U noći sa 12. na 13.01.2011. godine u haremu Stupnica u Banjoj Luci od strane nepoznatih vandala porušena su dva nišana na dva mezara dok je treći oštećen. Vandalima nije bilo dovoljno samo rušenje nišana već su i smeće sa deponije koja se nalazila u blizini mezarja razbacali po...
O zločinima počinjenim tokom 1993. godine u Koštanoj bolnici u Stocu danas se u tom gradu malo govori, a o njima ne vole pričati čak ni bivši logoraši, koji kažu da žive u sredini u kojoj su događaji iz rata "zabranjena tema", piše BIRN - Justice Report. Mustafa Dizdar iz Stoca nerado se sjeća ljeta 1993. godine, kada su muškarci bošnjačke nacionalnosti masovno hapšeni...
Na inicijativu Europskog vijeća vjerskih lidera (ECRL), a pod pokroviteljstvom privremenog predsjednika Kirgistana Rose Otunbajeve, u Biškeku, glavnom gradu Kirgistana 12.01.2011. godine, održana je međunarodna konferencija pod nazivom "Različite vjere - zajedničke vrijednosti i udružene aktivnosti".
U organizaciji konferencije su učestvovali vjerski i politički lideri Kirgistana. Tako je samoj konferenciji bio prisutan veliki broj učesnika iz svih krajeva zemlje. Konferencija je organizirana uslijed vrlo teške situacije u zemlji kao posljedica prošlogodišnjih nemilih dešavanja, prvo u aprilu 2010. godine kada je došlo do državnog puča i poginulo 87 ljudi, pa onda krvavih okršaja na jugu zemlje, tačnije u provinciji Oš, gdje su izbili krvavi sukobi između kirgistanskog i uzbekistanskog stanovništva. U tim sukobima je poginulo oko 2000 ljudi, a preko 400 hiljada ljudi je izbjeglo iz svojih domova. Sreća u nesreći je da nesretna dešavanja na jugu zemlje nisu bila vjerskog karaktera. Međutim tenzije, nepovjerenje i nesigurnost još uvijek su prisutne među ljudima. Tome još treba dodati vrlo lošu političku i ekonomsku situaciju, pa su kod mnogih oči uperene prema vjerskim zajednicama i vjerskim liderima, koji, koristeći svoj autoritet, mogu dosta doprinijeti u pravcu vračanja povjerenja, zajedništva i sigurnosti u društvu. Istina postoje je određeni izazovi i pred vjerskim zajednicama.
Zajednička fotografija učesnika konferencije
U Kirgistanu muslimani čine oko 85% stanovništva, dok pravoslavci čine nešto više od 10% i ostali. Kirgistan se osamostalio prije 20-ak godina, pa se još uvijek može dobro primijetiti i osjetiti materijalna i duhovna opustošenost, koju je Sovjetski savez ostavio iza sebe u ovoj zemlji. Tako je veliko siromaštvo prisutno, kao i veliki problem krize vjerskog identiteta, uglavnom među muslimanima. Vrlo je popularno i uglavnom se čuje kako najviše ima takozvanih "kulturnih muslimana" (cultural muslims). Zbog ove sveukupne situacije kirgistansko društvo je na udaru kršćanskih misionarskih organizacija, pa neke od njih pod izgovorom pomažu narodu u nevolji, rade uveliko na pokrštavanju, što unosi dodatni nemir u narodu i vjerskim zajednicama.
Imajući sve spomenuto na umu predsjednica Kirgistana, u kontaktu sa predsjedavajućim ECRL-a biskupom Gunnarom Stålsetom, zamolila je da Europsko vijeće vjerskih lidera pokuša okupiti vjerske zajednice Kirgistana u cilju da se ujedine i uključe u proces poboljšanja sveukupnog stanja u zemlji. Tako je postalo aktuelno i osnivanje međureligijskog vijeća u Kirgistanu, što je poslije bilo jedna od glavnih tema u razgovorima sa vjerskim zajednicama.
Konferencija je održana uz učešće velikog broja vjerskih i političkih lidera, kao i predstavnika vladinih i nevladinih organizacija i asocijacija. Pod predsjedavanjem direktora Državne komisije za vjerska pitanja Bolotbeka Abdurahmanova tretirana su mnoga pitanja, posebno pitanje vjerskih sloboda i moguće osnivanje međureligijskog vijeća, koje bi bilo jedna od ujedinjavajućih snaga u kirgistanskom društvu.
Europsko vijeće vjerskih lidera je bilo alfa i omega u organizaciji i realizaciji ove konferencije. Delegaciju Vijeća na ovoj konferenciji su činili predstavnici muslimana i kršćana, tj. šestočlana delegacija iz šest različitih država: BiH, Norveška, Velika Britanija, Španija, Francuska i Rusija. Tako je, pored predsjedavajućeg Vijeća biskupa Gunnara Stalseta iz Norveške, muftije Sadžida Abdu-l-dželila iz Velike Britanije, na konferenciju pozvan i prisutan bio Senaid ef. Kobilica, inače asistent reisu-l-ulemi u ECRL-u. Senaid ef. je govorio na temu: "Suživot i međureligijski dijalog u BiH".
Iskustvo drugih zemalja, posebno Bosne i Hercegovine, o kojem je govorio Senaid-ef. je pomoglo da jedan od glavnih zaključaka bude opredjeljenje vjerskih zajednica za osnivanje Međureligijskog vijeća u Kirgistanu, što svakako neće biti lahak posao, jer će biti potrebno vremena da se usaglase stavovi, posebno kada se dođe do velikog broja novih kršćanskih vjerskih zajednica, s kojima se teško mire i muslimani i pravoslavci podjednako. Međutim korak naprijed je ipak napravljen samim opredjeljenjem za ovu platformu.
Priredio: Senaid ef. Kobilica
Lideri muslimanske zajednice u Albaniji poručili su u utorak u saopćenju, objavljenom nakon sastanka s ministrom obrazovanja, da su protiv vladinog plana da uvede zabranu nošenja vela u školama.
Albanska vlada je najavila plan o uvođenju zabrane u osnovnim i srednjim školama, u skladu s preporukama Evropske unije (EU) u koju Albanija želi da uđe, prenosi AP.
Zabrana će biti uvrštena u nacrt zakona o obrazovanju.
Nošenje vela u Albaniji nije rasprostranjeno, iako su dvije trećine stanovnika te zemlje muslimanske vjeroispovijesti.
(FENA)
U službenoj komunikaciji sa Izraelom političari EU su vrlo suzdržani u iznošenju otvorenih kritika prema gradnji izraelskih naselja u istočnom dijelu Jerusalima. Tim više iznenađuje posljednji, izrazito oštar izvještaj.
U izvještaju Evropskoj komisiji u Briselu, evropske diplomate opisuju situaciju u palestinskom dijelu istočnog Jerusalimu i rušenje palestinskih kuća radi gradnje stambenih objekata za Jevreje. Kako piše izraelski list "Haaretz", diplomate se ovaj put nisu zadovoljile samo opisom situacije. Oni vladama daju preporuke i navode da istočni Jerusalim treba biti glavni grad buduće palestinske države.
U neobično oštrom izvještaju se također navodi da bi evropski zvaničnici trebali izbjegavati posjete izraelskim ministrima u istočnom Jerusalimu. Navodi se da se ne bi trebali ni kupovati izraelski proizvodi, proizvedeni u okupiranom istočnom, arapskom dijelu grada. Osim toga u izvještaju se traži da se izraelskim doseljenicima, sklonim nasilju, ne treba davati viza za neku od zemalja EU.
Bez obzira na jasan zvanični stav da je Izrael istočni Jeruzalem prisvojio na ilegalan način, izjave evropskih političara su uglavnom bile suzdržane. Visoki predstavnik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Kathrin Ashton je prilikom posjete regionu izjavila: „Nacrt sporazuma je poznat. Mislim da su neophodne mjere za izgradnju povjerenja. Također je potrebno izbjegavati stvari koje ugrožavaju mirovni proces. Vjerovatno vas neće iznenaditi moja zabrinutost zbog posljednjih aktivnosti i izgradnje jevrejskih naselja u istočnom Jerusalimu".
Za izraelsku vladu Jerusalim - glavni grad
Bilo je to u julu. Blaga upozorenja EU su po svemu sudeći ostavila malo dojma u Jerusalimu. Izgradnja naselja u istočnom dijelu se nastavlja. Nedavno je srušen poznati hotel „Shepherd". Po nalogu nacionalističke, vjerske škole, na mjestu na kojem se hotel nalazio, biće izgrađeni stanovi za jevrejske doseljenike. Povjerenik palestinske vlade za Jerusalim Adnan al-Husseini je pozvao međunarodnu zajednicu da pomogne Palestincima u istočnom Jerusalimu. "Veoma je važno da dobijemo međunarodnu zaštitu u ovom gradu. U opasnosti su naši životi, djeca ali i naša imovina".
Izraelska vlada je i dalje smatra da je Jerusalim, uključujući i istočni, palestinski dio grada, glavni grad Izraela. To je i stav ministra za nauku Daniela Hershkowitza: „Jerusalim je glavni grad Izraela i svi dijelovi grada su dobijeni legalno. Izgradnja naselja samo može poboljšati kvalitet života."
Hotel „Shepherd" je bila historijska građevina stara više od 100 godina. U posljednje vrijeme je objekat korišten kao baza granične policije.
U proteklih mjesec dana na nekim internet-portalima (uglavnom hrvatskim) objavljen je tekst pod naslovom „U središtu Mostara u divljoj gradnji niknuo Islamski centar" koji je, iz njima poznatih razoga, dezinformirao javnost.
U tekstu se navodi kako je gradnja Vakufskog poslovnog centra kod autobuske i željezničke stanice bespravna. U sadržaj teksta i motive njegovog objavljivanja ne želimo ulaziti. Stoga molimo sve one osobe koji su pročitale taj tekst i urednike portala koji su ga prenijeli da prije već ga uzmu kao tačnu informaciju provjere njegovu vjerodostojnost.
Islamska zajednica je u svom radu zauzela stav transparentnog poslovanja i svi koji se bave ozbiljnim novinarstvom znaju tu činjenicu. U prilog toj činjenici ide i Rješenje o gradnji gradskog Odjeljenja za urbanizam i građenje broj UPI-07/2-25-468/09 od dana 10.11.2009. godine kojim se odobrava izgradnja Islamskog centra što u potpunosti demantira tendenciozne koještarije objavljene na pomenutim portalima.
U zapadnom medijskom i političkom diskursu sve više i sve češće se čuje i ustaljuje pogubna tvrdanja kako "nisu svi muslimani teroristi, ali (gotovo) svi teroristi su muslimani." Takav tendenciozan i stigmatizirajući pristup koji promoviraju pojedini ekstemni krugovi i političke opcije, a javnosti plasiraju posredstvom medijskih kuća, odlučno demantiraju same činjenice.
U haremu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu, 10. januara 2010. godine, klanjana je dženaza hadži hafizu Halidu ef. Hadžimuliću. Dženazu je imamio reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić.
Halid ef. Hadžimulić je bio dugogodišnji službenik Gazi Husrev-begove biblioteke, glavni imam i hatib Careve džamije u Sarajevu, te mesnevihan, predavač Mesnevije. U povodu njegovog preseljenja Nedzad Latić je napisao kasidu.
Kasida
SASTALE SE EVLIJE, KRAJ CAREVE ĆUPRIJE
(Za Hadži Hafiza Halida Hadžimulića)
1.
Sastale se evlije, kraj Careve ćuprije:
Merhaba, merhaba, sastale se evlije...
Nećujno su hodile, do Careve džamije:
Merhaba, merhaba, evlijama, merhaba!
2.
Šapatom se selame, na glavi im emame:
Merhaba , merhaba, šapatom se selame...
Miljacka je zastala, brda su se potresla:
Merhaba, merhaba, ihsanima, merhaba!
3.
Među njima Hafiz je, sa svima se rukuje:
Merhaba , merhaba, među njima Hafiz je...
Na glavi mu ahmedija, lam-elifom što se svija:
Merhaba , merhaba, imamima, merhaba!
4.
Iz Širaza Hafiz pjeva, evlijama Sarajeva:
Merhaba, merhaba, iz Širaza Hafiz pjeva...
Ovaj dunja kako smije, zemlju prosut na evlije:
Merhaba, merhaba, hafizima, merhaba
5.
Sa Hambine carine, još dvojici kabur je:
Merhaba, merhaba, sa Hambine carine...
Pridigli se alimi, da sejre evlije:
Merhaba, merhaba, alimima, merhaba!
6.
Iz turbeta gdje naj je, ispustio jecaje:
Merhaba, merhaba, iz turbeta gdje naj je....
Potekla je Mesnevija, teče i ne prestaje:
Merhaba, merhaba, sufijama, merhaba!
7.
Šejh Ruhija s Benbaše, sazvao mevlevije:
Merhaba, merhaba, Šejh Ruhija s Benbaše...
Semu čine, fena fillah, kad tekije i nije:
Merhaba, merhaba, mevlevije, merhaba!
8.
Fatih dovu ostavio, Sarajevo dok sejrio:
Merhaba, merhaba, Fatih dovu ostavio...
Da mu rađa hafize, za Careve džamije:
Merhaba, merhaba, sultanima, merhaba!
9.
Da mu kurban zakolje, uvijek kada bajram je:
Merhaba, merhaba, da mu kurban zakolje...
Dova magbul, kurban kabul, islam baki neka je:
Merhaba, merhaba, hadžijama, merhaba!
10.
Šekal-kamer pred Ahmedom, kao stijena Ajvaz-dove,
Merhaba, merhaba, šekal-kamer pred Ahmedom....
Pred njim Kitab otvara se, da kazuje bejtove:
Merhaba, merhaba, kutubima, merhaba!
11.
Da je bolji evlijane, od hiljada bez mahane:
Merhaba, merhaba, da je bolji evlijane...
Ni stotinu pokoljenja, nisu vrijedna tog stvorenja:
Merhaba, merhaba, miljenici, merhaba!
12.
Jedan murid što mu je, na njemu tenure je:
Merhaba, merhaba, jedan murid što mu je...
Ruku ljubi, bejat daje, zlatni bejt zapisuje:
Merhaba , merhaba, muridima, merhaba!
13.
Nur sa lica šerefe, sto ezana čuje se
Merhaba, merhaba, nur sa lica šerefe...
Kad munare polete, u nebesa, Jarabi:
Merhaba, merhaba, mujezini, merhaba!
14.
U haremu veselje, u mihrabu halka je:
Merhaba, merhaba, u haremu veselje...
Džematlije evlije, na nijazu stajale:
Merhaba, merhaba, džematlije, merhaba!
15.
Kamerija-ikindija, halvat-sohbet do jacija:
Merhaba, merhaba, kamerija.ikindija....
Za meleke suza iftar, lice mu je sinija:
Merhaba, merhaba, melecima, merhaba!
16.
Veš-šemsi veduhaha, ostalo je sve bez daha:
Merhaba, merhaba, veš-šemsi veduhaha!
Vel-kameri iza telaha; ruža miri od ištaha:
Merhaba, merhaba, karijama, merhaba!
17.
Crna noćca, crna ćoha, crno džube Hafizovo:
Merhaba, merhaba, crna noćca, crna ćoha...
Boja crna hakikane, Šebi arus za irfane:
Merhaba, merhaba, irfanima, merhaba!
18.
Svom Mašuku što prije, ulaike hum hajrul-berije:
Merhaba, merhaba, svom Mašuku što prije...
Soko leti svom Džananu, skinute mu bukagije:
Merhaba, merhaba, ašicima, merhaba!
****
Autor: Nedžmudin Nesuh
Povodom usvajanja zaključka Savjeta Radiodifuzne agencije Republike Srbije, rukovodstvo Bošnjačke kulturne zajednice uputilo je otvoreno pismo Radiodifuznoj agenciji u kojem stoji:
Poštovani, sa žaljenjem smo primili Zaključak Savjeta Republičke radiodifuzne agencije povodom naše prijave na Javni konkurs za emitiranje radio programa za lokalno područje, radiodifuzne oblasti 6, za područje općine Prijepolje, s projektom „Ljiljan radio".
