je dao Al Jazeeri.
Povodom prijedloga da dođe do spajanja Međunarodne mreže istraživača genocida i Međunarodne asocijacije istraživača genocida, Institut za istraživanje genocia u Kanadi uputio je pismo u kojem stoji: