Moramo obnoviti kraljevsko lice i kraljevsku dušu Bošnjaka (III dio)

Zašto ne dižemo spomenike žrtvama zločina?     

Đilas govori o pokolju 1924. godine u Šahovićima. Iz tadašnjeg Ministarstva odbrane 1924. iz sela Šahovići pozvali su odrasle muškarce, tog velikog sela kod Prijepolja, na legitimisanje. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca je pozvala na legitimisanje, da se provjere lični podaci. Svi odrasli muškarci su išli dole, onda su ušli Luka Đilas, otac Milovana Đilasa, koji je pričao o ovom zločinu, a Milovan Đilas je bio dovoljno pošten da to direktno napiše i to je u njegovoj knjizi objavljeno. Tada su ubijali, pljačkali, silovali, u selu u kome nije bilo više muškaraca, samo starci, žene i djeca. Najskromnija procjena vlasti je da je bilo 700 ubijenih i sve kuće popaljene. Po reisu-l-ulemi Džemaludinu Čauševiću, u protestu Vladi Kraljevine Srba i Hrvata kaže se da je 1900 naših muslimana tu pobijeno. On je, vjerovatno, pretjerao, iz razumljivih razloga, da ih više alarmira. Oficijelne vlasti su svakako spustile brojka: neki izvori računaju 1120 žena, staraca i djece i nešto malo muškaraca, od 13-14 godina, kako inače kaže Đilasov otac, „nismo do tada ubijali nikoga mlađeg od 18, tu smo se obrukali i pobili svu tu djecu od 13-14 godina, presjecali smo im žile, tetive na petama kao volovima kad ih koljemo da ne bi mogli ustajati, pa smo ih onda ubijali.“ Strašne stvari od kojih se ja naježim kada se sjetim šta tamo piše.

Ne znam hoćete li vjerovati, ali za ovo čudo se znalo i niko nije kažnjen, ni iz policije koja je poznavala ove, a znala su se sva imena ko je došao. Niko nije ni odgovarao. Sud nije nikoga pozvao na odgovornost, niko nikada nije kažnjen. To sam kaže ovaj Đilas, on kaže, “nevjerovatno je kako je Vlada to uspjela da uradi da niko ne odgovara nikada“, samo iznosi da njegov otac nikada više nije htio o tome da govori. Jednom se napio, pa mi je ispričao. Ja sam zapinjao da kaže šta je tu bilo. Svi su, kaže, ćutali, pokajali su se i tako. Pokajali su se! Ali prvo su uradili. Više bi se kajali da nisu.

Dedijer navodi podatak, dakle činjenice, koji, isto tako, mi nekako nismo znali, da je 1943. Pavle Đurišić javio u brzojavu Draži Mihailoviću da je akcija čišćenja Limske doline od muslimana završena. Od kraja februara do kraja marta za ovih 30-etak dana, mi smo očistili 30-etak sela, i pobili po mom računu 9200 muslimana, od kojih je 1200 za oružje bilo sposobno, a 8000 staraca, žena i djece. 9200?!!, to stoji u dokumentu. Tu depešu je Dedijer  objavio prije 20 godina. Mi to ne samo da ne koristimo, već mi dozvoljavamo da se diže spomenik Draži Mihailoviću. Da se diže spomenik četnicima. Sad je baš dignut u dolini Lima, kod Prijepolja, spomenik jednom četniku za koga svi ovi Prijepoljci navode, svjedočanstvima još prije 30-40 godina, da je nevjerovatno zvjerski klao muslimane. Spomenik mu je osvešćen. Sveštenik je došao, stanovništvo lokalno je došlo. Šta da se radi? Sad se stvarno pitam za perspektivu i za dostojanstvo i za integritet Bošnjaka?! Dokle tako? Zašto ne podići spomenik žrtvama iz Šahovića, zašto ne podignuti spomenik žrtvama pokolja u Sjenici?! Neka opominje ta brojka od preko 2500, tačna je, mada neki smatraju da je bilo oko 3000. Zamislite zločin, 2500 ljudi na riječ izvaditi i onda ih pobiti! Zašto se ne diže spomenik?

Zašto se ne diže spomenik onima koji su branili Bošnjake? Bilo ih je, takav je bio Jusuf Mehović, Husein Bošković i drugi koji su do kraja rata se branili, pa nisu mogli četnici da uđu u neke regione. A onda su bili osuđeni na smrt, pa su morali pobjeći. Jusuf Mehović je ubijen. Ovaj drugi, Husein Bošković, je otišao za Istanbul, i srećom preživio. Zašto se ne dižu spomenici njima? Tu je opet neka logika! Zato što su se oni sjetili podići ovim zločincima spomenik. Kada vi podignete spomenik Karađorđu, koji je na prevaru, na zadatu riječ, pobio 2500 stanovnika Sjenice, obećavši im sigurnost, onda podizanje spomenika žrtvama znači, ustvari, podsjećanje na zločin. Kada vi zločincu podignete spomenik, svako podizanje spomenika žrtvi zločinaca, znači podsjećanje na zločin. To oni neće, ali zašto mi to ne bismo? Zašto se ne bi podigao spomenik žrtvama 9200 pobijenih Bošnjaka od strane četnika? Pa zato što Draža Mihailović već odavno ima spomenik. Zašto su mnogi profesori, koji su živjeli u Sarajevu, išli na otvaranje tog spomenika, iako su bili zakleti socijalisti i članovi Komunističke partije. Ja sam se zaprepastio kada sam vidio na fotografiji  da su oni u prvim redovima na otvaranju spomenika Draži Mihailoviću, kao što je ministar spoljnih poslova Drašković, dakle ministar spoljnih poslova je bio na otvaranje spomenika četnicima. A mi ne smijemo podići svojim žrtvama.

Kukavičluk kao junaštvo

Spomenut ću recimo, jednog iz ovog regiona, Smail-agu Čengića. Vi svi znate je l' to Mažuranić ili Njegoš napisao; a mi ne znamo ustvari da je bio ubijen na prevaru. On je bio veliki mejdanžija i junak, on je oko 7 crnogorskih junaka u direktnom fer-duelu, tako reći, pobjedio. Sjetite se one priče o Gacku polju i pjevanja kako je lijepo kad u njemu nema gladi i tako dalje, ljute gladi i nevolje ljute. On je bio poznat, kao jedan od najuspješnijih domaćina. Njegova zemlja je bila plodna. I njegovi seljaci su, ustvari, imali sve. Pa zašto je onda ubijen? Pa zbog ovoga je ubijen. Ubijen je, jer se više nije mogao naći ni jedan junak da mu izađe oči u oči, i čak i ovi koji su ga ubili, nisu mu pogledali u oči. On je na riječ, isto tako, pozvan da dođe, a javljeno je ovima, Novica Cerović, četa mala ali odabrana 30 ljudi se skupilo na njega samog. I sačekali su ga u mraku i ubili ga.

Mi učimo svi tu pjesmu. Ja je znam sad napamet. Sramim se što je znam napamet. Ali sam je morao učiti. I to je priča koju priča onaj koji ga je ubio na prevaru, plašeći se direktnog duela. Ako si već muško - iziđi. Međutim, oni, kao opravdanje, pričaju priču o strašnom zlostavljanju seljaka. To je opravdanje kukavičluku. U toj pjesmi vidjelo se da su se oni po noći prikradali i opalili iz kubure u njega kada je naišao. Niko nije smio izaći na oči. Ali, on je bio čuven junak i niko nije smio, poslije tih 7 dvoboja, da mu više izađe. On je vjerovao na riječ. Međutim, eto tako je bilo.

Zašto se njemu ne podigne spomenik? Reći će se: e, taman posla, hoćete njemu! Zašto se ne podigne? Njegoš ima spomenik. Imate jedan slučaj koji je doslovno dokumentovao Njegoš. Poziva na pregovore 60 bošnjačkih, da kažem, prvaka iz regiona Hercegovine i sjeverne Crne Gore i oni odlaze tamo. Samo jedan, jer se izdaleka trebalo sakupiti, dakle samo jedan nije otišao jer je imao loš san. Poslije je kazao da nije htio da im kaže, jer nije htio da ih bihuzuri i plaši, međutim tako je loš san usnio da je on odustao, rekavši: „Zlo mi je, ne mogu ja. Doći ću sutra.“ Međutim, kad su oni stigli, Njegoš je naredio da sve posjeku, 59 glava je osvanulo sutradan nataknuto na kolje. Sada se pitam: zašto da ja ne podignem spomenik njima? Zato što ću podsjetiti da je Njegoš zločin uradio!

Reći će se: ma ne možeš ti, on je pjesnik! Pa jeste, ali u tim pjesmama ima i direktnog poziva na genocid i mržnje, i širenja apsolutno vjerske mržnje, nacionalne mržnje i laži o tim tzv. istragama poturica. Koje poturice? Međutim, to se mora početi spominjati. Mi moramo o tome govoriti. Koliko naši političari imaju snage da to urade - to je drugo. Kroz obrazovanje, kroz objašnjenje ljudima šta se događalo. Te stvari moraju postati dio naše historije, povijesti. Čujem naša djeca uče u nekim gradovima povijest koja nije naša. Da li u Livnu, Duvnu, itd., hrvatsku uče ovdje (Mostaru), uče srpsku gdje su manjina. Ne može to tako! Mora se postaviti to pitanje. Ne, ovo su činjenice. Nije sada razlika u interpretaciji. Interpretacija je drugo. Ovo su činjenice.

Pljuj po protivniku, nešto će se zalijepiti

Prema tome, naša situacija je, ustvari, posljedica apetita država, koje su prije nas stvorene na ovom regionu, da dograbe te teritorije. Ne mogu ih drukčije dograbiti nego da prikažu lokalno stanovništvo kao krvolike izdajnike, koje će onda ovaj sa tri vjere pacificirati, protjerati ili likvidirati i onda će uzeti legitimno zemlju. Njihova propaganda je vrlo uspješna. Ti ne možeš s njima razgovarati, jer propaganda ostavlja utisak. Volter je rekao: „Pljuj po protivniku, nešto će se zalijepiti.“ I zalijepi se. Ovi ne prestaju da pljuju, zalijepi se samo ono što je pljuvačka. Kad smo kod spomenika, mislim da se nekoliko bulevara u nekim gradovima Srbije zovu bulevari generala Mladića. Kako mi ne smijemo napraviti ulicu „Žrtava generala Mladića“, da se baš tako zove?! Ne ulicu žrtava genocida ili Srebrenice, ne anonimno i generalno. „Ulica žrtava generala Mladića“. Haj' da vidimo! Za njim je haška potjernica raspisana, a oni kažu „to je naš nacionalni heroj“.

Ali takav odnos ne izlazi iz onog, kako bih rekao, pasjaluka, jer to nije u pitanju. Izlazi to iz propagande, iz sistematskog utuvljivanja. Opravdavaju: jest, oni su nama radili to i to. Niko se ne pita kako ste onda preživjeli?! Kako stoje crkve?! Kako to da mi govorimo još naš jezik?! To se ne pita niko, samo se stalno ponavlja to su nam radili. Radi se o potpunom odsustvu autentične informiranosti.

U tom kontekstu, mi moramo prvo razbiti ove dosadašnje floskule koje su, ustvari, veoma opasne ideološke konstrukcije, bazirane ni na čemu, osim na lažima i falsifikatima. Recimo, priča, čuvena priča o tome kako su Turci nekog kaluđera Avakuma prvo pokušali potplatiti, jer je bio utjecajan i lijep, da postane musliman, pa onda su mu davali obećanja da će biti ovo i ono, kadija, muftija, i najvažnije vezir. Nije pristao, onda su ga pritisli na muke, na kraju su ga sjekli i dio po dio spalili, a on nije htio dati svoju vjeru. Ta priča je, ustvari, izmišljotina Sime Milutinovića Sarajlije, koji je tu priču napisao i odnio Njegošu. Njegoš ga je odmah proglasio za svog glavnog, da kažem, direktora za književnost, i to je stimulisalo direktno Njegoša za onu istragu poturica, za onu priču iz Gorskog vijenca, to što su oni, navodno, radili tom svešteniku.

Međutim, uprkos svih nastojanja, nigdje nikada nije pronađen ni jedan spis o nekom svešteniku Avakumu, posebno ne o tome da su ga mučili, ili da je prešao na islam, ili da nije prešao na islam. Nikakvog podatka nema. Ima samo priča Sime Milutinovića Sarajlije. U toj priči su se angažovali izuzetno efikasno. Nema ko nije učestvovao. Od Garašanina do Vuka Karadžića kad je rekao „svi i svuda Srbi“, jer to je ideja uzeta iz te zemlje kao srpske zemlje. Onda je ta stvar, kao ideja, ustvari forsirana sve do danas, bez ikakvog dvoumljenja i na sva zvona. Kažem svi su se angažovali: učitelji, akademici, pofesori, ambasadori, predsjednici - bez izuzetka - televizija, mediji, i do danas se angažuju i do danas oni brane Evropu od islama. No, već smo ranije vidjeli ko je i šta radio u Evropi i odakle identitet Evrope, tj. da ona bude onakva kakva jeste i gdje se prije pojavio islam nego hrišćanstvo i šta znači Evropa u kontekstu upravo zajedničkog, jer su oba religiozna i velika učenja, odnosno vjerovanja uvezena sa drugog kontinenta. Dakle, to niko ne poštuje. Ne priča se o tome, nerado pričaju i naši. Zbog toga, ja sam duboko uvjeren da na duši tih protagonista ovog projekta leži najveći broj žrtava i posljednje agresije na Bosnu. Ta iracionalna mržnja je njegovana prejako. Prejako su  doze unošene. Svi su ih unosili od učiteljica, onih baš učiteljica, jer sam se školovao tri godine u osmogodišnjoj školi u Srbiji. I znam šta je govoreno i kako je govoreno, i znam kako sam se ja osjećao, kao Bošnjak ili musliman, jedini u razredu, uz mog brata koji je bio jedini u drugom razredu, tri godine starijem. E, to je glavni, ustvari, razlog, opet ne uzrok.

Jer možeš vjerovati ili nevjerovati, ali za ubijanje treba lična odluka. Da bi ubio nekoga, trebaš odlučiti povući obarač. Možete nešto naljutiti, ali uvijek razmišljaš. Dakle, u tom smislu glavni razlog jeste sistematska produkcija, overproduction, pretjerana produkcija mržnje kroz ideološke naboje na svim nivoima. Od osnovne škole, TV, do serija; pa pogledajte od folklora do svega, stalno su neki Turci koji nabijaju na kolje i stalno su oni zločinci i to više opsjeda ljude. To se mora izbaciti iz svih školskih stvari, jer je apsolutno netačno, ne samo što je štetno, dovoljno bi bilo koliko je štetno da se izbaci. Ko više govori o genocidu nad američkim Indijancima. Smatra se da je to najveći genocid u historiji jer je više miliona ljudi bilo istrijebljeno za manje od 40 godina. Ko o tome priča? Uglavnom su heroji oni kauboji koji ubijaju te bijele Indijance. Ta negativna produkcija je kod nas, ustvari, prešla mjeru, jer se, zato kažem, ne govori o tome šta je bilo, čak i da je bilo, a nije bilo. Nisu bili istrijebljeni, nisu bili progonjeni, nisu im rušene crkve, nisu čak ni ratovali, pošteđeni su bili. Najsrećniji period, ustvari, za hrišćane na Balkanu je bilo 300 godina kada je Turska bila stabilna država. Najsrećniji u njihovoj historiji, najsrećniji period historije Evrope. S tim se evropski historičari slažu. Sa najmanje ratovanja i krvoprolivanja. Za to vrijeme je Evropa imala, recimo samo jedan od onih stalnih ratova, 100-godišnji rat, gdje je Engleska ratovala sa Španijom 114 godina. Malo je nezgrapno reći 114-godišnji pa se zove 100-godišnji rat. Ali je više od 100 godina, dakle 114. Šta treba uraditi? Apsolutno isključiti iz svih medija, zabraniti i najstrožije kažnjavati produkcije ovakvih falsifikata i laži. Naravno, da se ne možeš to uraditi odmah, ali treba govoriti da se to mora učiniti, jer to su najgnusnije ideološke laži, fabrikati, bez ijedne empirijske činjenice.

Bosanski jezik je osnovni, srpski i hrvatski su njegove istočne i zapadne varijante

Odbijanje prava na vlastiti jezik, je, ustvari, kako da kažem, neopravdano u svijetu bilo kojih elementarnih fakata. Ne može se identitet bosanskog jezika dovodi u pitanje. Ja moram priznati da je meni '91., kad mi je izašla prva knjiga na bosanskom jeziku, jedna knjiga pjesama, bilo vrlo nezgodno kada je promotor rekao ova knjiga izlazi na bosanskom jeziku i neki su se onako nasmijali, ha bosanskom, valjda na srpskom. Ja sam se baš snebivao da li da pokvarim promociju ili kažem ipak nije to isto. Inače, ranije se nisam uopšte puno pitao kako može jedan narod, koji je autohtoni narod, i koji nikada, nikada Bošnjaci nisu bili ni Srbi ni Hrvati i to je apsolutno jasno, biti bez svoga vlastitog jezika.

Treba pogledati kako su bosanski Srbi i Hrvati primali vjeru, primali su pravoslavlje i onda su uz pravoslaviziranje prelazili u Srbe zbog one jače crkve. Crkva odmah od pravoslavca na ovim terenima pravi Srbe. Bugarska crkva Bugare. Ali samo te dvije. Oni Crnogorce i Makedonce ne priznaju. Isto tako, prihvatanje katoličanstva u regijama Bosne koje graniče sa utjecajem Venecije, Austrougarske, Mađarske i Hrvatske dovelo je do kroatiziranja. Mnogi naši koji tvrde, ja to pravo niti želim niti branim, jer stvarno elementarna, tako da kažem, kultura nalaže da se ne miješam u to pravo. Ali govorimo o činjenicama. Neki Hrvati pod navodnicima, u Zagrebu tvrde da su Hrvati islamske vjeroispovjesti. To je bilo neka moda, i sad je prilično naglašena. Oni su, ustvari, došli iz Ključa, iz Konjica, iz Tuzle, iz Ključa jedna veća familija, itd. Ne možeš ljude uvjeriti. Ja ne želim da ih uvjeravam, ali jeste činjenica, primajući katoličanstvo u ovim regionima se ti kroatiziraš, primajući pravoslavlje ti se srbiziraš. I to je tako, jer su te crkve nacionalno snažno fiksirane, sa snažnim utjecajem nacionalnog magnetizma. Islam je zapravo jedina univerzalna religija. Ove su nacionalne religija; jevrejska je religija jednog naroda, izabranog naroda. Izuzetak je islam, što je velika prednost, što bi se reklo, u svjetlu vječnosti. Dok je, međutim, veliki hendikep u svjetlu vremena; to je upravo, recimo, relativiziralo važnost integrisanja Bošnjaka u nacionalni korpus. Jer, islam stoji kao transnacionalna, transetnička, transrasna i filozofska u svakom slučaju, spiritualna, ali religiozna opcija. Duhovna opcija. Sve ostalo je drugostepeno, međutim na ovom svijetu, očigledno to nije još drugostepeno. Zato govorim o tome u perspektivi vječnosti i perspektivi vremena. U perspektivi vječnosti, to jeste, ustvari, najbolje za ljudsku dušu, to je istina ljudske duše. Sve drugo nas, na ovaj ili onaj način, samo djelimično definiše. Ono što mi jesmo, ona naša istina u nama je, ustvari, tu fokusirana. To ima direktno reperkusije.

Dakle, vraćamo se na to, Bošnjaci nisu bili ni Srbi ni Hrvati. Obrnuto važi ovdje, to možete vidjeti po tome što mnogi Srbi i Hrvati, praktično svi iz Bosne, bosanski Srbi i bosanski Hrvati se manje razlikuju od Bošnjaka, nego recimo od onih Srba iz Timoka ili Vranja, ili od onih Hrvata kajkavaca, ili iz Istre, ili Dalmatinaca. Znači cijeli problem je u tome, kako je jedan narod  autohton i nema svoj jezik?  Kako to da prima od drugih, od Srba i Hrvata, kada tu nikada nisu bili ni Srbi ni Hrvati, bila je bosanska država (što je tema koju nismo ni dotakli danas, koja je izuzetno značajna). Ta država ima kontinuitet duži, neprekinut od bilo koje druge susjedne, slovenske države, uključujući i srpsku Nemanjića, koja propada vrlo rano, već poslije bitke na Velbudšu, Dušanove, dalje knez Lazar nije srpska država, već sa Kosovskim bojem nema te države, ali i da je uzmemo u obzir - ona je mnogo kraća.