Bošnjačka kulturna zajednica je neprofitna organizacija oformljena radi zaštite, promoviranja i stvaranja novih, pozitivnih kulturalnih vrijednosti bošnjačkoga naroda u Republici Srbiji. Naša misija je da pomognemo cjelokupnom srbijanskom društvu da prihavati one evropske, civilizacijske i demokratske vrijednosti poštivanja drugog i drugačijeg od sebe kao preduvjet multikulturalnog i višenacionalnog društva, što predstavlja jednu od najznačajnijih tekovina savremenih globalnih stremljenja cijelokupnog čovječanstva. Nadajući se da ćemo naići na razumjevanje i nepristrasnost jednog od značajnih državnih organa kakav je Savjet Radiodifuzne agencije Republike Srbije, pogotovu poslije proklamiranja načelne proevropske politike zvaničnih predstavnika vlasti i shodno obavezama koje je država preuzela na putu ka članstvu u Evropskoj Uniji u pogledu očuvanja, afirmiranja i integriranja manjinskih naroda i nacionalnih zajednica u srbijansko društvo, a prije svega vjerujući u spremnost većinskog, srpskog naroda na suživot i tolerantnost, aplicirali smo s projektom „Ljiljan radio" kako bismo se osvjedočili i na konkretnom primjeru dokazali istinsko raspoloženje organa vlasti prema Bošnjacima i njihovim potrebama za kultiviranjem, njegovanjem vlastite duhovnosti, širenjem kulturalnih vidika i općom naobrazbom.
Lokacija na kojoj „Ljiljan radio" treba egzistirati, širi reon zapadnog Sandžaka koji obuihvaća općine Prijepolje, Nova Varoš i Priboj, nema niti jednog bošnjačkog medija, iako je pedeset procenata tamošnjeg stanovništva bošnjačke nacionalnosti. Prijepolje je jedna od rijetkih preostalih višenacionalnih sredina u Srbiji u kojima dva naroda vijekovima žive u međusobnom poštivanju, dobrosusjedskim odnosima i toleranciji, ali su Bošnjaci, kao dio manjinskog naroda u Republici Srbiji, uskraćeni za mnoga svoja nacionalna prava, za razliku od Srba koji posebnosti svog identiteta mogu njegovati kroz obrazovne, medijske i sve druge državne institucije. Pokretanjem „Ljiljan radija" skratio bi se postojeći hijatus u pogledu općih prava bošnjačkoga naroda na njegovanje vlastitih posebnosti, a odgovorno tvrdimo da bi se s njegovih frekvencija emitirale isključivo poruke mira, tolerancije, ljepote i onih zasebnosti bošnjačkoga identiteta koje su, prožimanjem kultura, postale drage i drugim balkanskim narodima kojima se oni katkada i ponose, kao što su: sevdalinke, balade (poput Hasanaginice i Omera i Merime), saz i zvuci orijentalnog melosa, te riječi i djela velikih bošnjačkih pisaca i intelektualaca, poput Meše Selimovića, Ćamila Sijarića, Zuke Džumhura, Skendera Kulenovića i drugih - što opet u toj široj interkulturalnoj perspektivi predastavlja i dio srbijanskog kulturalnog nasljeđa te nas jednako približava jedne drugima kao i neke vrijednosti srbijanske umjetnosti koje mi osjećamo kao svoje (npr. izvorna narodna muzika, djela pisaca poput Miloša Crnjanskog i slično).
