Aktuelno (arhiva)

Iako se često upotrebljavamo izraz "Beogradski pašaluk", to je pogrešan izraz, jer se on kao takav nigdje ne pominje u osmanskim dokumentima,a ne pominje se iz razloga, jer kao takav nikad nije ni postojao. Postojao je samo Smederevski sandžak u čijem sastavu je bio i Beograd. Izraz je nastao kao plod prepiske Hazburškog carstva, pa iako netačan, kasnije se udomaćio u savremenoj historiografskoj literature i publicistici, o čemu je opširnije pisao M. Pelešić, Manipulacije srpske historiografije o BiH.

Muslimansko stanovništvo na prostoru Beogradskog pašaluka u kojem je bilo veoma malo etničkih Turaka koje su nazivali Gangricima ili Mandžukama, početkom 19 stoljeća činilo je većinsko stanovništvo, naročito u Beogradu, Šapcu i Užicu. U jedanaest nahija ovog pašaluka oni su predstavljali 58% stanovništva. Jezgro muslimanskog stanovništva formiralo se kroz jedan dugotrajan i složen proces, dijelom islamizacijom domaćeg slavenskog stanovništva, raznorodne etničke pripadnosti, doseljavanjem sa istoka, trajnim nastanjenjem i asimilacijom grupa i pojedinaca neslavenskog porijekla. Tako su u Beogradu muslimani činili četiri petine u odnosu na drugo stanovništvo, a u Užicu 96,7% od ukupnog broja stanovništva grada, dok je u Pomoravlju taj procenat iznosio 65%. U Sokolu i osam okolnih sela bilo je 1.600 muslimana, dok je u Šapcu bilo oko 1000 muslimana. Beograd je početkom sedme decenije 19 vijeka imao 730 muslimanska 536 nemuslimanska i 3 romska domaćinstva, 2.328 zgrada, kuca, od kojih su 842 bile srpske a 1486 muslimanske. Joakim Vujić u svom "Putesestviju" navodi da je u Užicu 1826.godine bilo 1200 muslimanskih kuća, 20 džamija i 80 srpskih kuća, dok je engleski putopisac Andreja Arčibalda Patona navodi da je Užice 1834. godine imalo 3.500 muslimanskih i 600 srpskih kuća, dok Vladimir Karić piše da je u Užicu 1844.godine bilo 3697 Turaka, (čitaj muslimana) i samo 707 Srba.

Iseljenje muslimanskog stanovništva sa ovih prostora zaključeno je 1876.godine, a iz jugoistočne Srbije 1882.godine. Tome je doprinijela i Međunarodna konferencija održana 1862.godine u Kanlidži, istambulskom predgrađu, kojom prilikom su francuska i ruska vlada napravile poseban Sporazum o zajedničkom istupanju u korist Srbije. Ugovorom je bilo propisano da se muslimani imaju "iseliti sto je moguće brže". Odštetu za njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu od 9.000.000 groša Srbija je trebala isplatiti Turskoj.

Muslimani Srbije mogli su ostati na svojim ognjištima, zadržati sva svoja dobra, ali samo pod sljedećim uslovima:

-da se vrate veri pradedovskoj, a ako to neće onda mogu

-da budu Srbi islamske vere, a ako i to neće,

-onda moraju da se pišu i vode kao Cigani, a ako i to neće

-onda moraju da se isele iz Srbije.

Masa se odlučila na iseljavanje, a jedan broj je radije prihvatio da budu Cigani, nego da se vrate "veri pradedovskoj", ili da "budu Srbi islamske vere", pa smo u početku imali, a možda i danas imamo "ciganske male" ili mahale u: Beogradu, Užicu, Šapcu, Loznici itd. Neki od ovih samoproglašenih "Cigana" kasnije su išli istim onim putevima kojim su ranije išli njihovi sunarodnjaci, a jedan broj je došao i Bosnu. Oni su dolazili pojedinačno i u grupama i tako su u manjim varošima nastajala manja naselja-mahale, ali kako su u Bosnu dolazili sa papirima da su Cigani, bez obzira što su imali isti ili sličan život kao starosjedioci, bez obzira što nisu imali crnu nego bijelu put kao i starosjedioci, ostali su do dan danas obilježeni kao "bijeli cigani" a njihove mahale, kao ciganska mahala, ciganski zaseok, ciganska kuća. Puno puta sam čuo kako ljudi sami sebi postavljaju pitanje, "zašto su oni bijeli cigani, kad imaju lijepe i uredne kuće, bašte, avlije, vole da rade, školuju svoju djecu itd". Tada nisam znao odgovor, ali danas znam.

Iseljavanje je u prvo vrijeme bilo usmjereno prema jugu u okolinu Niša, a kasnije Albaniju, Makedoniju, Rumuniju, Tursku, a posebno u sjeverne dijelove Bosne: Gornja i Donja Azizija, odnosno Bosanski Samac i Orašje, pa sve uz Savu, do Orahove kod Bos. Gradiška. Tako su nikla naselja: Kozluk kod Zvornika, Janja kod Bijeljine, Brezovo Polje kod Brckog, Kostajnica, Orahova kod Bos. Gradiške, itd. Neke porodice iz Beograda odselile su se u okolinu Istambula i tamo osnovali selo istog imena. Veliki broj muslimana iz Srbije Turska je odmah naselila u Anadoliju i pogranična mjesta prema Kurdima. U prvo vrijeme niko nije imao pravo izbora, svako je morao da prihvati ono sto mu se ponudi.

Muslimansko stanovništvo iz Užica i okoline iselio se najviše u Bosnu i dugo od srpske vlasti tražilo naknadu za svoja dobra, ili potraživanje prihoda sa svoje zemlje, ali nikada nikakve prihode niti naknade nisu ostvarili. Srpski seljaci iz okoline su napuštena imanja prisvojili i to bez odobrenja lokalnih starješina, dok su napuštene kuće palili, kako se slučajni povratnici ne bi imali na šta vratiti. Opisujući selo Bašćaluci kod Loznice L. Sopalović 1903.godine piše, "Ime Bašćaluci pričaju da je došlo otuda što su u staroj varoši Loznica oko reke Sire stanovali Turci (čitaj muslimani), čije su bašte bile na tom mestu, gdje je sad ovaj zaseok, i tu su bili veliki jabučnjaci, i kestenja je bilo dosta, pa kad su Turci isterani, onda doseljenicima Srbima nije bilo potrebno da krče sume, već su imali gotovo zemljište sa baštama".

Da bi se muslimani čim prije iselili iz Užica srpske vlasti su organizovale podmetanje požara u gradu, a sve u želji da optuže muslimane kao navodne podmetače i podstrekače stalnih sukoba sa Srbima. Požar je iznenadio i same podmetače, ali je poslužio kao dobar izgovor, da se muslimani čim prije isele iz Užica, shodno ranije postignutom dogovoru na Međunarodnoj konferenciji u Kanlidži-istambulskom predgrađu 1862. godine. Prema zapisima Miladina Radovića "najveći dio varoši prekrio je pepeo požara, zatrpane su i pogažene stare drvene česme na lule, nestalo je vrtova i voćnjaka, platane i jablanove opalio je požar. Pusta i otvorena zjapila je velelepna Šehova džamiija, i niko ne misli na turbeta, nišane i druge svetinje, niti se vise svet kupi u Musali nekad punoj zelenila, najljepšem kraju Užica". Kasnije je srušena i nagorjela Šehova džamija, ali je u narodu ostalo vjerovanje, da će onaj koji je to srušio ostati proklet. Džamiju je srušio Ilija Jokanović trgovac i kafedžija. Iza njega je ostao sin koji se oženio ženom koja je ubrzo oboljela, pa tako nije imao poroda. Bolesna žena je u teškom psihičkom stanju vikala na sav glas, i pozivala , "dođite i uzmite što je vaše, dođite i uzmite što je vaše". Odlazak iz Užica prema kazivanju istog autora bio je tužan. Kolona iseljenika bila je tako velika, da joj je čelo bilo na Kadinjaci, a začelje se još formiralo u samom Užicu. Slično je bilo i sa iseljavanjem iz Beograda, Smedereva, Sokola, Šapca, Loznice, Maloga Zvornika, itd.

Kolone iseljenika obezbjeđivala je srpska vojska. Neki od vojnika vrijeđali su iseljenike, drugi su ih žalili, pa je na jednu takvu uvredu iseljenik Husein beg Kavadarević rekao "ako vam je biva car dao da nas sa naših ognjišta krećete, nije dao da nas u obraz dirate, a obraz je poštenom čovjeku preči i od samog života". Jednu takvu kolonu nadgledao je i kapetan Mica, koji je bar prema riječima žalio iseljavanje muslimana uz komentar "oni su se ovdje izrodili, oni i njihovi djedovi, i njihovi čukundjedovi, nije lasno bolan, ostaviti svoju kuću, svoj zavičaj i svoje ognjište".

Šta je sve iza Užičana ostalo, najbolje pokazuje primjer Ibrahima Hadžiahmetovića koji je u samom Užicu imao konak, dvije kafane, 5 bašti, 2 voćnjaka, 2 čaira, njivu, vodenicu, jedan vodenički zakup i 7 placeva. Baštu je imao i u okolini u Bugaru i Zabučju. U Vilovini je imao 2 voćnjaka, zemlju i još jedan vodenički zakup, a u okolnim selima još 7 čaira, 6 voćnjaka i 2 vodenička zakupa, ne računajući posjede u Požegi.

Prema izvorima ruskih diplomata iz Sarajeva 1862. godine u krajeve Zvorničkog sandžaka došle su 533 porodice sa oko 1.234 članova, u Tuzlu je došlo 12 porodica, Bijeljinu 23, Brezovo Polje 89, Bos. Samac-Gornju Aziziju 235, u Gračanicu 14, Srebrenicu 22, Donju Aziziju-Orašje 132, i u Vlasenicu 3 porodice. Zajedno sa Užičanima u Bosnu je stiglo i nekoliko desetina Cigana iz ovoga grada, koji su također protjerani.

Nešto muslimanskih porodica ostalo je u Malom Zvorniku kao porodice: Alić, Corica, Imširević, Demirović, a bilo je i onih koji su pristigli iz drugih krajeva Srbije kao sto su porodice: Beganović, Đonliž, Krzevic i drugi, ali su i oni kasnije protjerani u Bosnu. H. Suljkic koji pisao o iseljavanju muslimana iz Užica navodi neke od porodica koje su došle iz Srbije u Tuzlu: Berbic, Cugurovic, Mandzic, Mukic, Prcic, Saracic, a S. Hodzic navodi i imena drugih porodica koje su došle 1881.godine kao: Prgonjic,Djulbegovic, Bojadzija, Hasanovic, Tabak, Culumarevic, Kulenovic, Ramic, Cosic, Dzudzic, Sejdic, Saletovic, Buzadzic, Drinjakovic, Zilic, Tufekcic i drugi. U Bijeljinu su došle porodice: Berberovic, Cosic, Alibegovic, u Brezovo Polje: Tvice, Sataric, Beslagic, Kukic, u Bos. Samac: Fisovic, Topalovic, Skiljic, Begic, u Orašje: Kabaklic, Cosic, Drljaca, Isic, Besirevic, u Srebrenicu: Begic, Malagic itd.

Nakon iseljavanja muslimana iz Beograda i Užica, ovi gradovi su nastavili normalan život zahvaljujući ubrzanom naseljavanju Srba, dok grad Soko nakon rušenja nije vise naseljavan. Glavni uzrok leži u tome što je Soko sa okolnih 11 sela bio nastanjen isključivo etničkim Turcima, pa je njihovim iseljavanjem i rušenjem grada koje su izvršili ruski stručnjaci na zahtjev Srbije, prestao svaki život u grada.

Ispražnjeni prostori od muslimana postali su veoma primamljivi za Srbe koji su dolazili sa različitih strana: Kosova, Sandžaka, Bosne I Hercegovine. Zakon o doseljavanju stranaca koji je potpisao knez Mihajlo 1865.godine, davao je velike povlastice za doseljenike, kao besplatno dobijanje zemlje, kuća, stoke, određene količine hrane, oslobađanje od poreza, vojne obaveze tokom određenog perioda, što je izazvalo masovno doseljavanje, pa su ubrzo doneseni novi zakoni kojima su uvedena ograničenja, sa ciljem da se ne proređuje stanovništvo u neoslobođenim krajevima.

Izgonom muslimana iz Beogradskog pašaluka ostalo je, bolje rečeno oduzeto je 5 miliona hektara obradive zemlje koja je podijeljena doseljenim Srbima , zatim 100.000 građevinskih objekata (kuca zanatskih radnji i slično). Uništeno je, porušeno je 600 vjerskih objekata i opljačkano oko 300.000 grla stoke, itd. Mnogi strani izvještači pisali su "da je malo koji narod u svijetu imao tako tragičnu sudbinu kao muslimani Srbije. Oni su poput Hazara, nestali sa cjelokupnom baštinom, sa svim onim što su imali, kao da nikad nisu ni postojali. Nastalo je frontalno uništavanje svega onoga što je podsjećalo na islam i Turke". Sa promjenom stanovništa Srbije, otpočeo je i proces promjene života, životnih običaja i ranije stečenih navika. Strani izvještači su zapisali "da se turski jezik vise ne čuje nigdje, grčki rijetko, a srpski se čisti i ispravlja svaki dan. Kuće, dućani, nošnja-odijela, sve se to udešava prema onome što se vidi na Zapadu".

Svetozar Marković u svom djelu Srbija na istoku piše: "Očevidno srpski narod nije priznavao nikakva prava Turcima (čitaj muslimanima) svojim sugrađanima, članovima iste države, da žive na srpskoj zemlji. Srpski narod je išao prosto da istrijebi Turke, to se pokazalo docnije u srpskim ustancima, gdje su Srbi ubijali Turke koji su im se na veru predali. Spram Turaka Srbi su imali osobite pojmove o moralu. Savest kao da ih nije ni malo grizla da učine ma kakvo zlo delo po savremnim našim pojmovima, samo da se osvete za nasilje koje su Turci vekovima činili. Krađu, otimanje i ubistvo, samo kad se učini spram Turcima, u mirno vreme kao i u ratu, smatrali su kao moralna dela".

Tome se ne treba čuditi, jer je i Njegoš u svom Gorskom vijencu s ponosom pjevao o klanju i ubijanju muslimana, koje on naziva Turcima, pa je tako klanje i ubijanje muslimana po njemu najviši moralni čin. Tako su generacije i generacije pogrešno učene o moralu i moralnosti uopšte, zahvaljujući uvrštavanju Gorskog vijenca u sve nastavne planove i programe, što je bilo pogubno za muslimansko stanovništvo od tada pa sve do dana današnjeg. Jednostavno rečeno, pogrešno smo učeni o mnogo čemu, pa i o moralu.

Srpski književnik Milan Miličević će zabilježiti 1871.gdine u svom Dnevniku koji je ostao najvećim dijelom neobjavljen. "Ne mogu naši potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlažemo što nam podmiruje trenutni jadni račun".

Najbolji primjer predstavlja zbivanje na Cukur česmi o kojem smo svi učili kao izuzetno značajnom istorijskom događaju. Pravi istinu o ovom događaju objavio je Kosta. N. Hristic, Zapisi starog Beograđanina, na osnovu zapisa svoga oca Nikole, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova. K. Dimitrijević koristeći ove zapise u Politici expres piše: "Kako smo godinama učeni na pogrešnim istorijskim podacima", pa navodi primjer Cukur česme. "Značajan je podatak da 1862. godine nije od turskog nizama bio ubijen, nego samo teško ranjen srpski šegrt Sava Petković, kao što pokazuje njegov spomenik u Dobračinoj ulici, gdje je uklesan čak i pogrešan datum zbivanja. Istina o ovom događaju iz političkih razloga morala se zataškati i drukčije prikazati". Vidi opširnije Politika expres Beograd, 31.12.1994-3.01.1995.godine.

Hans Kohen, Its History and Ideology, Notre Dame, 1953.godine govoreći o Srbima kaže, "Srbi su bili mnogo zaostaliji čak i od turskog režima, pošto su bili ljudi patrijarhalne jednostavnosti, i primitivne brutalnosti".

Filip Dz. Kohen autor knjige Tajni rat Srbije, propaganda i historijska obmana Sarajevo 1996. godine ističe da srpski fašizam stariji i od Hitlerovog, da korijeni srpskog fašizma počinju već 1804.godine koje 40 godina kasnije oblikova Ilija Garašanin u svom Načertaniju. Već tada je nastao izrazi etničko čišćenje, i da su Srbi izvršili genocide nad nesrpskim stanovništvom, da se to proteze već dva stoljeća. U svim pobunama ili mirnim periodima u prošlom stoljeću stradalo je muslimansko i jevrejsko stanovništvo, tako da je Srbija pred Prvi balkanski rat bila očišćena od muslimana. Mada su bili malobrojniji u odnosu na muslimansko stanovništvo, ista sudbina zadesila je i Jevreje, sa izuzetkom perioda Miloša Obrenovića. Obrazac koji je dao Ilija Garašanin, a koji su usavršili njegovi sljedbenici, svodi se na zlostavljanje, prisilno isiljavanje, pljačkanje, silovanje, klanje, masakriranje posebno nožem. U pet ratova koje su Srbi vodili u ovom stoljeću ideologija i metode koje su zagovarali njegovi sljedbenici Vasa Cubrilovic, S. Moljevic i Milorad Ekmecic, bile su iste, samo se lista nesrba proširila na: Albance,Bošnjake,Bugare, Hrvate,Makedonce, Mađare i Nijemce Vojvodine.

Filip Dz. Kohen se u svom pomenutom djelu nadovezuje na tvrdnju srpskog književnika Milana Milicevica iz 1871. godine koji je još tada otvoreno kazao da "ne mogu naši potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlažemo, što nam podmiruje trenutni račun", pa kaže "ako je historija umjetnička galerija puna slika, s malo originala i mnogo kopija, onda je srpska historija takva galerija, puna falsifikata koje je Evropa pa i Amerika dugo vremena prihvaćala kao originalne. Mnogi zapadni "eksperti" za Balkan eksploatisali su ih za svoje titule, a političari za svoje prljave ciljeve".

Srpska, crnogorska, makedonska, bugarska i grčka historiografija, pod balastom politike i ideologije, imaju jedan poseban odnos prema iseljevanju muslimana sa svojih prostora, pa i muslimanima uopšte na svojim prostorima, posmatrajući ga isključivo u sklopu stvaranja svojih nacionalnih država i oslobođenju od vjekovne osmansko-turske uprave, a što je podrazumijevalo odstranjivanje muslimana sa prostora njihovih nacionalnih država. Duh koji je vladao, a vlada i danas gotovo isto kao i prije, uticao je na historiografiju, iracionalnim nacionalizmom, koji je od historiografije pravio instrument svoje politike, pa su historičari kao što vidimo postajali logistička podrška nacionalističke ideologije prožete ksenofobijom.

Zaključak

Ako se vratimo u sadašnjost, nije teško zaključiti, da su potomci jednom protjeranih iz Srbije, naseljeni u dijelove sjeverne Bosne: Bos. Šamac, Kozluk, Janja, Bijeljina, Brezovo Polje, Brčko,Bos. Brod, Derventa, Prnjavor pa sve do Orahove kod Bosanske Gradiške, kao i dijelove istočne Bosne I Hercegovine: Višegrad, Foča, Trebinje, Nevesinje, Ljubinje, Srebrenica i itd, doživjeli istu sudbinu svojih predaka, i to samo nakon 120- 160 godinu. Potomci nekad do kože opljačkanih, ponovo su opljačkani na isti način, od potomaka onih koji su pljačkali njihove pretke. Metode primjenjivanje prije u izgonu njihovih predaka, ponovo su primjenjivane 1991, 1992, 1993. godine na isti način prema potomcima protjeranih iz Srbije. Stvorena je čisto etnička teritorija koju danas nazivamo RS, istina kao entitet u sastavu BiH, ali sa aspiracijama, da se prvom mogućom prilikom priključi Srbiji, što ne krije ni jedan iole ugledniji političar u RS, na zadovoljstvo političkog vrha Srbije.

Gdje je kraj ovoj suludoj rasističkoj ili fašističkoj politici, nazovimo je kako god hoćemo, ali sigurno nećemo pogriješiti, koja ima podršku međunarodne zajednice. Kakvu je sudbinu Bošnjacima namijenila međunarodna zajednica, koristeći velikosrpsku i velikohrvatsku rasističku politiku. Po svoj prilici njen je cilj nestanak Bošnjaka u BiH, ili u najboljem slučaju sabijanje Bošnjaka na jedan mali prostor u centralnim dijelovima Bosne, na kome neće moći opstati iz ekonomskih razloga, jer će njihov ekonomski razvoj zavisti od volje istočnih i zapadnih susjeda, a kakva je njihova volja, najbolje pokazuju primjeri iz ne tako davne prošlosti, iseljavanja muslimana iz Srbije, i Hrvatske, bolje rečeno Slavonije i Like.

Ono što ozbiljno zabrinjava kod Bošnjaka je nespremnost da iz nešto ranije i skorašnje prošlosti izvuku bilo kakvu pouku. Bošnjaci još uvijek nemaju svoj "Nacionalni program". Bošnjaci još uvijek ne znaju šta hoće od BiH, a ne znaju, jer nisu okupili najumnije ljude među Bošnjacima, da se uradi "Nacionalni program Bošnjaka", da svaki bošnjački političar u svako vrijeme zna, kako da se postavi u određenoj situaciji. Kako sada stvari stoje, to je prepušteno volji vođe (ili vođama) ove ili one stranke, koji nisu dorasli da predstavljaju Bošnjake. Nikada i nikada, ne smijemo dozvoliti da sudbinu Bošnjaka određuju jedan ili dva čovjeka, bez obzira ko je on (ko su oni), i ma kakvih sposobnosti bio on ili bil oni. Bošnjaci su uvijek bili prodavani od drugih, u prvo vrijeme od Turske a po volji zapadnih zemalja a u korist naših istočnih i zapadnih susjeda, a sad nas prodaju, i prodavat ce zapadne zemlje, u dogovoru sa bošnjačkim političarima, a u korist naših istočnih i zapadnih susjeda, i svakako na svoju volju, a na štetu Bošnjaka. Tako će biti dok Bošnjaci ne izvuku pouke iz nešto ranije i skorašnje prošlosti, i ne naprave "Bošnjački nacionalni program" koga treba da sprovodi svaki političar koji zastupa interese Bošnjaka. Taj Program treba da pruži odgovor na najaktualnija pitanja, kako Bošnjake zaštiti od međunarodne zajednice, i od aspiracija naših istočnih i zapadnih susjeda, kako bi Bošnjaci opstali kao narod, na svojoj zemlji i u svome dobru. Dakle, taj "Nacionalni program Bošnjaka" ne bi podrazumijevao, nikakvu otimačinu tuđe zemlje i tuđih dobara, niti izgon bilo koga iz nacionalnih i vjerskih razloga. Ako to Bošnjaci ne urade, čeka ih sigurno sudbina muslimana Srbije, Hrvatske, i Bošnjaka sa prostora današnje RS.

Iz sažetog rada Safeta Bandžovića objavljen pod naslovom "Progon muslimana Srbije 1830-1867. godine"

(www.bosnjaci.net)

Autor: Aiša Purak

Džematlije Ročestera su napokon kupili dugo očekivani objekat  napuštenu crkvu koja će biti renovirana i korištena za vjerske potrebe džematlija.  Objekat  je u potpunosti isplaćen i  renovacija objekta je u toku. Gotovo dvije decenije  Bošnjaci Ročestera su svoje vjerske obrede i potrebe obavljali u prostorijama turske džamije "Hamidija."  Zbog izuzetne gostoprimljivosti  i  otvorenosti prema Bošnjacima od strane turskog imama I džemata, Bošnjaci Ročestera nisu žurili niti imali posebnu potrebu za sopstvenim prostorijama. Međutim, nakon dolaska Imama, Enes ef. Tralješić žarka želja za sopstvenim objektom i predavanja na svom jeziku obuzela je naše bošnje. Tako da je 26. oktobar, 2011 godine. postao  historijski dan za Bošnjake Ročestera-SAD  jer su napokon postali vlasnici svog prvog vjerskog objekta a samim time i naša Islamska Zajednica U Americi postala bogatija za još jedan objekat/vakuf. 

U subotu, 12. novembra 2011. godine, povodom Kurban Bajrama ali i da se proslavi i podijeli radost kupovine prvog vjerskog objekta u Ročesteru,  održano je bajramsko sijelo. Prisutnima se prvo obratio  imam Enes ef. Tralješic čestitajući prisutnima Kurbanski bajram. U svom kratkom obraćanju je  naglasio da svaka osoba treba da bude svjesna svojih riječi i dijela jer ćemo po njima biti pitani i spominjani. Napomenuo je važnost poštovanja institucije braka kao i međusobno poštovane među supružnicima.  Ispred džematskog odbora  džematlijama  se obratio  gospodin Bakir  Bibezić koji je u kratkom izlaganju obavijestio prisutne o  budućim planovima džematskog odbora kao i  financijskom stanju džemata.

Zatim je pozornica i mikrofon ustupljen Horu Sabur koje je i ovaj put prisutne oduševio svojim bogatim repertoarom. Posebno je zapažen nastup mladih članova hora Sabur. Kako jedan džematlija na kraju programa reče: "Hor Sabur nam je mehlem za dušu a praznik za oči. Da Vas Allah dz.š  nagradi za Vaš trud. Bez Vas naš grad bi bio prazan a sijela pusta."  Posebnu radost su osjećali roditelji slušajući i gledajući svoju dječicu kako im uče bosanske ilahije. Mame, babe, nane, djedovi, kao i sva  ostala bližnja i daljnja rodbina nisu krili  ponos gledajući svoje slavuje sa mikrofonom u ruci kako svojim ljupkim glasićima, kroz Ilahije i Kaside, veličaju Allah d.ž.

Prisutnima se obratila i muallima Aiša Purak u ime hora Sabur. Svim džematlijama je čestitala Kurban Bajram i uputila čestitke odboru džemata Ročester kao i džematlijama na kupovini objekta.  Zatim je dodala: " Iz različitih razloga neki  članovi hora Sabur nisu više s nama, tako da bih iskoristila ovu priliku da u funkciji direktora hora Sabur  im se svima srdačno zahvalim, na  učešću i doprinosu koje su dali horu i da  ima poželim svako dobro u njihovom budućem životu.

Ostalim članovima hora kao i njihovim roditeljima, muževima, hanumama, od srca se zahvaljujem i molim Allah dz.š da ih nagradi svakim hairom za njihovu istrajnost i doprinos koju daju ovom našem džematu, muslimanskim džematima drugih etničih grupa u našem gadu  pa i gradu Rochesteru  s obzirom da je ovaj hor veće nastupao u Art Memorijal Galeriji grada Ročestera i tamo predstavljao našu Bosnu. Na kraju bih posebno istakla nekoliko članova hora Sabor koje su stubovi ovog hora. Prvo  Merjema Purak. Kad niko ne može, Merjema može. Merjema uči Ilahije na nekoliko jezika uključujući: Arapski, Turski, Bosanski I Engleski.  I slušati je na svakom  od ovih jezika  je veliko zadovoljstvo.

Druga osoba koja je isto tako od samog početak ovog hora je Dina Bijelić. Iako Dina još uvijek ne želi da bude solista, naša Dina drži pola hora. Svojim nesebičnim angažmanom i jakim glasom Dina je naš nezamjenjiv član. Redovna je na svim probama i nastupima i svojim prisustvom je ukras horu.  Dino, hvala ti na tvom dosadašnjem radu i nadam se  da ćeš još dugo godina biti s nama.   Naravno, velika zasluga pripada tvojoj mami, Medini hanumi  koja tebe i tvoje sestre redovno dovodi, na časove vjeronauke i na probe hora.

Još bih željela da istaknem rad i doprinos Denisa  Mutapčić koja je član hora više od dvije godine.  Denisin talenat nam je  već poznat ali ono što ja lično najviše cijenim kod Denise je njena radna navika, njeno nesebično zalaganje ne samo za ovaj hor nego i za dobrobit naše zajednice kao i njen lijep ahlak."  

Molim sve džematlije grada Ročestera da uključuju svoju djecu na vjeronauku i hor tako da bismo imali koga učiti i na koga  znanje prenositi. Ujedno molim Allah dž.š da ukabuli naš rad i trud i da nas sve obilno nagradi  te da nas ujedini u službi na Njegovom Putu.  Esselamu Alejkum."

(www.mesihat.org)

Uz podršku Medžlisa Islamske zajednice Sarajevo džemat Mrakovo 05. novembra 2011. godine je organizirao večer  posvećenu književniku Nedžadu Ibrišimoviću i tom prilikom je proučena hatma-dova.

Dovu su proučili imami Medžlisa islamske zajednice Sarajevo u džamiji u Mrakovu, općina Ilijaš. Osim imama, dovi su prisustvovali i načelnik općine Ilijaš, Nusret Mašić, zatim general Rašid Zorlak i glavni imam Sarajevskog medžlisa, Ferid Dautović.

Nedžad Ibrišimović bio je džematlija u Mrakovu i svoja zapažena djela pisao je upravo u tišini ovoga prostora.

Imam džemata Mrakovo, Sejid ef. Strika, u uvodnom obraćanju zahvalio se prisutnima što su svojim dolaskom ukazali poštovanje akademiku Nedžadu Ibrišimoviću.

Između ostalog je kazao:

„Naše večerašnje okupljanje ima dvojaku ulogu.

Prvi razlog zbog kojeg smo se večeras okupili jeste da se hatma-dovom sjetimo našeg r. Akademika, koji je bio dio nas, živio među nama i svojim djelima nas zadužio da ga se sjetimo dovom. Djela koja je ostavio rahmetli Nedžad su trajna djela, koja žive i od kojih ljudi imaju koristi poslije njegove smrti.

Drugi razlog okupljanja je jačanje svijesti nas Bošnjaka, da naučimo cijeniti one koji zaslužuju da se cijene. Mi se sjetimo bitnih ljudi, učenih ljudi, mudrih ljudi tek onda kada ih izgubimo.

Činjenica da je Nedžad svoju posljednju knjigu morao sam izdati i sam prodavati govori da nismo još naučili cijeniti ljude od pera.

Akademik je bio druželjubiv čovjek, volio je stimulisati druge. Znao je poslije hutbe ili predavanja prići i čestitati, pokloniti knjigu sa posvetom. Večerašnjom dovom i  svojim prisustvom pokazujemo da to znamo cijeniti."

Program su vodili diplomirani žurnalista Samir Keć i Emrah Đozić, učenik Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu.

Gosti koji su se obratili  na ovoj večeri bili su general Rašid Zorlak i gl. imam Sarajevskog medžlisa, mr. Ferif ef. Dautović.

General Rašid Zorlak bio je dugogodišnji prijatelj Nedžada Ibrišimovića. On je ispričao neke detalje iz Nedžadovog života.

Zorlak je istakao da su rahmetli Nedžad i on puno diskutovali o bliskoj prošlosti Bošnjaka, njihovoj sadašnjosti i budućnosti.

„Nedžad treba biti simbol čestitosti, ljepote i borbe za duhovni preporod muslimana. Na njegovu inicijativu formirano je tzv. legološko udruženje BiH s ciljem da se napravi duhovni preporod Bošnjaka", kazao je Zorlak.

Zorlak je naglasio da je Nedžad strahovito puno patio za Bosnom i Bošnjacima te da nikada nije mogao prihvatiti Republiku Srpsku.

„Nedžad se svojim djelom i radom uvrstio u plejadu Bošnjaka, počevši od Safvet-bega Bašagića, Edhema Mulabdića, reisa Džemaludina Čauševića, Osmana Nuri Hadžića, Kasima Dobrače, komandanta Rasima Delića do rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića", istakao je Zorlak.

Zorlak je kazao da je Nedžadova velika želja bila da napiše dramu o Meši Selimoviću i njegovom romanu Derviš i smrt.

Mr. Ferid ef. Dautović je istakao da je akademik Ibrišimović iza sebe ostavio knjige.

„Oni koji ostavljaju knjige iza sebe ostaju da žive mnogo duže od materijalne kulture, jer duhovna kultura ima veću mogućnost da duže traje i da ima veći uticaj na ljude", rekao je Dautović.

Dautović je, također, istakao da je rahmetli Nedžad želio osnovati udruženje čitalaca da nauči ljude kako čitati knjigu.

„Nije uspio u tome, ali je nama ostavio ideju koju trebamo promovirati", rekao je Dautović.

Dautović je naglasio da je Nedžad jedne prilike rekao da najviše voli imame i avione. Kada su ga pitali zbog čega najviše voli imame i avione, on je odgovorio da avione voli zato što ga brzo prevoze gdje želi, a imame što će ga dovesti do Dženneta.

Veliki broj Bošnjaka, vjernika sa srebreničke opštine jutros je, povodom velikog muslimanskog praznika Kurban bajrama, prisustvovao vjerskim obredima organizovanim u svim džamijama na području Medžlisa IZ Srebrenik, čime je počelo obilježavanje ovog praznika. Svi imami MIZ-e Srebrenik istakli su tom prilikom da je Kurban bajram jedan od najvećih praznika za sve pripadnike islamske vjeroispovijesti i istakao da je poseban osjećaj doživjeti Bajram sa svojom rodbinom i komšijama te podijeliti radost ovog praznika sa svojom porodicom.

Svečano je bilo u svim džematima koji pripadaju Medžlisu IZ Srebrenik,  gdje su vjerski službenici-imami nakon bajram-namaza pozvali sve vjernike na međusobno uvažavanje, poštivanje starijih i komšija, kao i da pokažu više brige za djecu i omladinu, stare i nemoćne i solidarnost sa svima kojima je pomoć potrebna. Kurban bajram je uz Ramazanski bajram najveći islamski praznik. Traje četiri dana i za njega se vezuju obred prinošenja žrtve Bogu, odnosno obaveza klanja kurbana, te obred hadža, posjete svetim mjestima u Mekki, zbog čega se naziva i „hadžijski bajram". Ove godine glavni imam srebreničkog Medžlisa Refik-ef Hodžić je otputovao put Mekke i Medine, kao i imam džemata Falešići, molimo Allaha da nam se vrate zdravi i živi, stoga je bajramske aktivnosti na MIZ-e Srebrenik vodio predsjednik Medžlisa Mevludin-ef Joldić. Bajram- namaz na području Medžlisa Srebrenik klanjao se na 42 mjesta.

I ove, kao i svake, godine kurban-bajram zahtijeva veliki napor i aktivnosti u njegovim danima, aktivnosti klanja kurbana-žrtve, prikupljanja kurbanskih koža za potrebe IZ-e, prikupljanja kurbanskog mesa za potrebe narodne kuhinje itd. Medžlis u saradnji sa Merhametom svake godine organizira akciju prikupljanja kurbanskog mesa za potrebe narodne kuhinje Imaret u kojoj se hrani preko 3500 korisnika. I ove godine je ova akcija bila veoma značajna, prikupljene su velike količine mesa, preko 8000 kg. No, i pored velikih obaveza nađe se vremena za bajramsku kahvu i baklavu. Tim povodom predsjednik Medžlisa Mevludin-ef je drugi dan kurban-bajrama priredio bajramski prijem za načelnika općine Srebrenik Mehmeda Bajrektarevića, presjedavajućeg općinskog vijeća dr. Ibrahima Zukića, kao i njihove saradnike. Na bajramskom prijemu uz kahvu i baklava razgovaralo se o saradnji ove dvije institucije. Bajramski prijem za načelnika i njegove saradnike priređen je u 9 sati u prostorijama zgrade Medžlisa, a u 10 sati priređen je bajramski prijem za sve članove izvršnog odbora Medžlisa IZ-e Srebrenik. Tim povodom predsjednik se zahvalio prisutnima na njihovom trudu u radu Medžlisa, te uručio prigodne hedije.

U 17 sati priređen je bajramski prijem za sve imame, tim povodom predsjednik je čestitao bajram svim imamima, zahvalio se na trudu i zalaganju oko svih aktivnosti koje su realizirali, te ima uručio bajramske hedije. Bajramsko druženje su nastavili uz kahvu i baklava sve do 19 sati kada su se zajednički uputili u kino-salu Doma culture u Srtebreniku gdje su prisustvovali bajramskom koncertu.

Bajramski koncert

U nizu bajramskih aktivnosti  drugog dana kurban-bajrama, sa početkom u 19 sati u prepunoj sali Doma kulture u Srebreniku  održan je veliki bajramski koncert pod nazivom "ODAZIVAM TI SE BOŽE". Sala je  tokom koncerta bila prepuna, a veliki broj vjernika i ljubitelja duhovne muzike su morali slušati program iz hola Doma kulture. Ovaj koncert su organizirali hor „Zefir" i MIZ Srebrenik. Na samom početku akademija je otvorena učenjem Kur'ana-Omer-ef Majstorović, potom je uslijedila ilahija "Zefir". Prisutne je poselamio predsjednik MIZ-a i uputio bajramsku  poruku:

"Draga braćo i sestre poštovani sugrađani,cijenjena omladino, Es-selamu 'alejkum.  Svi bajramujemo, svi se veselimo što dijelimo zajedničke bajramske radosti koje nose sa sobom univerzalne poruke koje su moćne da osmisle i popune svaki prostor i vrijeme.

Draga djeco, neka su vam mubarek i hajirli dani kurban bajrama, da vam u porodici svi njeni članovi posvete mnogo vremena, to je za vas najbolje, najvrjednije i najdragocjenije.

Dragi učenici, mubarek bajramski dani neka vam donesu dodatnu motivaciju da što više učite, radite, trudite se i glavna preokupacija da vam bude učenje.  Slušajte dobro svoje roditelje i svoje učitelje, uspjeh je pred vama.

Draga omladino, mubarek bajramski dani neka vam budu ispunjeni promišljanjima koja će vam koristiti. Dani, sedmice, mjeseci i godine omladinske brzo prođu. Ozbiljno razmišljajte o vremenu koje dolazi poslije njih. Pripremajte se za to vrijeme kako bi ga učinili što je moguće ljepšim i lagodnijim za vas.

Dragi studenti, neka vas kurban bajramski dani sa svim svojim obredima inspirišu da za vrijeme studija budete najbolji studenti, te naziv „akademski građanin" dostojno promovišete u vašem zivotu.

Dragi roditelji, ovi kurban bajramski dani neka vam donesu porodični rahatluk. Budite čuvari lijepe roditeljske atmosfere u familiji i van nje. Bdijte nad potrebama vaše porodice, a posebno nad odgojem vaše djece. Odgajajte vašu djecu da ih drugi ne odgajaju, jer ih oni ne doživljavaju svojom djecom kao vi.

Dragi radnici, mubarek vam kurban bajramski dani. Neka vaša zarada koju stičete isto bude mubarek, a mubarek je, ako je halal - dozvoljena zarada. Stičite zaradu na dozvoljen način, čuvajte se svega što je nedozvoljeno.  Budite dobri radnici ma šta da radite. Čuvajte se na poslu, jer ste potrebni vašim porodicama živi i zdravi.

Drage dede i nene, da vam kurban bajramski dani proteknu u vašem ličnom zadovoljstvu i  da vam vrijeme koje živite bude hajirli. Sada imate „malo" više slobodnog vremena nego prije, podijelite ga sa vašom djecom i vašim unučadima, potrebni ste im.

 Drage šehidske porodice, bajram mubarek vam uz dovu Allahu dž.š. da vam ovi dani iznjedre bezgranične količine sabura, strpljenja, jer nema dunjalučke nadoknade za gubitak drage osobe, ali se to može lakše prebroditi uz vjeru i ubjeđenje, da žrtva koja je podnesena nije uzaludna i da će uroditi plodom ovoga, a posebno budućeg svijeta.

