Bosna može istrpjeti sve, pa i tri patriotizma
Nedžad Ibrišimović, književnik
Bosna može istrpjeti sve, pa i tri patriotizma
Vjerujem da kritičari koji mi nisu dali nagradu "Meša Selimović" znaju vrijednost „Vječnika" • Bila mi je čast biti uz rahmetli Aliju Izetbegovića • Mi čitav život živimo u prelaženju
Razgovarala: Anila GAJEVIĆ
Nedžad Ibrišimović je uzburkao književnu javnost objavivši "Vječnik", roman svog života, koji je već doživio četiri izdanja.
Nekadašnji poslanik u Kantonalnoj skupštini Sarajeva, član SDA, a danas povučeni pisac, slikar i vajar u intervjuu za naš list komentira društveno-poliiičku situaciju u BiH te govori o tome kako bi daiuis izgledala njegova kultna pjesma „Bosna".
Rasuti interesi
Nakon što niste dobili nagradu "Meša Selimović", neke sa vaše kolege digli glas protiv toga, ali se Vi u javnosti niste oglašavali. Šta danas mislile o svemu tome?
- Meni je, kao jednom ud autora iz najužeg izbora, neugodno govoriti, jer sam akter toga i nemam pravo išta reći o tome. Ali, smijem reći da su, zbog nedodjeljivanja nagrade meni, prvi put u historiji naše književnosti javno prosvjedovali pisci ili novinari. Svaki pisac misli da je njegovu knjiga najbolja, ali je, s druge strane, svaki žiri autonoman i njegova se odluka mora poštovati.
Mi smo u BiH u stanju rasutih interesa, sve je rasparcelisano u različite inierese, ne postoji ideja o zajednićkom, pa čak i kada je umjetnost u pitanju, ljudi se opredjeljuju razlićito, ne samo vjerski, nacionalno, nego i estetiski. O umjetnini svako može donijeli sud i pravdati ga. Nažalost, mnogima su hitnije njihove intelekltualne autonomije od općeg interesa pa čak i kada je umjetnost u pitanju.
Da li mislite da su konkretno u vašem slučaju, presudili estetski kriteriji?
- Kada je Godišnja nagrada Društva pisaca BiH u pitanju, uzimali su se u okvir svi žanrovi, a ja sam već bio dobio tri nagrade za „Vječnika" i jednom ranije Godišnju nagradu pa su to, možda, bili razlozi nedobivanja, ali ne moraju biti. U žiriju za Evropsku nagradu bili su ljudi sličnih estetika i opredjeljenja kao i za nagradu „Mesa Selimović", i tu „Vjećnik" nije prošao čak ni među prve dvije iz BiH.
Nagradu „Meša Selimović'' sam očekivao, jer se tu radilo o romanu i zato što mislim da kritičari koji meni nisu naklonjeni i koji imaju različite estetske vrijednosti ipak znaju vrijednosti „Vjećnika". Ja, zapravo, vjerujem da oni znaju vrijednost "Vječnika", ali su sigurno prevladali neki drugi elementi koji su za njih bili važniji, a ne znam koji su to.
Sveta stvar
Nedavno se vodila javna rasprava i o uskraćivanju nagrade na Festivalu u Brčkom Abdu-lahuu Sidranu, koji je izjavio da je to zbog toga što je on bošnjački pisac koji je bio vrlo blizak sa Alijom Izetbegovićem. Da li su, možda, mogli bili slični razlozi i kada ste Vi u pitanja?
- Za mene je pisanje i ozbiljno bavljenje umjetnošću tako sveta stvar da se ja ne usuđujem misliti da bi takvi razlozi mogli bili da Avdo i ja ne dobijemo nagradu. Zaista ne smijem mislili da bi nekoga uskratili za nagradu zato što je Bošnjak ili musliman, Hrvat ili katolik, Srbin ili pravoslavac, zato što ima drugačija politička, ideološka ili estetska uvjerenja. Mada upravo to mnogi misle.
Može li se reći da Ste izgubili naklonost određenih
književnokritičkih krugova?
-Ja nemam nikakve komplekse u vezi s tim, samo mi je žao ako se pretjera i ako zbog različitih interesa strada umjetnina i vrijednost koja pripada svima.
Jeste li još politički aktivni? Bili ste član SDA,
poslanik u Skupštini Kantona Sarajevo, ali se niste pretjerano isticali.
Ja sam činio sve šio sam znao i mogao kada je na Bosnu pao onaj veliki kijamet. Bila mi je čast bili uz rahmetli Aliju Izetbegovića, kojem je nešto značilo da sam u političkoj stranci. Ali, ja po svojoj prirodi i psihi nisam političar.
Ja sam se politički opredijelio gledajući seljake iz jednog sela kamo oni idu i ja sam krenuo sa njima, jer sam znao da su to časni, čestiti i pošteni ljudi. U politici takav izbor, naravno, ništa ne znači. Danas je politika za mene vrlo komplikovana stvar i ja imam osjećaj da je politika negdje gore, a narod dolje.
Narodna duša
U ratnim i poratnim godinama bili ste mnogo više angažirani u javnosti, a potom ste se ušutjeli. Zbog čega?