Poslije su to određene despotije, lokalne, i ovdje i ondje, ali Bosna kao država ostaje do 1463. godine. E, kako to da nema svoj jezik? I onda vidite da je najstariji Rječnik bosanskoga jezika iz 1632. godine, a da je prvi rječnik srpskog jezika, onaj od Vuka Karadžića iz 1815., nastao skoro 200 godina kasnije. I pri tom nije „rečnik“ Vuka Karadžića, nego „rječnik“. Kad pogledate unutar tog rječnika  sve je ijekavsko; „dijete“, nema nigdje „dete“, zatim riječi „mlijeko“, „lijepo“, „snijeg“. Nema „snega“. Oblik, gramatika, sintaksa, semantika, potpuno je uzeto i dato, on to otvoreno kaže, iz hercegovačkog i centralnobosanskog, sjevernocrnogorskog, dakle upravo ovaj region. Štaviše, on kaže, onaj u Srbiji liči na govedara i ovčara i vrlo je prost i bez finese, ovaj bosanski je prefinjeniji i ima više poezije u sebi. Vuk Karadžić ga uzima kao osnovu, međutim isto to se dešava sa hrvatskim jezikom. Samo pogledajte ovu činjenicu. Taj se jezik zove bosanski jezik. Ja imam jedan talijanski rječnik, lingva Bosniaka, iz 1683. godine.  Dakle, još uvijek 120,130 godine prije Vukovog rječnika. Na talijanskom. Već sam rekao da je bosanski bio diplomatski jezik ovdje. I zvao se bosanski. Isključivo bosanski. Nije se govorilo da postoji neki drugi. To je bosanski jezik, i mnogi ga, čak i Konstantin filozof nabraja kao bosanski jezik. To je znatno prije 1632. godine, to je 10.,11. vijek, jer ovaj autor spominje bosanski jezik kada navodi jezike u ovom regionu. Latinski, grčki i kaže bosanski. Potpuno je jasno da su sva ta osporavanja bosanskog jezika bez ijednog argumenta, ali vidjet ćemo da oni uporno insistiraju na tome i da su uspjeli to izbrisati. Tako da je meni bilo potpuno neobično složiti se da je moja zbirka poezije, ustvari, izašla na bosanskom jeziku. Meni, koji sam u to vrijeme već imao preko 45 godina ili tu negdje. Nisam bio puko dijete od 17 godina. Dakle, iz mene su već izbrisali svako sjećanje i misao da tu ima išta sporno.

Bosanski jezik je osnova oba ova jezika. Ja direktno i često kažem - nemojte se uvrijediti - kažem na ovim simpozijima prijateljima i kolegama, koji nisu Bošnjaci nego su, recimo, Srbi ili Hrvati, srpski jezik je, ako ga gledate, glede činjenica što bi rekli, istočna varijanta, a hrvatski zapadna varijanta glede bosanskog jezika. I to su stvarne činjenice. Napravljeni su, kodificirani su na osnovu bosanskoga jezika, preuzeti su i vidi se to najjasnije iz tog što vi Srbi i Hrvati morate učiti vaš kodificirani jezik. Iz toga se vidi, dakle, da nije vaš izvorni jezik, nego je uzet od bosanskog. Pa kako to? Pogledajte Vranje, Leskovac, Niš, Pirot, dakle istočnu Srbiju i centralnu Srbiju. Ono što se tamo govori, nema nikakve veze sa Srbijom, podsmijevaju se tom kodificiranom srpskom književnom jeziku. Oni i dalje ne mogu u razgovoru, usmenom, savladiti da govore tim jezikom. To nema veze sa srpskim kodificiranim, ali oni obrazovaniji znaju pisati i mogu razumjeti, jer gledaju na TV-u, standardni književni jezik.