Također, cijeli teritorij zapadnog Sandžaka pokriven je signalom crkvenog radija „Mileševa", što je razlog više da se napravi ravnoteža u medijskom oglašavanju dvaju naroda koji žive na tom području bez da se bilo ko osjeća ugroženim ili oštećenim, što je sada slučaj. Bili smo uvjereni da će Vaš Savjet prepoznati humanost i dobrotu koja nas je vodila prilikom realizacije projekta „Ljiljan radija", pogotovu što se na mjestu predsjednika nalazi duhovnjak, vjerujemo, širih pogleda i srca otvorenog prema čovjekoljublju bez obzira na konfesionalnu i nacionalnu pripadnost, njegova ekselencija episkop jegarski Profirije. Još uvijek s nevjericom prihvaćamo pomisao da su episkop jegarski Profirije i ostali čalnovi Savjeta uskogrudi i da nemaju razumjevanja za potrebe medijskog oglašavanja Bošnjaka u cilju promoviranja vlastitih kulturalnih i drugih posebnosti koje će samo koristiti šarenolikosti srbijanskoga društva. Želimo vjerovati da još uvijek nije kasno da se određene zapreke otklone, da ćete iznova razmotriti naš zahtjev i sagledati problem u širem opsegu, u pogledu gore navedenih razloga, a ne samo birokratski kruto i suhoparno, te da će duh općeg dobra i tolerancije nadvladati neke moguće streotipne projekcije, pogrešne predodžbe i lične frustracije zasnovane na površnom saznanju ili nedovoljno proučenoj situaciji na terenu, te Vam u tom nadanju šaljemo krajnje iskrene, dobronamjerne i prijateljske pozdrave, stoji u pismu koje je potpisao predsjednik Bošnjačke kulturne zajednice prof. Jahja Fehratović.
Piše: Filip Mursel Begović
Nema više pomoći - Hrvatska je pala, predziđa kršćanstva više nema, Turci su opet tu, ali ne nabijaju na kolac, a ne, oni više nisu vojna prijetnja jer je posrijedi opasnija igra, rekli bismo da su Turci Hrvatima, nakon 500 godina, s Onurom i Šeherezadom baš zabiberili nacionalnu kuhinju. Najgore od svega jest to da su im Turci iz serijala ušli u srca, a to je nešto nepopravljivo i neizlječivo. Točnije, turska serija je Hrvatima nasapunala srca.
„Sveti Oče! Hrvatska je predziđe ili dver kršćanstva, a naročito pograničnih zemalja Koruške, Kranjske, Istre, Furlanije i Italije. Ako bi (Hrvatska) - što sačuvaj Bog! - bila zauzeta, onda one gore spomenute muke prijete i međašnim zemljama i put će do njih biti Turcima širom sasvim otvoren." - riječi su to iz pisma hrvatskog plemića Frana Krste Frankopana upućene papi Hadrijanu VI. Neki povjesničari tvrde da je naziv predziđe kršćanstva ili Antemurale christianitatis potekao iz ovog pisma dok drugi izvori govore da ga je prvi upotrijebio papa Lav X. u pismu banu Petru Berislaviću nakon pobjede nad Turcima kod Dubice. Kako god bilo ustalilo se u hrvatskoj povjesnici, kao nepobitna opća istina, da su Hrvati zaustavili osmanske prodore u Europu. Da se nisu kojim slučajem obranili zasigurno bi Osmanlije osvojili Beč, Mletke i Bratislavu. Da nije bilo predziđa kršćanstva u Hrvatskoj, možda Kolumbo ne bi otkrio Ameriku pa Španjolci i Portugalci ne bi kristijanizirali taj dio svijeta, možda ne bi uspjeli uspostaviti svoje kolonije u Africi, ma tko će znati... možda bi američki indijanci i dan danas slobodno lovili bizone po Divljem zapadu, možda George Bush ne bi uspio osnovati zatvor u Guantanamu, jer, tamo bi gradonačelnik bio neki Sulejman ili Mehmed iz Turske, a možda i neki Murat ili Suljo iz Sarajeva.
