GOVOR REISU-L-ULEME DR. MUSTAFE CERIĆA POVODOM 140 GODINA MEDRESE U CAZINU

GOVOR REISU-L-ULEME DR. MUSTAFE CERIĆA POVODOM 140 GODINA

MEDRESE U CAZINU

(April, 10.04.2007)

Draga braćo i sestre,

Ova 2007. god. po Miladu je jubilarna godina za Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini. U njoj obilježavamo:

 - 1240. godišnjicu smrti Imama Ebu Hanife (767 - 2007);

- 560 godina  džamije u Ustikolini (1447 -2007);

- 550 godina Isabegove tekije u Sarajevu (1457 - 2007);

- 530 godina Ajasbegove muallimhane u Sarajevu (1477 - 2007); 

- 470 godina Gazi Husrev-begove medrese (1537-2007);

- 450 godina Karađoz-begove medrese u Mostaru (1557-2007);

- 140 godina medrese u Cazinu (1867 - 2007);

- 120 godina Mekteb-i nuvaba u Sarajevu (1877 - 2007); i

- 30 godina Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu (1977-2007).

     Danas smo evo u Cazinu da osjetimo proljetni miris Krajine, da uberemo plod Cazinske medrese, te da zalijemo sjeme za medresu "Džemaludin Čaušević" u kojem je prepoznatljiv znak naše budućnosti.

     Ovdje smo danas da svjedočimo da je islam svjetlo sreće i spasa za čovječanstvo; da je islam vjera sreće i spasa za čovjeka otkad se u pećini Hira čula poruka  Džibrila:

    - Čovječe, čitaj i uči u ime tvog Gospodara koji stvara i poučava, koji prašta i olakšava, koji podržava i pomaže vrijednog na putu istine i pravde.

     I kao što nema života bez vode, nema ni islama bez nauke i morala; nema islama bez čitanja i učenja; nema islama bez vjere i znanja. - Nisu isti oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju; nisu isti oni koji znaju i oni koji ne znaju. Nisu isti ni oni koji čitaju da nauče i oni koji ne znaju ni da čitaju.

     Dakle, u tome je tvoja prednost da čitaš i učiš, da promatraš i misliš, da gledaš i zapažaš, da vidiš kuda ideš, da paziš s kime se družiš, da znaš razliku između dobra i zla, da znaš ko ti je istinski prijatelj.

     Najbolje je učiti od savjesnih i odgovornih roditelja. Najsigurnija nauka je vlastito iskustvo, što bi naš narod rekao: „nauka koju osjetiš na vlastitoj koži".

     No, najkorisnija nauka se stiče u školi - medresi, gdje se uči da bi se znalo druge poučavati, gdje se kali duh zajedništva u vjeri i sudbini, gdje se čuva kontinuitet pamćenja vjere, kulture i nacije jednog naroda.

     Ali, za nas ovdje i sad, najpotrebnije je da znamo razliku između čina učenja i čina poučavanja, tj., da shvatimo razliku između onoga koji traži i skuplja nauku „pa makar u Kini" i onoga koji spava i koji se naukom ne bavi.

     Muslimani su izgubili poziciju učitelja u trenutku kad su prestali biti učenici „pa makar i u Kini". U trenutku kad su pomislili da je njihova zadaća samo da druge poučavaju, a ne i da sami od drugih uče, muslimani više nisu bili skupljači svjetske mudrosti od Bagdada do Kordobe, već su postali puki potrošači ili kupci znanja kojeg su, u stvari, sami nekad proizvodili. Dakle, razlika između naprednog i zaostalog svijeta je u tome što napredni svijet primjenjuje kur'anski princip po kojem čovjek treba da stalno uči da bi bio sposoban da  poučava druge, dok zaostali svijet ne uči i zato nije sposoban da sam sebe podučava, a kamoli da poučava druge.

     Zato nam se nameće pitanje: - Kojem svijetu mi pripadamo?

