Legalitet Islamske zajednice u prikupljanju zekata i sadekatul-fitra
Pišu: dr. Enes Ljevaković i Vehid Arnaut
Zekat se u Kur'anu spominje na osamdeset i dva mjesta. U mekanskom periodu Objave, zekat je imao formu preporuke, ali će kasnije, u mjesecu ševvalu druge godine po Hidžri[1]) biti izričito naređen i od tada ima tretman jedne od osnovnih islamskih vjerskih dužnosti i kao neporecivi farz stoji u istoj ravni s namazom, postom i hadžom.
Kur'an općenito govori o imovini koja podliježe obavezi davanja zekata, ali o samim korisnicima ovog vjerskog davanja potpuno je konkretan i određen. Konkretna je i nedvosmislena naredba Muhammedu, a. s.,[2] da se brine o prikupljanju i distribuciji zekata: „Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš, i blagoslovljenim ih učiniš, i pomoli se za njih, molitva tvoja će ih zaista smiriti. A Allah sve čuje i sve zna.“[3]
Još od vremena Muhammeda, a. s., postojala su određena zakonom utemeljena prava zajednice muslimana, među njima i pravo na institucionalno prikupljanje zekata u Bejtul-mal. Činili su to sakupljači zekata, koje je Poslanik, a. s., imenovao i ovlastio da to rade u ime zajednice muslimana. Za prikupljače zekata Poslanik, a. s., je, nerijetko, imenovao najistaknutije i najučenije ashabe među kojima su bili: Mu'az ibn Džebel i Alija ibn Ebi Talib.[4] Također, Vjerovjesnik, a. s., imenovao je izaslanike koje je slao u različite dijelove Arabije, kao predvodnike zajednice (imame) da ljude podučavaju vjeri. Isto tako, on je imenovao vodstvo hadža za svog života i samim time zajednici dao primjer kako da se organizira vjerska služba.
Svi ovi vjerski poslovi stekli su šerijatsku zakonitost, jer imaju uporište u izvorima vjere. Zekat se u Poslanikovo, a. s., vrijeme vodio u posebnoj evidenciji, a nadzor nad njegovom distribucijom vršio je sam Poslanik, a. s. Sakupljači su bili odgovorni samo njemu, bez prava da bilo šta uzimaju kao poklon, a morali su se isticati poštenjem i pravednošću kao i poznavanjem šerijatskih propisa, do mjere da je kasnija ulema na osnovu ove prakse tvrdila da sakupljači zekata trebaju biti mudžtehidi.[5] Korisnike kojima je prikupljeni zekat dijeljen nisu birali oni koji su davali zekat, nego je to činio Poslanik, a. s.
Poslije Allahovog Poslanika, a. s., organiziranje vjerskog života od Vjerovjesnika, a. s., preuzele su halife. Doba Ebu Bekra, r. a., je obilježilo otkazivanje nekih arapskih plemena da daju zekat u Bejtul-mal, nakon čega ih je Ebu Bekr, r. a., prisilio na izvršavanje ove obaveze. Hazreti Omer, r. a., je zbog izmijenjenih okolnosti obustavio davanje zekata kategoriji „muallefetul-kulub – onima čija srca treba pridobiti“, dok je hazreti Osman, r. a., dozvolio podjelu imovine na koju se daje zekat: na skrivenu (batin) i vidljivu (zahir), što je omogućavalo davaocima da sami vrše procjenu skrivene (batin) imovine.
Za one koji nisu izvršavali obavezu zekata, pored ahiretske kazne bila je predviđena je i ovosvjetska sankcija koja se sastojala u tome da nadležna vlast može donijeti presudu o konfiskaciji do pola imovine.[6] Sve navedeno potvrđuje institucionalni pristup propisu zekata, kao i to da su se sve odluke u vezi sa zekatom donosile na nivou ulul-emra, rukovodstva Zajednice muslimana. Ta se praksa održala sve do gašenja institucije hilafeta što govori o postojanju institucionalnog oblika upravljanja vjerskim poslovima još od prve zajednice muslimana do danas, a što neki pojedinci i grupe, zastupajući ideju anarhizma, odnosno beskrajne fragmentacije i atomizacije u vođenju vjerskih poslova, pokušavaju osporiti.
Ukoliko bismo prihvatili logiku ovih koji osporavaju zakonito upravljanje vjerskim poslovima Islamskoj zajednici u odsustvu „islamske državne vlasti oličene u hilafetu“, muslimani ne bi bili dužni organizirati bilo kakav oblik zajednice, nakon propasti „islamske države“, niti bi bili dužni organizirati vjersku službu. A to u konkretnom slučaju znači da ne bi bili dužni organizirati zajedničko klanjanje džume-namaza, bajram-namaza, obavljanje hadža, ubiranje zekata, utvrđivanje takvima i uspostavu obrazovnog sistema, jer bi za takve poslove trebalo pribaviti dozvolu posebne državne vlasti.
