Kazna za grijeh iz neznanja

Pitanje:

Počinio sam grijeh ali ja tada nisam znao da je to grijeh. Da li je to sada meni grijeh i da li mi se piše loše djelo? Mnogo se kajem.

Odgovor:

S obzirom na to da se kajete  za svoj postupak, nadati se je da će Milostivi Allah primiti Vaše pokajanje i oprostiti Vam počinjeni grijeh. Uzvišeni Allah je rekao: „Onima koji urade zlo iz neznanja, pa se kasnije pokaju i poprave, Gospodar tvoj će poslije toga, sigurno, oprostiti i samilostan biti.“ (En-Nahl, 119)

Ukoliko se osoba tokom života iskreno pokaje za bilo koji grijeh, ispunjavajući uvjete teobe (pokajanja), Allah će, nadati se je, primiti njegovo pokajanje i oprostiti mu počinjeni grijeh, bez obzira koliko bio težak taj grijeh, i bez obzira da li ga uradila znajući da je to grijeh, ili ne znajući to. Uzvišeni Allah je rekao: „Reci: "O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv." (Ez-Zumer, 53)  Allahov Poslanik, a.s., je rekao: „Ko se pokaje za grijeh isti je kao i onaj ko nema grijeha.“ (Ibn Madže) To znači da mu se briše taj  grijeh i nema nikakvih posljedica kao što ih nema ni onaj ko nije ni počinio grijeh, ukoliko mu pokajanje (teoba) bude primljeno. Četiri su uvjeta ispravne/iskrene teobe: 1. prestanak griješenja, 2. kajanje za počinjeni grijeh, 3. čvrsta odluka da se ne vraća grijehu, 4. ukoliko se pokajanje odnosi na grijeh počinjen prema nekoj osobi, na zakidanje nečijeg prava, uvjet pokajanja je da se zatraži halal od oštećene osobe ili da joj se namiri/vrati zakinuto pravo. Kajanje je glavni uvjet teobe, kako se navodi u hadisu kojeg je od Vjerovjesnika, a.s., prenio Ibn Mes'ud, r.a.: „Kajanje je teoba“. (Ahmed, 4012) Komentarišući ovaj hadis, muhaddis El-Kari kaže: „Kajanje je teoba, jer ono podrazumijeva prestanak griješenja, odlučnost da se ne vraća grijehu i namirenje prava koliko je to moguće. Ovdje se misli na pokajanje zbog grijeha kao takvog, a ne zbog nekog drugog razloga.“ (Mirkatul-mefatīh, 4/1637)

Nepoznavanje šerijatskog propisa nekada, ali ne uvijek, može biti opravdanje za njegovo kršenje. Neznanje koje se smatra opravdanim i tretira se kao isprika razlikuje se od osobe i stanja u kojem se ona nalazi kao i pitanja kojeg se tiče. Ukratko, nepoznavnje opće poznatih pitanja u vjeri (ma'lumun mined-dini bid-darura) ne može imati ispriku, osim ako osoba nije imala priliku da ih spozna/nauči, kao da je tek prihvatila islam ili je živjela u sredini u kojoj islamski propisi nisu poznati, jer je musliman dužan da nauči osnovne propise svoje vjere. Onaj ko je živio u sredini u kojoj se mogu naučiti temeljni propisi vjere, ali to nije učinio, njemu neznanje ne može biti opravdanje. Neznanje koje osoba može otkloniti učenjem ne može biti isprika za kršenje propisa, jer je Allah poslao poslanike ljudima i obavezao ih da im objasne propise Njegove vjere i postupaju po njima. Učenje tih propisa i postupanje po njima je obaveza ljudi, pa onaj ko ih ne nauči niti postupa po njima čini dvije vrste grijeha, jer je izostavio dvije obaveze, a onaj ko ih nauči ali ne postupa po njima čini jednu vrstu grijeha, a spašen je onaj ko ih nauči i postupa po njima.