Čiju smo okolinu blagoslovili...

Palestina - Čiju smo okolinu blagoslovili... - veli Kur'an za zemlju Isre i Miradža. Stari Zavjet za nju kaže da je  «zemlja u kojoj teku med i mlijeko» - Danas, pak, ovom zemljom teku ljudske suze i krv... Danas se taj Božiji blagoslov grubo narušava nepravdom koja se čini nad Božijim stvorenjima

tekst i snimci: Mirnes Kovač

Cijelo vrijeme sam svom domaćinu, vozaču Rijadu, govorio da nas odvede u neki lijep restoran na ručak kako bismo rahat objedovali. To jutro sam samo popio kahvu, a doručkovati nisam mogao od uzbuđenja. A on mi je cijelo vrijeme odgovarao da za to nema nikakve šanse i da ćemo na ručak ići njegovoj kući. Još ćemo se neko vrijeme zadržati na Brdu Maslina s kojeg se vidi cijeli Stari grad Jerusalem. Neposredno u podnožju Brda Maslina na kojem je, po predajama, propovijedi držao Isa, a.s., je staro židovsko groblje, a u prednjem planu se ističe plato na kome je Harem-i-šerif. Ispod kompleksa džamije Aqsa, na južnoj strani leži naselje Silvan i sastavu njega dolina Hilvah (Wadi Hilwah). Ova dva lokaliteta su veoma važna i priča o njima je egzemplar kako se u Svetoj Zemlji zemlja otima i vrši njena prisilna judaizacija.

Prisilna judaizacija

Muslimansko selo Silvan je bilo poznato po poljoprivrednim proizvodima i služilo je kao odmorište na putu ka Starom gradu. Danas ovo naselje broji oko 55 hiljada stanovnika i u centru je projekta «revitaliziranja» drevnog ili izvornog Jerusalema, heb. Ir David kojeg sprovode neke ekstremne židovske frakcije. Muslimani naseljavaju ovaj kvart već više od 13 stoljeća, od 20. stoljeća žive pod različitim vlastima osmanskom, britanskom, jordanskom. Od 1967. godine kao dio Istočnog Jerusalema i Silvan je pod izraelskom okupacijom. Krajem 19. stoljeća na ovom lokalitetu engleski arheolog Charles Warren je otkrio podzemni sistem tunela, po nekima, sistem kanala za vodu, i mjesto u središtu Vadi Hilvah označio kao mjesto drevnog Jerusalema, Grada Davidovog. Silvan će nakon ratova iz 1948. i 1967. pružiti utočište mnogim palestinskim izbjeglicama. Sedamdesetih i osamdesetih godina stanovnici su se zbog priliva turista i arheologa ponadali da će to naselju donijeti ekonomsku i privrednu dobit, međutim, u odnosu na druge dijelove Jerusalema koji su napredovali Silvan je zaostajao kao da je zaustavljen u vremenu. Odnosi sa turistima i izraelskim arheolozima nisu bili problematični jer je to donosilo neku vrstu posla lokalnom stanovništvu.  Međutim, tokom osamdesetih godina stanovnici Silvana su počeli uočavati da je njihov status kao ne-građana veoma problematičan. Vlasti grada nisu investirale u poboljšanje infrastrukture naselja, puteva, škola itd. Kada je u pitanju izgradnja, od 1967. nije odobreno podizanje niti jedne nove zgrade što je značilo da stanovnici nisu mogli graditi ili proširivati svoje domove, što je stanovnike Silvana primoralo da grade bez dozvola. Stotine familija se našlo u bezizlaznim situacijama. Uz siromaštvo, nedostatak obrazovnih institucija i druge infrastrukture, nova država je od stanovnika ovog naselja napravila kriminalce koji su morali plaćati stotine hiljada šekala kazni, a za mnoge kuće su izdati nalozi za rušenje. Osamdesetih godina mladi Arapi, stanovnici Silvana, aktivno su učestvovali u Prvoj Intifadi i ova činjenica je također kasnije imala utjecaja. Početkom devedesetih godina jedna privatna izraelska organizacija pod imenom «Elad» počela je djelovati u selu. U proglasu misije ove organizacije stajalo je da joj je cilj «ojačati židovsku povezanost sa Jerusalemom, i to kroz turističke obilaske, objašnjavanje značaja, naseljavanje i štampanje materijala.» U praksi Elad je svim sredstvima radio da stekne vlasništvo nad kućama i zemljom u naselju, a posebno u kvartu Vadi Hilvah. Jedna od prvih kuća u koje je Elad ušao bila je kuća Musaa Abbasija. Kuća je neposredno bila pored «Warrenovog okna». David Be'eri, osnivač Elada, lažno se predstavio kao turistički vodič i stekao Abbasijevo povjerenje dovodeći grupe turista njegovoj kući koji su od njega kupovali limun. U Be'riju je Abbasi vidio istinskog prijatelja. Međutim, Be'eri je tokom svojih posjeta prikupljao informacije o vlasništvu nad kućama i zemljom i to iskoristio u pravnoj parnici kako bi većinu Abbasijeve kuće proglasio «vlasništvom odsutnog». Naime, prema Zakonu o vlasništvu odsutnog (Absentee Property Law) ukoliko pravni posjednik živi u nekoj neprijateljskoj državi (a koja je to prijateljska država Izraela u susjedstvu u koje su protjerani Palestinci?!) država Izrael može konfiskovati imovinu bez kompenzacije. Ispostavilo se da je ugovor bio potpisan između države i Elada bez bilo kakvog tendera i bez Abbasijevog znanja, te su tako, u mrtvoj noći u oktobru 1991. godine, u pratnji policije ljudi iz Elada ušli u Abbasijevu kuću i njega i njegovu porodicu izbacili na ulicu.

Iskopavanja za spašavanje?

Ovako je počelo. Elad je prvih godina stekao kontrolu nad još nekoliko nekretnina. Nekretnine su od strane Elada bile pronalažene, proglašavane u skladu sa Zakonom o imovini odsutnog, te na osnovu «Izjava pod zakletvom» od strane ljudi iz Elada, potom konfiskovane i prebačene na Elad bez ikakvog tendera i uz minimalne takse. Eladu su od strane države prebačene i nekretnine koje je posjedovao Židovski nacionalni fond 1948.  Uz to, imovina je kupovana putem posrednika koji su od stanovnika na razne načine i putem pritisaka nastojali isposlovati pristanak na prodaju. Ključni obrt za Elad desio se 1997. godine kada je ova privatna agencija od Zemljišnog ureda Izraela dobila «povjerenje za brigu  i održavanje  nacionalnog parka «Ir David» koji se nalazi u srcu Vadi Hilvah kvarta. I nakon pravnog osporavanja Elad je raznim pravnim doskočicama 2002. godine uspio zadržati ovu poziciju. Od preuzimanja  nacionalnog parka «Ir David» od strane Elada iskopavanja u ovom naselju su se umnogostručila. Gotovo sva iskopavanja, koja se vrše bez ikakve najave, suglasnosti stanovnika i vlasnika kuća i parcela, a koja sprovodi Elad, kategoriziraju se kao «iskopavanja koja za cilj imaju spašavanje» određenih dokumenata, artefakata i dr. Iskopavanja se obavljaju pod visokim obezbjeđenjem, uz nadzorne kamere i ograde itd. «Ir David» je jedno od najpoznatijih turističkih mjesta u Izraelu kojeg godišnje posjeti više od 400 hiljada turista, studenata, izraelskih vojnika itd. Turistički vodiči u svojim objašnjenjima uglavnom se fokusiraju na historiju ovog kvarta iz perioda Kralja Davida. Prezentira se samo židovski narativ, a sve ostalo što je vezano za tradiciju i kulture naselja koje postoji više od 5 hiljada godina se apsolutno zanemaruje. Mijenjaju se nazivi toponima, ulice dobijaju nova imena itd. Uz ogromno prisustvo vojnih i policijskih pratnji turistima izvorni stanovnici Silvana se sve više i više osjećaju strancima u svom naselju. Danas židovskih useljenika ima oko 5 procenata od ukupne populacije, međutim, prisustvo ovih oko 400 ljudi sve više narušava način života u dolini Vadi Hilvah, dijelu naselja Silvan.

Priča o arapskom naselju Silvan i njegovom nasilnom judeiziranju samo je jedan u nizu primjera bolne i prijeteće svakodnevice Palestine. Mnoga slična skrnavljenja i uzurpacije cionistički režim je realizirao skrivajući to paravanima projekata poput navodnog revitaliziranja drevnog Grada Davidovog. Kratko rečeno: korporativni kriminal u svom čistom obliku! Nakon posjete Brdu Maslina prihvatio sam Rijadovo gostoprimstvo i otišli smo do njegove kuće gdje nas je njegova hanuma počastila ukusnim palestinskim jelima, kahvom i kolačima. Nakon ručka i ikindije namaza uputili smo se prema gradu Hebronu, gradu kojeg Arapi zovu Halil (Prijatelj) u kome je sahranjen Ibrahim, a.s., Halilu-r-Rahman (Prijatelj Milostivog) zajedno sa svojom porodicom Allahovih odabranika.

U gradu Božijeg Prijatelja

Grad Halil ili Hebron smješten je tridesetak kilometara južno od Jerusalema. Najveći je grad na Zapadnoj Obali i u njemu živi oko 200 hiljada Palestinaca, te oko 500 useljenika koji su koncentrirani oko starog jezgra grada. Grad je najpoznatiji kao mjesto u kome se nalazi pećina Makpela u kojoj su grobnice Ibrahima, Ishaka i Jakuba, a.s., i njihovih supruga. Iznad pećine Makpela je Ibrahimova džamija El-Harem el-Ibrahimi. Situacija je i u ovom slučaju krajnje iskomplicirana, posebice nakon okupacije 1967. godine, kada je izraelska okupaciona vlast omogućila da se hram podijeli na židovski i muslimanski dio. Muslimanima je pripao veći dio kompleksa, oko 81 procenat, koji se nalazi iznad jedinog poznatog ulaza u spilju. Od tog datuma Ibrahimova džamija je bila mjesto čestih sukoba i bombaških napada između muslimana i židova. Stotine ljudi i muslimana i židova je u tim incidentima poginulo i ranjeno. Danas je Harem Ibrahimi podijeljen i na prilazu džamiji su jake sigurnosne provjere, rampe i detektori metala. U podnožju same džamije je check-point na kome se razdvajaju posjetioci muslimani koji se upućuju u jugo-istočni dio kompleksa, dok židovi idu na suprotnu stranu. Miješanja nema. Čak je i unutrašnjost turbetskih odjeljaka gdje su cenopati koji označavaju kabure Ibrahima, njegove supruge Sare, r.a., podijeljena. Na jednoj strani (prozoru) turbeta imaju pristup muslimani iz Ibrahimove džamije, a druga strana je za židove koji pristupaju iz suprotnog ulaza hrama. Između su neprobojne metalne barijere, ali glasovi prodiru, jedni druge mogu čuti jasno dok izgovaraju  molitve. U unutrašnjosti same Ibrahimove džamije su cenopati kaburova Ibrahima i njegove supruge Sare, te Ishaka i Rebeke. U drugom, židovskom dijelu hrama je kabur Jakuba, njegove prve žene Leae, dok je kabur njegove druge žene Rahaele, majke Jusufa, a.s., u Betlehemu. U Harem Ibrahimi sam stigao neposredno poslije akšam namaza. Obišao sam džamiju, a nakon namaza džamijski vodič nas je odveo i pokazao gdje je koji kabur. U stražnjem dijelu džamije je malom kupolicom na četiri stuba nadsvođeni otvor na kojem stoji natpis «El-Garu-š-šerif» odnosno «Časna pećina», ustvari otvor za zrak koji dopire iz pećine u kojoj su kaburovi Allahovih odabranika. Tradicija kaže da je Ibrahim, a.s. kupio ovaj posjed, pećinu, od jednog Hitita plativši mu za to punu cijenu kako bi ukopao svoju preminulu suprugu Saru. Kasnije su na istom mjestu ukopani i ostali pripadnici Časne porodice, porodice za koju svoje duhovno porijeklo vezuju sve tri objavljene monoteističke tradicije: i judaizam i kršćanstvo i islam. Ibrahimova džamija i harem u Hebronu ili Halilu je, poput drugih mubarek mjesta u gradovima okupirane Svete Zemlje klasičan primjer kako ono što je po svim mjerilima zajedničko, čudno i neprirodno djeluje kada ga politika i sila dijele, rasparčavaju i pregrađuju.

