Jevmu ašura – pokušaj rekonstrukcije geneze jednog blagdana

Jevmu ašura – pokušaj rekonstrukcije geneze jednog blagdana

Jevmu Ašura, Dan ašure, deseti dan mjeseca muharema, prvog mjeseca hidžretskog kalendara, dakle deseti dan nove hidžretske godine, već 14 stoljeća izaziva kontraverze i različito se obilježava, da ne kažem proslavlja, u okrilju dvije najveće muslimanske skupine: sunije i šije. Za sunije to je dan radosti, „blagdan Božijih poslanika“, praznik s obiljem različitih jela od kojih se specijalno jelo „ašura“ priprema samo za taj dan u godini, dan kada se nastoji obradovati uža porodica, te dan u kojem se izvršavaju neke ritualne radnje, poput kupanja, s ciljem postizanja zdravlja tokom cijele novonastale kalendarske godine. Naravno, to je i dan posta kojim se brišu grijesi iz protekle godine. Za šije, to je prije svega Dan žalosti jer je 10. muharema 61. godine po Hidžri (680. godine) ubijen hazreti Husejn, r.a., sin hazreti Alije i hazreti Fatime i unuk posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda, a.s., što predstavlja dovoljan razlog da se taj dan provede u žalosti, a ne u radosti i veselju.

Povodom Dana ašure sunije i šije prigovaraju jedni drugima navodeći kao argument autentične predaje zabilježene u zbirkama ispravnih (sahih) hadisa. No, kako je sve počelo?

Gdje su tu Jevreji?   

Hazreti Abdullah ibn Abbas, r.a., prenosi: „Vjerovjesnik, a.s., je došao u Medinu i primjetio da Jevreji poste na Dan ašure, pa ih je upitao: „Zašto to činite?“ Odgovorili su: „Ovo je dobar dan u kojem je Bog spasio Izraelćane od njihovog neprijatelja, pa ga je zbog toga Musa, a.s., postio. „Pa ja sam Musau preči od vas“ – rekao je Muhammed, a.s. On je zatim nastavio da posti taj dan i naredio je da se posti.“ (Buharijina zbirka hadisa - sažetak, El-Kalem, Sarajevo, 2004., hadis br. 971., str. 415.) Muslim bilježi od hazreti Aiše, da je Allahov Poslanik, a.s., o postu na Dan ašure, nakon što je propisan post u mjesecu ramazanu, rekao: „Ko hoće neka ga posti, a ko neće ne mora.“ (Muslimova zbirka hadisa – sažetak, El-Kalem, Sarajevo, 2004. godine, hadis br. 611. str. 269.) Imami Nevevi napominje da su islamski učenjaci jednoglasni u tome da je post na Dan ašure mustehab. Hazreti Ebu Katade, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Iskreno se nadam da će Allah, dž.š., oprostiti grijehe iz protekle godine onome ko posti na Dan ašure.“ (Tirmizijina zbirka hadisa, Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik, hadis br. 749., str. 147.) Hazreti Abdullah ibn Abbas prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., postio na Dan ašure, te da je i vjernicima preporučio da poste. Kada su ga ashabi izvijestili da Jevreji također svetkuju Dan ašure, Allahov Poslanik, a.s., je rekao: „Ako budem živ iduće godine, ako Bog da, postit ću i deveti dan.“ (Muslim) Međutim, Poslanik, a.s., umro je i nije dočekao mjesec muharem iduće godine. Na osnovu ovih hadisa islamski pravnici su zaključili da je lijepo, mustehab, postiti deseti dan muharema, te, zbog razlikovanja od Jevreja, deveti ili jedanaesti dan uz deseti. I tu se priča završava. Nigdje se u tekstovima ne obrazlaže kako je i sam post na Dan ašure preuzimanje od Jevreja, odnosno oživljavanje tradicije koju je utemeljio Musa, a.s. Zatim, ne govori se o tome da li Jevreji i danas obilježavaju Dan ašure? Ako obilježavaju koji je to praznik u jevrejskom kalendaru?

Traganje za odgovorima na postavljena pitanja nužno vodi do drugih izvora vjere, onih jevrejskih. Glavna dodirna tačka između islamskih i jevrejskih izvora po ovom pitanju jeste provođenje u ibadetu desetog dana nove kalendarske godine. Da li dakle Jevreji danas kroz vjerske obrede i post obilježavaju deseti dan svoje nove kalendarske godine. Odgovor je da! Taj dan obilježava se Jom Kipur, Dan pomirenja.

Prema jevrejskom učenju nova kalendarska godina započinje periodom samoispitivanja, pokore, pomirenja s Bogom i trganjem za oprostom grijeha. Pokajnički period započinje prvog dana nove jevrejske godine, odnosno prvog dana mjeseca tišrija (tišri, aramejski - opraštanje ili otpuštanje), a završava se 10. tišrija. Smatra se da je prvog dana nove godine stvoren svijet, ali i da će se na taj dan desiti strašni Božiji sud. Međutim, presuda ljudima bit će izrečena tek 10. tišrija, a period od prvog do desetog dana provodi se u skrušenosti, bogobojaznosti i pokornosti. Deseti dan tišrija, Dan pomirenja ili Jom Kipurim, najsvetiji je dan u jevrejskoj godini. To je dan koji se provodi u obaveznom postu i potpunoj posvećenosti traženju oprosta od Boga. (Dejvid Dž. Goldberg i Džon d. Rejner, Jevreji – istorija i religija, Beograd, 2003. godine, str. 213-215.)

Pogledajmo, sada, sličnosti između obilježavanja Jom Kipura i Dana ašure.

Istina, postoje učenjaci koji smatraju da se obilježavanje Dana ašure ne poklapa s Jom Kipurom. To neslaganje prouzrokovano je datumskim poteškoćama, kao i činjenicom da je u hadisima spomenuto da je taj dan bio jevrejski blagdan, odnosno festival, što se kasnije i muslimani prihvatili. Međutim, suština i svrha obilježavanja Jom Kipura i Dana ašure je ista. Naime, i s Jom Kipurom i s Danom ašure želi se samo jedno, da se postigne oprost grijeha iz protekle godine. To je jasno naznačeno u hadisu Allahovog Poslanika, a.s., ali i u priznanju svih grijeha iz protekle godine za koje se traži oprost u jevrejskoj religijskoj tradiciji. Datumske poteškoće ne mogu osporiti tu nepobitnu činjenicu. Zatim, insistiranje na festivalskom aspektu Dana ašure nije u skladu s preporukom da se posti. Kako se mogu spojiti festival i post? Prema islamskom učenju nije dozvoljeno postiti u vrijeme blagdana: Ramazanskog i Kurban-bajram. Tako da ni taj prigovor ne stoji.

Muhammed, a.s., je dakle, nakon dolaska u Medinu upitao Jevreje za njihovu posvećenost Bogu za Jom Kipur, njihov najsvetiji dan u godini, pa su ga oni obavijestili o tome. Treba znati da islam kao religija ne pravi razlike između Božijih poslanika, a.s., tako su Muhammed, a.s., i muslimani postili deseti dan nove godine, odnosno provodili u postu prvih deset dana nove godine, dok nije bio naređen post tokom mjeseca ramazana. Kada je naređen post u mjesecu ramazanu, post prvih deset dana mjeseca muharema postao je dobrovoljan. S obzirom da je Muhammed, a.s., posljednji u hiljadugodišnjem nizu Božijih poslanika, nasljeđivanje ibadeta i etičkih normi od ranijih Božijih poslanika, a.s., česta je pojava u islamu. Najviše vjerskih propisa, poput žrtvovanja kurbana, hadža, obrezivanja i dr., povezano je s Ibrahimom, a.s. Post na Dan ašure utemeljio je Musa, a.s. To je jasno navedeno u ranije pomenutom hadisu. Muhammed, a.s., je prihvatio tumačenje Jevreja po pitanju posta na Dan ašure i zbog svoje poslaničke bliskosti s Musaom, a.s., on je također postio Dan ašure i naređivao svojim sljedbenicima da ga i oni poste. No, to nije jedini udio Musaa, a.s., u propisivanju vjerskih obreda Muhammedovim, a.s., sljedbenicima. Čuvena je uloga koju je imao Musa, a.s., prilikom propisivanja namaza za vrijeme mi'radža. Naime, Muhammed, a.s., je prihvatio sugestiju Musaa, a.s., koji mu je kazao da je pedeset namaza previše i da to Muhammedov, a.s., ummet neće moći izdržati. Iskustvo koje je Musa, a.s., imao s Jevrejima u značajnoj mjeri je, a to Kur'an čestim spominjanjem Musaa, a.s., potvrđuje, pomoglo Muhammedu, a.s., u njegovoj misiji. Stoga ne začuđuje bliskost između Muhammeda, a.s., i Musaa, a.s.

Kad su ashabi nakon izvjesnog vremena podsjetili Muhammeda, a.s., da i Jevreji poste isti dan kada i oni, odnosno samo Dan ašure, Muhammed, a.s., im je sugerisao da oni poste dan prije ili dan poslije Dana ašure kako bi se od njih razlikovali u tom ibadetu. Jevreji dakle poste samo deseti dan nove godine, muslimani, pak poste deveti i deseti, ili deseti i jedanaesti dan nove godine. To je njihova posebnost i samo njihov ibadet za koji će biti nagrađeni od Boga.

Smrt hazreti Husejna – mračna strana Dana ašure

Do 61. godine po Hidžri, odnosno 680. godine Dan ašure imao je čisto duhovnu, metapovijesnu dimenziju i značenje za sve muslimane. Pukotina svetosti otvorena na Dan ašure za vrijeme povijesnog života Musaa, a.s., ostala je otvorena do vremena Muhammeda, a.s., koji takav dar nije želio ispustiti, već je zajedno sa svojim sljedbenicima učestvovao u njegovom blagoslovu i svetosti. Iako se u nekim slabim predanjima navodi kako su raniji Božiji poslanici izbavljani i spašavani iz različitih neugodnih situacija baš na Dan ašure, taj dan u Muhammedovom, a.s., ummetu ostat će zapamćen po velikoj sramoti i nesreći koja je odredila dalji tok povijesti muslimana. Te sudbonosne 680. godine 10. muharema, na Dan ašure, na Kerbeli je mučki ubijen hazreti Husejn, r.a., i neki članovi njegove porodice i pratnje. Nakon toga, ovaj blagdan do tada obojen zahvalnošću Bogu na ukaznoj milosti, kod šija, ali i velikog broja sunija, poprima sasvim drugu, krvavo-crvenu nijansu. Hazreti Husejnova krv, prolivena na taj dan, promijenula je u vjerovanju i ubjeđenju šija esenciju ovog blagdana koji je prešao put od Dana zahvalnosti iz vremena Musaa, a.s., do Dana tuge, nakon mučke smrti hazreti Husejna, r.a.

Čuvajući vjernike da ne upadnu u grešku osuđivanja uvaženih ashaba i njihovih sinova, generacijā koje u očima muslimana širom svijeta predstavljaju nedostižni religijsko-etički ideal, ulema u Bosni i Hercegovini političkim previranjima i sukobima za vlast među ashabima i njihovim sinovima, nije poklanjala puno pažnje. S druge strane, sa svojih sunijskiih pozicija muslimani u Bosni i Herceogivni su Dan ašure obilježavali i obilježavaju slijedeći preporuke Allahovog Poslanika, a.s. Što je u potpunosti ispravno. Ono što je Allahov Poslanik, a.s., proglasio blagoslovljenim ostaje blagoslovljeno do Sudnjeg dana i nikakav događaj koji se desi na blagoslovljeni ili sveti dan, ne može, prema sunijskom učenju, promijeniti suštinu blagdana.

Ipak mučko ubistvo hazreti Husejna, unuka Allahovog Poslanika, a.s., predstavlja vanredni povijesni i metapovijesni događaj, (ako se sjetimo da se Arš potresao nakon smrti ashaba Sada ibn Muaza), koji je zasigurno ostavio teške ožiljke koji još uvijek krvare. Da li je smrt hazreti Husejna kao smrt bilo kojeg islamskog velikana, kao što impliciraju neke rigidne sunije kada kritikuju šije? Da li se smrt hazreti Husejna treba oplakivati? Odgovor na to pitanje prepustit ćemo samom čitaocu nakon što prezentiramo nekoliko hadisa u vezi s hazreti Husejnom, naravno iz sahih (ispravnih) sunijskih zbirki hadisa.

Ummu Selama, supruga Allahovog Poslanika, a.s., kaže: Kada je objavljen ajet: „Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti.“ (El-Ahzab, 33.), Poslanik a.s. je pozvao Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna, sakupio ih pod jedno odijelo koje je pravljeno na Hajberu, a zatim je i on ušao pod odijelo i rekao: „Ovo je moj Ehlu Bejt.“ Zatim je proučio ajet koji je objavljen i učio dovu za njih: “Allahu moj! Čuvaj ih od zla i očisti ih od grijeha.“ Upitala sam: „O Božiji Poslaniče, zar ja nisam član Ehli Bejta?“ Poslanik a.s. je odgovorio: „Ti si moja porodica, ti si svakako u dobru.“ (Ibnu Kesir, Tefsir, VI, 412-413.) Ummu Selama, supruga Allahovog Poslanika, a.s., Majka vjernika, svakako u dobru, ali nije se našla pod ogrtačem. Pod ogrtačem je bio samo uži Ehlu Bejt, i Poslanik, a.s., je samo za njih molio ovom prilikom. Govoreći o odnosu prema Ehlu Bejtu, dakle i prema hazreti Husejnu, Allahov Poslanik, a.s., je rekao: „Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moj život, ko mrzi Ehlu Bejt, Allah će ga uvesti u Vatru.“(Hakim, Mustedrek, Treći tom, hadis br. 4780., str. 176.) Kada je objavljen ajet u kojem se kršćani pozivaju na proklinjanje onih koji lažu: „Ko se bude s tobom prepirao, pošto ti je nauk došao, ti reci: „Dođite pa da pozovemo mi naše sinove, a vi vaše sinove, mi naše žene, a vi vaše žene, i da mi zovnemo sebe i vi zovnite sebe, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizivati!“ (Ali Imran, 61.), Allahov Poslanik, a.s., pozvao je Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna i rekao: „Moj Allahu, ovo je moja porodica (Ehl).“ (Hakim, Mustedrek, Treći tom, hadis br. 4782., str. 176.) U drugom hadisu stoji: „Hasan i Husejn su moji sinovi. Ko ih voli, voli mene, a ko voli mene, njega voli Allah, a koga Allah voli uvest će ga u Džennet. S druge strane, ko mrzi Hasana i Husejna, mrzi i mene, a ko mrzi mene, njega Allah zamrzi, a koga Allah zamrzi uvede ga u Vatru.“ (Hakim, Mustedrek, Treći tom, hadis br. 4841., str. 198.) Ebu Hurejre, r.a., kazuje: „Jedne prilike vidio sam Allahovog Poslanika, a.s., kako nosi Husejna i govori: „Allahu moj, zaista ja volim Husejna, pa Te molim da ga i Ti voliš.“ (Hakim, Mustedrek, Treći tom, hadis br. 4887., str. 211.) O smrti hazreti Husejnovoj Ibn Abas kazuje sljedeće predanje: „Uzvišeni Allah ovjavio je Muhammedu, a.s.,: „Zbog Jahjaa ibn Zekerijjaha ubio sam 70 hiljada, a zbog ubistva tvoga unuka ubit ću 140 hiljada.“ (Hakim, Mustedrek, Treći tom, hadis br. 4888., str. 212.) Ummu Fadl pripovijeda: „Jedne prilike ušla sam kod Allahovog Poslanika, a.s., a on je držao u naručju Husejna. Primjetila sam da su mu oči orošene od suza. Rekla sam: „Allahov Poslaniče, draži si mi od oca i majke, šta ti je?“ Reče: „Došao mi je Džebrail i obavjestio me da će moj ummet ubiti ovog mog sina.“ Rekla sam: „Ovog?“ Odgovorio je: „Da.“ (Hakim, Mustedrek, Treći tom, hadis br. 4884., str. 210.)

Šta se, dragi čitaoče, može zaključiti iz navedenih predanja? Hazreti Husejn je zajedno sa svojim ocem, majkom i bratom sastavni dio uže Poslanikove, a.s., porodice – Ehli Bejt. Svu svoju ljubav koju nije mogao ispoljiti prema rođenim sinovima, jer su umrli u ranoj mladosti, Allahov Poslanik, a.s., iskazao je prema svojim unucima: Hasanu i Husejnu, koje je neizmjerno volio i s njima se igrao, kao što se svaki milosni djed igra sa svojim unucima. Stoga ne začuđuje što Poslanik, a.s., nije mogao skriti svoje suze kada je saznao da će oni koji se nazivaju njegovim sljedbenicima, ubiti njegovog voljenog unuka. Ako je Allahov Poslanik, a.s., orosio svoje mubarek oči suzama zbog smrti hazreti Husejna, zašto je to nama teško? Ili zašto je čudno ako neko drugi oplakuje hazreti Husejnovu smrt? Čudno je ne zaplakati za časnim unukom Allahovog Poslanika, a.s., i ostalim članovima Ehli Bejta kada se prisjećamo tog strašnog događaja.

Ljubav prema hazreti Husejnu sastavni je dio ljubavi prema Allahovom Poslaniku, a.s., koji bi iskrenim vjernicima trebao biti draži od njihovih roditelja i djece. Iz toga proizilazi da bi iskreni vjernik trebao osjećati tugu za hazreti Husejnom, kao za svojim najmilijim. Stoga, žal za hazreti Husejnom nije i ne smije biti osobenost šija, (način na koji se šije prisjećaju smrti hazreti Husejna sasvim je drugo pitanje) već svih iskrenih vjernika. Naravno, Dan ašure i dan prije ili dan poslije njega, može se provoditi u postu, kako je preporučio Allahov Poslanik, a.s., ali i u prisjećanju na časnog unuka hazreti Husejna i njegovu šehidsku smrt.

Elvir Duranović