Predziđe kršćanstva
Predziđe kršćanstva do sada je bilo jedno od ishodišnih mjesta svih učenja povijesti, ali i nastave vjeronauka u Hrvatskoj. Ta sintagma je postala nacionalni mit, mjesto časti i ponosa, s time su neki udarali u prsa u dokazivanjima da je Hrvatska oduvijek dio Europe, a ne tamo nekog - «fuj Balkana». Zašto su Hrvati nakon 500 godina srušili taj zid nacionalnog ponosa, zašto su izdali svoju ključnu povijesnu svetinju? Samo dragi Bog to zna. Ili možda znaju producenti hrvatske RTL televizije koji su lansirali tursku sapunicu „1001 noć". Kako je moguće da se nakon te stoljetne borbe protiv crnih Turčina, nakon što je Hrvatska napokon dobila svoju državnost, nakon što je svaki Hrvat svoj na svome, po hrvatskim ulicama masovno izgovara «Allah, Allah» ili «Tobe estagfirullah» (a kumice s Dolca na tečnom turskom znaju izgovoriti volim te ljubavi) zdušno citirajući svoje novo otkrivene junake iz turske sapunice «1001 noć» koja je probila sve rekorde gledanosti? Fran Krsto se vjerojatno okreće u grobu kao i drugi mnogi drugi znani i neznani hrvatski ratnici i junaci koji su zamijenjeni Onurom i Šeherezadom, Burhanom, Karemom, Ali Kemalom, Fusun, Kanom, Alijem... Mora da se drmaju temelji kliške utvrde koju je senjski kapetan Petar Kružić punih 15 godina gorljivo branio od opsade Turaka. Pouzdano doznajemo da čudnovato blijede milijarde pisanih redaka napisanih u čast kapetana Nikole Jurišića koji je sa samo 700 Hrvata zaustavio čak 140 000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč. A što bi na to tek rekao ban Nikola Šubić Zrinski koji je pod Sigetom s 2 500 hrvatskih ratnika, prije nego su svi zajedno junački poginuli i "ušli u legendu" svjetske ratne i vojne povijesti, na Ahiret poslao preko 30 000 Turaka? Nedvojbeno možemo ustvrditi da bi svi zajedno, puni jada, neskrivene muke i gorčine, zbog jezika koji se lijepi od stranih nevjerničkih riječi «Allah, Allah» i «Tobe estagfirullah» - uzviknuli ALLAH SELAMET.
Turska indoktrinacija?
Nema više pomoći - Hrvatska je pala, predziđa kršćanstva više nema, gotovo je, Turci su opet tu, ali ne nabijaju na kolac, a ne, oni više nisu vojna prijetnja jer je posrijedi opasnija igra, rekli bismo da su Turci Hrvatima nakon 500 godina: namjestili i zakajlali janjičare, uvalili ih i zbičili iz turskog topa, podkubali i ispalili kuršumom iz kubure, dignuli na ahtera s turskim jataganom, oni su im s Onurom i Šeherezadom baš zabiberili hrvatsku nacionalnu kuhinju. Najgore od svega jest da su im Turci iz serijala ušli u srca, a to je nepopravljivo i neizlječivo. Točnije, turska serija je Hrvatima nasapunala srca. I ne samo Hrvatima, jer iako Onur i Šeherezada u Hrvatskoj vire iz svake reklame, iako su njihova lica trenutno najbolji marketinški znak za prodaju i hrane i knjiga i odjeće i svega što god možete zamisliti i poželjeti, iako su vijest iznad svih vijesti, ne navodi se da je ta sapunica poharala i Srbiju, emitirajući se na televiziji „Fox". Kriju Hrvati i Srbi jedni od drugih da su im Turci izdoktrinirali djecu, penzionere, radni narod, ali i intelektualce. Kriju, jer duboko u sebi znaju da se događa nešto sasvim neobično, sasvim protivno svim dosadašnjim sotoniziranjima Turaka i muslimana u mitološki obojenoj povijesti. Sasvim suprotno mjestimičnom lažiranju povijesti pod Turcima, rušenja islamske arhitekture u Srbiji i zapuštanja u Hrvatskoj, među kojima je svakako najljepši sjajni Maškovića Han u Vrani kod Biograda. A što je s Dubrovnikom i dragoj slatkoj slobodi toga najljepšeg hrvatskog grada, koji je priznavao tursko vrhovništvo i pokroviteljstvo i koji je na Stradunu imao tursku stražu. Tko zna, možda će neki Srbi i dalje slaviti pobedu na Kosovskom polju u malo izmijenjenom izdanju: slaviti pobedu Turaka, a umjesto kokardi, slika Draže Mihajlovića i Ratka Mladića, na nekim će svojim vašarskim proslavama prodavati postere Onura i Šeherezade.