Poznato je da su u ličnosti halife, čiju su titulu nosili osmanlijski vladari, bila koncentrirana ovlaštenja vodstva muslimanske zajednice (imamet) tumačenja šerijatskih propisa (ifta') i njihove primjene (kada'). Ta ovlaštenja, u pogledu tumačenja šerijatskih propisa, halifa je prenosio na šejhul-islama, a ovaj dalje na pokrajinske muftije, a u pogledu primjene šerijatskih propisa na kazaskera, a on na područne kadije. Na taj način, putem principa delegacije-reprezentacije, osiguravana je šerijatska legitimnost svih nosilaca šerijatsko-pravnih funkcija.[7]
Historijska je činjenica da je, nakon povlačenja osmanske vlasti s područja Bosne i Hercegovine, pravo organiziranja i vršenja vjerskih poslova muslimana preneseno od strane zakonite islamske vlasti, osmanskog halife, putem šejhul-islama, na reisul-ulemu i Ulema medžlis u Austro-Ugarskoj monarhiji i Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a što je potvrđeno i od strane svih država njihovih nasljednica.
U vjerske poslove Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, od kada je ona stekla svoj vjerski legitimitet, spada: organiziranje imameta, hatabeta i ta'limata, organiziranje islamskog obrazovanja (mearif), prikupljanje zekata i sadekatul-fitra, organiziranje hadža, izrada takvima, vakufski poslovi, šerijatska vjenčanja i dr. Samim činom imenovanja reisul-uleme Mustafe Hilmi-ef. Hadžiomerovića 17. oktobra 1882. godine koji je saglasnost za obavljanje te dužnosti dobio od šejhul-islama iz Istanbula, uspostavljena je islamska vjerska hijerarhija na području Bosne i Hercegovine za upravljanje vjerskim poslovima u odsustvu islamske državne i vjerske vlasti, hilafeta. Savjet koji daje šerijatsko ovlašćenje (menšura) reisul-ulemi sastavljen je od uglednika među muslimanima, a on ga ovlašćuje da upravlja islamskim poslovima pridržavajući se islamskih propisa i temeljnih akata Zajednice.
Reisul-ulema je bio nadležan da izdaje pismena ovlaštenja (murasele) šerijatskim sudijama, muftijama, imamima, hatibima, mualimima i muderisima u vjerskim školama. Pred reisul-ulemom i Ulema-medžlisom su šerijatske sudije polagali završni sudski ispit te su oni i na ovaj način bili vezani za njegov autoritet. Svi spomenuti vjerski službenici trebali su imati vjersku autorizaciju kao uvjet za obavljanje ovih funkcija. Budući da su svoj autoritet vjerskih službenika crpili iz autoriteta reisul-uleme, zakonitost reisul-uleme predstavlja je izvor zakonitosti za sve njih.
Činjenica prema kojoj je reisul-ulema muraselom prenosio svoja ovlaštenja na šerijatske sudije (vidi čl. 140 Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini), dajući im saglasnost za obavljanje sudske službe, govori o tome da su na reisul-ulemu prenesena i ovlaštenja halife, ista ona koja je osmanski halifa prenio na šejhul-islama. A to znači da je reisul-ulema u Bosni i Hercegovini nosilac i vjerskih i svjetovnih ovlaštenja, s obzirom na to da se Austro-Ugarska monarhija obavezala da u svoj pravni sistem uključi šerijatske sudove na kojima su se raspravljali sporovi po pitanjima ličnog statusa (porodično i nasljedno pravo), dok su vjersko-prosvjetni i vakufski poslovi izravno bili pod upravom reisul-uleme i Ulema-i medžlisa.
Bez sumnje je, dakle, da Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini predstavlja supstituciju za zakonitu islamsku vjersku vlast, hilafet. Svoj legitimitet ona je potvrdila i tokom višedecenijske borbe za vakufsko-mearifsku autonomiju koja je potvrđena donošenjem Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini 1909. godine, koji je osnova i današnjeg Ustava Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je autonomna vjerska organizacija bosanskohercegovačkih muslimana, uspostavljena na zakonit način od strane zakonite islamske vlasti (osmanskog hilafeta), koja je svoju zakonitost potvrdila i u borbi bosanskohercegovačkih muslimana za vjersko-prosvjetnu i vakufsku autonomiju, kao zakonit izraz njihove volje, što se ima smatrati konsenzusom zajednice muslimana na ovim prostorima.
