Mukabele, kandilji i ramazanski topovi u Bihaću prije jednog stoljeća

Došao nam je mubarek ramazan sa svim svojim blagodatima. Posebno nas raduju ramazanske mukabele, teravije, vazovi, sehuri i iftari.  Svojevremeno je atmosfera u ovom mjesecu bila drugačija. Početak i kraj posta je oglašavao top ili prangija. Uglavnom je to bilo sa zidina starih gradova. Međutim, prije pojave topova, u svakom selu i dijelu grada je bio  zadužen po jedan čovjek koji se zvao munadi – onaj koji poziva na sehur u ramazanu. U mnogim mjestima ramazanski top se oglašavao poslije ikindije posljednjeg dana šabana, do kada je trebalo obaviti i posljednje pripreme za početak ramazana. Topovi su pucali i za bajram i na kraju ovih blagdana. Otuda i izreka:“ Top puče, bajram prođe“. Uporedo s pucanjem topova vrijeme završetka posta je najavljivano i paljenjem kandilja na munarama džamija. Prvo su to bili kandilji na ulje a kasnije na električnu en­ergiju sa sijalicama različitih oblika i veličina. Naravno, i dalje je zadržan ezan kao prvi oblik najave prekida dnevnog posta, odnosno nastupanje akšamskog vremena. Na prvo mujezinovo „Allahu ekber“ tobdžija bi aktivirao prangiju pošto bi, prethodno, iz sveg glasa, koliko ga grlo nosi povikao: „Vaaaarrdaaa“ (vrijeme je), a djeca bi, razdragano trčeći kućama, uzvikivala: „Upališe se kandilji“. (Osman Lavić, Preporod, online izdanje 2013. godine). Ono što ovim pisanjem želimo posebno istaći jeste činjenica da su i u Bihaću svojevremeno pucali topovi za ramazan i bajrame a džamija Fethija bila među prvima koje su dobile električno osvijetljenje. Naime, 1913. godine su obezbijeđena sredstva za pucanje iz topova tokom ovog mubarek mjeseca i bajrama  u iznosu od 92 krune. [1] Iz tog novca je plaćen tobdžija Redžep čauš Midžić u iznosu od  50 kruna a ostatak je utrošen za kupovinu 40  kilograma baruta, nabavljenog u Okružnoj oblasti Bihać. [2] Akcija je vođena i za Kurban-bajram kada je za istu namjenu prikupljeno 32 krune i 20 helera. Od tog novca je kupljeno 20 kg baruta dok je tobdžiji isplaćeno 14 kruna. [3] Također je i 1914. godine, za Ramazanski bajram, u iste svrhe  prikupljeno 93 krune i 42 helera. [4] Dobrovoljni prilozi za tu namjenu su prikupljani od ehalije, građana Bihaća. Na spisku se nalazi 71 osoba a na prvom mjestu je Muhamed-beg Ibrahimpašić, veleposjednik iz Bihaća,  sa prilogom od 5 kruna. Potom slijede: Derviš ef. Mulić, 2 K, Suljaga Galić, 2K, Mujaga Galić, 2 K, Mustafa Hodžić 1 krunu te mnogi drugi. 

Tobdžija Midžić je izvršavao naredbe i uputstva  Selim ef. Mahmutovića. Naime, 1913. godine  u Fethiji džamiji imamsku službu je obavljao Selim ef.  koji je na tu dužnost prešao iz Kulen – Vakufa. [5] Dužnost predsjednika Kotarsko vakufsko - mearifskog povjerenstva u Bihaću te godine je obavljao Muhamed-beg Ibrahimpašić. [6]  Selim ef. je bio zadužen za održavanje vazova tokom ramazana i boravak u itikafu dok su mukabelu[7] učili trojica tada najpoznatijih hafiza: Muhamed ef.  Imširović, drugi muallim mektebi ibtidaijje u Bihaću, Muharem ef. Dupanović, imam u Donjem Prekounju i Abdullah ef. Zahić, imam Ićhisar džamije.[8] Svi navedeni su plaćeni iz dobrovoljnih priloga  koje je kontrolisao vakuf Fethije džamije u Bihaću. [9] 

Te godine  je za učenje mukabele prikupljeno 97 kruna i 38 helera. [10] Godine 1913. je također pokrenuta  aktivnost oko elektrifikacije Fethije džamije u Bihaću koja je prema Zapisniku džema’atskog medžlisa koštala 1.561 krunu. Muhamed-beg Bišćević je u tu svrhu uložio 100 kruna kao inicijalna sredstva, a obavezao se i da uvede 3 lampe u džamiju što je koštalo 240 kruna. Za pomoć pri obezbjeđenju ostatka sredstava Povjerenstvo se obratilo Vakufsko-mearifskom saborskom odboru u Sarajevu.[11] Naredne, 1914. godine, Vakufsko-mearifski saborski odbor je donio odluku da se izvrši elektrifikacija na objektu džamije i munare Fethije. Muhamed-beg Bišćević je za tu namjenu uvakufio 340 kruna, zajam iz Centralne zaklade 1.021 te 200 kruna prinos od ehalije.[12] Dana 05. 09. 1914. godine Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Bihaću je svojim dopisom broj 520. obavijestilo Vakufsko-mearifski saborski odbor u Sarajevu da je elektrifikacija munare i džamije Fethije u Bihaću u potpunosti završena. 

Nažalost, nemamo pouzdanih podataka do kada su ramazanski topovi u Bihaću bili u upotrebi. Zasigurno su utihnuli poslije Drugog svjetskog rata u gotovo svim bosanskohercegovačkim gradovima zbog prirode tadašnje vlasti. Jedino je u Ljubuškom ramazanski top pucao  do 1979. godine kada se tobdžija Hasan Korjenić  nepažnjom povrijedio. Devedesetih godina prošloga stoljeća prangije su ponovo zapucale u nekoliko naših  gradova. Ramazanski top u Sarajevu je posljednjih godina postao prava atrakcija, kako za Sarajlije, tako i za brojne turiste, koji dolaze na vratničku Žutu tabiju kako bi uživali u očaravajućem pogledu na glavni grad naše zemlje. Mnogi  upriliče iftar na tom prostoru što predstavlja nezaboravan događaj. Mislimo da je došlo vrijeme da ramazanski top ponovo zapuca u Bihaću sa Debeljače ili Starog sokolačkog  grada. Nedvojbeno bi to bila posebna turistička atrakcija. Ali i mnogo više od toga.

Suad Mahmutović