Opasna ovisnost Hrvata
Zašto je ta sapunica takav hit najvjerojatnije leži u činjenici da je to prva sapunica koja nije američka ili španjolska, da ona predstavlja jednu sasvim drugu i nepoznatu kulturu, koja je, kako rekosmo, do sada često predstavljana kroz sliku divljaka koji nabijaju na kolac. Doduše, slika te kulture u sapunici nije posve točna, riječ je o prikazu posve sekularizirane Turske u kojoj se ne vide pokrivene žene, džamije su samo daleka pozadina, u kojoj je tespih sveden na igračku u ruci omiljenog lika Burhana, koji je ujedno najtradicionalnija osobnost u seriji, a time i među najzanimljivijim. Slika takve Turske sasvim je prihvatljiva i Hrvatima i Srbima, ne opterećuje ih šerijatskim vjenčanjima, učenjem Kur'ana, klanjanjem, uzimanjem abdesta... ali ipak donosi nevičniji erotični ljubavni odnos dva glavna lika, koji je u suprotnosti s prevladavajućom naglašenom seksualnošću u današnjem svijetu filma i medija. To je sapunica koja je od ostalih i dramaturški bolje postavljena. Izbor glumaca je bolji (tj. lakša je identifikacija s njima jer oni odista jesu privlačni ali nisu tipizirani manekenski likovi). Ne treba ni spominjati koliko je ta serija popularna među Bošnjacima u BIH, Hrvatskoj i Srbiji. Kao urotnici u nekoj široj zavjeri, njima suštinski neshvatljivoj, oni se zatvaraju u svoje domove i više nego itko proživljavaju napete zaplete i intrige glavnih likova. Za sapunice se kaže da ih svi gledaju, a nitko neće priznati da ih gleda. Kada je riječ o «1001 noći» nije tako. Većina je gleda i većina priznaje da je gleda. I autor ovih redaka ju gleda, zajedno sa ženom, poslije jacije namaza, iako je već pomalo umoran od neprestanog začaranog kruga nevolja u kojima se neprestano nalaze glavni likovi. Nesumnjivo da je slava te serije prolazna, tako tipično i očekivano za taj žanr, da će ju zamijeniti neke nove, možda indijske, japanske, ruske... ali ona je napravila nevjerojatan uspjeh u razbijanju predrasuda prema muslimanima, iako, ponavljamo, glavni likovi se uopće ne odlikuju islamskim ahlakom. Nakon serije «1001 noć», nema nekog velikog smisla uvjeravati ostale vjeroispovijesti da su muslimani ovakvi ili onakvi, jer, to je za njih učinila jedna sapunica. Problem može nastati kada većina njih napokon shvati da muslimani i nisu posvema baš nalik na likove rečene telenovele, kao što nisu ni klišejizirani nabijači na kolac i teroristi, i da ih krasi znatno sofisticiraniji moralni kodeks.
U Hrvatskoj su ulice gotovo prazne za vrijeme emitiranja «1001 noći», a počelo se javno govoriti o opasnoj ovisnosti Hrvata koji prate tu seriju, jer je RTL najavio prekid emitiranja za vrijeme božićnih praznika. «Erded, Bakač ban / Heroj sisačkoga sloma / Sja ko onaj dan. / U katedralu, kad su teške noći, / Na Banov grob zna neka žena doći / S teškim križem cijele jedne nacije, / A kip joj veli: Majko, audiant reges: / Regnum regno non praescribit leges, / I DOK JE SRCA, BIT ĆE I KROACIJE!» - spjevao je jedan od najvećih hrvatskih pjesnika A.G. Matoš u svojoj pjesmi «Pri svetom kralju», veličajući stamenu postojanost i hrabrost naroda koji postoji od stoljeća sedmog. Što će biti s Kroacijom sada kada je srce Kroatama ukrala turska sapunica? Vrijeme je da se ozbiljno zabrinemo, posebice za one Hrvate i Srbe i Bosance koji u neprekinutoj sapunici zagovaraju cijepanje BiH na više zasebnih entiteta - a u daytonski akšam im srce po hiljadu i prvi put uzdiše za Šeherezadom i Onurom. Ali sve je to uzalud, barem ako u 21. stoljeću, s primjesom ironije, još jednom pročitamo slavne Krležine stihove na kajkavskom dijalektu: «Kajti nigda ne bu ni na zemlji ni na nebu / pri koncu pak Turčin potukel nas se bu...»