Svako osporavanje vršenja uprave nad vjersko-obrazovnim i vakufskim poslovima znači ujedno i rušenje konsenzusa te ugrožavanje jedinstva zajednice muslimana potvrđene tokom gotovo 150 godina njenog djelovanja na čelu sa reisu-l-ulemom kao poglavarom i vrhovnim muftijom. Prikupljanje zekata je zakonito pravo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, kao zakonite organizacije muslimana, uspostavljene od strane zakonite islamske vlasti osmanskog hilafeta, potvrđene narodnom voljom u borbi za vakufsko-mearifsku autonomiju, kao i njegovo raspoređivanje od strane reisul-uleme i Vijeća muftija koje vrši funkciju Ulema-medžlisa.
Sakupljanje zekata i sadekatul-fitra na institucionaliziran način danas se vrši u velikom broju zemalja s muslimanskom većinom kao i u naprednijim muslimanskim manjinskim zajednicama. Argumentacija za ovu praksu je ista ili slična onoj koju koristi Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini. Organizirano prikupljanje zekata i sadekatul-fitra kod nas pokazatelj je zrelosti, jedinstva, samostalnosti i odgovornosti naše Islamske zajednice.
Šerijatska utemeljenost institucionalnog izvršavanja obaveze zekata i njegovog prikupljanja u Bejtul-mal
Zekat je islamski šart (uvjeta islama) kojim se iskazuje i potvrđuje pripadnost islamu i zajednici muslimana. Na ovo ukazuje kur'anski ajet: „Ali ako se oni budu pokajali i namaz obavljali i zekat davali, braća su vam po vjeri. A Mi dokaze objašnjavamo ljudima koji razumiju.“[8] Po svojoj formi, suštini i cilju zekat je jedinstven ibadet. Radi naglašavanja posebnog karaktera ovog ibadeta predlažemo sljedeću njegovu definiciju: „Zekat je imovinski ibadet koji se sastoji od izdvajanja precizno definiranog dijela određenih vrsta imovine u poseban fond Bejtul-mal iz kojeg se prikupljena sredstva raspodjeljuju Kur’anom definiranim korisnicima, prema prioritetima koje određuje ulu-l-emr - legitimna islamska vlast“.
Ulema je saglasna da je izdvajanje zekata u Bejtul-mal obaveza imućnih vjernika ukoliko vlast na organiziran način prikuplja i raspodjeljuje zekat i pozove vjernike da na taj način izvrše svoju obavezu, što jeste slučaj s Islamskom zajednicom. Na obavezu organiziranog prikupljanja zekata ukazuju kur'anski ajeti, sunnet Allahovog Poslanika, a. s., i praksa Hulefai-rašidina.
Uzvišeni Allah u Kur'anu naređuje Poslaniku, a. s., kao predstavniku islamske vlasti: „Uzmi iz imovine njihove zekat da ih njime očistiš i blagoslovljenim učiniš“.[9]
Adresat ove naredbe je izravno Vjerovjesnik, a. s., koji je predstavljao islamsku vlast, što znači da se ajet odnosi i na sve one koji budu u sličnoj situaciji kasnije. Ajet ovlašćuje i zadužuje Vjerovjesnika, a. s., a poslije njega sve one koji budu u poziciji predvođenja Zajednice, da organizira prikupljanje zekata. Istodobno, vjernici se implicitno zadužuju da svoj zekat predaju prikupljačima ovlaštenim od islamske vlasti, jer bi, u protivnom, realiziranje kur'anske naredbe bilo upitno.
Budući da je ovaj ajet pojašnjavajući i ograničavajući za sve ajete koji u općenitoj formi naređuju izvršenje obaveze zekata, svi ajeti o zekatu trebaju se razumijevati i tumačiti u duhu spomenutog pojašnjenja/ograničenja.
Također, kur'anski ajet iz sure Et-Tevba: „Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga sakupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovu putu, i putniku namjerniku, Allah je odredio tako! - A Allah sve zna i mudar je“[10], koje pojedini tumači ponekad interpretiraju na način koji ostavlja prostor za nejasan odnos prema obavezi organiziranog prikupljanja zekata, očigledan je argument koji ukazuje na princip organiziranog prikupljanja zekata.
Naime, među korisnicima se izričito spominje kategorija „vel-'amiline alejha“, tj. oni koji organiziraju i rade na prikupljanju zekata. Samo ova činjenica je dovoljna da ukaže na obavezu organiziranog prikupljanja zekata, jer čemu usmjeravanje prikupljenih sredstava na organiziranje prikupljanja, ako to nije obaveza, budući da taj dio umanjuje dijelove ostalih kategorija korisnika. Citirani ajet sadrži tri vrste odredbi: pojašnjenje korisnika, ovlaštenje islamskoj vlasti da organizira službu za prikupljanje i raspodjelu zekata te ograničenje u raspodjeli na definirane korisnike. Adresat ovog zaduženja, pojašnjenja i ograničenja jeste legitimna islamska vlast koja se brine o interesima zajednice muslimana. Ona je ta koja određuje prioritete u raspodjeli, sukladno sunnetu Muhammeda, a. s., a ne pojedinci individualno.
