Konfederacijski amandmani
Piše: mr. Nusret ef. Abdibegović, muftija travnički
Donošenje i usvajanje Ustava, kao temeljnog i najvišeg pravnog akta, budi pažnju, znatiželju uže i šire društvene zajednice. To stoga jer predlaganje, pisanje, usvajanje i primjena Ustava ima svoju pravnu proceduru i društveni značaj. Ustavna komisija Sabora IZ-e je ovih dana ponudila na javnu raspravu amandmane na postojeći Ustav IZ koji je donešen 1997. godine. Dugo se govori o potrebi donošenja Ustava, kao jedinstvenog pisanog akta i najviše pravne snage unutar IZ-e. U protekloj godini na terenu je vođena javna rasprava o Platformi za promjenu Ustava, koju je usvojio Sabor IZ-e, te je poslužila kao polazna osnova Radnoj grupi za izradu amandmana.
Iz prakse je poznato da se Ustav kao jedinstveni pravni akt usvaja, nameće ili poboljšava kroz amandmane. Ustavna komisija Sabora IZ-e je imala zadatak da postojeći Ustav Islamske zajednice poboljša kroz amandmane. Na toj osnovi su i ponuđeni amandmani, no iz dostavljenog materijala može se zaključiti da broj amandmanskih intervencija na postojeći Ustav vodi ka potrebi donošenja novog Ustava.
Može se pretpostaviti da je opredjeljenje za amandmansku promjenu Ustava bilo zbog procedure i načina donošenja novog. Karakteristika ponuđenog materijala oslikava se i kroz preambulu koja u dosadašnjoj praksi usvajanja i donošenja Ustava nije zabilježena, bar ovog sadržaja.
Preambula Nacrta amandmana na Ustav IZ u BiH ne proizvodi pravno dejstvo, ali je važan tekst u kontekstu razumijevanja pozicije, pravnog normiranja i organiziranja Islamske zajednice, kako kroz historiju, tako i danas, pa i u budućnosti.
Preambulom se potvrđuje povijesno i historijsko utemeljenje vjerskih institucija IZ u BiH, te naglašava kontinuitet njenog organizacijskog jedinstva koje se oslikava kroz imenovanje prvog Reisu-l-uleme, dodjelu Menšure istom i formiranje institucije Rijaseta. No, čitajući predložene amandmane na Ustav IZ-e ne može se oteti dilemi je li riječ o jedinstvenoj zajednici ili je riječ o konfederaciji islamskih zajednica koje djeluju izvan graničnih prostora.
Član 1. Ustava, Islamsku zajednicu u BiH definiše kao zajednicu muslimana u Bosni i Hercegovini, muslimana u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, muslimana Bošnjaka izvan domovinskih zemalja i drugih muslimana koji je prihvataju kao svoju.
Ovim članom Ustava potvrđuje se da je IZ-a jedinstvena bez obzira na njene organe, stepen organizacije i mjesto djelovanja. To podrazumijeva da ima jedinstvenu zastavu, jedinstven Sabor – kao najviši predstavnički i zakonodavni organ, jedan Ustavni sud, Rijaset, jednog Reisu-l-ulemu, jedinstven Bejtu-l-mal, jedinstvenu brigu o dijaspori, te jedinstven Takvim i službeni Glasnik.
Amandmanom na Ustav Islamske zajednice u članu 42.f., se predviđa da struktura mešihata odgovara strukturi Rijaseta. Pravno, organizacijski i objektivno ima li mešihat kao srednji nivo organizacije potrebu za indentičnom strukturom Rijasetu, a u članu 42.d., stoji da mešihati na svom području imaju Sabor kao predstavnički i zakonodavni organ. Iz ova dva člana nameće se pravno logičan zaključak da je predsjednik mešihata/muftija u rangu Reisu-l-uleme, te da je mešihat u nivou Rijaseta, a sabor mešihata u rangu Sabora IZ u BiH.
Islamsku zajednica Hrvatske, Slovenije i Srbije treba definisati kao muftijstvo/Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji, a sabor sa tog područja definisati kao Skupštinu muftiluka/mešihata, a na nivou muftiluka/mešihata, postoji samo jedan muftija, kojeg imenuje Sabor IZ-e u BiH na prijedlog Reisu-l-uleme.