BAJRAM  ŠERIF  MUBAREK  vama, vašoj časnoj porodici, vašoj rodbini i svima onima koje vi volite. Neka vam je hajirli i mubarek ovaj  BAJRAM  kao i svi ostali koje dočekate i ispratite."                                           

U ime općine Srebrenik, općinskog načelnika, koji je bio generalni pokrovitelj ove manifestacije, prisutne je poselamio donekidašnji načelnik Osman Suljagić, predstavnik u parlamentu BiH, čestitao bajram svim vjernicima te pozvao sve vjernike na suživot,  međusobnu ljubav i poštovanje.

Poslije njega uslijedila je promocija knjige "STIHOVI MOJE DUŠE" autorice Fikrete Karić, pokrivene djevojke u invalidskim kolicima.

Specijalni gost ove manifestacije bio je Jasmin Hasić, državni pobjednik u natjecanju pjevanja sevdalinke. Nadahnuo je prisutne svojim predivnim glasom.

Organizacija je prema mišljenju svih učesnika bila na nivou, a posjetioci se slažu da se ovako brojna manifestacija do ovoga koncerta nije održala u našem gradu.  Evo šta kažu neki o ovoj manifestaciji :"ovo je veličanstven događaj za sve muslimane svijeta a posebno za nas iz Srebrenika. Podržavamo ovakve manifestacije iz razloga što one učvršćuju nas muslimane, šalju nam poruke zajedništva I ljubavi. Nadamo se dfa će ovakvih zbivanja u našem lijepom Srebreniku biti sve više I više... ". Nakon koncerta uslijedila su bajramska druženja uz kahvu i baklava.

Značajno je napomenuti da je uoči Kurban-bajrama u prostorijama Medžlisa u 10 sati upriličen je i bajramski prijem za predsjednike džematskih odbora, mutevelija. Njima  se na početku obratio predsjednik Medžlisa, zahvalivši se za dosadašnji hizmet Islamskoj zajednici te na njihovom angažmanu u džematima i njihovom doprinosu na polju razvoja islamske zajednice, te na realizaciji kurban-bajramskih aktivnostima prikupljanja kurbanskih koža i kurbanskog mesa za potrebe narodne kuhinje "IMARET", te zamolio ih je da se i ovog bajrama što više angažuju u aktivnostima prikupljanja kurbanskog mesa i kurbanskih koža. Uputio  im je bajramsku čestitku, te da još puno godina zajedno sarađaju. Potom je uslijedila podjela bajramskih hedija, i druženje uz baklav i kahvu.

Trećeg dana ramazanskog bajrama predsjednik  Mevludin-ef je  u prostorijama Medžlisa, u 10 sati, upriličio  prijem za penzionisane imame koji žive na području Medžlisa Srebrenik (Mustafa-ef Sarajlić, Husein-ef Mulahasanović, Hasan-ef Okić, Abdullah-ef Joldić, Sifet-ef Jahić i Muhamed-ef Suljagić). Tom prilikom uputili su im bajramske čestitke, zahvalili im se na njihovom hizmetu IZ-i, te im uručili bajramske hedije. Poslije je uslijedila bajramska kahva i baklava.

Bajramski prijem je upriličen i za uglednog profesora Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu dr. Orhan ef Bajrektarevića.

Ovom prilikom upućujemo još jednom bajramsku čestitku svim vjernicima riječima: - Medžlis Islamske zajednice Srebrenik upućuje svim muslimanima najiskrenije čestitke, uz želju da nam Allah Džellešanuhu pomogne da istrajemo na putu pravde i istine, i da sačuvamo duhovne i materijalne vrijednosti naše vjere, kulture i tradicije. Sa osjećajem ponosa i zadovoljstva, kojeg u ovom trenutku dijele muslimani cijelog svijeta - Ummeta, želimo da Vam mubarek nastupajući dani proteknu u dobrom zdravlju, rahatluku i vedrom raspoloženju.  Neka nam svima bajramski dani budu obilježeni slogom, mirom i napretkom.

Damir-ef Babajić

Dvadeset materijalno najugroženijih porodica u opštini Bosanska Kostajnica dobilo je u vidu bajramske hedije po 50 KM. Ideja je potekla od OO SDP-a Bosanska Kostajnica koji su se obratili premijeru USK Hamdiji Lipovači za pomoć. Nakon ovog pisma predstavnici Okružnog odbora ilmije iz Bihaća na sastanku sa premijerom Lipovačom dogovorili su se kako pomoći najugroženijim medžlisima. Tako je i Medžlisu IZ u Bosanskoj Kostajnici kao članici bihaćkog muftijstva doznačena pomoć u visini od 1000 KM.

Podjela je izvršena u prostorijama Medžlisa Bosanska Kostajnica 14.11.2011. godine, a riječi zahvale premijeru Lipovači nisu izostale od strane ovih ugroženih porodica.  

Mesud Hrustić

Autor: Dr. sc. Ibrahim Kajan

Najdublje korijenje takvoga odnosa u Europi se može promatrati prema odnosu položaja ljudi semitskog porijekla, npr. Židova od srednjovjekovnih do modernih vremena, a koje, u posljednjim desetljećima sve snažnije zapljuskuje europske građane islamskog svjetonazora (bez obzira jesu li adaptirani useljenici azijskog, afričkog ili evropskog porijekla - recimo albanskog ili bosanskog).

Recentno vrijeme ponovno izbacuje na površinu pitanje koje se u europskim pa i u svjetskim zemljopisnim, političkim i historijskim relacijama ciklički javlja, uznemiruje i nerijetko otvara prostore odluka nesagledivih posljedica. To je pitanje odnosa prema Drugim (i drukčijim). Historijski, odnosi su se modulirali u malom broju varijacija: Tolerancija prema Drugima (i drukčijima), prisilnom prevjeravanju Drugih, protjerivanje Drugih ili - u najtragičnijim oblicima - usmrćivanje Drugih, pojedinačno (zločinima) ili institucionalno, državnim terorom - en masse, kao holokaust ili genocid!

U granicama svojih stabilnih historija, nemalo je europskih država koje su iskusile jedan ili čak sve (nabrojane) oblike povijesnog odnosa prema Drugima, čiji su se obrisi Dobrog i Zlog najčešće i najjasnije uočavali u tamnim i nečitkim historijskim razdobljima (srednjovjekovlja), kao i u bližim vremenima s obiljem arhivske građe iz koje još, metaforički rečeno, curi krv nevino ubijenih ili u dim i pepeo pretvorenih ljudi.

Najdublje korijenje takvoga odnosa u Europi se može promatrati prema odnosu položaja ljudi semitskog porijekla, npr. Židova od srednjovjekovnih do modernih vremena, a koje, u posljednjim desetljećima sve snažnije zapljuskuje europske građane islamskog svjetonazora (bez obzira jesu li adaptirani useljenici azijskog, afričkog ili evropskog porijekla - recimo albanskog ili bosanskog).

Historijska iskustva su najčešće tragična iskustva. S takvim historijskim prtljagom, malo je europskih naroda koji bi imali moralnog prava poučavati druge narode, možda posebno islamske, o bilo čemu iz pojmovnog sklopa koji pokrivamo s leksemom tolerancija, a koja je zapravo najniži stupanj u pozitivnim odnosima među ljudima i kolektivitetima. Ona i ne znači ništa više od onoga što znači riječ snošljivost.

Odnos prema Drugima u Bosni i Hercegovini

Raspad Jugoslavije i bjesomučni rat koji je pratio političke odluke tog raspada, te pokušaja stvaranja Velike Srbije na razvalinama bivše države, najtragičnije se očitovao u Hrvatskoj i - posebno! - u Bosni i Hercegovini, u obje dakle države s visokim postotkom različitih nacionalnih zajednica. U Hrvatskoj, uz matični hrvatski narod, živjelo je oko 15% Drugih (Srba oko 12%), dok je stanovništvo BiH podijeljeno na tri velika, konstitutivna nacionalna korpusa - Bošnjake (muslimane), Srbe (pravoslavce) i Hrvate (katolike). Mada je i u Hrvatsku i u Bosni rat „uvezen iz Srbije i Crne Gore" kao agresivni udar na nezavisnu i od Ujedinjenih nacija priznatu zemlju, od tog, ratnog, početka pa sve do danas - „cijeli se svijet" kao trudi da nas „nauči toleranciji" i „kako trebamo živjeti u snošljivosti" jedni prema drugima. Da, neke stvari se očito ne nauče kao trajna znanja, kao umijeća trajnog življenja, nego propadaju pod silovitim udarima političkih promjena i neljudskih i agresivnih političkih ideologija. Pod njihovim diktatom - prvi stradaju Drugi, kao što su u ovom bosanskom ratu prvi stradavali nesrbi, Bošnjaci i Hrvati.