     Volio bih da pripadamo svijetu koji zna da skuplja znanje, nego svijetu koji hoće da drugima pametuje. Medresa je mjesto gdje se skuplja urod nauke te rastavlja žito od kukolja. Medresa je mjesto gdje čitamo i učimo da bismo mogli druge poučavati. Medresa je sjemenište odgoja i obrazovanja naše mladeži.

     Najpoznatija medresa u povijesti je Nizamijja medresa u Bagdadu, koju je sagradio Nizamu-l-Mulk, vezir seldžučkog sultana Alp Arslana i Melik Šaha 457. god. po Hidžri.

     Po uzoru na tu medresu naš Gazi Husrev-beg podigao je svoju medresu u Sarajevu, te nam u svojoj vakufnami ostavio u amanet da zauvijek pamtimo:

     U medresi, koju vakif Gazi Husrevbeg, namjerava sagraditi, učvrstiti, podignuti i uvakufiti za one koji stiču nauku i usavršuju dušu, te za one koji se bave teorijskim i primijenjenim znanostima, neka se nađe učen, pouzdan, sposoban i iskusan čovjek, koji svojim znanjem i pisanjem otkriva istinu, koji u sebi spaja korjene i grane nauke, koji vlada racionalnim i tradicionalnim naukama. Neka predaje tefsir (tumačenje Kur'ana), hadis (tradicije), ahkam (moral i etiku), usul (teoriju šerijatskog  prava) meani ve bejan (poetiku i retoriku), kelam (teologiju) i ostalo što bude iziskivao običaj i mjesto. Neka ne propusti predavanja osim šeriatom priznatom isprikom, a ni đaci neka ne izostaju sa nastave, osim na običajem priznati način... Neka svijetu daje fetve (pravne savjete) o onim šerijatskim pitanjima za koja mu budu tražili odgovore i to po najtemeljitijim mišljenjima, služeći se svim knjigama u kojima je moguće naći pravi odgovor.

     I kao što je Gazi Husrev-begova medresa podignuta po uzoru na Nizamijju medresu u Bagdadu, tako su sve medrese u Bosni i Hercegovini podignute po uzoru na Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, pa tako i medresa u Cazinu  koja se pročula po izvještaju Hafiza Šaćira ef. Pandže iz 1908. god. u kojem on kaže: "Ova medresa po postignutom uspjehu spada među prve u Bosni i Hercegovini"[1].

     Nije čudo što je cazinska medresa u to doba bila prva "po postignutom uspjehu", jer su u njoj predavali muderrisi, kao što su: Mustafa Sidki Čišić iz Mostara (1868-1881), muftija Hadži Husejn ef. Pozderac iz Cazina (1882-1883), Hafiz Jusuf ef. Hušidić iz Podzvizda (1883-1894), Hadži Bekir ef. Kurtagić iz Kulen Vakufa (1895-1898), Sejfuddin ef. Proho iz Konjica (1898-1908), te Hadži Hafiz Abdullah ef. Sofić iz Gornjeg Vakufa (1908-1920)[2].

      I dok obilježavano 140. godišnjicu medrese u Cazinu, korisno je da se podsjetimo da je Bosna i Hercegovina imala, više od sto medresa: jedanaest u Sarajevu: Firuz-begova, Kemal-begova na Koševu, Gazi Husrev-begova, Ismail-efendije Misrije na At-mejdanu, Inadijju medresu na Bendbaši, Abdul-Kerim-efendije Sim-zadeta, Đumišića medresa, Fadil-pašinu medresu blizu Careve džamije, Merhemića medresa itd.

      Travnik je imao tri medrese: Elči Ibrahim-pašinu, koja je u međuvremenu reaktivirana, Ali-begovu i Lončaricu.

     Mostar je imao: Karađoz-begovu, koja je također reaktivirana, Roznamedžijinu, Koski Mehmed-pašinu, Ćejvan-begovu, Derviš-pašinu, Čišića, Spahića i Hodži Balinu medresu.

     Postojale su medrese u Konjicu, Počitelji, Blagaju, Ljubinju te dvije medrese u Nevesinju i Herceg-Novom. Visoko je imalo jednu Ahmed-efendijinu medresa,  a Zenica Sultan Ahmedovu medresu, kao i Žepče Ferhad-pašinu medresu.

