Saopćenje Ureda muftije sarajevskog Huseina ef. Smajića
Sarajevo, 12. maj 2011. (MINA) - U povodu stavova ministra obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo Emira Suljagića, iznešenih u Oslobođenju od 11. maja 2011. godine, Ured muftije sarajevskog Huseina ef. Smajića izdao je saopćenje za javnost u kojem se kaže:
Ministar obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo u svojim stavovima pokazuje da će nastaviti ignorirati i državu i autoritete koji mu, ideološki gledano, ne gode. Iako tvrdi da niko ne planira ukinuti vjeronauku, ignorira međudržavni ugovor koji je država potpisala sa Vatikanom koji precizira status vjeronauke. Time neke predmete čini jednakijim, ili preciznije rečeno, ideološki nepodobnim. Razlozi koje navodi su više nego cinični: prvo, spreman je diskriminirati 41.000 djece (oko 90% u Kantonu Sarajevo), zarad „prosjeka" onih kojima njegovo ministarstvo nije omogućilo da se upoznaju sa drugim vjerama.
Drugi razlog, sastoji se u pitanju ministara kakva je debata vođena kada je vjeronauka uvođena? Sloboda vjeroispovijesti i vjerskog obrazovanja je temeljno ljudsko pravo koje se u demokratskom društvu ne daruje po nečijoj volji i odluci, a garantiranju temeljnih prava ne predstoji debata i nečija milost, nego se ono stječe rođenjem. Inicijativa je došla od roditelja, ponuđena je svima. Odaziv od 95% za islamsku vjeronauku, a 99 % za katoličku i pravoslavnu vjeronauku na nivou cijele Bosne i Hercegovine govori da ti roditelji nemaju potrebe da debatiraju o ispunjavanju osnovnog ljudskog prava. Na volju roditelja ministar je uzvratio s pozicije moći, svojom odlukom. Odluka nije argument.
Država plaća vjeroučitelje, a vjerske zajednice definiraju nastavne planove, određuju sadržaj udžbenika i određuju potrebne kvalifikacije za vjeroučitelja/icu, ističe ministar. To je sasvim logično, jer neće valjda politička partija određivati nastavni plan i program vjeronauke, ili određivati školsku spremu? To što vjerske zajednice prave planove i programe za vjeronauku je rasterećenje i finansijska ušteda za ministarstvo, a na štampane udžbenike se plaća porez kao i na sve ostale. Vjernici državi plaćaju porez i pune joj budžet i po tom osnovu imaju pravo da im država omogući uživanje osnovnih ljudskih prava.
Ultimativnim stavom ministar je učinio predstavnike vjerskih zajednica građanima drugog reda. Vjerske zajednice, kao predstavnici vjernika, samo traže poštivanje ljudskih prava! Traže jednak tretman vjeronauke! Također, ministar kaže „želim još jednom pozvati vjerske zajednice da preciznije definišemo uslove pod kojima će se vjeronauka održavati i pravednije podijelimo teret, prava i obaveze." Država je servis građana. Građani imaju pravo da im djeca pohađaju vjeronauku i da taj predmet bude tretiran kao i ostali predmeti. Poziv Crkvi i vjerskim zajednicama mora dolaziti sa državnog nivoa, a ne od kantonalnog ministra. Da li je kantonalni ministar adekvatna adresa i zamjena za državu u reguliranju pozicije i statusa vjerskih zajednica i sloboda u državi? Ako je tako, onda vlast koja ga je izabrala treba obavijestiti vjerske zajednice da je državni predstavnik za pitanja vjerskih prava i sloboda ministar obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo. Ipak, samo rogobanost bh. zakonodavstva omogućila je kantonalnom ministru da se ponaša po principu: ja sam planirao da bude kako želim, a ostali mogu samo čekati da ih pozovem da pregovaraju oko svojih prava?
Treba li podsjećati da je vjeronauka simbol dostignute slobode, uskraćivane 45 godina komunističke vladavine. A sloboda je najveća ljudska vrijednost, pa otuda i tako brojne reakcije ljudi kojima se ugrožava sloboda. Odluka ministra je na nivou 1946. godine kada je vjeronauka na isti način ukinuta, jednostranom odlukom partijskog vrha, kaže se u saopćenju Ureda muftije sarajevskog.