Općepoznata je činjenica u sunnetu da je Vjerovjesnik, a. s., organizirao službu čiji su službenici imali zadatak da prikupljaju zekat u Bejtul-mal.
Praksa Hulefai-rašidina, također, potvrđuje princip organiziranog prikupljanja zekata u Bejtul-mal. Već smo spomenuli riječi hazreti Ebu Bekra, r. a., upućene odmetnicima koji su bili umislili da ova obaveza više ne važi nakon smrti Allahovog Poslanika, a. s.: „Tako mi Allaha, ako mi uskrate jednu devu/ovcu koju su davali Allahovom Poslaniku na ime zekata, borit ću se protiv njih zbog tog odbijanja“.[11]
Ovdje treba napomenuti da se argumenti koji govore o šerijatskoj utemeljenosti organiziranog prikupljanja zekata izravno odnose na ustanovu zekata, ali isti propis primjenjujemo i na sadekatul-fitr na temelju analogije, budući da su korisnici sadekatul-fitra, prema propisu u hanefijskom mezhebu, identični kao i korisnici zekata, što znači da se sredstva sadekatul-fitra mogu usmjeriti za kategorije „vel-amiline alejha“ i „fi sebilillah“, tj. različite vjerske aktivnosti čiji je cilj promoviranje islama i njegovih vrijednosti. Osim ove analogije, u ovom kontekstu možemo se osloniti i na argument općeg interesa/masleha mursele ili argument istihsana u našem mezhebu, što sve možemo podvesti pod pojam idžtihad.
Zahvaljujući idžtihadu naših istaknutih alima iz druge polovine XX stoljeća, prije svih rahmetli Husein-ef. Đoze, mi u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini već imamo takvo iskustvo i praksu i po tome smo vjerovatno jedinstveni među muslimanima u svijetu.
Ovakvo tumačenje kod nas dužni su zastupati svi profesori fikha u medresama i fakultetima, kao i svi imami, vjeroučitelji i ostali nosioci vjerskog autoriteta, jer je to ne samo oživljavanje i primjena autentične islamske prakse, već i bitna pretpostavka razvoja i očuvanja naše Zajednice, a time i opstanka našeg naroda na ovim prostorima.
Shodno rečenome, muslimani, članovi i pripadnici Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, u domovini i dijaspori, dužni su uključiti se u jedinstvenu akciju prikupljanja zekata i sadekatul-fitra u Bejtul-mal, kojom rukovode nadležni organi Islamske zajednice. Izdvajajući zekat i sadekatul-fitr u Bejtul-mal, vjernici izvršavaju svoju obavezu potvrđujući svoju pripadnost i lojalnost Zajednici, a nadležni organi Islamske zajednice preuzimaju odgovornost za pravilnu raspodjelu prikupljenih sredstava na način kako je to Kur’an časni definirao.
Podsjećamo da su i prethodni kao i aktuelni reisu-l-ulema, u svojstvu vrhovnog muftije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, donijeli fetvu kojom se potvrđuje princip organiziranog prikupljanja zekata i sadekatul-fitra u Bejtul-mal. Sadržaj i smisao fetve potvrdilo je i Vijeće muftija. Svevišnji u Kur’anu zapovijeda: „O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim...“[12]
[1] Mekanski period objave traje do 622. godine, kada je Muhammed, a. s., sa svojim ashabima prešao u Medinu i od kada se počinje računati hidžretska era. Zekat je naređen u istoj godini kada i post. Vidi: Es-Sejjid Sabik, Fikh es-sunne, Bejrut, 1977. str. 277.
[2] Više vidi: Ibrahim Džananović i Fikret Karčić, „Šerijatski propisi o prikupljanju i distribuciji zekata“, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u SFRJ, br. 1, 1991, str. 12-17.
[3] Kur'an, Et-Tevbe, 103.
[4] Više vidi: Jusuf El-Karadavi, Fikh ez-zekah, tom II, Bejrut, bez godine izdanja, str. 749.
[5] Ibid., str. 586-587.
[6] Dr. Vehbe Ez-Zuhejli, El-fikh el-islam ve edilletuh, Dar el-fikr, Damask, 1985, str. 734-735.
[7] Ibrahim Džananović i Fikret Karčić, „Šerijatski propisi..., str. 16-17.
[8] Kur'an, Et-Tevbe, 11.
[9] Kur'an, Et-Tavbe, 103.
[10] Kur'an, Et-Tavbe, 60.
[11] El-Buhari, Sahih, Poglavlju o zekatu, br. 1399-1400.
[12] Kur'an, En-Nisa, 59.
(Preporod.info)