Ali, inače, gdje najbolje govore Srbi srpski jezik, uslovno rečeno, najbolji književni srpski jezik? Uz granicu sa Bosnom. Pođite od Šabca, Loznice, pa idite Bajina Bašta itd., svi ti regioni govore sasvim dobro, pa negdje sve do Kraljeva, Užice i tako. I kako se udaljavate tu nema više tog čistog književnog jezika. Isto važi i za Hrvatsku. Idite od Zagreba, pa tamo u Zagorje, idite u Istru, da ne govorimo o Dalmaciji, dakle dalje od Bosne? Nikakve veze sa kodificiranim tzv. književnim jezikom. Primičite se Bosni. Sve bolje govore i Srbi i Hrvati svoj književni jezik. Šta to znači, ustvari, radi se o radijaciji, lingvističkoj radijaciji koja je u središtu Bosne, Bosnu ima kao svoje središte, ona zrači. Najjače zrači uz ovu blizinu i sve slabije kako se udaljavate od toga. Prema tome, u Bosni niko ne uči književni jezik. Može neku finesu, ali se govori praktično isto. I Srbi i Hrvati i Bošnjaci govore, zapravo, sasvim istim jezikom.

Kako se izgubio bosanski jezik?

To znači da je taj jezik ovdje, ustvari, ponikao i to je izvor tog jezika. Pa kako se onda izgubio taj jezik? Pa izgubio se dekretom i zabranom. Jedini jezik u svijetu koji je oficijelno zabranjen jednim službenim dekretom je bosanski jezik, tako što je 1903. predloženo, a 1907. godine realizovano i zabranjeno je da se koristi sintagma „bosanski jezik“. Naravno, nije se moglo zabraniti da ljudi govore tim jezikom, ali zabranilo se da jezik kojim govore bude nazivan bosanskim jezikom. Pa je počeo da se zove srpskim, odnosno srpsko-hrvatski i hrvatsko-srpski. Od 1907. godine postoji i oficijelna zabrana upotrebe sintagme „bosanski jezik“. Zašto? Upravo zbog toga, jer će u tom slučaju biti zahtjeva da te teritorije ponovo budu izuzete od apetita Srba i Hrvata. I eto problema.

Prema tome, na sve načine je brisan identitet, na sve načine je ocrnjivana ta duša Bosne i Bošnjaka, njen identitet, integritet, njena historija, upravo zbog toga. Razlog je vrlo konkretan. Furija ličnog interesa, želja da se to osvoji. Smetnje tome su stanovnici koji su izloženi likvidaciji. Dao sam vam nekoliko strašnih primjera. Pokazuje se da mi i dalje o tome nemamo ni volju ni snagu ni želju, bar, da pričamo na ovakvim susretima i da pišemo tamo gdje može da se piše. Ako se ne mogu političari nositi da se bez žestokih konfrontacija to sprovede u djelo, ali je zaista frapantno i nedopustivo da mi ne smijemo ni pomisliti da mi podižemo spomenike žrtvama zločina, onim žrtvama čijim su zločincima ovi već podigli spomenike.

Zar to ne pokazuje duboku ravnopravnost pozicija?! I gdje su onda perspektive? U prosvjetljavanju i u suočavanju sa istinom, potpuno jasno i suvereno bez kompleksa, ne mrzeći nikoga.

Opet, vraćam se na onaj lik s kojim sam počeo. Lik koji je navikao više da prašta, ali ne sve da oprašta, lik koji je navikao da pomogne, ali ne svakom da pomogne, posebno ne onom koji je toliko zla njemu učinio. To je lice onoga koji je navikao više da voli, nego da mrzi. I koji je navikao da bude hrabar, a ne plašljiv. To lice moramo obnoviti. Kakva god bila naša odjeća, to kraljevsko lice i kraljevska duša Bošnjaka, ono najbolje u nama, jeste sačuvano. Sve drugo je lahko. Što je za novac, jeftino je. Bit će odjeće. Bit će cipela. Bit će svega, samo neka nam se sačuva naše lice i naš obraz. Hvala vam!

Pripremio za objavljivanje: Hasan Eminović

Naslov i međunaslovi redakcijski

(Predavanje akademika Ferida Muhića "Bosna i Bošnjaci - izazovi i perspektive" održano je 28. 04. 2011. g. u Mostaru u okviru manifestacije "Dani mevluda i zikra 2011".)