Iz štampe izašla knjiga „Sloboda vjere u presudama Europskog suda za ljudska prava u Strazburu“

Krajem 2013. godine iz štampe je izašla knjiga „Sloboda vjere u presudama Europskog suda za ljudska prava u Strazburu“, autora Emira Kovačevića, a izdavač je Friedrich-Naumann-Stiftung für die Freiheit Bosnien-Herzegowina.

Knjiga je značajno djelo gdje se daje prikaz deset značajnih presuda ovog suda donesenih u periodu od 1994. – 2013. godine, a kojima se postavljaju orijentiri za sudsko tumačenje i primjenu prava na slobodu vjere ili uvjerenja u Europi na vrlo sistematičan način koji uključuje detaljnu obradu koja se sastoji od opisa slučaja, relevantnih pravnih izvora, presuda suda, obrazloženja i zaključka autora. Sloboda vjere je univerzalno ljudsko pravo kodifikovano u velikom broju međunarodnih dokumenata, gdje autor posebno stavlja naglasak na Europsku konvenciju o ljudskim pravima koja je predmet nadležnosti Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu (ESLJP), gdje je članom 9. propisano:

“1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu da promijeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam i zajedno s drugima i javno i privatno, da manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala.

2. Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.”

Svaka od obrađenih presuda ostavila je važan trag za sudsku praksu i pravnu nauku europskih zemalja. Riječ je o sljedećim presudama:

Prva presuda se odnosi na slučaj blasfemije, i to u slučaju Otto Preminger Institut protiv Austrije. Otto Preminger Institut je prikazao film „ Ljubavno vijeće“ u svom bioskopu, a gdje su tematika filma bili belafistični temeljni postulati kršćanskog vjerovanja. Tužilac je podigao optužbu protiv Instituta na incijativu Rimokatoličke crkve, a radi „potcjenjivanja religiozne doktrine“. S obzirom da je austrijski sud zabranio emitovanje radi zaštite vjerskih osjećanja od vrijeđanja, Institut Otto Preminger se obratio ESLJP.

Slučaj Buscarini i drugi protiv Republike San Marino tiče se teksta zakletve, gdje su trojica članova parlamenta države San Marino odbila da polože zakletvu na Evanđelje radi svojih principa koji se zasnivaju na slobodi vjere i savjesti.  U vezi sa ovakvim postupkom, vlasti San Marina su im postavila ultimatum: da polože zakletvu ili će izgubiti mjesta u parlamentu. Zbog ovakvog postupanja vlasti, trojica članova parlamenta su se obratili ESLJP.

Slučaj Šerif protiv Grčke se odnosi na autonomiju vjerskih zajednica. Ibrahim Šerif je bio izabran od strane muslimana za muftiju u Zapadnoj Trakiji, što grčka vlada nije prihvatila zbog čega je drugo lice izabrala za ovu funkciju. S obzirom da je Šerif počeo sa obnašanjem ove funkcije, optužen je od strane grčkih vlasti da uzurpira funkciju vjerskog službenika „poznate religije“ i bio krivično gonjen i izrečena mu je novčana kazna.

Slučaj Dahlab protiv Švajcarske tiče se nošenja marame u javnoj školi od strane učiteljice Lucije Dahlab koja je prihvatila islam, gdje je 1996 godine generalni direktor za obrazovanje zatražio od nje da prestane nositi maramu dok obavlja profesionalnu dužnost učiteljice. Nakon žalbe višim vlastima u vezi sa ovim problemom Dahlab se obratila ESLJP.

Slučaj Refah stranka i drugi protiv Turske odnosi se na djelovanje religijskih stranaka u sekularnom sistemu, a kada je Ustavni sud Republike Turske zabranio rad ovoj stranci jer je ona postala centar antiustavnih djelatnosti, a zbog namjera Refah stranke da uvede šerijatsko pravo u Turskoj. Refah stranka se u vezi ove problematike obratila ESLJP.

Slučaj Vrhovno vijeće Muslimanske zajednice protiv Bugarske tiče se autonomije vjerskih zajednica. Odnosi se na raskol u Islamskoj zajednici koji se desio u Bugarskoj 1990. godine, gdje je na jednoj strani bio glavni muftija Nedim Gendžev, a na drugoj Fikri Sali Hasan. Pokušaj ujedinjenja ove dvije struje je bio bez uspjeha, te je Gendžev izrazio neprihvatanje kada je muslimanska zajednica izabrala Fikri Sali Hasana i registrovala novo vođstvo. Bugarski sud je njegovu žalbu odbio zbog čega je uslijedila žalba ESLJP.

Slučaj Folgero i drugi protiv Norveške odnosi se na izuzeće iz obavezne vjeronauke, iz razloga što je u Norveškoj 1997. godine uvedena obavezna vjeronauka pod nazivom Kršćanstvo, religija, filozofija (KRL). Zakon je predvidio djelimično izuzeće, ali je grupa roditelja tražila potpuno izuzeće od ovog predmeta.

Slučaj Masaev protiv Moldavije odnosi se na neregistrovane vjerske zajednice, jer je musliman iz Moldavije, Talgat Masaev sa grupom istovjernika obavljao molitvu (namaz) u iznajmljenom stanu. Isti su rastjerani od strane policije, a Masaev je optužen da praktikuje vjeru koju država ne priznaje i novčano je kažnjen za prekršaj. Odbijanje žalbe Višeg suda iniciralo je obraćanje ESLJP.

Slučaj Lautsi i drugi protiv Italije se tiče isticanja vjerskih simbola u javnim školama. Državljanka Soile Lautsi podnijela je aplikaciju ESLJP radi toga što je u učionicama škole koju pohađaju njena djeca istaknuto raspelo, zbog čega je povrijeđeno njeno pravo da joj se djeca obrazuju u skladu sa vjerskim i filozofskim uvjerenjima roditelja.

Slučaj Eweida i drugi protiv Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije odnosi se na nošenje vjerskih simbola na radnom mjestu i prigovora savjesti. Dva aplikanta su se žalila ESLJP zbog ograničenja poslodavaca, jednog privatnog a drugog javnog radi vidnog nošenja krsta oko vrata jer to nije u skladu sa kodeksom oblačenja, čime je izvršena diskriminacija po vjerskoj osnovi. Treća aplikantkinja je u skladu sa svojim vjerskim ubjeđenjima tokom vršenja svojih poslova matičara odbila da registruje civilno partnerstvo dvije osobe istog spola. Četvrti aplikant, koji je po zanimanju psihološki savjetnik iz vjerskih razloga nije bio spreman raditi sa homoseksualnim, lezbijskim i biseksualnim osobama. ESLJP je donio presude za svakog od aplikanata.

Na osnovu detaljnog elaborata autora svake od ovih presuda ESLJP, kao i mnogih drugih presuda koje se tiču slobode vjere i uvjerenja  može se izvesti jasan zaključak da ovo pravo mora da bude isto i jednako za sve, zbog čega je ključno pitanje slobode vjere ujedno i pitanje jednakosti ili nediskriminacije. Praksa ESLJP navedena u presudama objavljenim u ovoj knjizi oblikovaće i razumijevanje slobode vjere u europskim država. Važno je naglasiti da je Europska konvencija o ljudskim pravima uključena u Ustav BiH, a BiH priznaje nadležnost ESLJP, pa samim tim ova knjiga pored teorijskog ima i praktični značaj za nas.

Kompletna knjiga, je dostupna na internetu:

http://www.slideshare.net/tcrisolli/sloboda-vjere-u-presudama-evropskog-suda-za-ljudska-prava-u-strazburu#

Bilješka o autoru:

Emir Kovačević je rođen 04.09.1961.godine u Banovićima. Osnovnu školu i gimnaziju je završio u Brčkom, a pravni fakultet u Sarajevu. Advokatski ured otvara u Sarajevu 1999. godine. Aktivno je angažovan u radu Međureligijskog vijeća ispred Islamske zajednice u BiH, u okviru kojeg je bio angažovan kao koordinator pravne ekspertne grupe MRV BiH na izradi nacrta Zakona o pravnom statusu crkava i vjerskih zajednica u BiH i Zakona o zabrani diskriminacije. Objavio je više radova na temu slobode vjere u časopisima: Pravna misao, Preporod, Novi muallim, Glasnik IZ, Religijski pogledi.