Jesu li Bošnjaci živjeli historiju koja je poništavala Druge (i drukčije), ili je s Drugima živjela u toleranciji?

Jesu li Bošnjaci štitili Druge kad su bili u pogibelji kakva je bila njihova vlastita od 1992. do 1996., i od Haaga proglašena genocidom (Srebrenica), planski i svjesno provođenom uništavanju bošnjačkog naroda kao „konačnog rješenja" Miloševićeve i Karadžićeve politike?

U hiljadugodišnjoj historiji Bošnjana / Bošnjaka, nisu pronađeni primjeri koji bi bili negativni za Bošnjake. Bošnjaci, historija pokazuje, nikada nikoga nisu prevjeravali na svoju vjeru, nikoga nisu progonili zbog drukčije vjere ni zbog drukčije rase, a niti su vodili ratove baratajući terminima „humana preseljenja naroda", „čišćenja nebošnjačkih naroda", ili, jezikom ovog vremena - ubijajući po nekom konceptu „konačnog rješenja" (genocida) bilo koga i bilo kada.

Jesu li štitili Druge? Jesu. Ovdje ćemo se poslužiti jednim primjerom iz kasne jeseni bosanskog srednjovjekovlja koje zalazi u doba turske administracije i jednim primjerom, nedovoljno poznatim, s početka II. svjetskog rata, kada je Bosna silom priklonjena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i fašističkom konceptu dr. Ante Pavelića, miljenika Benita Musolinija.

Dobri Bošnjani

Historija današnjih Bošnjaka zasigurno ne počinje s islamiziranjem srednjovjekovnih Bošnjana, podaničkog puka Bosanskog kraljevstva. To im je narodnosno ime i historija ne bilježi ni u jednom jedinom slučaju da se zovu drukčije. Također ne bilježi da u Bosanskom kraljevstvu, osim Bošnjana, živi bilo kakav drugi narod. Bošnjani su, po vjeri, patareni (poznati i kao bogumili, babuni i sl.) sa vlastitom Crkvom bosanskom, sa svojom hijerarhijom i svojim, originalnim, čitanjem biblijskih tekstova (koji se ne podudara ni sa Istočnom ni sa Zapadnom Crkvom), te svojim mramorjem, stećcima, rasutim po površini cijeloga bosanskog kraljevstva. Te Bošnjane, te patarene, drugi su prozvali Dobrim Bošnjanima.

Međutim, dolaskom vatikanskih misionara u XII. st. - dominikanaca, a potom franjevaca, domaća se varijacija kršćanstva i stožerna uloga Crkve bosanske, pod pritiscima koji su uključivale kompletne križarske pohode, „vjersko čišćenje" nekatolika, kroz nekoliko je sljedećih stoljeća neprestano proizvodila građanske ratove, trijebljenja bogumila i posvemašnjim genocidnim zahvatima prijetili joj „konačnim rješenjem": smrću „heretičkih", „nevjernih" Bošnjana!

U islamu su našli spas pred inkvizicijama

U takvim okolnostima, u nadolazećoj turskoj sili i islamu koji su nosili sa sobom - patareni su pronašli jedini izlaz za spas svojih života. Zbog toga je, vjerovatno, i nastao izraz „Bosna šaptom pade".

Kroz sljedećih 400 godina turske administracije nad Bosnom, bivšim kraljevstvom koji je i u sklopu osmanske države sačuvao visoki stupanj autonomije kao „Corpus separatum", „Bosanski sandžak", bivši patareni uzdignuti u domaći vladajući sloj, nisu pokazali osvetoljubivost prema svojim progoniteljima. U tom prvom stoljeću islamskog gospodstva desila su se dva događaja od iznimne važnosti koji, također, na svoj način reflektiraju pitanje odnosa prema Drugima.

Prvi je izdavanje sultanskog dekreta kojim se jamče prava i sloboda vjeroispovijesti ne samo patarenima koji nisu svojevoljno prihvatili islam, nego i katolicima, dekreta poznatim pod imenom Ahd-nama, uručen od sultana Mehmed hana El Fatiha fra Zvizdoviću i čiji se izvornik čuva i danas u Fojničkom samostanu. [1]

Drugi slučaj predstavlja kolektivni bošnjački prijem progonjenih Jevreja u područje svoje Bosne, slijedom sultanovog otvaranja granica cijele Osmanske Imperije za preživjele prognanike Jevreje (i druge nekatolike) iz Španjolske, nakon rekonkviste 1492. Tada su bosanski Sefardi u Bosni pronašli novu domovinu, srodili se s njom i s cjelokupnim bošnjačkim narodom, poglavito muslimanskim. Može se, iz današnje perspektive reći, da su Sefardi, kroz svih 400 godina turske administracije u BiH živjeli u miru i u visokom stupnju tolerancije s Bošnjacima.

Fašističko trijebljenje nehrvata u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

Nakon Austro-ugarske Monarhije (1878 - 1918), u novoformiranoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevini Jugoslaviji, Bošnjaci su i u vlastitoj Bosni najugroženiji sloj stanovništva: zabranjuje mu se ili mu se političkim metodama priječi svaka upotreba nacionalne atribucije - izvan zakona mu je (bosansko) ime jezika, (bošnjački) nacionalni status, pa prema tome i pravo na politički tretman.

Okupacijom i proglašenjem Bosne dijelom Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.), Bošnjaci se, bez vlastitog sudjelovanja, političkim aktom proglašavaju Hrvatima a ime Bosne se zabranjuje posebnim zakonskim spisom.

Na samom početku II. svjetskog rata, kad počinju pokolji nehrvata u samoproglašenoj NDH, fašističke falange dr. Ante Pavelića, počinju utjerivati strah u kosti cijelom stanovništvu i provoditi doslovnu genocidnu politiku prema Srbima, Jevrejima i Romima (i) u Bosni i Hercegovini.

Jedini koji su stali u zaštitu Srba, Jevreja i Roma - bili su, sa punom sviješću i golemom građanskom hrabrošću, Bošnjaci - o čemu svjedoče brojne javne rezolucije protiv nepravednog zatvaranja, odvođenja u logore smrti i ubijanjima na licu mjesta - koje su, usprkos smrtnim prijetnjama, objavljivali intelektualci u Mostaru, Sarajevu, Tuzli, Banja Luci, Bijeljini, a potpisivale desetine, stotine i hiljade građana koji su u svojim sredinama imali bilo kakav ugled... Takav primjer kolektivnog osjećanja prema Drugima i drukčijima, rijetko je zabilježen i u svjetskim razmjerima, osobito u doba nesmiljene fašističke strahovlade koju je upoznao gotovo cijeli europski kontinent.

Pojedinačnih primjera spašavanja Drugog, tijekom II. svjetskog rata, bilo je na sve tri strane bosanskohercegovačkog naroda, ali primjer rezolucija - ostao je jedinstven i nedovoljno proučen i nedovoljno poznat.

Bošnjaci znaju živjeti s Drugima

Bošnjaci su dakle kroz dugi period svoje historije pokazivali volju za životom, nikada ne odričući ni Drugima i drukčijima koji su s njima živjeli i društvenoj i političkoj snošljivosti kroz stoljetne naslage vremena. Ne samo da je nisu odricali, nego su Drugima i pomagali. Tu svoju plemeniti crtu, posebno su pokazivali i kroz cijeli odbrambeni rat 1992- 1996., jer jedino iza akcija Armije Bosne i Hercegovine u kojoj su Bošnjaci bili većina, nisu ostajale srušene ili oskrnavljene crkve, niti su paljena sela i gradovi, niti su ubijani civili, niti su zabilježena silovanja. U odbrani svoje domovine svaki su put pokazali visoki moral, žudnju za slobodom - svojom i svih onih koji, udesom sudbine, žive sa njima.