Kontrole, skeniranja i pretrage...

Povratni let iz Tel Aviva preko Istanbula za Sarajevo je veoma rano u 6.15 minuta, ali su mi domaćini savjetovali da na aerodromu Ben Gurion moram biti najmanje 3 sata prije planiranog polijetanja aviona. Tako sam iz hotela u Betlehemu morao krenuti oko  2 sata poslije ponoći. Već na samom izlazu iz Betlehema i ulazu u Jerusalem na izraelskom check-pointu grozna slika: ogromna zatvorena željezna vrata. Noću su zatvorena i otvaraju se po potrebi da propuste one koji imaju propusnice za izlazak iz palestinskog geta. Iako uspavani, stražari ipak pregledaju i dokumente i vozilo, pitaju za našu destinaciju. Na putu do Tel Aviva nije bilo nimalo gužve, kao da je sav svijet zaspao. Negdje na polovici puta šutljivi vozač taksija, Palestinac Hamdi progovori i pokaza na obližnje osvijetljene brežuljke, naselje sa modernim apartmanima: «Ono gore je nekada bilo naše selo. Odatle smo protjerani!» Zaustavljamo se nekoliko kilometara prije aerodroma Ben Gurion gdje svi automobili prolaze kroz detaljni pregled i kontrolu putnika. Nije potrajalo dugo, sačekali smo nekih petnaestak minuta. Na aerodrom sam stigao oko 3 sata ujutro i pitao sam se kako ću provesti naredna tri sata vremena do polaska aviona. Međutim, kada sam krenuo prema check-in deskovima prišla mi je policajka i pregledala dokumente, upitala me za destinaciju i nakon kratkog ispitivanja gdje sam bio i gdje putujem uputila me da prethodno moram proći skeniranje kofera. Imajući u vidu da je ispred mene bilo svega nekoliko putnika ponadao sam se da će sva ta procedura za čas biti gotova. Koferi su brzo provučeni kroz ogromne skenere i na svaki je prilijepljen bar-code i to mi na početku ne bijaše jasno. Potom uočih da nakon skeniranja kofera slijedi detaljna pretraga na stolovima koji nalikuju velikim kuhinjama u američkom stilu, samo što ove na svojim ćoškovima imaju velike kompjuterske touch-screen displeje, a umjesto pećnica i frižidera su neke specijalne mašine i visokosofisticirani testeri za eventualne tragove eksploziva.

