Alija Isaković „Zanovijetanje“

24. srpnja

Pišem tekst koji bih rado nazvao Zanovijetanje.

Rat je, teško nam je, ne znam da je nekome bilo ovako teško, ali - vrijeme je da se počnemo baviti sobom. Kao narod. I kao narod u svojoj državi. I da se bavimo državom, sa svim onim šta to podrazumijeva.

Sve što u ovome ratu činimo, činimo jer smo prisiljeni na to. Nismo birali ni vrijeme, ni mjesto, ni način obračuna sa susjedima. Branimo se uspravno i do kraja, kako se brani onaj koji nema drugog izbora. Neće trebati mnogo vremena i mnogo riječi da se pokaže kako je ta naša borba bila začuđujuća u svojoj odlučnosti i istrajnosti. U našem heroizmu ima neke srdačnosti koja izvire iz naše epike o Budalini Tali, srdačnosti i netipičnosti koja stoji prema agresorskoj podmuklosti i kukavičluku. Možda stoga što u ovome oslobodilačkom ratu mi moramo biti pobjednici. Ili nas neće biti.

Na drugoj strani, u plitkoj i dubokoj pozadini, susrećem naše ljude koji ništa ne čuju, ne vide i ništa ne podrazumijevaju. Koji ništa ne znaju. I koji ne žele ništa. Malo čudno variranje. Znam, pak, da su neki takvi naglo odrasli, naglo ozdravili tek odlaskom na prvu liniju fizičkog fronta. U realnost koja se ne može varirati. Postali su ozareni i jasnih pogleda.

Zašto sada o tome? Slušam pojedince: Niko ne valja! Po vertikali i po horizontali. Ti pojedinci zaista ne valjaju, i: niko im ne valja! Oni, čak, priznaju da sami ne valjaju, ali im smeta što drugi “ne valjaju”. Vrlo zanimljivo.

Što je veća zavjetrina, veće je zanovijetanje, veće je ogorčenje i nezadovoljstvo - postojećim. Ne predlažu ništa. Oni ne bi ništa gradili, samo bi rušili, kao djeca koja tek upoznaju svijet i predmete oko sebe...

Alija Isaković,

(Antologija zla, NIPP Ljiljan, Sarajevo - Ljubljana, 1994., str. 116 i 117)