Fussnote:

1] Citat iz Ahd-name: „Ja, sultan Mehmedhan, dajem na znanje cijelom svijetu, da su posjednici ovoga carskog fermana , bosanski duhovnici, našli moju veliku milost, pa zapovjedam: Neka niko ne smeta i ne uznemiruje spomenute, ni njihove crkve. Neka mirno stanuju u mome carstvu. A oni koji su izbjegli, nek budu slobodni i sigurni. Neka se povrate i neka se bez straha, u zemljama moga carstva nastane u svojim manastirima. Ni moje visoko Veličanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici, niti iko od stanovnika moga carstva, neka ih ne vrijeđa i ne uznemiruje. Neka niko ne napada niti vrijeđa i ugrožava: ni njih, ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove crkve. Pa i to, ako bi iz tuđine doveli kojeg čovjeka u moju državu, da im je dopušteno... „

(www.bosnjaci.net)

Akcija uplate kurbana u humanitarne svrhe u bošnjačkoj dijaspori, u organizaciji Rijaseta...

Opširnije

Muftijstvo banjalučko sa velikim zadovoljstvom daje svoj doprinos i pomoć Kazneno-popravnom zavodu Tunjice u Banjaluci. Tako je u danima Kurban-bajrama podijeljeno dosta kurbanskog mesa ovom Zavodu. Pored ovoga, kurbansko meso podijeljeno je i Centru za odvikavanje od ovisnosti ''Marjanovac'' u Bos. Aleksandrovcu nedaleko od Banja Luke. Ovaj centar se aktivno bavi na suzbijanju ovisnosti, a posebice prihvaćanjem u Centar osoba s problemom ovisnosti o narkoticima.

Predstavnici KPZ ''Tunjice'' iz Banjaluke, kao i Centra ''Marjanovac'' najtoplije su zahvalili Muftijstvu banjalučkom i muftiji Edhem ef. Čamdžiću na ovom, kako kažu, humanom djelu.

Ovim je Muftijstvo banjalučko nastojalo pomoći ovim ustanovama kao i kategorijama ljudi među kojima nema razlike  ni po kojem osnovu. Ovo je jedna u nizu uspješnih akcija, koje je Muftijstvo banjalučko realiziralo u svome radu.

Rekić Senad

Svake godine se bajrami u Prvoj osnovnoj školi  kao i svim drugim školama obilježe na određen način: prigodnim priredbama,uređenjem školskih panoa i sl. Do sadašnja praksa vjeroučitelja ove škole  je bila da u sklopu  odjeljenja naprave bajramsko slavlje,takozvani „veseli čas" i počaste svoje učenike. Ova godina je posebna zbog toga što sam odlučila da svoj „veseli čas" učinim još veselijim tako što sam svojim učenicima podijelila bajramske paketiće, u petak 4. novembra.

Prvo sam planirala, uzimajući u obzir  teške financijske prilike ,da paketićima budu obuhvaćeni samo prvačići .U  mojoj nakani   su me podržali članovi moje porodice i rođaci. Počelo se sa skromnim sredstvima,a nakon što sam ideju podijelila sa nekim prijateljima  iz  USA  entuzijazam je rastao i projekat se širio.

Naši sugrađani u Americi iz gradova Chicago i Ilinois su sakupili ukupno 660$ (USD).

Akciju su podržali  nekoliko prijatelja  iz Sarajeva koji su od svojih skromnih plata odvojili 110 KM, kao i  Amir Durmić, vjeroučitelj naše škole,koji je sakupio 130 KM. Ostatak sredstava sam donaplatila lično.

Velika  je pomoć  i  učešće u ovoj akciji firme  d.o.o. „Hurma group",koji su se uključili u istu već u završnoj fazi,ali su svojim  sredstvima pomogli da se paketići podijele i učenicima od prvog do petog razreda područne škole Šiljkovača, čiji su učenici uglavnom lošeg materijalnog stanja. Uz to su  donirali i vrećice za pakovanje svih  bajramskih paketića.

Uz donacije ovih  dobrih ljudi  sakupljeno  je dovoljno sredstava za ukupno 174 bajramska paketića za učenike prvih i drugih razreda Centralne škole i Područne škole Polje ,kao i za učenike od prvog do petog razreda Područne škole Šiljkovača. Bilo je naporno obaviti kupovinu i  spakovati sve paketiće ali se trud isplatio. Sretna lica mojih učenika brišu svaku neugodnost i umor koji sam preživjela u jednomjesečnoj realizaciji svoga plana.

Molim Allaha dž.š. da nagradi sve one ljude koji su svojim sredstvima pomogli da se usreće ova djeca, kao i menadžmentu škole, jer sama vjerovatno  ne bih uspjela.

Moj putokaz i vodilja u realizaciji svega bila je praksa   Božijeg  Poslanika  Muhammeda  a.s. koji je veliku pažnju poklanjao djeci. Uvijek je imao spreman osmjeh i veliko razumijevanje za tu populaciju. Nadam se da ću i ja, u budućem radu sa učenicima ,imati prilike primijeniti ono čime nas je zadužila naša vjera Islam i naš Poslanik a.s."

Halida Pehlić

• 02

U Prijedoru održana kulturna manifestaciju pod nazivom "Bajramsko veče"

Ovo je IX u nizu manifestacija koju svake godine, tradicionalno na Kurban-bajram, koju organizuje Medžlis IZ Prijedor. Ove godine, u petak, 04.11.2011 ponovo u gradskoj sportskoj dvorani "Mladost".

Učešće na ovoj manifestaciji uzeli su: hor islamske duhovne pjesme «Ridvan», hor Kulturno umjetničkog društva «Osman Džafić», Azra Delić, Raffid Subašić, Nešad Selman, kao i Kulturno umjetnička društva «Osman Džafić» Prijedor, Donja Puharska, «Kozara» Ljubija, «Brdo» M. Brdo, te KUD «Čigre» Ćela.

Prisustvovalo je preko 1000 gledalaca, među kojima su bili i načelnik SO Prijedor Marko Pavić, predsjednica SO Prijedor dr. Azra Pašalić, župnik katoličke crkve Marjan Stojanović, te ostali predstavnici vjerskog, kulturnog i političkog života Prijedora i šire.

Program je počeo učenjem odlomka iz Kur'ana, Fatihe šehidima, te obraćanjem gl. imama prof. Merzuk ef. Hadžirušidovića, a završio se zajedničkim nastupom svih izvođača u izvođenju bajramske ilahije "Nek' mirišu avlije" a koju je solirao Mirsad Hodžić - Habura. Tržni centar "Robot" je donirao najmlađim posjetiteljima bajramske paketiće.

Posjeta glavnih imama medžisa Kozarac i Prijedor Opštoj bolnici

Drugog dan ovogodišnjeg Kurban-bajrama, u ponedjeljak, dva glavna imama su u ime svojih medžlisa Prijedor i Kozarac obavili bajramski zijaret bolesnika Opšte bolnice i korisnika usluga posebne njege i staračkih domova u Prijedoru.

Prof. Amir ef. Mahić i Merzuk ef. Hadžirušidović posjetili su oko 60 bolesnika i korisnika posebne njege koji su islamske vjeroispovijesti, i uručili im simbolične bajramluke. Malo je riječi da se opiše radost i prijatna iznenađenja kojim su glavni imami primljeni i dočekani od strane posjećenih džematlija.

Ovom prilikom se zahvaljujemo i na gostoprimstvu koje nam je ovom posjetom ukazano u Opštoj bolnici na čelu sa glavnom sestrom Rosom, kao i Domu penzionera i osoblju Gerijatrije na čelu sa gospodinom Pašalićem i domu «Tara» gdje nas je direktor Zlatko još unaprijed pozvao da dođemo.

Nastojanja će ubuduće ići u pravcu da ovakvi bajramski zijareti postanu tradicionalni.

M.H.