Višesatno ispitivanje na aerodromu

Opušten, naravno, prilazim i pitam službenicu koliko će trajati pretraga, a ona me uputi da sjednem na klupe, rekavši da ću sačekati nekih dvadesetak minuta. I onda počinje procedura. Prilazi mi prvo jedna mlađa službenica i počinje sa ispitivanjem: odakle sam, ko sam, šta sam, gdje sam bio, zašto sam bio, kako se zove organizacija koja me je pozvala, šta joj je cilj, gdje se održala konferencija, gdje radim, šta radim, o čemu pišu novine u kojim radim, imaju li verziju na engleskom jeziku, koja je web adresa, zatim, ko su mi roditelji, kako mi se zovu nane i djedovi i imaju li kakve veze sa ovim prostorima, šta mi studira sestra, koje jezike govorim, gdje sam ih učio, zašto sam ih učio!? Zašto baš arapski?! Potom, dolazi druga službenica. Izvinjava se ukoliko se neka pitanja ponove, pa uz sva gore navedena pitanja nastavlja: gdje sam pakovao kofere, ko ih je pakovao, da li sam nekog posjetio, kada i gdje, jesam li zalazio u kakve restorane i gdje, imam li račune? Da li sam šta kupovao, šta i gdje, imam li račune? Nakon što sam se iznervirao i zatražio objašnjenje svrhe ovog ispitivanja službenica je kratko odgovorila da je to standardna procedura radi «vaše sigurnosti» i zatražila od mene da budem kooperativan, jer upozoravajući doda: «Ima i drugi način, kojem, ukoliko budete izloženi, sumnjam da ćete stići na svoj planirani let u 6.15!» Potom sam se nekim pitanjima počeo smijati i rekao da osim onog što sam već odgovorio više ne želim odgovarati na tako besmislene stvari, bez obzira kakve to poslijedice po mene prouzrokovalo. Mlada službenica je potom pozvala svoju supervizoricu s kojom je došao još jedan službenik i oni su mi saopćili da je ovo standardna procedura, te da imam u vidu da su sigurnosne mjere na telavivškom aerodromu takve kakve jesu i da oni moraju slijediti uputstva i sl. Supervizorica me je zajedno sa svojim kolegom ponovno počela pitati ista pitanja prije toga se uljudno izvinivši što će mi neka pitanja biti ponovljena. I tako sam u razgovoru sa pripadnicima izraelskih graničnih službenika proveo preko dva i pol sata. Kada sam konačno preuzeo svoje stvari koje su bile detaljno ispreturane, registrirao svoj let i predao putnu torbu, uvidio sam da je ukrcavanje u avion Turkish Airlinesa za Istanbul već otpočelo i da do polaska imam još svega dvadesetak minuta. Iako je iskustvo koje sam prošao bilo krajnje neprijatno i mučno s jedne strane mi je bilo drago da sam imao priliku proživjeti jedan mali djelić onog čemu su svakodnevno izloženi sumnjivi na nebrojenim izraelskim check-pointima i kontrolama. Uz to, u sceni koja mi se desila na aerodromu u Tel Avivu nisam žalio sebe, pa ni Palestince koji su daleko učestalije izloženi čak i gorim procedurama, već sam žalio to ozračje straha i prepadnutosti.

Palestinske dvije krajnosti...

Konačno, u avionu na letu prema Istanbulu osjećao sam se i sretno i nesretno zbog svega onog što sam u proteklih par dana vidio. Razmišljao sam o dvije krajnosti koje su me iznutra razdirale i činile tužnim. S jedne strane bio je vanredno lijep osjećaj zadovoljstva što sam imao priliku obići tako lijepa i značajna mjesta, «čiju smo okolinu blagoslovili» kako veli Kur'an (Isra, 1). Ta ljepota se u Palestini vidi ne samo u njenim svetim mjestima koja štuju pripadnici sve tri abrahamske tradicije, već i u zraku, u klimi, u plodnim krošnjama narandži i smokvi, u uređenim maslinjacima.... Svakodnevna inačica koju koristimo za nešto ugodno i kažemo «med i mlijeko» je upravo dio biblijskog opisa ove Svete Zemlje za koju se kaže da je «zemlja u kojoj teku med i mlijeko» (Egzodus, 3:8). Kada su u pitanju prirodna bogatstva ove zemlje ovaj opis potpuno odgovara, a ne kao što je Palestina planski prikazivana svjetskoj javnosti od strane projektanata i ideologa cionističkog pokreta kao neplodna pustinja koja čak ni naroda nema. «Podajte zemlju bez naroda, narodu koji je bez zemlje!» - poznati je bio slogan cionizma sa početka 20. stoljeća. S druge strane pritiskalo me je ono neprirodno što je učinio čovjek remeteći sve ljudske i Božije zakone, pretvarajući ovu zemlju umjesto zemlje svetog mira u zemlju svetog rata, umjesto zemlje susreta i dijaloga u zemlju separacije i sukoba - mjesto koje je već decenijama izvorište najakutnijeg svjetskog sukoba, moderne paradigme sukoba civilizacija.