Šerijatski stav o eutanaziji

Pitanje:

Prije dva mjeseca brat mi je imao aneurizmu. Pukla mu je arterija u mozgu i od tada je u komi. Mozak je jako oštećen, a centar za osjećaj potpuno. Prebačen je na rehabilitaciju. Međutim, ljekari kažu da se nikada neće oporaviti. Hrani se kroz cjevčicu na stomaku. Ljekari od mene traže da se odlučim hoće li ga nastaviti tako hraniti ili prekinuti, s obzirom na to da se ne može oporaviti. Je li dozvoljeno to učiniti?

Odgovor:

Islamski učenjaci su saglasni da je eutanazija zabranjena, ili, kako se još zove, „ubistvo iz milosrđa“. To je slučaj kada član porodice ili bliži srodnik terminalno/smrtno bolesne osobe traži od ljekara okončanje života, radi izbjegavanja ili prekidanja mučnog bola kojeg osoba trpi ili iz nekog drugog razloga.

Međutim, savremeni  islamski pravnici se razilaze u pitanju dozvoljenosti isključivanja aparata za održavanje života neizlječivih bolesnika.

Neki smatraju da je to vrsta eutanazije i da nije dozvoljeno to činiti, sve dok u bolesniku ima znakova života, makar to bilo i disanje uz pomoć aparata. Oni navode da su takvi bolesnici žive osobe, jer njihovi pojedini organi (srce, jetra, bubrezi i sl.) nisu prestali raditi.

Drugačiji stav imaju drugi islamski pravnici i institucije, među kojima su Akademija islamskog prava iz Mekke i Egipatsko muftijstvo. Oni taj postupak, uz precizno određene uslove, smatraju dozvoljenim, jer se takva osoba vodi klinički mrtvom.

Egipatsko muftijstvo je izdalo fetvu da je dozvoljeno isključiti aparate s bolesnika za čije ozdravljenje nema nade, a kod kojeg se aparati koriste samo za održavanje u životu, bez napretka u ozdravljenju. Uvjet je da procjenu o tome sačine ljekarski konzilij i etički komitet.

Dozvoljenost isključenja aparata argumentira se time da se radi o obustavljanju daljeg pružanja medicinske pomoći, a na osnovu procjene ljekarskog konzilija da je ona beskorisna.

Isto obrazloženje se može primijeniti i za prestanak nazogastričnog tubalnog hranjenja, ako upotreba ovakvog oblika vještačkog hranjenja, po mišljenju ljekara, ne bi bila od koristi za pacijenta.

Prvi stav se temelji na principu predostrožnosti i zaštite života, odnosno obavezi pružanja ljekarske pomoći sve do smrti pacijenta, dok se u drugom uzima u obzir ne/korisnost tj. svrsishodnost pružanja takve pomoći.