Zapis o Bošnjaku Salki Biliću među slovenačkim partizanima

U Izabranim djelima Toneta Svetine „Ukana“, knjiga koja se sastoji od tri velika toma, objavljena 1977. g. u Ljubljani, posebno mjesto zauzima jedan Bošnjak po imenu Bilić Salih, poznatiji kao Salko, iz Čajdraša kod Zenice. Radnja o kojoj je riječ nastala je u vrijeme Drugog svjetskog rata, 1941-1945. na području današnje Slovenije. Naime, Salko je bio pripadnik slovenačke brigade „Franc Prešern“, jedna od partizanskih jedinica koja je vodila žestoke borbe protiv Nijemaca i domobrana na terenu Slovenije a ponekad je prelazila i na teren Bosne i Hercegovine. U toj brigadi koju su činili, uglavnom, Slovenci bilo je i nekoliko Bosanaca. Od svih njih koje autor Tone Svetina spominje, posebno mjesto zauzima naš junak kojeg se sjećamo, a to je Bilić Salko iz Čajdraša. On je svoj lik ugradio u pomenutoj knjizi ne samo što je bio Bosanac, već prije svega što je bio neustrašivi borac protiv fašizma, a još više što je u toj borbi uvijek i svugdje potvrđivao svoju vjeru u dragog Boga, i što je to svoje uvjerenje jasno branio kada je za to bilo potrebe. On je bio komandir jedinice i kroz svoje komandovanje i svakodnevno obračanje vojnicima ili stariješinama pokazivao je jedno veliko poštovanje prema vjerskim vrijednostima. Takvog ga upravo opisuje autor Tone Svetina.

U jednom ratnom okršaju sa domobranima Salko je bio ranjen. Puzao je kroz šumu u namjeri da se izvuče iz obruča, vukući za sobom veliki mitraljez i razmišljajući o svojoj Bosni. Evo kako to opisuje autor knjige Svetina: “Če boš zaspal, ne boš nikoli več videl Bosne, si je govoril. Kljub temu pa mu je glava klonila in začel se je spominjati svojega otroštva. Velike planjave bosanskih pašnikov. „Kismet“, je pomislil. „Če Alah ni dopustil, da bi ostal tam doli, tudi ne bo pustil, da bi me ujeli“. Še kot otroka so ga v zgajal v strogo verskem duhu. Čeprav je bil sprejet v partijo in je dan za dnem poslušal Vojkove brezbozne političke ure, mu je v duši še vedno tičal bog, velik, čist, in mogočen-Allah. V njegovo naročje je sedaj polozil svoje dušo. Njega je prosil nove moči in milosti“. Slušajuci brezbozničke govore političkog komesara Vojke Salko je uvjek reagovao, otresito, bosanski: “ Vojko! Boga ne diraj Bog ti ne smeta“.

Feljton o Salihu Biliću

Salkina brigada „Franc Prešern“ 1943. g. ratovala je u brdima Bosne i Herecegovine. U jednoj od borbi Salko je ranjen, ovo mu je bilo drugo ranjavanje i zbog toga je ostao u Bosni a njegova brigada je nastavila svoj ratni put. Nakon rata njegovi ratni drugovi, koji su preživjeli, postali su oficiri, neki i generali. Jedan od njih je u vojnom listu koji je izlazio u kasarni počeo objavljivati feljton o Salki Biliću misleći da je on umro. Izašlo je oko osamnaest nastavaka. Jedan od Salkinih poznanika služio je vojsku u Ljubljani i pročitavši taj faljton otkrio je uredniku da je zapravo Salko živ. Slovenci su se iznenadili i obradovali a zatim potražili svoga ratnog druga. Pošto se kontakt ostvario Salko je bio pozivan na godišnjiicu svoje brigade u Sloveniju. Nudili su Slovenci Salki razne mogućosti: da se doseli kod njih u Sloveniju, da se školuje i politički usavrši, ali Salko je to sve odbio. Ostao je u svome Čajdrašu gdje je preselio na bolji svijet, u septembru mjesecu 2004. g.

„Bez edžela umiranja nema“

Prilkom jedne posjete Sloveniji Salko se susreo sa autorom knjige Ukana Stonetom Svetinom, svojim ratnim drugom. U jednoj šetnji on ga je upitao: “Boga ti Salih šta ti znači ono „bez edžela umiranja nema?“ Salko nije bio školovan čovjek, ali je bio prirodno inteligentan. Dakle, nije mu mogao odgovoriti na pitanje na jedan stručan način, ali je to pokušao jednim primjerom. Kazao je: „Sjećaš li se kada sam bio ranjen i kada sam puzao šumom bježeći od vatre. Ti si naredio vojnicima da me traže. Rekao si: „Hoću Saliha živog ili mrtvog“. Tada su se vojnici razišli u strijelce i tražili su me pola dana i našli. Znači nije bio edžel da ja umrem. Eto to ti je to. A on je dodao: “Sada znam, to si nazivao „Kismet“.

Pisac ovih redova imao je priliku upoznati tog hrabrog čovjeka. Dok smo se družili sedamdesetih godina prošloga vijeka pokazivao je veliku moč svoje memorije, tako da je naizust mogao odrecitovati ili otpjevati narodnu pjesmu o bilo kojem narodnom junaku. Mogao je satima napamet recitovati pjesme o Hrnjici Muji i Halilu, o Đerđelez Aliji i drugim narodnim junacima. Iza Salke Bilića ostala su da žive njegova dva sina: Alija i Ahmed, te tri kćeri: Habiba, Aliha i Fikreta. Neka im je sretno i berićetno.

Mirsad Mahmutović