     Gračanica je imala dvije medrese: Murat-kapetanovu i Osman-kapetanovu medresu,  Gradačac Husejin-kapetanovu i Murat-kapetanovu ili Osman-kapetanovu medresu.

     Tuzla je imala  Behram-begova medresu, koja je nedavno reaktivirana. Zvornik je imao tri medrese. I Srebrenica je imala medresu, kao i  Brčko -  Čaćak-medresu.

     Foča je imala šest medresa od kojih su nam poznate samo dvije po imenu Mehmed-paša Kukavica i  Osman-kadijina medresa.

     U Jajcu je postojala Melik Ahmed-pašina medresa koju spominje i Evlija Čelebija.

Nadalje, prema zapisu  Evlije Čelebije, u Pruscu je bila medresa Kafi-efendijina. Tu je postojao i njegov darul-hadis.

     Evlija Čelebija spominje samo Ferhad-pašinu medresu u Banjoj Luci za koju kaže da je poznata. Međutim, prema Salnami iz godine 1304. po Hidžri, u Banjoj Luci su bile tri medrese. Poznata su nam imena medresa u Banjoj Luci; Ferhad-pašina, Fejzija, Atik, Šibića, Muftijina i Maglajlića medresa.

     Bihać je također imao medresu koji su sami Bišćani izgradili. Hlivno je imao tri medrese uz tri džamije. Medresu je imala i Janja. Čajniče je imalo Sinan-pašinu medresu.

     Evlija Čelebija navodi da je Novi Pazar imao pet medresa od kojih su dvije bile izvrsno izrađene. Tu je bio i darul-hadis. Uz svaku džamiju je bio mekteb, a osim tih još je postojalo jedanaest mekteba. U Prijepolju su u to doba bile tri medrese i tri mekteba. U Taslidži (Pljevlja), prema Evliji Čelebiji, bile su dvije medrese i tri mekteba. U Bijelom Polju bila je, kako bilježi Evlija Čelebija, stara medresa koja je izgorjela, pa ju je obnovila majka sultana Abdul Hamida.

     Medrese su imali i ovi gradovi u Bosni i Hercegovini: Kladanj, Višegrad, Rogatica, Prijedor, Tešanj, Fojnica, Odžak, Bosanska Gradiška, Maglaj, Bugojno, Goražde, Gabela, Derventa, Brod, Doboj, Jeleč, Bijeljina, Bosanski Novi, Vlasenica, Stolac i Modriča.

     To su medrese koje su postojale u Bosni i Hercegovini. „Nijesam siguran, kaže Mehmed Handžić, da koju medresu nijesam i propustio, jer su izvori vrlo oskudni, ali svakako mislim da će se čitalac začuditi kad sazna da je prema našem nalazu Bosna i Hercegovina imala oko stotinu medresa, koje su  u svoje doba bile savremene srednje škole".

     Ako sve to imamo na umu, onda nam svjedočenje hrvatskog književnika Miroslava Krleže o bosanskim medresama nije čudno:

     Bosna je, kaže Krleža, u našoj novijoj historiji počinjala s Austrijom, a njeno patarensko doba bilo je zanemareno. Njeno tursko razdoblje, iz aspekta osebujne kulture, arhitekture, literature, bilo je potpuno prešućeno i zanemareno. A uzmite, molim Vas, koliko je tamo bilo pismenog svijeta, knjiga, biblioteka, pa i škola, ako hoćete. Neke najstarije škole su ipak djelovale u Bosni, pa kad slavimo najstajanje univerziteta oko isusovačkih školskih ustanova u Zagrebu, zašto bismo zaboravljali bosanske medrese koje su mnogo starije. (Enes Čengić, Trubač u pustinji duha, str. 32).

[1] Vidi: Sulejman Smlatić, "Medrese u Cazinu - njen rad kroz 52 godine 1868-1920". el-Hidaje, V, 1941-42, broj 1, str. 17-19. 

[2] Ibid