Ja sam uistinu umjetnik, ne znam kad sam počeo da pišem, slikam i vajam, a to apsorbuje cijelog čovjeka. S druge strane, učinilo mi se da je mnogo hitniji moj politički angažman kroz moja djela, a ne moj neposredni politički angažman i to je razlog zašto me nema mnogo u javnosti. Za moj mi je posao potreban mir i koncentracija.
Mi smo danas u BiH u prijelaznom periodu, tranziciji. Ja sam cijeli socijalizam preživio u prijelaznom periodu ka komunizmu, mi čitav život živimo u prelaženju.
Da li u BiH ima intelektualaca koji bi zastupali upravo
interese šire skupine ljudi čiji se glas ne čuje?
Intelektualac je dužan da artikuliše ono što mi ponudi stvarnost, a ja osjećam da je šansa za zajedništvo ove zemlje u njenim narodima. Ja vjerujem da narodna duša Bošnjaka, Srba, Hrvata može čuti glas koji dolazi od drugih.
Postoji jedna ironična samozadovoljnost intelektualaca u negiranju svega u čemu živi. Koga god pitate za bilo šta u ovoj zemlji, on kaže kako ovdje ništa ne valja i osmjehuje se haosu u kojem sam, živi. To je nedopustivo.
Nobelova nagrada
Da li se patriotizam, koji se u ratu smatrao vrlinom, i odanost svom narodu danas, u vremenu otvaranja ka regiji i Evropi, vidi kao nešto što vuče Bosnu nazad?
- Mi smo svi zaboravili na riječi dobro, lijepo, čestito, časno, iskreno, vedro, moćno, snažno, ljubav, domoljublje, patriotizam, a one neće iščeznuti. Trebamo ih glasno izgovarati. Nismo mi mali, mi smo veliki. Bosna živi tri patriotizma i bosanski čovjek može i to. Kada odživimo ova tri, možemo ići ka jednom. Bosna može istrpjeti sve paradokse.
Da li bi Vaša pjesma "Bosna", koju ste napisali 1992. godine, danas glasila isto ili potpuno drugačije?
- Potpuno drugačije. Kada bih mogao još jednom da napišem tako dobru pjesmu, a ne mogu, ona bi imala širi, moderniji pogled, bila bi evropska, govorila bi o civiliziranosti, modernosti, prihvatanju modernih tehnologija, o evropskoj uljudnosti, težnji za svjetskim pripadanjem. Mi moramo okrenuti stvari, ne bismo trebali prosuđivati medije kao našu stvarnost nego bi mediji trebali prosuđivati tu stvarnost.
Bosna se mora vratiti sebi, a ne izvanjskosti, ne gledati svoj odraz. Ukoliko se nastavi mrvljenje bosanske stvarnosti u partikularne interese bez prepoznavanja općeg interesa i zemlje u cjelini, bojim se da će, onda, Bosna biti samo jedna autobuska stanica ili jedna razglednica.
Propustili smo prošle godine vašu nominaciju za Nobelovu nagradu. Može li se ona ponoviti?
Kada se jednom uspostavi, može se ponavljati iz godine u godinu. Nezgodno mi je da govorim o toj nominaciji, jer sam ja u pitanju, iako to, zaista, više ne osjećam samo kao svoju stvar. Nadam se da će država shvatiti da ima nominaciju za Nobelovu nagradu koju ne treba ispustiti iz ruku.
Cijeli život živim na rubu siromaštva
- Ja sam bio slobodni umjetnik cijeli život i država mi je plaćala doprinose. Već sam u penziji i dobio sam od moga kantonalnog ministra za kulturu ljubazan dopis u kome piše da sam za penziju, ali da i dalje mogu da pišem. Moja penzija je 194 KM.
Abdulah Sidran i ja smo, dok je rahmetli Alija bio živ, krenuli da uzdurišemo specijalnu penziju za izuzetne građane, ali nam je rečeno da nema više tih penzija. Ja cijeli život živim na rubu siromaštva, i sada dok s vama sjedim. Ali, to je moja sudbina i ja se ne žalim.
Uz Selimovića i Dizdara
U februaru će biti održan simpozij o „Dervišu i smrti" i „Kamenom spavaču" te o "Vječniku". Imponira li Vam što se Vaše djelo već sada tretira uz djela Meše Selimovića i Maka Dizdara?
- Veoma mi imponira, najviše zbog toga što će „Vječnik", koji se vukao po trotoarima i sarajevskim mahalama, najzad biti relevantno književno osvijetljen. Mi moramo još pričekati da vidimo vrijednosti „Vječnika", recepciju inostranih čitalaca.
Domaći filmovi urušavaju našeg čovjeka
- Ne smijem da gledam domaće filmove žato što se tada užasavam svoga jezika, svoje riječi, lica svoga čovjeka, psihologije i nakaznosti na koji se pokazuje taj naš čovjek. Često ne smijem da gledam čak ni inserte najava domaćih filmova.
Jedini film koji sam se usudio pogledati je "Kod amidže Idriza" za koji osjećam da uistinu bosanski film. Nije mi jasno zašto mi sami sebe na tako grozan način vidimo. Naši filmovi prikazuju našeg čovjeka ili plošno, površno ili na jedan odbijajući način. Nijedna kinematografija svijeta ne urušava svog čovijeka kao mi.
( www.avaz.ba/sedmica )