Kroz dosadašnju raspravu na Nacrt amandmana Ustava Islamske zajednice moglo se čuti naglašavanje predlagača da IZ-a nije „hodžinska zajednica“, a vjerovatno ni „ulemanska“, pa se stoga propustila prilika primjetiti da su ponuđeni amandmani ustvari konfederacija postojećih islamskih zajednica, što se nije zabilježilo u povijesti IZ-e, od prvog Štatuta donešenog 1909. godine, pa do danas.
Islamska zajednica se u povijesti svo vrijeme održala i potvrdila kao nadnacionalna zajednica, no očito bi ponuđenim amandmanima mogla biti omeđena granicama, koje će vidno utjecati na njeno buduće određenje i uređenje.
Kako postići konsenzus kada predstavnici izvangraničnih zajednica iskazuju svoju legitimnost i pravo na izbor Reisu-l-uleme, a odbijaju da potvrde i legaliziraju Reisu-l-ulemu na svom terenu.
Platforma za izradu amandmana na Ustav, koju je usvojio Sabor, je predviđala uspostavu tri nivoa organizacije IZ-e. Od amandmana na Ustav se najviše očekivalo da urede, regulišu i Ustavom definiraju jedinstvo i funkcionalnost srednjeg nivoa organizacije IZ-e. To stoga što se duhovno i organizacijsko jedinstvo IZ-e životno ogleda kroz ovaj nivo, jer na tom organizacijskom nivou djeluju: muftijstva, mešihati, medrese, pa i fakulteti. Također, taj nivo povezuje viši i niži nivo organizacije, te se sa tog nivoa dinamizira organizacijski život IZ-e. Nažalost u proteklom periodu taj nivo organizacije u IZ-i je imao asimetrično uređenje.
Predloženi amandmani na Ustav za srednji nivo organizacije također predviđaju asimetrična rješenja, legalizirajući na taj način zatečeno stanje koje se uspostavilo i održavalo suprotno važećem Ustavu donesenom 1997. godine. Poznato je da su asimetrična rješenja zbunjujuća, neravnopravna, koja vode u podjele. Ako ponuđeni amandmani potvrde da srednji nivo organizacije IZ-e ima predstavničke i zakonodavne organe izvan BiH, to bi moglo imati u budućnosti negativne implikacije unutar samog bosanskog prostora. Očekivati je da će javna rasprava o ponuđenim amandmanima potvrditi da se odstupilo od usvojene Platforme, koja je trebala predstavljati kostur budućeg Ustava. Predstavnici odgojno-obrazovnih ustanova, u kojima je zasigurno skoncentrisan naš najveći intelektualni i znanstveni potencijal, imali su značajne primjedbe na budući sastav i strukturu Rijaseta.
Prema ponuđenim amandmanima, ni u budućem sastavu Rijaseta se ne predviđa prisustvo predstavnika odgojno-obrazovnih ustanova IZ-e, osim ako se kroz Direkciju za odgoj i obrazovanje ne uključe u budući sastav Rijaseta.
Pored muftiluka/mešihata, kao srednjeg nivoa organizacije Islamske zajednice, važno bi bilo prepoznati potrebu većeg stepena organizacije i uređenja džemata u dijaspori. Poznato je da džemati u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji imaju kapacitet i potrebu za većim stepenom svoje organizovanosti. Na tom području živi veliki broj naših vjernika. Postoji i egzistira veći broj formiranih džemata koji posjeduju značajnu vakufsku imovinu i koje opslužuje znatan broj naših imama.
Srednji stepen nivoa organizacije vjerskog života u dijaspori bio bi odgovoran Reisu-l-ulemi, da li kroz Ured za dijasporu ili kroz druge institucije za koje se ukaže potreba i opravdanje za njihovo formiranje.
Šutnja predstavnika dijaspore po ovom pitanju bi mogla pokazati njihovu saglasnost da drugi trebaju da misle za njih, aktualiziraju njihove probleme, te da određuju njihovo pozicioniranje u strukturama IZ.